ARDIAN Kozniku (56) jedan je od rijetkih nogometaša u povijesti koji su uspješno igrali i za Hajduk i za Dinamo, a u svojoj bogatoj karijeri se okitio i brončanom medaljom na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj kao dio slavne generacije originalnih Vatrenih.
U Hajduk je došao iz Prištine 1990. godine te je za splitski klub odigrao 123 utakmice i zabio 51 pogodak. U svom razdoblju u Hajduku bio je najbolji strijelac prvog prvenstva Hrvatske, što ni jednom igraču Hajduka neće uspjeti do 2017. godine kada je tu titulu ponio Marko Futacs, a osvojio je četiri velika trofeja (dva puta prvak Hrvatske, Kup Jugoslavije i Kup Hrvatske).
Od 1994. do 1998. uspješno je igrao u Francuskoj za Cannes, Le Havre i Bastiju uz kraći izlet na Cipru gdje je nastupao za Apoel. Nakon toga se vratio u Hrvatsku i igrao za Dinamo te bio dio generacije koja je igrala Ligu prvaka i osvojila dva prvenstva Hrvatske. Poslije toga je još kratko igrao u Austriji prije nego je karijeru završio u Hrvatskom Dragovoljcu.
Nedavno se vratio iz Saudijske Arabije gdje je bio pomoćnik Anti Miši, a mi smo s njime porazgovarali o tome što misli kako će se završiti HNL sezona, može li njegov sunarodnjak Arber Hoxha biti pojačanje za Dinamo, a dotaknuli smo se i nekih priča iz njegove igračke karijere.
Čeka nas napeta utrka za prvaka Hrvatske. Koga vidite kao favorita?
Još je dugo do kraja prvenstva i jako je zanimljivo. Iako sam donedavno bio u Saudijskoj Arabiji, pratio sam sve što se događa. Tri ekipe se bore za vrh, ali uz svo poštovanje prema Rijeci koja odlično radi, favoriti su prije svega Hajduk i Dinamo te ih vidim kao najozbiljnije kandidate.
Hajduk izgleda najozbiljnije godinama unazad, ne popušta i drži formu. Jako će biti zanimljivo što će klubovi raditi na tržištu u ovom prijelaznom roku, ali odgovor na to tko je pogodio s igračima, a tko nije, prije svega će dati teren i sigurno će biti jako zanimljivo i neizvjesno do kraja.
Dinamo je kupio Arbera Hoxhu. Mislite li da on može biti pojačanje za Modre, pogotovo ako uzmemo u obzir da su morali platiti dobru odštetu za njega?
Što se tiče odštete, ja stvarno ne bih ulazio u to jer klubovi sami najbolje znaju s kolikim proračunom raspolažu. Što se tiče kvalitete samog Hoxhe, znam ga i od prije kada je igrao za Balkani. Tamo je pokazao sjajan potencijal i obećavao je da će se pretvoriti u odličnog igrača.
Nije mi jasno zašto nije dobio priliku u Lokomotivi, jer je u kosovskoj ligi dominirao, a s boljim suigračima on sam može biti samo bolji. Njegova kvaliteta uopće nije upitna, a Dinamo ga sigurno nije slučajno prepoznao i doveo. Treba čestitati Slavenu koji ga je doveo i dao mu priliku, sada im se to isplatilo. Hoxhi želim samo sve najbolje i da pokaže sav svoj potencijal u Dinamu.
Siguran sam da za Dinamo može pružiti jako dobre utakmice, samo je stvar u tome da se uklopi i da ga posluži zdravlje. Drugačije je igrati u Slavenu nego u Dinamu ili Hajduku, koji su naši najveći klubovi i gdje si svaki dan pod povećalom. Moraš biti konstantno dobar i vjerujem da on to može, a morat će se naviknuti na to da će u Dinamu biti jedan od igrača, dok je u Slavenu sve išlo preko njega.
No, ponavljam, kvaliteta je tu i nemam straha za njega. Dobro je to i za reprezentaciju Kosova ili Albanije, ovisno tko će ga zvati, jer vjerujem da preko Dinama može zaslužiti poziv i pomoći svojom kvalitetom. On pokazuje jako dobre kvalitete modernog igrača jer ima jaku i lijevu i desnu nogu te izvrstan dribling i pregled igre.
Koliko sam shvatio, Jakirović je inzistirao na njemu. On ga je imao priliku gledati već nekoliko godina, tako da sam siguran da će priliku dobiti, a na njemu je da je iskoristi. Uvijek postoji opasnost da se igrač ne uspije prilagoditi na veći klub, ali ja u to, u Hoxhinom slučaju, ne vjerujem.
Hajduk trenutno dovodi u klub Elvira Gashijana, talentiranog 17-godišnjaka s Kosova i to nije prvi put da su posegnuli za talentima s tog područja. Kakvo je vaše mišljenje o mladim igračima s Kosova?
Od tamo je doista došlo jako puno dobrih igrača, pogotovo ako uzmemo u obzir da je teritorij tako malen. Još u bivšoj ligi Jugoslavije bilo je puno dobrih igrača, iako su uvjeti za razvoj zaostajali u odnosu na druga mjesta. No nije više kao prije jer se sada na Kosovu jako ozbiljno radi, a i klubovi se probijaju u Europu.
