Njihova Hrvatska u 2016.: Godina propuštene povijesne prilike, bježanja od navijača i početka pada glavešina

NOGOMETNA reprezentacija u godini na izmaku imala je veliku šansu otići "jako daleko" na Euru, u kvalifikacijama za SP nastavila je igrati pred praznim tribinama, a gazda hrvatskog nogometa i njegov namjesnik na predsjedničkoj funkciji konačno su pali u nemilost politike koja im cijelo vrijeme čuva leđa.

 

Hrvatska je pod "vodstvom" Ante Čačića, najnovije Mamićeve marionete na izborničkoj funkciji, u 2016. odigrala čak 13 utakmica u samo osam mjeseci, a razlozi za tako gust raspored su brojni: jesenski početak kvalifikacija za SP, kojem je prethodilo igranje prijateljskih mečeva s "velesilama" kalibra Moldavije i San Marina trpanjem kojih se dizao moral igrača pred ključni događaj sezone, ali i aktualne generacije reprezentativaca: ljetnog EP-a u Francuskoj.

 

A tamo, na prvenstvu obilježenom nekvalitetom i ziheraštvom, te upropaštenom širenjem na 24 sudionika i oduzimanjem draži natjecanju po skupinama time što su grupu prošle i čak četiri (od šest) trećeplasiranih reprezentacija, Hrvatsku je u osmini finala (koje se na Euru nije igralo nikada do ovog bezumnog širenja) izbacio Portugal, koji ne bi ni prošao skupinu, a kamoli postao prvak Europe, da nije spomenutog širenja Eura. 

 

 

Čovjek se uči dok je živ, govori drevna uzrečica, a Čačić se zahvaljujući Mamiću krenuo učiti pod stare dane i to na Hrvatskoj, jer skup sjajnih igrača dobio je priliku napraviti jednako takvom momčadi u 62. godini, kada je trenerski debitirao na najvećoj sceni.

 

U školi zvanoj Europsko prvenstvo, Čačiću je lekciju očitao pravi učitelj, ali koji je njegov vršnjak. Razlika među pripadnicima iste generacije je što je '98, kada je Fernando Santos vodio Porto, Ante Čačić bio trener Croatije iz Sesveta. Santos, koji je u finalu "samo" ponovio ono što je napravio nekoliko puta ranije na Euru; bez milosti odstranio nezamjenjive i zamijenio ih igračima iz drugog plana koji su se pokazali ključnima, prestrojio momčad u hodu i opet imao Plan B. Što je, za razliku od kolege Čačića, dokazao i protiv Hrvatske, gdje je i krenuo pobjednički pohod koji je kulminirao trijumfom nad Francuskom.

 

 

 

Ali, krenimo redom. Od prijateljske utakmice s Izraelom u Osijeku u ožujku, kojom je Hrvatska ušla u ovu godinu i otvorila pripreme za Euro. Golovima Perišića i Brozovića lako je izborena pobjeda 2:0, a Čačić je na spomenutom susretu eksperimentirao s taktičkom postavom, što će napraviti i u ostalim pripremnim utakmicama s Mađarskom (1:1, Mandžukić), Moldavijom (1:0, Kramarić) te u najnepotrebnijoj utakmici u povijesti, sa San Marinom, kojeg je Hrvatska zgazila 10:0, ali tu podsjećati na strijelce ima manje smisla nego nabrajati tko je zabio koliko na šuterskom treningu.

