CIBONA je prošlog ljeta po tko zna koji put u posljednjih 13 godina bila na rubu egzistencije. Cijela je momčad, među kojima i nekoliko reprezentativaca, raskinula ugovore zbog nagomilanih neisplaćenih plaća i razbježala se po regiji i Europi. Aco Petrović pokretao je akciju za spas kluba, a preostali članovi uprave borili su se za zadržavanje dvorane i tražili nove ulagače koji će im pomoći u spasu.
Kao i uvijek, Cibona je preživjela, ali je sa sportske strane morala krenuti ispočetka i praktički od nule sastaviti najjeftiniju momčad u povijesti, koja je barem trebala biti održiva, a na klupu je došao Josip Sesar, bivša Cibonina zvijezda, koji se proteklih godina trenerski gradio u Gorici.
Pa i takva Cibona, nabrzinu sklepana od bivših Sesarovih igrača iz Gorice i ponekog bivšeg igrača najvećih rivala, osvojila je prvi trofej sezone, Kup Krešimira Ćosića, nanizavši na putu Split, Zadar, Šibenku i Cedevitu Junior, sve najbolje hrvatske ekipe. U domaćem prvenstvu na vrhu ima isti omjer kao Split, Zadar i Cedevita Junior, a u ABA ligi, u kojoj je bila jedan od glavnih kandidata za ispadanje, ima već osam pobjeda.
Posljednja je došla proteklog vikenda u Draženovom domu, kada je Cibona šokirala Crvenu zvezdu i beogradskom euroligašu nanijela tek drugi poraz sezone u ABA ligi. To joj je ujedno bila i prva pobjeda nad Zvezdom nakon Final Foura ABA lige 2014. i 17 uzastopnih poraza.
I sve je to Sesarova momčad napravila iako se opet ponavljaju iste stvari. Igrači su mjesecima bili bez plaće i prijetili štrajkom, ali je uprava u posljednji čas čudesno "izmislila" novac i spriječila najgori scenarij.
Sesar je nedavno sudjelovao i u utakmicama reprezentacije kao pomoćnik Aleksandra Petrovića, koji bi do ljeta kao sportski direktor saveza trebao predložiti svog nasljednika. I dok mnogi smatraju da će to zasigurno biti Sesar, on sam tvrdi da apsolutno nitko, pa ni Aco, nije s njim o tome razgovarao.
Tijekom intervjua za Index uporno je izbjegavao odgovarati kao potencijalni izbornik jer se takvim ne smatra, ali je i uredno upozoravao na moguće opasnosti ako se na klupi reprezentacije nađe pogrešna osoba. Dotaknuo se brojnih problema hrvatske košarke, poput onog vječnog razigravačkog, ali i istaknuo razloge zašto mnogim hrvatskim igračima treba tako dugo da sazru i postanu korisni klubovima i reprezentaciji.
Ispričao je kako tri sata do početka prošlotjedne Cibonine utakmice nije znao hoće li mu se igrači na njoj pojaviti, ali i kako ih je uvjerio da odigraju sezonu do kraja, unatoč dugovima, te je objasnio zašto misli da je Cibona vrijedna spašavanja.
Cibona je do prošlog vikenda od Crvene zvezde izgubila 17 puta zaredom. Nije to tvoj niz i više govori o odnosima između hrvatske i srpske košarke, ali koliko ti znači taj prekid?
To je tužna činjenica za hrvatsku košarku, nešto što bi trebalo promijeniti kroz financiranje sporta i zakone o sportu. Nogomet, košarka, rukomet, pa i odbojka, bili su sportovi koji su na ponos hrvatskog društva pa se nadam da će biti više sluha s te strane.
Sama pobjeda protiv Crvene zvezde je velika kad gledaš iz tog kuta, znači puno za samopouzdanje, jako je odjeknula u javnosti, ali to su samo dva boda i meni, recimo, više znače dva boda koja smo dobili protiv Borca u Čačku, značajnije mi je da imam pozitivni skor s Mornarom, koji su nam direktni konkurenti za ostanak u ABA ligi.
Ovaj put dobili smo euroligašku momčad, skrenuli smo pozornost na sebe, svi dečki su se iskazali. Puno im znači za samopouzdanje, vidim kako drukčije dolaze na trening. To mi je olakšalo da na treningu od dva sata i 45 minuta njima mogu govoriti da trebaju raditi na nekim detaljima i oni to upijaju.
Gdje bi svrstao ovu pobjedu, kad se još uzme u obzir to da si nedavno osvojio Kup, svoj prvi trenerski trofej?
Nitko nije mislio da ćemo pobijediti. Tražio me sin od 15 godina karte, da će doći s frendovima, ali nije došao. Poslije ga pitam zašto nije došao, a on kaže: "Gledao sam prvo poluvrijeme, bili ste u egalu, to će završiti 20 razlike za njih." I nije samo on tako mislio, to je bila najnormalnija stvar za pomisliti.
