DEKRETOM stranke koja hrvatskim nogometom vlada i vladala je čak i kad nije vladala Hrvatskom nogometna reprezentacija te zemlje vraćena je u Split. Grad za koji su se HNS te njegovi politički vladari više od 20 godina pravili da nije u Hrvatskoj. Zadaća pacifikacije buntovne provincije prošle godine data je osobama od posebnog povjerenja predsjednika vlade i Kolinde i trebalo ju je izvršiti u što kraćem roku, kako bi se kapitaliziralo na euforiji od svjetskog srebra.
HDZ je Dalmaciji dao mrkvu i batinu
Mjesecima su Marijan Kustić, stvarni predsjednik HNS-a te najnovije lice novog HDZ-a (a samim tim i novog HNS-a), i svenarodni heroj Zlatko Dalić obilazili Dalmaciju pripremajući teren za povratak reprezentacije na Poljud prosipajući bombone iz usta, mantrajući o zajedništvu, kompromisu i hrvatskom Splitu. Ali nije se HDZ u ovoj iznimno bitnoj, skupoj i zahtjevnoj operaciji uzdao samo u efekt srebra zlatnog sjaja i diplomaciju poniznog Dalića i slatkorječivog Kustića. Osim njihovih ukusnih mrkvi, zajebanoj Dalmaciji pripremio je i neviđeni arsenal batina.
Proljetni revijalni meč reprezentacije u Omišu protiv tamošnjeg četvrtoligaša, proba za pravu stvar protiv Mađarske par mjeseci kasnije na Poljudu u kvalifikacijama za Euro, pratile su nevjerojatne mjere osiguranja. Svaki viđeniji navijač Hajduka iz tog gradića, u kojem se djecu učlanjuje u Bile i prije nego što se rode, danima prije utakmice bio je pod policijskom paskom, prismotrom, a mnogi od njih privođeni su na obavijesne razgovore. Samu utakmicu, inače tipični provincijski dernek, osiguravale su stotine policajaca svih rodova, a Omišani će dugo prepričavati kako su tom prilikom rijekom Cetinom i njenom deltom u more, uz koje je smješten stadion Anđelko Marušić-Ferata, patrolirali policijski brodovi i ronioci.
U Omišu smo se smijali. U Splitu nam više nije bilo smiješno
Sve ono čemu se tada nismo mogli načuditi u Omišu u svoj zlokobnoj i upozoravajućoj raskoši pokazalo se ovih dana u Splitu. Na primjeru drugog najvećeg grada u državi vidjeli smo kako to izgleda kada državu na par dana preuzme policijsko-obavještajno-vojna hunta, i to samo kako bi se jedna nogometna utakmica mogla odigrati tako da oni koji su je organizirali ne čuju nijedan nezgodan poklič ili ne vide nikakvo iščašeno ponašanje.
Cestovne i ulične blokade naoružanih policajaca, nemogućnost da širim centrom Splita prođete 100 metara, a da ne vidite grupu čuvara reda. Legitimiranje i obavijesni razgovori za svakoga tko nosi majicu s kapuljačom. Pancirke, šljemovi, rotacije i prijeki pogledi "organa" na svakom koraku, antidron postrojbe sa čudnim puškama na Kineskom zidu, posebne straže na trafostanicama. Policijskim patrolnim brodićima u Omišu smo se smijali, ali kada na pučini pred Poljudom zbog utakmice s trećerazrednom reprezentacijom vidite raketnu topovnjaču, e to više nije smiješno.
Bojno polje Split
HDZ je, dakle, zlorabio državni represivni i vojni aparat tako što ga je ozbiljno i u velikom opsegu upregnuo za smirivanje buntovnog grada i jedne navijačke skupine. Sve kako bi spriječio neku novu svastiku, bakljadu ili prekid jedne nogometne utakmice. Gledajući na splitskim ulicama kako izgleda policijska država u praksi, odmah nam pada na pamet kako bi bilo lijepo da je HDZ barem približno ovako revan kada državne organe treba uposliti kako bi počistili mafiju u hrvatskom nogometu ili u državi općenito. Metastaziranu korupciju, birokraciju, nepotizam, uhljebništvo... Ali se onda sjetimo tko su toj stranci donatori, organizatori rođendana, čuvari autobusa, VIP gosti na predsjedničkim inauguracijama i njeni ugledni članovi. Drugim riječima, sjetimo se gdje živimo, tko vlada i kome skupo plaćamo farsetine poput ove splitske.
