VEČERAS od 21 sat u Amsterdamu prvu utakmicu četvrtfinala Lige prvaka igraju Ajax i Juventus. Četiri naslova prvaka Europe protiv dvaju. Velikani kako god da se uzme.
Međutim, premda su dva naslova najboljih na Starom kontinentu velika stvar, za Juve možemo reći da je najveći luzer elitnog europskog nogometa. Zašto? Zato što je Stara dama igrala još sedam finala u kojima je morala stisnuti ruku protivniku.
Zašto je Juve najveći luzer elitnog nogometa?
Također, prvu od dvije titule Juventus nije smio osvojiti. Barem ne u uvjetima u kojima se ta nesretna utakmica odigrala. Bilo je to 29. svibnja 1985., a poprište radnje bio stadion Heysel u Bruxellesu. Nekoliko sati prije početka utakmice tisuće navijača su bile na terenu. Helikopteri su odvozili ranjene i ozlijeđene. Policija i vojska pokušavali su uspostaviti red. Bezuspješno. Broj mrtvih rastao je iz trenutka u trenutak. Utakmica se trebala otkazati, ali UEFA je donijela najsramotniju odluku u svojoj povijesti – onu da se meč ipak odigra.
Titula iz 1985. bila je sve, samo ne pobjeda nogometa
Kad je utakmica ipak počela, s jedan sat i 27 minuta zakašnjenja, nikome nije bilo do nogometa. Talijani su navijali, više iz poštovanja prema svojim pobijenim kolegama, Juventini su nešto čak i pokušavali, a igrači Liverpoola samo su stajali na terenu čekajući da se agonija okonča. Samo je njemačka televizija imala hrabrosti prekinuti prijenos, a ugledni L'Equipe dan nakon tragedije donio je posve crnu naslovnicu na kojoj je pisalo:
''Ako je ovo vaš nogomet, onda neka umre'', bila je to poruka upućena UEFA-i koja se godinama kasnije ipak ispričala što je tvrdoglavo inzistirala da se utakmica ipak odigra. Naravno, nije Juventus bio kriv za ono što se dogodilo, no titula te godine bila je sve samo ne pobjeda nogometa.
Zato im naslov protiv Ajaxa nitko nikad ne može osporiti. Zasluženo su pobijedili nepobjedive
No zato titulu osvojenu na rimskom Olimpicu 1996. Juventusu nitko ne može dovesti pod znak pitanja. Te su se večeri za naslov najboljeg u Europi borili aktualni prvak Europe Ajax i moćni Lippijev Juventus predvođen magičnim tercetom u vrhu: Del Piero, Ravanelli i Vialli.
Od posljedica Bosmanova pravila stradali su mnogi ''mali'' i manje bogati klubovi, momčadi čija je nogometna paradigma bila stvaranje zvijezda, a ne njihovo kupovanje, gomilanje u svlačionici i pretvaranja kluba u skladište za nogometne skupo plaćene gladijatore. Ajax je bio jedan od tih klubova.
Nakon osvajanja četvrte i svoje posljednje europske krune, Ajax se polako počeo osipati. Rijkaard se oprostio, Clarence Seedorf je otišao u Sampdoriju, a ostatak momčadi samo je čekao trenutak kad će napustiti Amsterdam. Ipak, i takvi, oslabljeni, bili su strašni. Te sezone je Ajax u grupnoj fazi u Madridu razbio Real 2:0. Rezultat je bio prenizak za ono što su Kopljanici pokazali na terenu, a nakon utakmice legendarni Jorge Valdano, tadašnji trener Reala, samo je nemoćno zavapio:
''Pokušali smo sve, ali nismo ništa mogli. Oni su taktičko savršenstvo. Ajax nije samo najbolja momčad devedesetih, oni su nogometna utopija.''
Pragmatični Lippi protiv Van Gaalove ''nogometne utopije''
Iako je Michael Reiziger bio suspendiran, Marc Overmars teško ozlijeđen, a Patrick Kluivert nije mogao igrati zbog bolova u koljenu, Ajax je u finalu bio favorit. Lagani favorit. Finalna utakmica nije bila spektakularna. Marcelo Lippi je postavio igru tako da se trudio ugušiti ''nogometnu rapsodiju'' iz Amsterdama, a iskusnjare Vialli i Ravanelli svoje su prilike tražili iz kontri. Igrala se 13. minuta kad je veliki Fabrizio jednu takvu šansu iskoristio i znalački je matirao Van der Sara za 1:0. Koncem prvog poluvremena iz jedne gužve izjednačio je Jari Litmanen. Kako do kraja nije bilo golova, titula prvaka išla je onome tko bude sretniji i spretniji s bijele točke.
Edgar Davids je odmah promašio prvi udarac, a u četvrtoj seriji neprecizan je bio i Sonny Silooy. Talijani su bili nepogrešivi, a posljednji udarac koji je Juventusu donio titulu izveo je Vladimir Jugović.
''Bio sam siguran da ću zabiti. Smješkao sam se jer je sudbina izabrala baš mene da budem taj koji će Juventusu donijeti trofej koji je čekao godinama. Jedna osoba bliska Gianniju Agnelliju mi je ispričala da je on, kad sam uzeo loptu i stavio je na bijelu točku, i kad su svi okretali leđa jer nisu mogli gledati, mirno rekao: 'Bez brige, on je Srbin. Taj neće promašiti''', ispričao je Jugović u intervjuu koji je dao ovih dana za Corriere della Sera.
''Bez brige, on je Srbin. Taj neće promašiti.''
Jugović je bio prvak Europe i s Crvenom zvezdom 1991., a godinu dana nakon rimskog trijumfa Juve je imao šansu doći do još jednog naslova. Protiv Sammerove Borussije bio je apsolutni favorit, ali prvaci su postali Žuto-crni iz Dortmunda.
''Nakon naslova 1996., mislio sam da pripadam predodređenima koji uvijek pobjeđuju kad treba. Finale s Borussijom me je uvjerilo da to nije baš tako i da se finala gube'', rekao je Jugović u istom razgovoru.
Juventus se u Rimu 1996. osvetio Ajaxu za poraz u finalu 1973., ali je nakon toga izgubio sve što je mogao izgubiti. Kad pričamo o finalima, naravno. Pet finala i pet poraza. Puno previše za jednu takvu momčad.
Ovaj Juventus koji će večeras istrčati na Johan Cruijff Arenu ima ambiciju otići do kraja. Juventus je opet jak, europski moćan, a Cristiano želi dokazati neke stvari. Najprije Messiju. Međutim, Ajax se sigurno neće predati, a Kopljanici su, povijest je dokazala, najopasniji bili upravo onda su dolazili iz drugog plana i kad na njih nitko nije ozbiljno računao.
Real je to ove sezone osjetio na svojoj koži.