Imaš dragih momenata kojih ćeš se sjetiti bolje nego drugih. Recimo, kad smo s Goricom pobijedili Split na punim Gripama u četvrtfinalu Kupa, ta mi je utakmica bila nešto posebno. Tako će mi i ova zauzeti posebno mjesto. Ali sada mi je to samo jedna utakmica, već u subotu nam dolazi Budućnost i moram biti fokusiran na njih i pripremiti momčad.
Tek s odmakom ću moći reći koliko mi je draga ta pobjeda. Recimo, u Kupu sam nakon pobjede u četvrtfinalu protiv Zadra osjetio da smo već 95% posla napravili, iako sam znao da nas čeka Šibenik koji ove sezone igra odlično i vjerojatno Cedevita Junior u finalu.
Imao sam dojam da je nakon pobjede protiv Splita u osmini finala i onda Zadra već 95% bilo gotovo jer smo izbacili dva najveća rivala. Niti jedna momčad koja je osvojila Kup nije igrala protiv tri najjače momčadi. Cedevita dotad u 2023. nije izgubila nijednu utakmicu, a mi smo je dobili bez većih problema. Zato ne mogu tako visoko staviti finale, možda bih ga više doživio da smo u finalu pobijedili Zadar ili Split.
Protiv Zvezde su nedostajala oba centra, igrači su igrali ozlijeđeni i bolesni, kakva je situacija u momčadi?
Od ovih igrača samo je Radovčić parcijalno sudjelovao u Ciboninoj sezoni prošle godine, ali nije imao toliku potrošnju. Sve su to igrači koji nisu naviknuli igrati u ovom ritmu. Kad ti se potrefi da igraš petu utakmicu u devet dana i izgubiš od FMP-a 35 razlike, onda svi pitaju što je ovo.
Oni su ove godine do siječnja već odigrali više utakmica nego cijele prošle sezone, a tek im onda u veljači dolazi Kup, a onda borba za ostanak u ABA ligi i borba za hrvatsko prvenstvo.
Protiv Mege smo u Zagrebu igrali petu utakmicu u 11 dana. Dobili smo ih u gostima i ušli sa samopouzdanjem da u toj utakmici možemo igrati. Ali krene nizbrdo i ti to više ne možeš zaustaviti. Glave dolje. I onda kao trener možeš ih ili maltretirati kao divljak ili pustiti momke, reći "to je takva utakmica danas, sutra idemo raditi". Ja sam se odlučio za drugu opciju.
Gledam sve euroligaške utakmice, nastojim i sve u ABA ligi, učim i gledam kako drugi treneri rade i reagiraju u kakvim situacijama. Moraš donositi odluke da bi došao do nekih stvari. Nekad će odluka biti dobra, nekad samo ovisiš o tome hoće li ti igrač pogoditi šut. Protiv Borca u Čačku, sekunda i pol do kraja, mogao sam ja nacrtati bilo što, ali da Smajlagić nije pogodio...
Ja se nastojim prilagoditi tim igračima, njihovim vrlinama, i na taj način im ugoditi da se osjećaju komforno na terenu da bi pogađali te šuteve. Protiv Zvezde se to vidjelo.
Iako je Ciboni prošlog ljeta opet prijetilo gašenje, sklepana je jeftina momčad koja ima odličnu kemiju i pobjeđuje, iako si potjerao važnog igrača Mesičeka. Pojasni. Zašto si se uopće na ljeto upustio u nepoznato?
Na ljeto sam razgovarao s Marinom Rozićem koji mi je rekao da bi oni željeli da budem trener, ali da ne znaju što će se desiti. Rekao sam da pričekamo, imao sam jednu zanimljiviju opciju. Ali dođe 15.8. i još se ništa ne zna, krene nervoza. Ja u međuvremenu zovem šest-sedam igrača s kojima sam dobar i kažem da imam opciju, ali da ne mogu ništa obećati. Onda krene nervoza i kod njih jer oni imaju druge ponude koje onda prolongiraju ili prihvaćaju.
Dvadeset i nekog smo sastavili ekipu, počeli trenirati, dobro radili. Mesiček je odigrao sjajno taj pripremni period, ali je na zadnjoj utakmici ozlijedio šaku na lijevoj, šuterskoj ruci. Onda sam tražio nekog na dva mjeseca, znao sam iz ABA 2 lige da je Aranitović igrao za Mladost iz Zemuna, da je bio ekstra u svom godištu, jako talentiran, ali je imao teške dvije ozljede.
S njim smo napravili neke pobjede i kad se Mesiček vratio nakon dva mjeseca, probao sam ga vraćati u ekipu, ali već smo imali dobru kemiju, znalo se tko što radi, hijerarhija. On je izraziti individualac, zato sam ga i doveo, da kad mi stane napad, on uzme loptu. Ali vidio sam da nema strpljenja, odmah je htio biti u formi kao prije ozljede.
