NOGOMET je u 2010-ima postao bogatiji nego ikad ranije, ali i ekskluzivan, licemjeran, uprljan korupcijom, duboko kompromitiran slizavanjem s totalitarnim, autoritarnim i zločinačkim režimima, otuđen od istinskih navijača i ljubitelja te ovisan o tehnologiji.
Dekada u kojem ekspresno lete milijarde i glave
U ovoj, još uvijek aktualnoj dekadi, nogomet je dosegnuo neslućene visine u marketingu, profitu i značaju koji daleko nadilaze sportski i nogometni svijet. To je ozbiljan posao koji godišnje okreće desetke milijardi najčvršćih valuta. Zato tu nema mjesta romantici.
Svijet modernog i vrhunskog nogometa u svim segmentima je nemilosrdan biznis u kojem, usprkos proklamacijama i mantrama o kontinuitetu i viziji, nema vremena za čekanje. Rezultati i trofeji se traže odmah, a najuglednije glave lete ekspresno. Plaće u elitnom nogometu su bogovske, ali je pritisak vlasnika, navijača, igrača i medija užasan i neizdrživ čak i za najbolje i najotpornije.
Mourinho, Guardiola i Zidane trajali kraće od Keka
Nijedan od tri najbolja trenera desetljeća (Mourinho, Guardiola, Zidane) nije uspio izdržati više od četiri godine na nekoj gaži, što dovoljno govori o nesmiljenosti tempa i očekivanja koji melju sve i svakoga. Trenerske iznimke kod ovog pravila su Simeone i Klopp, koji su prema kriterijima nogometa u ovom desetljeću starosjedioci u stilu Rouxa i Fergusona. Ali važno je naglasiti da su oni preuzimali klubove u kojima se nisu odmah očekivali trofeji, nego stabilizacija.
A sumanuti pritisak je tu zbog ogromnog novca uloženog u klubove i cijelu nogometnu industriju. Krajnjim konzumentima njegovih proizvoda ili gledateljima to se u ovom desetljeću najbolje očituje preko svota utrošenih na ulazne transfere ili kupnje igrača. Mada, teško da itko od nas običnih smrtnika može i približno predočiti te cifretine i o koliko je novca doista riječ.
Od 2010. do danas klubovi su trošili kao nikada ranije. CIES Football Observatory objavio je popis 20 klubova koji su u tom razdoblju dali najviše za dovođenje novih igrača.
Ovaj popis bolje od ičega objašnjava gdje je otišao nogomet u 2010-ima
Lista je vrijedna izdvajanja zbog suludih cifri na njoj koje bolje od ičega pokazuju gdje je otišao nogomet od 2010. do 2020.:
1. Manchester City 1,63 milijarde eura
2. Barcelona 1,52 milijarde eura
3. Chelsea 1,43 milijarde eura
4. PSG 1,39 milijardi eura
5. Juventus 1,27 milijardi eura
6. Manchester United 1,26 milijardi eura
7. Real Madrid 1,23 milijarde eura
8. Atletico 1,1 milijarda eura
9. Liverpool 1,07 milijardi eura
10. Inter 968 milijuna eura
11. Roma 895 milijuna eura
12. Monaco 862 milijuna eura
13. Milan 853 milijuna eura
14. Arsenal 830 milijuna eura
15. Tottenham 763 milijuna eura
16. Everton 752 milijuna eura
17. Bayern 727 milijuna eura
18. Borussia Dortmund 702 milijuna eura
19. Napoli 693 milijuna eura
20. Valencia 611 milijuna eura
Desetljeće u kojem je tri puta u četiri godine rušen rekord najskupljeg nogometaša u povijesti
Naravno da je najveća odšteta za nogometaša u povijesti plaćena u ovom desetljeću. PSG je 3. kolovoza 2017. Neymara učinio najskupljim nogometašem ikad tako što je Barceloni za njega platio odštetu od 222 milijuna eura. Brazilska zvijezda pridružila se novom klubu nakon transferne trakavice, još jednog proizvoda ove dekade, tako što je PSG za nju platio više nego dvostruko od dotadašnjeg rekordnog iznosa. On je također iz aktualnog desetljeća, samo godinu dana ranije Manchester United platio je Paula Pogbu 105 milijuna eura. Tri godine prije toga, u ljeto 2013. eto nam još jednog dokaza da je ovo desetljeće pijanih milijardera jer Gareth Bale tada je, također nakon duge i iritantne sage od pregovora, ucjena, prijetnji i bojkota, transferom iz Tottenhama u Real postao prvi nogometaš u povijesti plaćen 100 milijuna eura. Odšteta je, budimo precizni, iznosila 101 milijun eura.
Neymar, Pogba, Bale... Što vam prvo pada na pamet nakon ove nabrajalice?
