ODJEVEN kompletno u jeans, Emmanuel Adebayor pada na koljena, naginje se naprijed i širi ruke. Nalazi se u praznoj sobi na stadionu Istanbul Basaksehira, ali njegove su misli drugdje. On je na Etihadu, njegove su oči uprte prema Arsenalovim navijačima. On je uzrujan. On vidi kovanice i boce kako lete prema njemu, on čuje bijesne povike, ali ne uzmiče, za britanski dnevni list Daily Mail piše Adam Crafton.
“Da me tada gađao snajper, ne bi me mogao pogoditi. Bio sam u svojoj duhovnoj zoni. Kolo Toure mi je rekao da se uopće nisam ni trznuo. Više se nisam osjećao kao čovjek. Zlostavljanje je bilo pretjerano. Bio sam spreman umrijeti. Samo sam gledao u njih i razmišljao kako ima nekih stvari koje se ne trebaju raditi”, rekao je Adebayor.
Proslava koja je obilježila karijeru
Adebayor je izvanredno talentirani igrač. Odigrao je više od 250 utakmica u engleskom nogometu i postigao 122 gola, ali često se izdvajao upravo svojom osobnošću. Njegova čuvena proslava, koja se dogodila ubrzo nakon što je 2009. napustio Arsenal i prešao u Manchester City, ostaje trajna slika njegove karijere.
Od tada je prošlo gotovo 10 godina, ali Adebayorovo ogorčenje traje i danas. Kao osoba je prilično buntovan, opojna mješavina vatre i leda. I dalje je ovisan o Premier ligi, redovito prati borbu za vrh ljestvice, a njegova djevojka i kći žive u stanu u Hampsteadu.
Neke njegove priče, poput one o svađi s Nicklasom Bendtnerom, svakoga će nasmijati, dok neke druge, kao ona uspomena na smrtonosni napad na autobus u Togu, izazivaju samo tugu. Dok sjeda, doima se u nostalgičnom raspoloženju.
”Imao sam 21 godinu kad je Arsene Wenger prvi put nazvao. Bio sam tada nogometaš Monaca na odmoru u Togu, igrao sam ulični nogomet. Prijatelj se javio na moj mobitel i rekao mi da je s druge strane Wenger. Odgovorio sam mu da ne bude smiješan i da prekine vezu. Mobitel je ponovno zazvonio. Javio sam se i bio je to zaista Wenger”, objašnjava Adebayor i nastavlja:
”Pitao me jesam li zainteresiran. Naravno da sam zainteresiran! Rekao sam mu da dolazim sutra. Za dva dana sve je bilo riješeno. Wengera je zanimalo imam li kakvih posebnih želja. Tražio sam samo dres Nwankwoa Kanua s brojem 25 i njegov ormarić u svlačionici. On je bio moj idol. A Wenger je odgovorio: ’Tvoja je želja odobrena’. Nevjerojatno!”.
Kad je otišao iz Arsenala postao je izdajnik
Nakon tri godine, odnosi su se na pogoršali. Wenger je morao razmišljati o financijama i Adebayor je otišao. Nije bio jedini koji odlazi i ubrzo je postao ogorčen.
”Kolo, Fabregas, Clichy, Van Persie. Svi su otišli. Mislim da Arsenal nije pokazao dovoljno ljubavi da zadrži igrače. Dobro smo bili plaćeni u Arsenalu, ali ako dođe dvostruko bolja ponuda... Mi se nogometom možemo baviti desetak godina i onda je gotovo. Cesc je otišao kući u Barcelonu, dobio je bolju plaću i sponzorske ugovore. Što je Arsenal učinio da ga zadrži? Apsolutno ništa. A sad navijači govore da nije bio odan. Kad napustiš Arsenal, postaješ izdajnik, bez obzira na to što si učinio. Isto se dogodilo i s Van Persiejem”.
Kako je Wenger reagirao na spomenuto slavlje gola?