Nekad kao trener zatvoriš oči kad igrač uđe u žutu minutu, ako je za dobrobit ekipe. Ali ako nije, moraš reagirati. Već na utakmici u Zadru sam ga vadio jer je htio previše, bio je strano tijelo. Morao sam mu se zahvaliti jer se nije uklopio u sustav.
Igrači su prijetili štrajkom jer im plaće kasne po nekoliko mjeseci. Kakva je sada situacija?
Oni su htjeli u štrajk odmah nakon Kupa, ali ja sam taman odlazio u reprezentaciju i znao sam da u trenutku kad oni odbiju prvi trening ja tu više ne mogu biti trener. Rekao im da idemo odigrati još utakmicu u Zadru da kupim malo vremena i upravi. Sve je kulminiralo večer prije utakmice u Zadru kad su mi igrači već javili da neće doći.
U 8 navečer je bio sastanak u klubu na kojem su sve izdogovarali, pola plaće do petka, u ponedjeljak drugi dio, do 15. druga plaća. Ja im ništa ne mogu zamjeriti, oni se bore za sebe, moraš živjeti od nečega. Ali smatram da bi im u ovom trenutku karijere netreniranje više štetilo nego što bi dobili s tim.
S druge strane, vidim koliko se ljudi iz uprave trude, koliko daju za to. A nemaju svog interesa, samo žele da Cibona opet bude Cibona, ali to ne ide preko noći. Kad pričaš s investitorom, pitaš novac, oni pitaju za što, a ti kažeš da imaš neke dugove otprije 10 godina.
Ali ako im dođeš s pričom kako imamo dobru ekipu i želimo dovesti mladog playmakera kojeg hoćemo gurati, oni kažu "dobra priča". Ali ako imaš svoje probleme i ja te tražim da rješavaš i moje, teško. To je sukus cijele priče.
I onda u petak, za koji je dogovorena prva uplata, igramo s Dubravom. Utakmica je u 6 sati popodne, a ja u 3 ne znam hoćemo li je igrati, tek su mi onda igrači javili da je uplaćeno i da dolaze. I onda kažu ljudi, gle, igrali s Dubravom 25 minuta u egalu. Pa dobro da smo uopće igrali!
I što sad?
Nadam se da smo prešli preko te crne točke. Rekao sam im, dva i pol mjeseca su do kraja sezone, ovo više nema smisla. Ako si mislio učiniti nešto, onda trebaš imati ponudu pa ići dalje. Ali ako samo staneš trenirati dok ti ne plate, sebi si naškodio. Nadam se da više neće biti problema.
Ne volim o tome govoriti, istupio sam u jednom trenutku jer sam vidio što se događa između igrača u svlačionici, da ljudi znaju da ti momci nisu adekvatno nagrađeni za svoj rad i da s njih skinem dio tereta. Jer možemo mi pričati kako je momčad sklopljena, kakvi smo bili na pripremama, ali uvijek ćeš naći nekoga tko kaže da ovaj ili onaj igrač nije za Cibonu.
Svi od Cibone očekuju da bude u borbi za trofeje, a i ja sam takav karakterno da uvijek očekujem pobjedu, ali nekad moraš biti realan i sagledati situaciju kakva je.
Naravno da treba suosjećati s igračima koji ne dobivaju plaće, pogotovo jer ih većina u karijeri nije zaradila puno, ali znali su gdje dolaze, da su se te stvari događale i lani i prije tri, pet, deset godina...
Čuo sam i ja već te priče da su znali u što se upuštaju. Ali ove godine je bila priča da će ovogodišnja ekipa biti servisirana u dan. Jer ovi momci su na ljeto čekali Cibonu jer im je rečeno da će biti uredno plaćeni. I možemo ih sad pitati jesu li znali da će im lagati.
Meni je glupo tako nabacivati krivnju igračima, to je promašeno, potpisali su ugovor i po tom ugovoru moraju biti plaćeni. Ciljevi ove sezone bili su opstati u ABA ligi, izbjeći zadnju i po mogućnosti predzadnju poziciju, ući među četiri u hrvatskom prvenstvu i ako se uđe u neko finale, super, ako ne, bitno je sezona da se riješi financijski, da se klub osovi na noge i da se samo odigra sezona.
A mi smo osvojili Kup, u prvenstvu smo na vrhu s istim omjerom kao i ostala tri konkurenta, a u ABA ligi imamo osam pobjeda, kao i Split, a jednu manje od Zadra. A sjetimo se gdje je hrvatska košarka bila na ljeto kad su slagane momčadi, bilo je samo pitanje tko će od naše tri ekipe ispasti. A sad je Zadar realno u play-offu, Split vjerojatno, a mi smo tu negdje.