 

I dok Čačić nije imao problema s raspoloženim napadačima, obranu mu je ozbiljno uzdrmala svađa s Lovrenom, te njegovo posljedično ispadanje sa spiska zato što je nakon utakmice s Mađarskom postavio ultimatum da će se odazvati samo ako će imati zajamčen status prvotimca. Ali, da je odnos Mamića i Lovrena idiličan kao što je nekad bio, nema sumnje da bi Lovren ostao u repki. Svađa njega i "izbornika" bi se zaboravila, a Liverpoolovog heroja gledali bi na Euru da istražiteljima USKOK-a nije otkrivao što je van terena radio sa stvarnim izbornikom. Daleko više odjeknuli su dupli pasovi koje je s Obitelji na bankovnim šalterima odigravala najveća zvijezda Hrvatske, najboljih hrvatski nogometaš u zadnjih 20-ak godina i jedan od najboljih veznjaka svijeta, samo što se ovdje nije dodavalo s loptama, nego s desecima milijuna Dinamovih kuna. Luka Modrić otkucavanjem Mamića spasio se kaznenog progona, ali i kompromitirao u očima navijača kojima pogled ne zamagljuje vatreno ludilo i kockasta euforija.

 

 

U svibnju smo dočekali popis "izbornika" Hrvatske za Euro na kojem "nije bilo iznenađenja", jer je navedeni spisak odraz odnosa moći u hrvatskom nogometu, točnije pokazatelj tko njime vlada. A onaj tko je na vlasti, najviše profitira prodajom njegovih ili igrača njegovog kluba nakon velikih natjecanja. Nogometašima koji čekaju debi u nacionalnoj momčadi, čim se nađu na spisku reprezentacije raste vrijednost, dok odlazak na veliko natjecanje, pa makar i turistički, znači osjetno povećanje cijene prilikom (izlaznih) transfera, bez obzira radilo se o rutineru koji lovi zadnji ugovor karijere ili mladoj zvijezdi željnoj prve prodaje.

 

Tako je normalno da se pred Euro na popisu reprezentacije Hrvatske našao Dinamov golman koji je na posudbi u momčadi što je davno ispala iz prve HNL, primao gotovo dva gola po susretu, zatim branič koji je prošle sezone zbog ozljede odigrao tek 11 utakmica. Nikoga nije iznenadilo što je unutra bilo više veznjaka iz Dinamove omladinske škole, nego što ih u španjolskoj reprezentaciji bilo iz La Masije, a šteta je da Junior Fernandes još nije stekao uvjete za domovnicu, jer bi i on bio među napadačima Hrvatske.

 

Spomenuli smo Čačićevo "zavaravanje protivnika" mijenjanjem taktike za svaku pripremnu, zapravo revijalnu utakmicu prije Eura, ali to nikoga nije prevarilo, jer znao se sastav i raspored igrača za EP, kao i da će ga se prilično neinventivni, talasanju i poduzimanju inicijative neskloni Čačić slijepo držati:

 

Točno tako je i bilo na Euru, gdje je Hrvatska Modrićevom golčinom na otvaranju skupine pobijedila groznu Tursku, prelošu čak i za Euro na kojem igra pola Europe, nakon čega je uslijedila utakmica sa Češkom. Tamo je Čačićevu ukipljenost u ključnim trenucima i gledanje kako mu momčad vodstvo 2:0 pretvara u 2:2, zasjenila diverzija navijača Hrvatske. Ogorčenost glavešinama privatiziranog i jednom čovjeku podređenog HNS-a i hrvatskog nogometa, te pretvaranjem reprezentacije Hrvatske u prćiju, izlog za prodaju i bankomat te iste klike, iskazali su bacanjem baklji u teren stadiona u St. Etienneu, zbog čega je došlo do prekida utakmice. Zvijezde Mamićeve i Šukerove Hrvatske, šokirane ponašanjem onih koji bi ih trebali bodriti, ispustile su kapitalnu prednost i Česi se u samom finišu vraćaju i uzimaju bod.