Teško i skupo izvojevanu pobjedu u bici za smirivanje i dezinficiranje Splita HDZ je, dakle, trebao dostojno naplatiti i usput ne dopustiti nikakva neugodna iznenađenja. Pri tome mu je razdragani nogometni puk na poljudskim tribinama poslužio kao savršeno sredstvo manipulacije i legitimacije. Tisuće ljudi iz Dalmacije, Hercegovine, Bosne ili, kako je to lijepo rekla najveća navijačica, "od Kupresa do Visa" sjatile su se oduševljene na Poljud kako bi konačno u najbližem gradu gledale voljenu reprezentaciju. Mnogi od njih sa sobom su vodili djecu koja su tako prvi put uživo mogla vidjeti svoje heroje. I to bi doista bila lijepa priča da ne znamo tko je i što je u njenoj pozadini, kako je do te "lijepe priče" došlo i pod koju cijenu.
Podsjetnik na dvije prethodne najveće HDZ-ove utakmice na Poljudu
Scene sa splitskih ulica i Poljuda proteklih dana podsjetile su me na dvije prethodne najveće HDZ-ove utakmice na istom mjestu, kojima sam uživo svjedočio. Na samom početku utakmice Hrvatska - Italija u listopadu 1995., dok se zemlja kupala u postolujnoj euforiji, priređena je impresivna bakljada ukrug cijelog stadiona, a s krova Poljuda bačeni su papirići, i to u trenucima kada se, praćen tempiranim pirotehničkim spektaklom i ovjenčan slavom ponovnog spajatelja sjevera i juga, Franjo Tuđman slavodobitno vratio u ložu Poljuda.
Stadiona koji ga je dvije godine ranije na finalu Kupa između Hajduka i njegove Croatije, ogorčen zbog redukcija i potpune izolacije Dalmacije, dočekao zaglušujućim zvižducima i skandiranjem "Franjo pederu" i "Oćemo struju!", na što se vrhovnik demonstrativno pokupio s Poljuda. Sada se vratio sa svojim karakterističnim osmijehom i skupljenim rukama. Dva mjeseca nakon kninske tvrđave Tuđman je slavio pobjedu i u poljudskoj areni.
Dalmatinski nogometni puk Tuđmanu je oprostio krađe za Croatiju, a Kolindi Orjunu i prijatelja Mamića
Tako je bilo i sada, samo je ovom prilikom usta krivila Kolinda. Kao što je dalmatinski nogometni puk njenom prethodniku na Poljudu oprostio krađe za Croatiju, tako su i njoj, kada se protiv Mađarske populistički smjestila na tribinu uz "malog hrvatskog čovjeka" i povela "Dalmacijo, moja ružo procvala", zaboravilo da je navijače Hajduka zvala orjunašima te da joj je Mamić organizirao rođendanske zabave, čuvao bus, donirao kampanju te joj je bio VIP uzvanik na inauguraciji.
I ovaj put su na Poljudu bili ključni sastojci domoljublja po mjeri HDZ-a i njegovog HNS-a: teški kič i neukusna patetika. Dalić je tako bajao da je ovo bila najbolja atmosfera u kojoj je reprezentacija ikad igrala, što dakako nema veze s istinom jer na stadionu nisu bili navijači nego obitelji s djecom koje su nakon 20. minute povremeno pjevale budnice i davorije motivirane svirkom puhačkog orkestra. Dvije minuta zbornog pjevanja "Cesarice" su dirljive, ali nikako mi ne mogu sprati gorak okus više od 20 godina negiranja da su Dalmacija, Split i Poljud u Hrvatskoj, kao ni da je do konačnog priznanja da su njen integralni dio, došlo ovako kako je došlo. Dio pak o "povratku kapetana Dina" prelazi granicu ukusa čak i za populizmu sklonog Dalića.
Razlika je statira li se u Splitu u spektaklu HBO-a ili HDZ-a
Patetika i kič, koliko god bili iritantni, ipak nisu ni blizu glavni problemi ove priče. Ključno je što su navijači, koji su na konačno dočekanu utakmicu Hrvatske u Split došli s najpozitivnijim pobudama i osjećajima, na kraju, a da mnogi toga nisu ni svjesni, ispali tek statisti u velikoj HDZ-ovoj predstavi, sletu organiziranom u predizborne i svrhe smirivanja Splita.
Ali dok se u tom gradu posljednjih godina na snimanjima kultne HBO-ove serije statiralo za odličnu dnevnicu, ovi koji su to radili za poljudsko uprizorenje Igre prijestolja u produkciji HDZ-a sve su to skupo platili iz svog džepa.