Možemo biti zadovoljni s obzirom na očekivanja i na to kakvi su budžeti. Drugo je što bismo mi željeli doći u ekipu sa sređenom situacijom, koja će mi dati budžet da sastavim ekipu, nego da moram moliti igrače da čekaju 1.9.
Ovo je najjeftinija Cibona ikad, najsiromašnija momčad ABA lige, a druga je stvar kako je mi svi gledamo. I ja sam, od prvog dana kad sam ušao u Cibonu kao dijete, pa i danas kad uđem u dvoranu, osjećao strahopoštovanje. Kad pogledaš gore i vidiš koji su tu igrači igrali, koji su tu ljudi radili i kakvi su se trofeji osvajali, meni je ponos i čast što sam dio toga, pa makar i 0.001 posto, ali uzeo sam i kao igrač i trener trofeje.
Zato se Cibonu gleda kroz prizmu da uvijek mora biti u samom vrhu, što je meni razumljivo, što i mene samog tjera da nešto nadograđujem, poboljšavam...
Jasna je Cibonina vrijednost zbog rezultata i povijesnog brenda, ali ovakve se situacije ponavljaju već više od 10 godina, klub jedva preživljava, svako malo se gasi ili igra "posljednju utakmicu". Zašto je Cibona vrijedna spašavanja?
Ne osjeti to svatko. Kad sam ja tu igrao, igrala se Euroliga i uvijek je bila puna dvorana. Kad izgubiš utakmicu, pet dana u dvoranu ulaziš kroz garažu, ne ideš na kavu nigdje. To je strahopoštovanje prema klubu, da kad izgubiš, ne osjećaš se dobro.
Nažalost, s vremenom i kroz sve ove priče, to se pogubilo. Mislim da se Cibona mora vratiti na to. Ja sam iz tog vremena kad sam to idealizirao. Košarka mi je sve, ona je moj život.
Ove sezone došli smo u onu staru dvoranu u Sinju, prokišnjavala je pa su me pitali hoćemo li prekinuti utakmicu. Ma što ćeš prekinuti, igraj. To je respekt prema Sinju, prema braći Pavić i Sobinu koji su tamo igrali, to su za mene velike stvari, institucije hrvatske košarke, druga je stvar što je financijski sve na skromnom nivou.
U Zadru, u Višnjiku, igrali smo pred 7000 ljudi, to je velika stvar. U Šibeniku, koji ove sezone igra odlično, puna dvorana k'o šipak. A navijanje, evo sad se naježim, niti jedne ružne riječi prema Ciboni, samo navijanje za svoju momčad. Svaka im čast. Navijanje u Sinju, sjajno. Navijanje u Zadru, sjajno, iako imaju neke svoje izlete, ali poslije utakmice u razgovoru vidiš da to nije prava mržnja.
U Zagrebu je publika razmaženija. Budimo realni, na Zvezdu su ljudi došli gledati Campazza, Vildozu, Nedovića, euroligašku momčad. Ali kad su vidjeli već u petoj-šestoj minuti da smo u egalu s njima, već je počelo navijanje, zvižduci njima. Malo treba da se to zapali. To je razlog zašto je Cibona vrijedna spašavanja.
Ne treba puno. Zadnjih 10-12 godina stalno se povlače priče kako više nema Cibone. To ti je zanimljivo prvih nekoliko puta, poslije više ne. Pa ljudi više ne žele ni na utakmice jer su u Ciboni samo neki problemi. A sad, za Budućnost već imam preko 20 poruka da me ljudi traže ulaznice.
To je Cibona, to je zagrebačka publika, to je i Dinamo. Tu je ljudima normalno da je Dinamo prvak. Pa onaj put kad je Rijeka bila prvak, iduće sezone je bio pun stadion. Rukomet je u padu, ali da Zagreb može ući među osam, napuni Arenu bez problema. To je zagrebačka publika.
Zato ne mogu zamisliti da netko dođe i zaključa Cibonu. I prošlog ljeta mi nije bilo na kraj pameti da će zaista ugasiti klub, ali na kraju je došla uplata valjda dan prije isteka stečajnog roka. Frustrirajuće je to.
Cibona je i dalje brend. Kad igraš kod Partizana, i dalje te gledaju kao klub koji je bio europski prvak, za koji su igrali Krešo Ćosić i Dražen Petrović, Nakić, Knego, Čutura. I dođe te gledati 7000 ljudi. Izgubimo 25 razlike, ali meni bi gore bilo da puste nogu s gasa i žale nas.
Kod nas je percepcija ipak drukčija...
