SRPANJ 1988: U Dortmundu u SR Njemačkoj u natjecanju za Davis Cup sastaju se od 22. do 24. srpnja teniske reprezentacije SR Njemačke i Jugoslavije. Naše boje u tom važnom susretu branit će Slobodan Živojinović, Bruno Orešar, Goran Prpić i Goran Ivanišević, pod vodstvom izbornika Radmila Armenulića.
30 godina kasnije hrvatska reprezentacija igra posljednje finale Davis Cupa u formatu koji poznajemo. U suradnji s Yugopapirom donosimo tekst Nevena Bertičevića za Studio 1988., odnosno portrete Bobe, Brune i dvojice Gorana te izjave njihovih roditelja.
Goran Prpić: Pouzdan treći čovjek
Kad bismo se željeli našaliti, napisali bismo da je Goranu Prpiću 24 godine i da ima isto toliko operacija koljena. Nažalost, zla kob proteklih je godina bila stalni pratilac jednoga od naših svakako najtalentiranijih tenisača svih vremena.
Jer, sve što Prpić odigra, čini se tako neshvatljivo lako, za što je, kako bi on to rekao, "kriv zglob koji je poput viršla".
Godina što je zacijelo nikad neće zaboraviti je 1985.
Tada je, naime, bio senzacija Davis cupa, jer gotovo je nepoznat, priznao je to i Yannick Noah prije meča, uletio u Davis cup reprezentaciju Jugoslavije možda, ili gotovo pouzdano, u najtežem trenutku.
Izgubili smo u prvom kolu od Australije, meč koji smo u Splitu dobili već na stotinu načina, ali ipak - izgubili, a onda se trebalo vaditi, izboriti opstanak protiv Francuza, svakako jedne od najjačih svjetskih selekcija.
I upravo tad, u prvome pravom nastupu, u prvome meču, Goran Prpić potrudio se da ga Yannick Noah zapamti za sva vremena. Ta senzacionalna pobjeda otvorila je put našoj reprezentaciji do opstanka, a on je sve samo još i potvrdio svladavši i Henrija Lecontea.
Te je godine, kao "igrač bez imena i prezimena", stigao do 105. mjesta svjetske rang-liste. Proboj među prvih pedeset bio je samo pitanje vremena.
A onda je stradalo načeto koljeno. Gotovo tri godine između liječnika, bolnice, operacija i reketa. Sve što je u tenisu imao, izgubio je, sve osim volje i želje. Stoga je povratak bio sladak, pravedan.
Sa Slobodanom Živojinovićem u paru dobio je ključni meč protiv Indije, jednako važan protiv Italije. Izdržao je taj povratak psihički i fizički, najbolje igrao kad su ga protivnici uporno napadali i često, ili gotovo neprestano igrali na njega.
Danas, posve oporavljen, u traganju za novim teniskim identitetom, od ništice, bez ATP-bodova. Ako koljeno izdrži, vratit će se, pouzdano će se vratiti.
Franjo Prpić, Goranov otac, rekoše nam, pasionirani je kuglač u obitelji koja nikad nije odbacila sport. Uvijek uz teren kad sinovi Goran i Tomica igraju, sad češće uz mlađeg Tomicu.
- Znate i vi - reče nam tata Prpić. - Goran nije imao previše sreće. Ozljede su ga gotovo izbacile iz tenisa, bilo je trenutaka kad su mnogi vjerovali da se neće izvući, no pomogao mu je Radmilo Armenulić, njemu svi u obitelji dugujemo veliko hvala.
Ne znam kolike su Goranove ambicije sad, nakon tolikih stanki i dvije operacije. Znam da voli tenis i siguran sam, bude li to želio, da će se vratiti onamo gdje je nekad bio.
Mnogo je postigao, kao i svi dečki iz njegove generacije, premda teniski uvjeti, pogotovu kod nas u Zagrebu, nisu bili dobri, a danas su možda gori no ikad.
Ali, to je tema za neku drugu priču.
Goran Ivanišević: Na mlađima svijet ostaje
Goranu Ivaniševiću još nije sedamnaest. Bolje rečeno, šesnaest godina i devet mjeseci. I da nije bilo Amerikanca Michaela Changa (16 godina i četiri mjeseca), bio bi najmlađi sudionik ovogodišnjega seniorskog Wimbledona.
Taj prvi podatak već je dovoljan kad govorimo o mogućnostima, osobito talentu visokog Splićanina, mogli bismo gotovo reći teniskog dvometraša.
Ovoga je trenutka na 418. mjestu svjetske rang-liste, ali zacijelo se ovdje neće zadržati predugo.