 

 

Jasno, istog trena krenula je opća domovinska i domoljubna histerija. Ofenziva znanih i neznanih na "huligane koji su osramotili Hrvatsku", "teroriste", "državne neprijatelje", a u ovom natjecanju u pravedničkom gnjevu, posebno su se istaknule novine u vlasništvu Mamićevog intimusa i hrvatskog kralja ovrha. Sportske novosti, ionako perjanica sportsko-domoljubne medijske mašinerije, povodom bacanja desetak baklji na teren, udarničku normu su odlučile prebaciti tako što su pokrenule linč. Zapjenjene programatske komentare glavnog urednika, točnije njegovu hrpu ulizičkog trabunjanja i etiketiranja izdajnikom svakoga tko se drzne ne biti na liniji osovine Šuker-Mamić-Hanžeković, upotpunile su time što su očito zajebantski, namjerno loše i primitivno nacrtani, te par dana ranije na društvenim mrežama objavljeni "plan napada" u St. Etienneu, prikazali kao krunski dokaz huliganskog ubojstva Hrvatske s predumišljajem. 

 

Najveću pak glupost ovim povodom ispalila je predsjednica države, koja je bacače protestnih bengalki protiv organizatora njene rođendanske zabave i istaknutog donatora njene kampanje, nazvala "orjunašima." Grijeh bi bilo ne spomenuti i kako je par baklji u terenu dirnulo najpoznatijeg i najcitiranijeg hrvatskog "komičara" Luku Bulića. Ovaj odrasli čovjek na Facebooku je objavio fotografiju kako uplakan u hrvatskom dresu, sa šukerovski podignutim palcem i najljigavijim patetičnim statusom sarkastično "čestita" navijačima koji su "Luki, Mandži, Raketi" oteli pobjedu. Jasno, "duhoviti", ali za ovu prigodu cmizdravi Bulić, pobrao je more lajkova i šerova za ovu grozomornu patetiku, čije primanje na plodno tlo kod neukog hrvatskog "nogometnog puka" jasno svjedoči o njegovoj razini svijesti, a koja se da svesti na sljedeće: 

 

Mogu nas huligani u odijelima i svečanim ložama, bogati uglednici koji su huliganskim i metodama kriminalaca oteli hrvatski nogomet, godinama jebati u zdrav mozak i otimati nam nogomet i reprezentaciju, mi ćemo na to sve ne samo šutjeti, praviti se gluhi i slijepi, nego i na njihov zov spremno skakati i crtati si po licu kockice i pjevati Konzumove pjesmice ili pak kao poslušni psići ne ići na utakmice Hrvatske jer HNS ne želi navijače u kvalifikacijama za velika natjecanja. Sve ćemo to istrpjeti, samo nam svake dvije godine dajte drogu u vidu navijačkog čipsa, lošeg piva, nakurnjaka za retrovizore i zastavica za karoserije, u trajanju od dva tjedna, jer maksimalno toliko Hrvatskoj prepunoj velikih svjetskih zvijezda treba da ispadne s velikog natjecanja. Slijepi, gluhi i glupi za išta više od upijanja priča mamića, bulića, šukera, kolindi, bujica i sličnih, te u eri potrošačkog društva i društvenih mreža svedeni na pravu mjeru klikača-konzumenata, hrvatski nogometni pučani istaknuli su se prošlog ljeta još jednom manijakalnom domoljubnom aktivnošću: lupanjem #cro hash taga u svim statusima na svim društvenim mrežama kako bi Eiffelov toranj zasjao u kockicama.

 