Uzmimo nogometnu reprezentaciju, druga i treća na svijetu. A po kafićima se priča da je Dalić trebao ovo ili ono. Daj, čovječe. Ja sam navijač hrvatske nogometne, košarkaške, rukometne, odbojkaške reprezentacije. Ja navijam za njih. Pa neću prestati navijati jer je izgubila jednu utakmicu. Ne postoji čovjek koji je dobio sve utakmice.
Što ćemo, ako Hrvatska na idućem Svjetskom prvenstvu ispadne u skupini, reći da više nećemo gledati utakmice? To je glupo, onda nisi navijač. To nije problem hrvatskog sporta, nego hrvatskog društva. Ako nisi sami vrh, to nije dobro.
Pogledajmo košarku. Mene strašno frustrira kad netko kaže da ne prati košarku nakon Dražena. Zašto?! Zato što više nismo najbolji na svijetu? Dražen Petrović je bio jedan koji se rodio, bio je kapetan, lider, vođa. On je bio pokret. Kad bi on rekao "idemo svi u dvoranu", svi su išli u dvoranu. Njega je na šuterski trening dolazilo gledati 500 ljudi u dvoranu.
Ali ajmo Dražena Petrovića ostaviti da počiva u miru, biti sretni i ponosni što smo ga imali, što je bio to što je i što je pronosio slavu hrvatske košarke kroz svijet. Ali mi sad živimo u drugom svijetu, drugom vremenu, u kojem Austrija i Švicarska imaju NBA košarkaše.
Gdje je Finska onda bila? A sad ima top 5 igrača u Europi u Markkanenu, koji je najviši nivo. Tu još imaš vrhunskog šutera Salina, pa Koponena i još pravih igrača. I onda se ljudi pitaju kako smo izgubili od nekakve Finske.
Sad smo igrali u Švicarskoj, njihovi igrači imaju šest-sedam tisuća eura plaće, koje im nitko nije samo tako dao. I onda dan poslije otvoriš novine i vidiš "jedva dobili neku Švicarsku". Zašto bismo ih mi trebali razbiti, tko danas može dobiti u prvih 10 minuta?
I onda to igračima uđe u podsvijest. Dođeš igrati u Splitu protiv Austrije i svi očekuju da ćeš ih dobiti u prvih 10 minuta. Okrene ti se, promašiš dva šuta, Austrija povede. A imaju Mahalbašića, koji je imao odličnu karijeru po velikim klubovima, a tu igra protiv naših igrača od 21 ili 23 godine, čovjek se igra košarke.
Na kraju dobijemo 15 razlike i opet ne valja. Mene to frustrira, trebamo shvatiti da Hrvatska više nije prva košarkaška liga, nego druga, i s ovim što imamo trebamo raditi i nadograditi s onim najboljima, Hezonjom, Šarićem, Žižićem, Zupcem...
Moraš napraviti sustav. Aco je došao i napravio kostur reprezentacije. Na prvom okupljanju nismo mogli napraviti trening jer je Zadar igrao sa Zvezdom i dobio je u ponedjeljak. Neki su igrali u nedjelju. Imali smo onda puno duplih programa, Cibona je imala sedam utakmica u 15 dana.
I sad ti moraš rekuperirati te igrače i postaviti ih u nekakav sustav. Najiscjeđeniji igrač tad je bio Dominik Mavra, koji je u Splitu igrao po 35-37 minuta. Ti vidiš na treningu da on hoće, ali ne može. I onda imaš jedan i pol trening. U drugom prozoru smo imali tri dobra treninga, s tim da je dva treninga radio s bandažom, što je udar na tetive, koljena i glavu.
I onda kažu, jedva dobili neku Austriju i Švicarsku. Pa ljudi, moramo shvatiti da nije to više tako, da se za svaku pobjedu moraš pomučiti.
Aci Petroviću to su bile posljednje utakmice na klupi, do ljeta će objaviti trajno rješenje, a ti si jedan od kandidata, neki kažu i sigurna stvar. Pojasni kakva je situacija.
Ja sam to sve isto čuo, ali iskreno, apsolutno nitko ni iz saveza ni Aco nije mi rekao ni da sam kandidat, a kamoli siguran izbornik. A ja zaista nemam potrebu se gurati, dugo mi je trebalo da pristanem i na ovaj intervju, i volio bih da pažnja bude usmjerena prema igračima jer od njih moramo graditi prepoznatljive osobe, ne zvijezde, ali dizati ih da bi počeli dobivati na svojoj vrijednosti i imidžu.
Trebamo napraviti srednju klasu igrača, kojima će se kasnije priključiti najbolji. Ovo što je Aco postavio je na dobrom putu, ali pitanje je tko će dalje biti izbornik i hoće li on tako nastaviti.
Pa valjda će Aco na temelju razgovora s kandidatima odabrati onoga koji će nastaviti?