Jer, mladić koji igra bekhend s dvije ruke, osim toga je ljevak, što je dodatna neugodnost za sve, ima igru koja taj renking uveliko nadmašuje.
To, dakako priznaju svi, pogotovu mnogi menedžeri i treneri, koji su njegove nastupe u Wimbledonu pratili s velikom pažnjom. Pouzdano je također da prvi Wimbledon neće zaboraviti tako skoro. A napustio ga je različitog raspoloženja.
Sretan što je, i s malo sreće, mogao proći i prvo kolo, mogao je svladati 15. nosioca, Izraelca Amosa Mansdorafa, ali pad i ozljeda ruke stajali su ga svega u tome meču. Baš kao što ga je ozljeda trbušnog mišića stajala sigurnog finala, možda i prvog mjesta u konkurenciji omladinaca. Kad je već sve najteže prošao, nije "zaustavio" ozljedu u četvrtfinalu.
Inače, imao je blistavu sezonu. Ostavio traga među seniorima, još nedovoljno oporavljen od ozljede osvojio je Masters Istarske rivijere, izvrsno igrao na ATP-turniru u Grazu, sjajan među omladincima, uvjerljivi pobjednik Bonfiglia, jednoga od svjetskih najuglednijih turnira omladinaca, polufinalist Roland Garrosa.
Sigurni smo, godine koje dolaze potvrdit će veliku darovitost koju je ne jednom iskazao ove i proteklih sezona. Mladić za svaki teren, za svaku priliku.
Srđan Ivanišević, otac šesnaestogodišnjeg Gorana, nekadašnji je poznati splitski tenisač. O reprezentativnoj ulozi svog sina kaže:
- Goran je prvi put uhvatio reket na Firulama kad je pošao u osnovnu školu. Prvi mu je trener bio Ladislav Kačer. Goran voli sport, svestrani je sportaš. Mnogo je obećavao i kao košarkaš i kao nogometaš. Uporan je. Kad hoće ispraviti greške, radi satima, danima, mjesecima. Temperamentan je, i to je ugradio u sport. To je i potrebno svakom sportašu. Katkad taj temperament stvara u njemu neke unutrašnje sukobe pa ima problema sa sucima i okolinom. S vremenom će sazreti i tih će problema biti manje.
Još kao dječak i kao momčić mnogo je putovao, izbivao od kuće i nerijetko mu se događa da se zaželi roditeljskog doma.
Što mislim uoči susreta? Pa, ako mu selektor Radmilo Armenulić pruži priliku, siguran sam da će dati sve od sebe.
Slobodan Živojinović: Kad krene serva
Slobodan Živojinović, bez sumnje, najmarkantnija je ličnost našeg tenisa u posljednjih desetak godina. A kad govorimo o Davis cupu i više, mnogo više.
Malo je tenisača koji igraju u svjetskoj skupini a mogu se pohvaliti tako impozantnim skorom.
Odigrao je deset mečeva, bio sudionik i prvi čovjek u svim našim pobjedama, bez obzira na to bile posrijedi borbe za polufinale, kao ove godine, ili susreti za opstanak među šesnaest najkvalitetnijih momčadi u Davis cupu, najstarijemu, svakako i najuglednijemu teniskomu momčadskom natjecanju.
Ostvario je Živojinović (25 godina) čak 14 pojedinačnih pobjeda (Lloyd, Show, McNamee, Leconte, Noah, Zverev, Česnokov, Masur, Show, Krišnan, Amritradž, Cancellotti i Cane) i izgubio samo četiri puta (McNamee, Mečir, Šrajber, Cash).
Veliki igrač kad je najvažnije, najodlučniji...
Njegov turnirski tenis također je impresivan. Momak za servis za koji Mats Wilander kaže da je "bolji od Beckerova", vrlo se brzo riješio "priljepka" nekih stranih novinara da je najpoznatiji kao "partner Beckera u igri parova" i načinio karijeru što je svi uvažavaju.
Već je dvije godine među dvadeset najboljih tenisača svijeta, sa dva vrlo značajna uspjeha, plasmana u polufinale turnira Grand Slam (Melbourne i Wimbledon) te jedno četvrtfinale Wimbledona, a najjači turnir koji je osvojio bio je Houston, 1986. godine.
Od vodećih tenisača svijeta jedino nije pobijedio Ivana Lendla (bio mu je blizu u Wimbledonu, polufinalni poraz u pet setova), Jimmyja Connorsa, te Miloslava Mečira.