Neymar, Pogba, Bale... Nisu samo primjeri rekordno skupih nogometaša, nego, već pogađate, još jedne ključne karakteristike nogometa 2010-ih. Razmaženih, bezobraznih i ekstremno preplaćenih zvijezda koje se novim klubovima na tome što na njihove odštete, plaće, premije i bonuse potroše i preko pola milijarde eura, zahvale tako što odmah po dolasku u klub traže odlazak, stalno su "ozlijeđene", a što im ne smeta da divlje partijaju po rođendanskim zabavama i plešu po svadbama ili tako što na treninzima vježbaju golf. Kada se pak udostoje zaigrati za one koji su im omogućili da njihovih idućih 20 generacija živi u luksuzu, to rade nevoljko i loše.
Era u kojoj su navijači bitni samo kao potrošači i konzumenti
Navijači klubova kojima se njihove zvijezde ovako rugaju su ogorčeni takvim ponašanjem. Međutim, usprkos tome što se u te navijače zaklinju i puna su im usta njih, klubove nikad više nego u ovom desetljeću realno nije briga za ono što navijači misle, žele ili traže. Bijesan zbog Neymarova ponašanja, njegov dres ne želi kupiti navijač iz 20. pariškog arondismana? Nema problema, na njega dolazi 200 Kineza ili Saudijaca koji jedva čekaju dati 155 eura za Neyovu majicu. Navijači više nisu važni, osim ako ujedno nisu potrošači i konzumenti.
Dekada velike selidbe na Bliski i Daleki istok te Ameriku
Tako smo došli do sljedećeg trenda iz 2010-ih koji je prerastao u strategiju. Usmjeravanje klubova na Bliski i Daleki istok te SAD. Mitovi i legende iz prethodnog desetljeća, kako je "Real isplatio Beckhama prodajom dresova Azijatima na turnejama" su i dalje mitovi i legende, naprosto zato što Pogba danas košta tri, a Neymar šest puta više nego što je plaćen Beckham. Činjenica je da najveći klubovi, ali čak i oni srednje veličine, ugleda i tradicije iz najjačih liga, ogroman dio prihoda od televizijskih prava i prodaje suvenira ostvaruju širenjem na spomenuta tržišta. Potrošači i konzumenti njihovih proizvoda iz tih krajeva svijeta toliko su važni europskim klubovima da na tim tržištima moraju biti i fizički prisutni. To ostvaruju tako što kreću na iznimno daleke, duge i za igrače iscrpljujuće turneje i to u najosjetljivije vrijeme, pred početak sezone. Kad vidite superzvijezde iz Premiershipa ili La Lige da se muče u prvim kolima prvenstava, to nije zato što su im "noge olovne od priprema", nego jer su se neposredno ranije mrcvarili do Bangkoka i Pekinga i natrag kako bi igrali revijalne utakmice protiv idealne momčadi malezijske lige ili All-Star ekipe Tajlanda.
U ovom razdoblju ionako veliki prihod od televizijskih prava se utrostručio
Nakon što se nakupe para od bliskih i dalekih istočnjaka te Amerikanaca, superbogati Europljani vraćaju se glavnom izvoru basnoslovnih prihoda u ovom desetljeću, onom od televizijskih prava. Pred kraj prošlog desetljeća, 2009., Premier League je Sky Sportsu i Setanti prodala televizijska prava za 1,8 milijardi funti. Deset godina kasnije, prava televizijskih prijenosa za razdoblje 2019-2022. i to samo za inozemstvo, prodana su za 4,35 milijardi funti. To za trećinu uvećano bogatstvo dijele klubovi Premier League i zato je prema Deloitteu 12 od 25 europskih klubova s najvećim prihodom iz Engleske. Ovo ima još jednu važnu posljedicu, također karakterističnu za desetljeće na izmaku, ali i ona koja dolaze: engleski klubovi i to ne samo oni najbolji i najtrofejniji, najviše troše na pojačanja. Na kraju prošlog desetljeća, najskuplji igrač kojeg je kupio klub iz Premier League bio je Robinho za 32 milijuna funti. Od tada ih je 17 plaćeno 50 milijuna funti i više.
Kao što smo naglasili, na tržištu pri tome ne luduju samo Liverpool, Manchesteri i Chelsea. Bournemouth je dva puta kupio igrača za više od 20 milijuna funti, Leicester je to napravio sedam puta, a Everton čak 16!
Jaz između par prebogatih i hrpe siromašnih
Osim rasipništva, ovo u aktualnom desetljeću ima, a u predstojećem će imati, i vrlo ozbiljnu negativnu posljedicu koja prijeti postati nesagledivom ne samo u Engleskoj, nego i u cijelom nogometnom svijetu - ogroman jaz između bogate većine i siromašne manjine. Nevjerojatno bogatstvo i moć koncentrirani su u rukama 20-ak klubova koji su nadišli sami sebe i status nogometnih klubova te postali svjetski superbrendovi i multinacionalne korporacije, dok su tisuće ostalih siromašni patuljci sretni mrvicama s gospodskog stola.