Zna se o kojim je imenima Aco govorio i zna se da je rekao da još nije vrijeme za Josipa Sesara. Kad je tražio pomoćnike za ova dva prozora... Ja sam Acu bio doživio kao igrač, a u ovome svemu mi je bila bitna škola, bilo mi je super biti s njim, vidjeti način na koji radi, kako motivira igrače, što traži od igrača, kako se ponaša prema njima. Zato sam prihvatio poziciju pomoćnog trenera.
Ako netko drugi bude izbornik, možda mene neće htjeti za pomoćnog, ne mislim da je to moje pravo. Na Aci je velika odgovornost koga će predložiti, na savezu koga će prihvatiti, a na izborniku odgovornost da napravi što se može. A svi mi skupa koji smo u košarci moramo biti svjesni da se jako teško može doći do neke medalje u kratkom periodu.
Trebamo dočekati neke klince koje imamo, hoće li to biti Menalo iz Virtusa, Tišma, Matković... Moraš vidjeti koliko ti momci mogu. Moraš vidjeti i za stranca, hoće li novi izbornik ostaviti Smitha ili tražiti drugu poziciju. Hoće li Prkačin igrati na petici ili četvorci? Šarić također? Hezonja na dva ili na tri? Hoće li pleja igrati Kapusta, Mavra, Rogić, Filipović ili neki novi stranac?
Aco ima svoju ideju, ali može se novom izborniku ne sviđati taj način igre pa će tražiti novog igrača. Ali u svakom slučaju, tko god da bude, treba stati iza njega i dati mu dulje vrijeme da radi.
Prvenstveno se trebaju posložiti mlađe kategorije iz kojih će onda izbornik izvlačiti igrače, treba se uspostaviti ta piramida. Treba s novim izbornikom dogovoriti smjer, a i ako sve to napraviš, opet trebaš vremena da sve to s igračima uvježbaš.
Kad sam ja došao u Cibonu 2000. kao igrač, imali smo jednu akciju i u Euroligi imali osam pobjeda i jedan poraz. Sad možeš imati 50 akcija, ali ako se ne izvedu kako treba, nije dobro, ako razumijevanje i suradnja igrača na parketu nisu dobri.
Dobro, nitko ti ništa nije rekao, ali u načelu, jesi li zainteresiran?
Spominjali su se Golemac, Spahija, Gjergja i meni može biti čast ako sam među tim imenima, ali meni je glupo o bilo čemu govoriti kad mi nitko ništa nije rekao. Sad sam 100 posto fokusiran na Cibonu.
Možemo razgovarati o generalnim problemima reprezentacije, kao što je dugogodišnji nesrazmjer kvalitetnih bekova i centara.
Na zadnjem prvenstvu imali smo Hezonju, Bogdanovića, Simona, Smitha, Mavru, Perkovića i Gnjidića, je li to nesrazmjer? Ta reprezentacija je igrala neloše, ali onda se sve svodi na pritisak. Ja jesam za pritisak, moraš naučiti živjeti s njim, ali građenje neke loše atmosfere jer si izgubio od Finske, to se uvuče igračima i pitanje je koliko se mogu odmaknuti od toga.
Ja danas ne osjećam takav pritisak, svjestan sam svojih mana i vrlina i znam da moram još puno učiti. Imam svoj krug ljudi i prijatelja, a mišljenja ostalih cijenim, ali ona ne mogu utjecati na mene jer sam svoj najveći kritičar.
Kad i ovi mladi igrači postanu svjesni svojih mana i vrlina, bit će im puno lakše podnositi taj pritisak. Što prije postanu svjesni toga, postat će kvalitetniji. Kad na treningu Cibone Smajlagić ostane sam na šutu, hoću da svi budu sretni jer to nije njegova kvaliteta što je ostao sam, nego kvaliteta cijele momčadi koja je napravila što je trebala da omogući da ostane sam jer smo tako željeli. Tako to treba gledati. Ali nije to lako kad si igrač od 20 godina i svi ti govore da si najbolji i da trebaš više šutirati.
Sazrijevanje je tu jako bitno, netko sazre prije, netko ne sazre cijeli život. Tako je nekim našim bekovima trebalo više da sazru. Ali pogledaj Euroligu. Koliko imaš plejeva ispod 26 godina koji igraju ozbiljnu rolu?
Je li Mavra dobar primjer, koji je kao klinac bio na razini Hezonje i Šarića, ali tek mu se s 27-28 godina moglo bez straha povjeriti 10-15 minuta u reprezentaciji?
Razlika je u tome što je Šarić otišao u Cibonu, u sustav. Hezonja je otišao u Barcelonu, u sustav. Mavra se ozljeđivao i tražio se, mjesec dana u Splitu, pola godine u Ciboni, pa ode u Karpoš Sokoli, Joventut, vrati se... Nije ušao u pravi sustav koji će ga napraviti, išao je zaobilaznim putem da bi došao do toga.