Svi ostali: Wilander, McEnroe, Edberg, Becker, Cash, Noah, Mayotta, Gomez, barem jedanput su pružili ruku i priznali poraz.
Izvrstan igrač para, bez obzira na suigrača, s Gomezom je osvojio Flushing Meadow, svakako još u situaciji da na velikim turnirima, pogotovu travnatima, ostavi još dublji trag. Prije svih Wimbledonu.
Neposredno pred Živojinovićev odlazak u SR Njemačku pozvali smo telefonom Bobinu majku Vinku Živojinović, koja nam je rekla:
- Zatekli ste me u velikoj gužvi. Baš pakiram Bobine stvari za put. Ne, Brena ne pakira Bobine stvari, premda su opet zajedno. Ali, ne miješam se u njegov privatni život.
A to što su ponovo zajedno, mislim da je dobro za njegovu psihološku stabilnost, jer Boba je prilično emotivan. Ne može isključiti svoje osjećaje u toku meča. To se, dakako, odražava na njegovu igru. Inače, kao i toliki Bobini drugovi, i Boris Becker bio je u našoj kući. Simpatičan dečko. Mislim da će njihov susret biti težak. Ne znam kako ću to izdržati. Možda je za mene bolje da ne gledam televiziju. Ali, dobro znam, bit ću pokraj televizora, pa što bude.
Bruno Orešar: Upornost - svijetlo oružje
Ovoga trenutka 21-godišnji Bruno Orešar uživa u najboljoj teniskoj sezoni karijere. Ili, još bolje, dva najbolja teniska mjeseca karijere.
Nakon pobjede u Salzburgu, izvrsne predstave u Roland Garrosu, gdje je zamalo svladao kasnijeg finalista Francuza Henria Lecontea, finalom u Ateni, te polufinalom Bostona, mladi je Zagrepčanin sa 140. mjesta svjetske rang-liste stigao do 70, ne namjeravajući se ovdje predugo zaustaviti.
Stiglo je njegovo vrijeme, vrijeme zemljanih terena, vrijeme teniskih maratonaca, u čemu je gotovo uvijek najviše uživao. Po rezultatima u pionirskim i omladinskim kategorijama, boljeg tenisača nikad nismo imali.
Pobjednik Orange Bowlea u konkurenciji do 12, 14, 16 godina, finalist do 18. Teško da se i može zamisliti trofej koji tad nije osvojio.
A svakako će u osobitome sjećanju ostati nadmetanje u Flamingo Parku (Miami Beach) kad je u finalu Orange Bowlea (šesnaestogodišnjaci), pošto je spasio dvije meč-lopte, svladao Borisa Beckera.
S Davis Cupom nije imao previše sreće, tri pobjede i sedam poraza, malo za njegovu kvalitetu. Ali, ovdje moramo dodati da je samo jedan jedini meč (protiv Britanaca u Zagrebu) igrao na terenima (zemlja) što mu najviše odgovaraju. Sve ostalo bila je brza, prebrza podloga.
No, ovdje je također ostavio traga, osobito u dva susreta. Najprije protiv SSSR-a, kad je nakon izvrsne igre, ali deprimirajućeg poraza protiv Andreja Česnokova (pet setova), treći dan u briljantnoj predstavi svladao Zvereva, poravnao rezultat na 2:2 i uvelike pomogao u značajnoj pobjedi.
Baš kao i nedavno, protiv Italije, kad mu je Francesco Cancellotti vodio sa 2:0 u setovima, imao break u trećemu, ali nevjerojatnom se voljom i kvalitetom vratio u meč, dobio ga i donio pobjedonosni, treći bod, za polufinale.
Danas, u dobi od 21 godine, za nj je u svijetu tenisa sve širom otvoreno.
Otac Brune Orešara, Zvonimir i ja (Nenad Bertičević, nap. ur), dugo se poznajemo i iluzorno je bilo očekivati da će promijeniti mišljenje kad je već na startu rekao - ne!
Zvonko Orešar voli sport, ne samo tenis.
Često smo razgovarali, katkad o košarci duže nego o sportu u kojemu mu je sin ostvario svjetske rezultate. Mogu reći da je tata Orešar bio uvijek uza sina, od mladih dana, najviše je pomogao, najviše i u razvoju, kad je bilo najpotrebnije, kad je Bruno bio dvanaestogodišnjak, u vrijeme kad se biraju sportovi, na neki način i određuje sportska budućnost.
Danas će reći da je tenis Brunina stvar, da ga dugo nije vidio u pravome meču i da sve prati s razumne distancije. Tako je, čini nam se, i najbolje...
Napisao: Neven Bertičević (Studio, 1988.)