”Wenger mi ionako nije imao što reći. Ljudi misle da je nogomet obitelj. Nogomet je posao. Nisam se samo jednog jutra probudio u Manchester Cityju. Imao sam petogodišnji ugovor s Arsenalom. Kad sam se pojavio na pripremama, Wenger mi je rekao da moram otići. Tražio sam da ostanem još jednu sezonu i rekao da ću sam otići ako stvari ne budu funkcionirale, ali Wenger je odbio. Rekao mi je da neću igrati ako ostanem. Kad to čuješ, moraš otići”.
"Rasizam u Engleskoj je počeo sa mnom"
Adebayor je uznemiren dok ovo govori. Kad se razgovor usmjerio prema engleskom nogometu i rasizmu, iznosi svoje najsnažnije argumente.
”U posljednjih nekoliko tjedana nisam govorio ništa o rasizmu. Nakon onog slavlja, FA me kaznio, ali Arsenalovim se navijačima nije dogodilo ništa. Znači, rasizam je počeo sam mnom. Sjećam se kako sam dolazio na stadion, a navijači Arsenala već su bili tamo. Sve što sam čuo bila je njihova pjesma: ’Tvoja majka je kurva, a tvoj otac pere slonove’. Moja je majka poslovna žena, a moj otac radi u mjenjačnici. Što sam mogao učiniti? Nisam mogao nadglasati tisuće navijača”, objašnjava Adebayor i dodaje:
”I sad taj isti FA pokušava zaustaviti rasizam! Žao mi je, ali to tako neće ići. Danas je postalo prekasno. Umorni smo. Što je previše, previše je. Vidim Marija Balotellija i Didiera Drogbu na Instagramu. Koliko puta moramo nešto objaviti? Moramo reagirati. Moramo napustiti teren”.
Adebayor je složena osoba i duboko emotivan čovjek. Njegovi odnosi s obitelji su lomljivi i pod utjecajem nogometa. Danas mu je 35 godina i igrao je u Monacu, Londonu, Manchesteru, Madridu i Istanbulu.
”Postajem sve stariji i umorniji. Volim Englesku. Ali stekao sam ime. Bilo je vremena kad bi sve što je Adebayor dotaknuo bilo negativno. Govorili su kako Adebayor voli novac, ali nisam samo ja mijenjao klubove. Da biste me zaista razumjeli, moramo se vratiti u Togo”.
"Kao dijete nisam imao ništa"
Nostalgija ga vraća u djetinjstvo u četvrt Kodjoviakope u Lomeu. Riječ siromaštvo obilježila je njegovo odrastanje.
”Ljudi kažu da sam sanjao, ali život koji danas imam je bolji od sna. Nismo imali ništa. Igrali smo nogomet na pijesku, a kad bismo prejako udarili loptu, stative bi se srušile. Krov je prokišnjavao. Svake noći morao sam se buditi kako bih ispraznio kantu. Nije bilo struje. Koristili smo svijeće i svjetiljke. Nismo imali zahod. Kad bismo se trebali olakšati, hodali bismo kilometar i pol do plaže. Kao da spustile hlače nasred plaže u Miamiju. No, bio je to moj život. Odlazili smo u druge četvrti kako bismo pronašli televizor i gledali utakmice, ali nisam vjerovao da su igrači na ekrani stvarni. Mislio sam da je to neka igra, da netko baca sličice u crnu kutiju. Tek kad sam počeo igrati u inozemstvu i kad su me ljudi vidjeli na televiziji, počeo sam vjerovati da George Weah postoji. Možda i da Zidane postoji. Tako izgleda nogomet kroz dječje oči”.
Kao tinejdžer je prvi put došao u Europu, u francuski Metz. Bio je usamljen u stranoj zemlji i počela se pojavljivati njegova ranjivost.
Noć u kojoj je bio blizu samoubojstva
U ovom je trenutku razgovora Adebayor prvi put zašutio. Uzima dah i potom šokantno otkriva kako je tada bio blizu samoubojstva.
