Pred nama je još jedan vikend bez sportskih natjecanja, no postoje utakmice koje vrijedi pogledati opet. U mini serijalu Index sporta donosimo vam pet najboljih predstava u Ligi prvaka, koje besplatno možete pogledati na YouTubeu. Uživajte i ostanite doma.
LIGA PRVAKA stvorila je fond nezaboravnih trenutaka i velikih vijesti. Ipak, tek u svom 59. izdanju ponudila je prvo gradsko finale. U tom "građanskom ratu", kako su se mediji poigravali nazivajući ga, za prvaka Europe sastali su se Real Madrid i Atletico Madrid. Galacticosi su tražili La Decimu, desetu titulu europskog prvaka, a Atletico svoj prvi naslov.
Pobjedu su odnijele zvijezde predvođene Cristianom Ronaldom i tada najskupljim igračem svijeta Garethom Baleom. Bilo je 4:1 nakon produžetaka.
Atletico je bio miljenik neutralaca
Nogomet se u toj sezoni još jednom slatko nasmijao svim analizama i predviđanjima. Tu je bio Atletico Madrid. Momčad Diega Simeonea nastavila je ondje gdje su ranije stali Borussia Dortmund, Schalke i Apoel, koji su odlazili mnogo dalje nego što se očekivalo. Dortmund je 2013. igrao finale, godinu dana ranije Apoel je stigao čak do četvrtfinala, dok je Schalke dvije godine ranije igrao polufinale Lige prvaka.
Tako su se usprkos sve većem uplivu novca u sve nogometne pore nastavljali pojavljivati klubovi koji nisu dozvoljavali dominaciju imućnijih. U srcima svih neutralnih navijača prije tog gradskog finala koje se igralo u Lisabonu pobjednici su već bili momci iz "siromašnijeg" dijela grada jer Atletico je na putu do finala pomeo Milan, Barcelonu i Chelsea.
Diego Simeone je na klupu Atletico Madrida stigao 23. prosinca 2011., kada se klub nalazio na 10. mjestu u Primeri. Već na kraju te sezone okitio se trofejom Europa lige, a početkom naredne sezone je u europskom Superkupu s uvjerljivih 4:1 srušio Chelsea i donio novu titulu crveno-bijelom timu. U sezoni 2012./13. zauzeo je mjesto koje mu je osiguralo plasman u Ligu prvaka, u kojoj je odmah u prvoj sezoni stigao do finala.
Nadmašio je sva očekivanja, vjerojatno i svoja, a pravi pečat snage pokazao je i prije finala kada je u posljednjem kolu Primere savladavši Barcelonu na stadionu Camp Nou osvojio titulu La Lige.
Simeoneov doktorski rad
Simeone je od Atletica napravio nevjerojatno složnu momčad, ekipu koja je nalik na skup ratnika i činilo se da je svejedno tko je u udarnoj postavi, a tko na klupi. Atletico je imao granitnu obranu, igrao je vatreno, s "nožem u zubima". Međutim, njegov golemi hendikep u finalu bile su ozljede ponajboljih igrača Diega Coste i Arde Turana. Costa je počeo susret, ali sa suzama u očima teren je napustio već u devetoj minuti.
Kakav je dojam ostavljao Atletico u toj sezoni najbolje je opisao legendarni Thierry Henry prilikom gostovanja na Sky Sportsu. Voditelj je od Henryja zatražio da odabere najlakšeg mogućeg protivnika u osmini finala za Arsenal, a u opticaju su bili PSG, Barcelona, Real Madrid, Atletico Madrid i Bayern. Na Francuzu se mogla primijetiti neodlučnost, što je iznenadilo Jamieja Redknappa, jednog od analitičara, koji je upitao:"Zašto ne odabereš Atletico?"
Henry je odgovorio:"To je momčad protiv koje ja ne bih volio igrati. Svim ostalim klubovima se može dogoditi da netko od njihovih igrača ne pomogne obrani, ali kod Atletica toga nema. Oni vam ne daju ni centimetar prostora."