Iako ranjena, Hrvatska je nekako preživjela agresiju s tribina i izdajnički nož u leđa u St. Etienneu, te nakon toga pobijedila Španjolsku (2:1) u posljednjoj utakmici skupine. Španjolska je bila aktualni europski prvak, ali ne samo na ovom Euru, nego već tri godine, nije ni sjena reprezentacije koja je ranije harala Europom i svijetom, pa smo i prije EP-a napisali analizu zašto u Francuskoj nije niti među favoritima za naslov. Sve to vidjelo se na nebitnoj utakmici s kombiniranom hrvatskom momčadi, jer obje reprezentacije već su bile osigurale prolazak grupe. Vrsaljko, Jedvaj i Kalinić konačno su dobili priliku, a svijetu su se predstavili Dinamovi dragulji Pjaca i Rog, te tako potaknuli licitaciju talijanskih velikana. Perišić je i na ovom susretu potvrdio ono što je poznato još od SP-a u Brazilu, da je najbolji i najkorisniji igrač reprezentacije i šteta je što na dva zadnja natjecanja nije imao ni blizu raspoložene suigrače, odnosno što oni, za razliku od Perišića, nisu bili na razini vrhunskih igara u klubovima. Kao što smo istaknuli, nevažna pobjeda kombinirane Hrvatske protiv potrošene, nezainteresirane, pale i ocvale Španjolske, ali ako čitate prave medije, onda ćete saznati kako je "Hrvatska protiv Češke preživjela agresiju petokolonaša i neprijatelja s tribina, te nakon toga herojski srušila aktualne prvake Europe i skoro aktualne prvake svijeta."

 

 

Slijedila je utakmica prve nokaut runde, osmina finala s Portugalom, a Hrvatskoj se već tada opasno "otvarao put prema finalu". Naravno, također ako je vjerovati konstruktivnim medijima, u kojima je rezon bio sljedeći: "Portugalci su očajni, a kod njih ionako igra samo Ronaldo, koji je na Euru loš. Kada se apsolvira njih, na redu su Poljaci, ali od njih smo bolji, pa nas onda čeka Wales koji ima samo Balea."

 

Jasno, dvoboj s Portugalom pokazao je smislenost i utemeljenost ovakvih "analiza". Protivnik Hrvatske u eliminacijskoj fazi, doista se jest jedva provukao do ove utakmice (te tako posredno i do europskog naslova), ali već tada smo isticali da u skupini nije osvojio samo tri boda s tri remija, nego da je izgubio šest. Jer Island je trebao dobiti s par golova razlike, Austrija mu se izvukla tako što je Ronaldo promašio penal, a on i suigrači još par velikih prilika, dok je do remija i golijade u zadnjem kolu s Mađarskom (3:3) došlo tako što su Mađari dva gola zabili nakon što su se udarci s velikih daljina putem do gola odbijali od igrača i tako potpuno mijenjali smjer, hvatajući portugalskog golmana na krivoj nozi. Sve ovo o Portugalu, kao i spomenutu napomenu da Španjolska koju je Hrvatska pobijedila nema veze s onom iz Južne Afrike ili Poljske i Ukrajine, pisali smo i dokazivali tijekom Eura, ali naravno, kada vlada euforija, na cijeni nisu činjenice, nego mitovi i legende.

 

 

 

Činjenica je da je Hrvatska u segmentima 120 minuta duge bitke s Portugalom bila bolja, ali ne toliko kao što se pisalo i pričalo, a posebna je besmislica da je "nezasluženo" ispala ili da je, što su isticali hrvatski reprezentativci "bolja momčad od Portugala", kao i Čačićeva provala da se "Ronaldo nije vidio protiv Hrvatske." Sve tri teze potpuni su promašaj, jer nitko ne spominje kako je Portugal oštećen za nedosuđeni penal kada je Nanija u punom trku pred golom, Strinić punom nogom napucao u stomak. Hrvatska nipošto nije bolja momčad od Portugala i to je očito svakome tko je gledao njihovu međusobnu utakmicu. Momčad čine i igrači s klupe, odnosno "drugog plana", koji su Portugalu donijeli Euro: od Josea Fontea preko onih koji su srušili Hrvatsku - Renata Sanchesa i Ricarda Quaresme do Edera, dok se Čačić na cijelom Euru njegovim rezervama ograničio dati tek ulogu prodajnih eksponata na revijalnom meču sa Španjolskom, a u svim ostalim susretima, pa tako i protiv Portugala, slijepo je i ziheraški vjerovao početnoj postavi, poznatoj svima, pa naravno i protivnicima. 