”Bilo mi je 16 godina i sve što sam želio bilo je pomoći svojoj obitelji. No, bio sam pod pritiskom s kojim se nisam mogao nositi. Kad je obitelj siromašna, svi su siromašni i postoji velika solidarnost. Ljudi će zbog tebe stati pred metak, ali kad uspiješ, onda kao da duguješ svima. U Metzu sam zarađivao oko 3000 funti mjesečno. Moja je obitelj tražila kuću vrijednu 500.000 funti. Klub je bio umoran od mene zbog mog ponašanja. Sjećam se kako sam jedne noći sjeo na krevet i zapitao se što radim ovdje. Nitko nije bio zadovoljan sa mnom, pa što je onda smisao života?” govori Adebayor.
”Otišao sam u ljekarnu ispod svog stana i kupio više paketa lijekova. Nisu mi ih željeli prodati, pa sam rekao da je to humanitarna pomoć za Togo. Dobro sam se pripremio i bio sam spreman otići. Onda me oko ponoći nazvao najbolji prijatelj. Rekao mi je da ne žurim, da ima stvari za koje vrijedi živjeti. Rekao mi je da bih mogao promijeniti Afriku. Odgovorio sam mu da mi prodaje snove te da trenutačno ne kupujem snove. Ipak, uspio me odvratiti i pomislio sam da me Bog zbog nečega sačuvao”.
Isti se osjećaj pojavio 8. siječnja 2010. Adebayor je bio kapetan Toga na dan kad su teroristi napali autobus s reprezentacijom. Vozač, pomoćni trener i glasnogovornik su ubijeni, nekoliko igrača je ranjeno. Dok su njihovi prijatelji krvarili i dozivali pomoć, Adebayor i njegovi suigrači morali su ostati nepomični.
”Sve što smo čuli tijekom 42 minute bili su pucnji sa svih strana. Čuo sam prijatelje kako viču, ali nismo se mogli pomaknuti, niti išta učiniti. Kao kapetan, rekao sam svima da zovu svoje obitelji. Nazvao sam svoju djevojku i rekao joj kako bih upravo mogao otići. Ništa joj nije bilo jasno, bila je trudna. Rekao sam joj da dječaka nazove Emmanuel Junior, a ako bude djevojčica, neka se zove Princess Emmanuela. Završio sam rekavši joj da ću joj se javiti kasnije ako budem živ”.
Nakon što je iskusio takvu opasnost, nije iznenađujuće da Adebayor o trivijalnim nogometnim stvarima govori s ponešto distance. No, njegova su sjećanja fascinantna. Koji je njegov omiljeni suigrač?
”Craig Bellamy. Uvijek je bio izravan. Znao mi je reći: ’Znaš Emmanuel, danas je tvoja igra bila sranje’. Svi drugi u nogometu govore ti iza leđa”.
"Zašto bih ljude lagao da mi je Van Persie najbolji prijatelj?"
U Arsenalu je imao nesuglasica s Van Persiejem i Nicklasom Bendtnerom.
”Zašto bih došao na intervju i lagao ljudima govoreći kako je Van Persie moj najbolji prijatelj. On ima svoj karakter, a ja imam svoj. Bilo je tenzija. Ja sam slobodan čovjek. U svakom klubu u svlačionicu sam ulazio pjevajući. Plesao sam se Thierryjem Henryjem i imao veliko poštovanje prema Dennisu Bergkampu. Ali u Arsenalu je na ulazu u svlačionicu bio ormarić za cipele. Dakle, na ulazu skidaš cipele ili kopačke i ulaziš u klupskim natikačama. Bendtner je dvaput ušao u svojoj obući, pa sam mu rekao: ’Ovdje postoji propis i nitko nije iznad njega. Mi smo svi veći od tebe, ali nitko ne ulazi u Pradi ili Gucciju’. Bio je mlađi od mene i jedva da je igrao. Odgovorio mi je da ga nije briga, a ja sam ga upozorio da prestane s time. Sutradan je opet učinio isto i izbila je svađa”.
Adebayor je bio dio Arsenalove ekipe koja se pomalo raspadala, dajući svakog ljeta dio svoje slagalice konkurenciji.
”Došlo je do toga da si otišao na odmor i svakog dana provjeravao web stranicu Daily Maila kako bih vidio tko je blizu transfera u Barcelonu ili Milan. Jedan po jedan su odlazili, sve dok Arsenal nije postao ono što je danas. Ne bi me iznenadilo kad bi Lacazette ili Aubameyang otišli ovog ljeta. Oko tog kluba me više ništa ne može iznenaditi”.