Možeš povući paralelu i s Kapustom. Njemu je 27. godina. Ja sam ga dok je igrao u Zaboku zvao u Goricu, rekao sam mu na čemu ćemo raditi i da mora imati kontinuitet. Ako ti odradiš pola sezone dobro i odmah promijeniš klub, dolaziš u novo. Moraš napraviti svoj status i svoju prepoznatljivost da drugi trener, kad te zove, da zna kako igraš i kako ti mora omogućiti da igraš. Ako si negdje bljesnuo i trener te zove da popuniš ekipu na pola sezone i ti ne odigraš kako je on zamislio, na kraju sezone si gotov.
To je ono što mladi igrači moraju shvatiti, da moraju biti strpljivi. A opet, teško je biti strpljiv kad pročitaš da ovaj igra za ovoliko ili onoliko. Pa odu u Poljsku, Češku, Rumunjsku. Imamo i mladih igrača koju odu još ranije, Boris Tišma, Tomislav Buljan... Buljan je otišao u treću ligu, i ako uđe u prvu ekipu i odigra četiri loše utakmice, vratit će se doma. Kao što se i Tišma vratio u Studentski centar pa u Split. Ali mislim da je Tišma talentiran i da još može na pravi put.
Je li dobro za klince da s 14-15 godina odu u akademiju velikih klubova?
Opet dolazimo do problema sustava ovdje, gdje moraš tim klincima ponuditi sustav i pravi rad, sjesti s roditeljima, a onda je na njima hoće li prihvatiti ili ne, ali moraš im dati jasan cilj i viziju.
Kad je bio Vlada Jovanović trener Cibone, igrali smo s Goricom prijateljsku protiv njih. On je te sezone uzeo Majcunića, a ja sam mu rekao da uzme i Kapustu, da mu bude treći plej. Nudim mu svog igrača koji mi je nositelj jer sam vjerovao da taj momak može.
Zamisli da je već dvije godine trenirao protiv jačih igrača i igrao protiv boljih ekipa. Nisam ga ja bezveze uzeo za pleja u Cibonu, mogao sam uzeti nekog stranca na toj poziciji pa dok ide, ide. Ali vjerovao sam da može.
Mi smo u stanju zalijepiti etiketu koje se više ne možeš riješiti. Pa kažu da nema šut i onda svi pričaju samo o tome da nema šut. Pa ajmo se fokusirati na ono što ima i na ono što dobro radi.
Mislim da mladim igračima treba dati smjer i program rada. Ali onda ti dođe momak od 15 godina i kaže da ga zove Real Madrid. Teško je to odbiti, ali ako se othrvaš i kažeš tom Real Madridu "neću", možda možeš tamo doći za pet godina kao superstar.
Pogledaj Džanana Musu. Mogao je u Olympiakos, umjesto toga došao je u Cedevitu. On je u 15 dana preuzeo čitavu mladu ekipu na sebe. Ušao u prvu ekipu, i nju preuzeo na sebe. Otišao u NBA, nije se mogao nametnuti, vratio se u Španjolsku i sad je najbolji igrač Real Madrida. Svaka čast momku.
Roditelji i ljudi koji vode karijeru tih momaka moraju procijeniti je li taj dečko spreman za to ili nije, a znam da je najteže biti realan oko nekog svog.
U Ciboni je sad pet igrača koje si vodio i u Gorici, među njima i Majcunić, koji je protiv Zvezde pogodio teške šuteve kakve ne pamtim od naših igrača. Je li inače tome sklon?
On je šuter i dosta ovisi o nekom pogođenom takvom šutu. U petak protiv Dubrave imao je trice 0/6. Poznavajući ga, znao sam da će protiv Zvezde zabiti šuteve i biti od koristi. Njegova priča je fascinantna. Bio je u Gorici, otišao u Zagreb i dvije godine sjedio na klupi. Razgovarao sam s njim i njegovim tatom i ponudio im da se vrate, nek studira i igra pa ćemo vidjeti koliko može. Nakon četiri sezone došao je u Cibonu i izvukao nešto od karijere.
Cibona je zapravo sada sastavljena od takvih igrača, kojima je ili trebalo da sazru ili nisu dobili priliku, napravili su krivi korak...
Nisu prošli do kraja selekcije u svojim klubovima da bi u njima ostali. Mazalin je s 14 godina bio vrhunski prospekt u Ciboni i Cedeviti pa je išao u Zadar, pa Zaragoza, pa Spars, Gorica, francuska treća liga, a sad u Ciboni igra ABA ligu i pokazuje da može igrati na tom nivou. Tim momcima trebaju samo sustav i rad, objasniti im što se od njih očekuje, to je jako važno.
Kapusta ima mana u igri, ali ima kreativnost i lucidnost u dodavanjima kakvu odavno nismo vidjeli u Hrvatskoj.