 

U utakmici koja je vapila za Kramarićem i Pjacom (što se posebno vidjelo kada je potonji prekasno ušao i za pet minuta donio više živosti u igri Hrvatske te opasnosti pred golom Portugala, nego svi njegovi suigrači do tada), Čačić je čekao i gledao, za razliku od kolege Santosa koji je bez milosti odstranio nezamjenjive i zamijenio ih igračima iz drugog plana koji su se pokazali ključnima, prestrojio momčad u hodu i opet imao Plan B. Ne znamo je li izbornik formalno dio momčadi, ali mislimo da nije potrebno obrazlagati tko po ovom kriteriju nosi pobjedu u srazu Hrvatske i Portugala, simboličku i stvarnu.

 

Konačno, Ronaldo. U 116. minuti uzima loptu Striniću duboko, najdublje u protivničkoj polovici, zatim, bez obzira na to što je kraj produžetaka na iscrpljujućoj i ljetnoj utakmici, istrčava kontru od 100 metara u sprintu kao da je na zagrijavanju, puca na gol, a Subašić jedva njegov udarac odbija do Quaresme, koji sam pred golom pogađa za pobjedu. Navijači Portugala voljeli bi vidjeti još velikih utakmica na kojima se Ronaldo ovako "neće vidjeti".

 

 

Ova generacija Hrvatske, skup sjajnih igrača, ali u najjačoj konkurenciji tek natprosječna momčad, tako je ove godine propustila zadnju priliku da ostvari veliki rezultat na velikom natjecanju. Po kriterijima forme, uloge i značaja koje imaju u najvećim europskim klubovima, bolji su od Ćirinih brončanih sinova, jer oni '98 nisu ni blizu bili važni i standardni u najvećim klubovima kao što su Bilićevi/Štimčevi/Kovačevi i posebno Čačićevi igrači 2016.

 

Olić, Eduardo, Srna su se već oprostili, a Modrić, Mandžukić, Subašić za dvije godine na SP-u bit će debelo s pogrešne strane 30-ih, tako da naraštaj koji je puno obećavao, na kraju s obzirom na kvalitetu i klupska postignuća, u reprezentaciji ispada luzerski da luzerskiji ne može biti, sa samo dva prolaska skupine na pet velikih natjecanja koje je pokušavao dohvatiti, ali je i ta oba puta Hrvatska ispala već u prvoj nokaut rundi. 

 

 

Jer ako čak otpišemo Euro 2008. kao početak njihovog stasanja, mada je Modrić već tada bio jedan od najtraženijih europskih igrača, a mladi Rakitić poručivao da u Austriju dolazi igrati u prvoj momčadi, ta navodno velika generacija od prve nokaut runde i ispadanja od Turaka u Beču, od tada na velikim natjecanjima nije napravila baš ništa: SP 2010. nisu ni vidjeli jer su bili tek treći u kvalifikacijskoj skupini, EP 2012. dohvatili su tek nakon dodatnih kvalifikacija, ali nisu prošli skupinu, SP 2014. izborili su također tek nakon dodatnih kvalifikacija. Konačno, do EP-a 2016. nisu došli preko play-offa, ali jesu jedva, pobjedom u zadnjem kolu protiv 156. reprezentacije svijeta, da bi onda na Euru ispali u prvoj eliminacijskoj fazi. Tako da se nakon ove godine, kada su propustili veliku i konačnu priliku skinuti luzerski biljeg, konačno može postaviti pitanje:

 

Možda bi doista bila i postala velika, da su sjajne igrače vodili jednako takvi izbornici, a ne Mamićevi namjesnici, postavljeni tamo kako bi ispunjavali nametnute im igračke kvote, iako nisu imali iskustva i(li) kvalitete za tako odgovornu i prestižnu funkciju. Ali, iskustvo, kvaliteta, sposobnost i autoritet bili su nebitni pred osnovnim kriterijem pokornosti Mamiću, pri čemu je imenovanje Čačića za izbornika za sada završni čin ove farsične priče.