Uvjeti za rad posljednjih su se godina jako poboljšali, a dobro se radi i na razini reprezentacije jer se bolje prate igrači u mlađim uzrastima. Najbolji primjer je Balkani koji je ove sezone pobijedio Dinamo. Meni je normalno da hrvatski klubovi sve više gledaju prema dolje jer su igrači talentirani i kvalitetni, a još uvijek nisu toliko skupi da bi bili nedostupni našim klubovima.
Prije nekoliko godina s Lokomotivom sam organizirao kamp u svom rodnom gradu Đakovici i tamo je bilo toliko talenta da bih ja, da sam menadžer, svaki dan napunio autobus igrača za koje smatram da su dobri i da mogu napraviti karijeru. Glupo je reći da se radi o dečkima koji su gladni, ali su prije svega gladni uspjeha. Sve koje sam upoznao ističu se po tome da su vrlo pošteni, puno rade i imaju ispravan stav prema nogometu i životu.
Glupo je reći za sebe, ali i ja sam došao od tamo. Samo kada sam ja dolazio u Hajduk, oni su mene pratili godinu dana dok nisu procijenili da sam spreman. Danas naši klubovi ne mogu priuštiti da nekoga mladog prate tako dugo nego moraju reagirati odmah čim netko pokaže talent, jer će inače doći bogatiji klub i uzeti tog igrača.
Jedan ste od rijetkih koji su igrali uspješno i za Hajduk i za Dinamo...
S Hajdukom imam tako lijepe uspomene da bih samo o tome mogao satima pričati. Uvijek me svi pitaju za koga navijam, a istina je da sam za Hajduk navijao od kada sam bio dijete, kao i većina na Kosovu, a tako je i danas.
Isto tako, kada su me zvali u Dinamo kasnije u karijeri, nisam dvojio jer su za mene to najveća dva hrvatska kluba i s ponosom sam nosio oba dresa. Igrao sam u nevjerojatnim generacijama u oba kluba, igrao Kup UEFA, Ligu prvaka, a preko 80 posto suigrača bili su reprezentativci.
Kako se dogodio vaš dolazak u Hajduk?
Sjećam se kako se odigrao cijeli moj dolazak u Hajduk. Oni su došli po mene privatnim avionom u Prištinu i htjeli su me sakriti jer su Partizan i Dinamo također bili ozbiljno zainteresirani. Iako mi je glupo previše o sebi pričati, bio sam valjda prvi igrač u povijesti bivše Jugoslavije koji je igrao drugu ligu a da je prvoligaš poslao avion po njega. Doduše, taj avion se srušio (smijeh).
Srušio?
Iako su Partizan i Dinamo htjeli napraviti sve da me dovedu, ja sam tada već dao ruku gospodinu Reiću i nije mi padalo na pamet da to prekršim. Još dok sam igrao drugu ligu, pokojni Jurica Jerković došao je na jednu utakmicu u Beograd da bi pregovarao sa mnom. Kasnije su tim avionom u Prištinu došli Jerković i Matko Raos, a ja sam bio s ujakom koji mi je prevodio. Tada nije bilo menadžera, stvari su bile jednostavnije.
Jerković je tada bio sportski direktor Hajduka, i prekinuo je turneju u Australiji samo da bi došao po mene. Raos je upravljao avionom i negdje na pola puta do Splita ulovilo nas je loše vrijeme pa smo se morali hitno negdje spustiti i sletjeli smo, praktično srušili, na neku livadu. Tek drugi dan smo uspjeli naći nekakav taksi koji nas je odveo u Beograd pa smo tamo redovnom linijom letjeli za Split. Srećom, nismo se opet negdje srušili (smijeh).
U Hajduku ste puno toga osvojili...
Jako sam ponosan na sve što sam napravio tada s Hajdukom, ali i kasnije u karijeri. U Splitu sam osvojio Kup Jugoslavije, Kup Hrvatske i dva prvenstva Hrvatske, a bio sam i najbolji strijelac prvog prvenstva Hrvatske. Zaista, samo me fantastične uspomene vežu uz Hajduk. U krajnjoj liniji, u Splitu sam se oženio i dobio prvo dijete.
Puno toga lijepoga dogodilo mi se tamo i uvijek nosim klub u srcu, ali ponavljam, prema Dinamu imam maksimalno poštovanje i ponosan sam što sam igrao i tamo. Nisam mogao ni sanjati da ću imati karijeru kakvu sam imao.
Dogurao sam i do reprezentacije Hrvatske, igrao sam kvalifikacije za Europsko prvenstvo 1996. i bio bih u Engleskoj da nisam imao lom noge. Jako mi je žao što nisam imao priliku igrati, ali opet sam se radom i samo radom izborio da dvije godine kasnije budem u Francuskoj na Svjetskom prvenstvu te da osvojim brončanu medalju.
Ispunjen sam što se tiče moje nogometne karijere, a danas mi je, u tom smislu, najveća sreća kada vidim mlade igrače koji se bore i kojima na neki, barem minimalan način mogu pomoći.
Za kraj, zanimljivo je da ste neko vrijeme obnašali i dužnost predsjednika Hrvatskog saveza za skokove u vodu. Kako je došlo do toga?
Moja kći Diana je bila vrhunska skakačica u vodu, a ja sam postao predsjednik saveza jer su me zamolili treneri naših klubova da budem predsjednik, i to je bilo najviše zbog moje male. Dao sam svoj maksimum tada da pomognem i drago mi je da se to dogodilo. Sada sam ponosni dida od prije dva i pol mjeseca i samo se pitamo hoće li mali biti nogometaš na dida ili košarkaš na tatu, Andru Anzulovića (smijeh).