Na drugoj strani, Florentino Perez kao predsjednik Reala silno je želio La Decimu. Svoj drugi mandat na mjestu predsjednika počeo je 2009. godine i od tada do finala potrošio je više od 400 milijuna eura na Ronalda, Balea, Benzemu, Ozila, Modrića, Alonsa i ostale zvijezde.
Real je očajnički tražio La Decimu
Potrošeno bogatstvo i dolazak velikih imena u drugom mandatu donio mu je po jednu titulu u ligi, Kupu kralja i španjolskom Superkupu, tako da je pritisak u Ligi prvaka bio sve veći, posebno nakon što mu ni Jose Mourinho nije uspio donijeti taj trofej. Mourinha je zamijenio Carlom Ancelottijem, a koliko je želio deseti trofej europskog prvaka Perez je pokazao obaranjem novog rekorda na tržištu nakon što je doveo Balea za 105 milijuna eura.
Taj Real bio je pravi skup zvijezda, točno onakav kakvog ga je Perez i zamišljao, a imao je i najbolji napad na svijetu u tom trenutku. Ronaldo, Benzema i Bale su u toj sezoni skupa postigli 95 golova, a cijela momčad Atletico Madrida u svim takmičenjima imala je 115 postignutih golova.
Pred finale Real nije imao probleme kao Atletico. Napadački trojac jest bio upitan, ali ni približno kao Atleticov Costa. Jedini igrač na kojeg Ancelotti sigurno nije mogao računati bio je Xabi Alonso, koji je bio suspendiran.
Finale je donijelo tvrdu utakmicu, što je bilo i očekivano kada igra Atletico. Situacija se odvijala onako kako je Atletico planirao. Igralo se bez mnogo velikih šansi, a onda je nakon kornera - kako drugačije - Atletico stigao do pogotka. Nesigurnost Ikera Casillasa iskoristio je kapetan Diego Godin i pogodio za 1:0.
Modrićev centaršut u posljednjim sekundama
Atletico je na odmor otišao s minimalnom prednošću i bez obzira na Realov napadački potencijal, nije se bilo lako kladiti na povratak Galacticosa. Vrijeme je isticalo i doista se činilo da će gledatelji vidjeti Atleticovo čudo, ali u posljednjim trenucima, duboko u sudačkoj nadoknadi, nakon centaršuta Luke Modrića iz kornera najviši u skoku bio je Realov kapetan Sergio Ramos koji pogađa za 1:1 i produžetke.
U pola sata nogometa koji je uslijedio vidjelo se da Real ima mnogo svježiju momčad i da Atleticov pakleni obrambeni mehanizam neće izdržati. Jednostavno, Simeoneovi igrači su fizički drastično pali i Real je to maksimalno iskoristio. U 110. minuti Bale je pogodio za 2:1, a pred sam kraj produžetaka konačnih 4:1 postavili su Marcelo i Ronaldo golom iz penala.
Ronaldo je tada oborio rekord Lige prvaka po broju postignutih golova u jednoj sezoni postigavši ih 17, a prethodni rekord iznosio je 14 golova.
Nerijetko se događalo da određena momčad nakon poraza u finalu toliko padne da više i ne bude blizu sličnog pothvata. Atleticu se to nije dogodilo, što je samo pokazatelj duha koji je Simeone unio u taj klub. Također, određenim momčadima titula europskog prvaka značila je vrhunac i lagani pad, ali Real je nakon toga ostao u vrhu te do danas osvojio još tri titule Lige prvaka.
Uostalom, samo dvije godine nakon lisabonskog finala isti klubovi igrali su i finale Lige prvaka u Milanu, kada je također slavio Real Madrid, ali tada nakon penala. U svakom slučaju, bila je to era kada je Real gradio dinastiju koja će se zauvijek pamtiti, dok je Atletico postao primjer kluba koji je iz europskog prosjeka radom ušao u društvo najvećih i ondje će stanovati dugo.