On je jako dobar nogometaš. U Gorici smo znali, u ritmu jedne utakmice tjedno, za promjenu ponedjeljkom igrati nogomet. On kad bi odlučio zabiti gol, zabio bi ga. Možemo reći da ima nogometaško tijelo, ali nije debeo. Tu opet dolazimo do etiketa.
Ali toliko se borio, trudio i radio u Gorici, bio je par godina najbolji asistent lige, ali to mu se apsolutno nije valoriziralo sve dok nije došao u Cibonu i pokazao da može igrati i na toj razini.
Sad je na njemu da održi tu razinu igre. Nerealno je da svaku utakmicu ima 25 poena i osam asistencija, ali najvažnije je da pokazuje da može igrati na ovom nivou. Sad se pokazao, skrenuo pozornost na sebe. Najbolje utakmice odigrao je doma protiv Partizana i Crvene zvezde, to također govori o njemu.
Je li za mlade plejeve bolje da igraju iza Amerikanca ili iskusnijeg igrača od kojih mogu učiti ili da ih se odmah gurne u vatru i stavi im se pritisak?
Imaš različitih plejeva. Imaš skorere koji će zabiti 20-30 poena, što je za trenere dosta komotna situacija jer uzmeš dvojicu visokih s kojima će odigrati pick i šutera i tako je najlakše posložiti ekipu. Banaliziram, jer takvi igrači igraju Euroligu. I imaš plejeve koji ti grade igru. O tome ovisi kako slažeš ekipu.
U Partizanu kod Obradovića svih pet igrača igra. U Zvezdi Campazzo, Vildoza i Nedović vrte pickove, a ostali stoje. Ovisi tko što voli i kakvu igru preferira. Euroliga se amerikanizira, samo još Real i Barca nisu podlegli tome i donekle Valencia. Ali to je legitimno jer je Efes tako zahvaljujući kreativnosti, imaginaciji i pickovima Micića i Larkina osvojio dva naslova.
Je li hrvatskoj reprezentaciji na toj poziciji potrebniji razigravač ili skorer?
Smith u Albi igra promjenjivo, nekad šutira sedam-osam trica pa pogodi dvije-tri, on je igrač koji voli igrati s loptom i moraš mu to omogućiti. Imamo i Hezonju koji voli uzimati te šuteve. Obojica su više kreatori za sebe nego za ekipu, a novi izbornik mora odlučiti treba li onda takvog ili drukčijeg igrača za tu poziciju.
Jesmo li zbog toga izgubili Bogdanovića, jer smo ga tjerali da igra s loptom, umjesto da gradimo igru za njegove šuteve?
Ne samo Bogdanovića nego i Antu Tomića. Koliko znam, njega je frustriralo to što se u njemu stalno tražilo krivca. On je triput bio u petorci Eurolige, a onda dođe u reprezentaciju. Nije isto igrati u Barceloni s Navarrom. Nije se znalo iskoristiti njegove najveće kvalitete, a onda ljudi gledaju i kažu da nema pojma.
Bogdanović u NBA-u igra tako da se za njega rade blokovi, da izađe na šut, da ga se ostavi samog na strani pomoći, pa ako mu se igrač pomakne, s dva koraka u stranu je otvoren. S godinama je došao i do prodora, ali u reprezentaciji, koliko god je zabijao po 25-30 poena, nikad nismo došli u situaciju da s njim nešto napravimo.
On nije igrač kao Parker koji će uzeti loptu i zabiti 15 poena, podijeliti sedam-osam direktnih asistencija i još sedam-osam indirektnih jer će se na njemu nešto prelomiti i otvoriti druge. Bojan je igrač za 25-30 poena i to je njegova zadaća. A zašto su njemu drugi igrači davali loptu i očekivali da sve sam rješava, ne mogu reći jer nisam bio tamo.
Može li Hezonja biti glavni igrač reprezentacije i mora li biti da bi se iz njega izvukao maksimum?
Imao je sjajnu prošlu sezonu kod Perasovića u Rusiji, sasvim zasluženo dobio priliku u Real Madridu. Ima odličnih utakmica, ako u takvom sustavu s 15 dobrih igrača, kad si stalno u rotaciji, igraš i nekoliko puta si bio MVP kola, znači da si visoka kvaliteta.
Mislim da je Hezonja sazrio, razumijevanje i talent nikad nisu bili upitni, pred njim su najbolje godine. Puno se potenciralo to da mora biti najbolji igrač, ali moraš poštovati svačiju individualnost, ne samo igračku nego i ljudsku. Zašto bi morao sjediti s još petoricom na kavi ako će radije u sobi čitati, igrati igrice ili šetati?
U Madridu se očito osjeća ugodno, kao što je i lani kod Perasovića. Dobro je igrao i onih pola sezone u Panathinaikosu. Iznad njegova imena ne smije biti upitnika, Mario Hezonja je igrač.