 

Perišić, Kramarić, Pjaca, Brozović, Vrsaljko, Kalinić druga su, nova priča, koja također jako puno obećava, ali nisu još profilirani kao momčad, a nemaju ni lidera, tako da tek trebaju pokazati da mogu nešto više od pobjeda nad Kosovom i Finskom.

 

 

Kraj godine, nakon ranijeg Mamićevog povlačenja u sjenu i zavjetrinu (a ne "odlazak iz HNS-a") gdje čeka nastavak suđenja temeljem optužnica za izvlačenje stotina milijuna kuna iz Dinama, o čemu su svjedočile perjanice reprezentacije Hrvatske, obilježava pad u nemilost i njegove marionete na mjestu predsjednika HNS-a. Davoru Šukeru na vrata su pokucali poreznici, koji od njega traže 6 milijuna kuna, pitajući se kako to čovjek dužan na sve strane, ima 12 milijuna kuna za posuditi Mamićima kako bi platili jamčevinu. Porijeklo Šukerove imovine zanimljiva je priča, ali indikativno je i kako ga se odrekla Kolinda, koja se sjetila da moćni i bogati HNS, ponašajući se kao država u državi, ne poštuje Zakon o sportu.

 

 

Ista stranka nominirala je nju za predsjednicu države i Šukera za poslanika u zagrebačkoj skupštini, ali HDZ u tko zna kojem prozirnom pokušaju glumljenja progresivne konzervativne stranke shvaća da su mu najomraženiji i do kraja kompromitirani likovi poput Mamića i Šukera, samo ogroman balast te mrlja na imidžu i ugledu te ih gura od sebe, a oni bez političke podrške sada ostaju na vjetrometini policije, sudova i poreznika, što su institucije s kojima su do jučer tako krasno surađivali. Ali, ne podcjenjujmo stranku čiji najnoviji premijer na svečani prijem zove Bujanca i pod čijom kapom su HNS i hrvatski nogomet postali močvara.

 

Zadnje službene nastupe Hrvatske ove i prošle godine povezuje ista turobna atmosfera pustoši i pretvorbe nečeg što je bilo radost za milijune, u prćiju, samoposluživanje, bankomat za usku kliku podrepaša, grebatora, žicara i onih koji su u HNS-u uhljebili sebe i obitelji. Prošlu, 2015. Njihova Hrvatska zaključila je slavljem plasmana na EP pobjedom na Malti, a HNS je navijače doslovno zamolio da ne dolaze na tu utakmicu. Ekipa iz Mamićeva i Šukerova saveza tako je imala savršenu kulisu i scenu za slavlje pothvata njihove repke; sami, na otoku usred ničega.

 

 

Godinu dana kasnije, HNS-u kao naručena dolazi kazna igranja domaćih utakmica u kvalifikacijama za SP bez gledatelja, a pred meč s Islandom, koji je usamljena Hrvatska dobila 2:0, zadnja službena utakmica Hrvatske u 2016. pokazat će svu nadrealnu bijedu u koju su nogometnu reprezentaciju ove zemlje pretvorili gazda hrvatskog nogometa i savez pod političkim pokroviteljstvom: 

 

Hrvatska važnu utakmicu na putu do Svjetskog prvenstva igra protiv najvećeg hita s upravo odigranog EP-a na domaćem terenu pred sablasno praznim tribinama na najružnijem stadionu, a navijače za taj meč ionako nije briga. 

 

Vjerojatno su hrvatski navijači konačno shvatili da koliko god se UEFA, FIFA, HNS i ostale institucije kojima su na čelu uglednici s presudama, optužnicama i istragama teškima stotine milijuna dolara, eura i kuna, kleli u navijače, oni su im samo smetnja i ne žele ih ni blizu tribina, osim ako nisu lobotomizirani konzumenti njihovih skupih ulaznica, šupljih priča i prljavih rabota.