ZAMISLITE, bilo je stručnjaka koji su nam još uoči Eura u Austriji prognozirali - debakl u Švedskoj. Danas se ta teza nadvila kao idealan naslov za razglednicu iz Malmoa. Na čemu su ti rukometni znalci temeljili svoju drskost i umalo bivani prokleti, zbog udara na "reprezentativnu svetinju"? Većinom na istoj osnovi - jer naš rukometni savez olako strijelja igrače koji su ga zadužili. Dok njihove zamjene nisu dovoljno sazrjele.
Kada pogledate kako su iz HRS-ovih vitrina "nestajale" zasluge Smajlagića, Džombe, Sulića, Kaleba, Špoljarića, Dominikovića, izgleda kao kronično oboljenje. Sjetimo se kako je otišao Petar Metličić. Kapetan i istinski lider. Jezivo je što bi na isti način danas Gobac mogao potjerati i Ivana Balića. Kolega je danas na spomenutu tezu dobacio: sreća da Balić nije "inatlija". Uostalom, nakon svake druge utakmice kaže da mu se gadi više igrati ovaj sport, ali kada sljedeći put izađe na teren, opet je najbolji. Ivano to nije bio protiv Švedske, nije bio ni blizu. Miljama daleko od cilja, uostalom, kao i cijela momčad.
"Cijeli turnir smo se tražili. Ne znam što se dogodilo, rekao bih vam da znam. Možda smo se trebali prilagoditi brzom stilu igre, kako igraju Danci i Šveđani", govorio je Balić.
Nakon utakmice "ne znam" je bilo stanje koje se mahom propagiralo. Mrmljali su redom Vori, Goluža, Alilović... ali rezultat je bio isti. Nitko ništa ne zna, ne može se dobiti ovako, ne može se dobiti onako. Jedini je Gobac imao nešto pametno za reći.
Da je hrvatska maskota za SP kojim slučajem bila hobotnica, a ne gusjenica, Gopčeva bi slika vjerojatno stajala umjesto njezine glave. Vječna siva eminencija, u koju nitko ni ne želi dirati, dok on prvi ne krene.
Je li (i) ovaj puta pretjerao? Može li Zoran Gobac reći Ivanu Baliću da su novinari od njega napravili sportaša? Može, jer on je "emotivac", baš kao i Mamić. No, svi smo mi emotivci, razlika je u tome što neki imaju više kredita.
I "rukometni Jordan" znao je trošiti taj kredit, kada je odbijao primiti neka tamo srebra ili na službenoj press konferenciji SP-a drsko recitirao ljubavna pisma o zamolbi za privatnost. U Splitu je demonstrativno napustio slavlje u svlačionici nakon pobjede nad Šveđanima, a zbog njegovih svađa s Linom Červarom znali smo gubiti i finala.
Balić je bio problem u Pekingu, Balić je lopte u out bacao i protiv Francuza u Zagrebu. No, i dalje je bio produžena ruka na terenu. Červarova, Golužina, pa i Gopčeva. Balić je to bio jer je bio najbolji. I još uvijek je. Isto kao što Gobac ima kredita da se s Balićevim imenom može "prostituirati" pred Gradom i njegovim proračunom, kada je trebalo riješiti transfer, tako i Balić može 15 minuta divljati na klupi gledajući kako njegovu momčad gazi vrijeme. A tobože smo uspješno odradili smjenu generacije u Austriji.
Što je Balić uostalom radio na klupi? Što su Kopljar i Buntić radili na šest metara, odakle smo, uzgred rečeno, na suprotnoj strani primali golove? Pored stamene obrane na kojoj je Goluža gradio cijele pripreme. Imali smo najgore vratare na prvenstvu, nismo znali istrčati kontru. Kada smo stizali, a to je bilo većim dijelom, nismo vidjeli nikakav presing u obrani. Ni s igračem, pa i dva više. Zašto je Buntić za Balića bio prespor, zašto slučaj Kopljar već polako postaje javno "silovanje"? To su pitanja za Slavka Golužu, ali je nakon utakmice na njih odgovarao Balić.
"Sve ste vidjeli. To je to."
Ako je Balić protiv Švedske igrao privatnu utakmicu, onda to radi čitavo ovo vrijeme. Gopcu do sada nije smetalo, hrvatski su individualci pobjeđivali. Bez neke posebne taktike, ali s ubojitom obranom. Nismo uspijevali samo preko Francuza, jer je samo njihova obrana bila bolja.
Ovaj put, stali su i genijalci i obrana. Goluža mora i hoće ponijeti svoj dio krivnje. Čak i ako ga Gobac to ne bude tražio. Dok cijela Hrvatska (kako tipično) kod prve prepreke zapomaže "Lino vrati se", Gobac koristi trenutak i čisti put. Za neke nove Kopljare.