Njegova analiza Arsenalovih nedostataka u Wengerovu mandatu vrlo je oštra.
”Wenger je prekrasan trener. Bez obzira na situaciju, morali smo igrati svoj nogomet. Sjećam se Stokea iz tih dana. Kad vidiš ona ubacivanja Roryja Delapa, znaš da ti neće biti lako. Ja sam dosta visok, ali što je s ostalima u momčadi? Izlaziš iz svlačionice u hodnik i ugledaš goleme tipove iz Stokea, Shawcrossa, Hutha, Croucha... A onda pogledaš naše igrače od 60 kg. Imali smo kvalitetu, ali za neke utakmice to nije bilo dovoljno. United i Chelsea su bili jači. Rio Ferdinand i Nemanja Vidić. Rio je vrijeđao sve igrače na terenu. Bio je pravi psiho! Ali Vidić je bio čvrst, najopakiji, kao kad naletiš na stijenu. Mogao je blokirati napadača s jednim prstom. Nagazi te i kaže oprosti, udari te i kaže oprosti. Dok bi vikao na tebe, pljuckao bi iz usta. Taj tip je bio spreman ubiti”.
Je li Arsenal patio zbog poraza kao United?
“Gutali smo poraze. Iako smo mi izgubili 1:2, smatrao sam da je moj posao obavljen ako bih postigao gol. Rio bi mi prišao i rekao da moram postići tri gola ako želim biti sretan. Gledao sam ga kako se svađa s Rooneyjem i Giggsom. To nam je nedostajalo. Mi smo bili pristojni. Imali smo džentlmensku momčad. Dobro smo igrali, ali kad bi trebalo zaigrati malo prljavo, nismo to mogli”.
Kako je Mourinho napao Ronalda nakon hat-tricka i kako je Ronaldo radio čuda na treninzima i u teretani
Dok je bio na posudbi u Real Madridu, Adebayor je u Joseu Mourinhu vidio Wengerovu antitezu.
”Jedan je miran, drugi nije. Sjećam se kad smo gubili 1:2 i igrali loše. Thierry Henry je ludio, a Wenger ga je smirivao govoreći kako smo odlični, kako smo imali 65 posto posjeda lopte. A Henry bi rekao: ’Koga briga!? Gubimo utakmicu!’. To je razlika između Wengera i Mourinha. U Realu smo vodili 3:0 na poluvremenu, a Mourinho ulazi u svlačionicu i luduje. Udara hladnjak, baca boce s vodom, viče... Jednom se izderao na Ronalda nakon što je ovaj postigao hat-trick. Rekao mu je: ’Svi kažu da si ti najbolji na svijetu, a ti igraš loše. Pokaži mi da si najbolji’. I Ronaldo je to prihvatio”, prisjetio se Adebayor i nastavio:
”Ronaldo je mogao postići hat-trick i onda govoriti o promašenom udarcu. Trenirao je s nama u Madridu kao što bi trenirao sa svojom djecom. Dodavao je loptu leđima i kontrolirao ju svojim vratom. Jednom je jednim dodirom zadržao loptu pet sekundi. Kako je to moguće? U teretani. Sergio Ramos i ja bili smo najsnažniji. I onda bi došao Ronaldo i rekao: ’Mislite da je to što radite teško?’. Mi bismo napravili pet ponavljanja, a on 30”.
”Da sam u mlađim danima bio tako otvoren prema kritici, kao što je bio Ronaldo, mislim da bih bio drukčiji igrač i da bih napravio još korak više”.
Na njegovo se lice vratio osmijeh.
”Lijepo mi je ovdje u Istanbulu. Tu sam ja, Robinho, Arda Turan, Gael Clichy. Igrao sam s njim u Manchester Cityju i Arsenalu te sada ovdje. Ne bi me začudilo kad bi kupio zemljište u Togu bez da mi išta kaže. Moj posljednji izazov je prvi put osvojiti ligaški naslov. Vrhunska smo ekipa i zaista to želim”, završio je Adebayor.