Čak i u Engleskoj, u kojoj su te mrvice ogromne, to rezultira katastrofom uglednih klubova u nižim ligama. Kako bi olakšala pad u niži rang, Premier League klubovima koji su ispali daje da podijele 250 milijuna funti "padobranskih isplata", što je metafora da im se olakša "prizemljenje" u lošiju i neusporedivo manje profitabilnu ligu. Osim toga, klubovi iz nižih razreda dijele još 100 milijuna funti. Međutim, ovo ne pomaže trećeligašima Boltonu i Buryju koji su sezonu započeli s 12 bodova manje zbog financijskih nepravilnosti. Blackburn, Bolton, Hull i Portsmouth desetljeće na izmaku počeli su kao premierligaši, ali sada ih nema nigdje.
FIFA i UEFA, ako uopće žele da se nogomet ne pretvori u natjecanje uvijek istih deset vrhunskih klubova i jednako toliko pratilja, moraju pod hitno donijeti pravila. To može biti uvođenje salary capa, poreza na luksuz, redistribucije bogatstva, ograničenja broja stranaca i igrača na posudbi... I to ne kako bi se stvarala neka lažna uravnilovka, nego kako bi nogomet opet imao smisla.
Desetljeće je rodilo novog nogometnog navijača
Ako pitate mnoge fanove modernog nogometa, njima postojeći poredak itekako ima smisla. Nova nogometna era na društvenim mrežama počela je upravo prije deset godina. Na Twitteru i Facebooku od tada stasavaju navijači opsjednuti "kultom highlightsa", "kulturom transfera" i priznaju samo uspješne i trofejne. Društvene mreže u ovom desetljeću donijele su i novi tip navijača; onog koji nikada nije bio na stadionu, ali je stalno na kabelskoj i premda je očito da je u školi bio oslobođen tjelesnog, zna sve o nogometu jer je 0-24 prištekan na statističke sajtove i nogomet smatra znanošću brojki, a ne igrom onih koji je igraju i uživo gledaju. Kod kuće i u gostima.
I dok u razvijenim zemljama nogometni odgoj i ljubav prema tom sportu počinje odlaskom djeteta na utakmice lokalnog kluba koje prerasta u ritual, užitak i način života, nakon čega bira domaći klub višeg ranga za koji će navijati, u onima koje zaostaju, pa tako i u Hrvatskoj, to je u ovom desetljeću praktično iščezlo. Zato što su današnji ne samo klinci, nego i tinejdžeri u nerazvijenom nogometnom svijetu, u 2010-ima postali "glory hunteri" i "bandwagonaši". Razmaženost i komocija priječe ih da odu uživo pogledati kvartovsku ili gradsku momčad uz argument da na stadionu "nema komfora", pa u istom terminu s kauča šaltaju kanale i paralelno gledaju utakmice iz nogometnog vrlog novog svijeta. Nakon toga, inspirirani onim što su vidjeli, ne odlaze, poput klinaca iz prethodnih desetljeća, igrati nogomet na nekomfornu livadu ili asfalt, nego na konzolu. Ne poistovjećuju se s lokalnim ili regionalnim klubom, nego s barcelonama, realima, liverpoolima. Klubovima na čijim su stadionima bili samo igrajući FIFA-u i gledajući ih na televiziji. Nisu nikad bili na Kustošiji ili Slogi, ali su zato već po izlasku iz pelena odabrali stranu u El Clasicu. Na početku ere društvenih mreža obećavali su nam neposrednu komunikaciju s nogometnim superzvijezdama, a umjesto toga dobili smo njihove generičke PR objave i čežnju fanova kojima su idoli nedostupni, a koja se manifestira komičnom posvećenošću.
Kako djeca s Balkana gledaju u nogometni vrli novi svijet?
Rijetko što navedeno u prethodna dva pasusa i doživljeno u ovom desetljeću, na "domaćem terenu" opisuje bolje od rasprava na balkanskim Facebook fan pageovima talijanskih, španjolskih i engleskih velikana. Poligonima na kojima deseci tisuća klinaca iz Đakova, Živinica ili Šapca o Liverpoolu i Juventusu mrtvi ozbiljni govore u prvom licu množine, gdje djeca roditelja koji se teško bore da im obitelji prežive uživljeno raspravljaju koliko "smo" desetaka ili stotina milijuna potrošili u prijelaznom roku, ponosno se nazivaju "madridistama" ili "barcelonistima", o Interu govore s više ljubavi nego o rodbini, a ako im se netko dirne u braću Lukakua ili Martineza, to shvaćaju kao smrtnu uvredu.
Najveća svinjarija revolucionarne dekade: SP će se igrati na zemlji natopljenoj krvlju četiri tisuće poginulih radnika
Ono što vrijeđa zadnje natruhe morala preostale u nogometu je najveća nogometna svinjarija u ovom desetljeću - odluka FIFA-e da organizaciju SP-a 2022. povjeri Kataru, državi u kojoj se ozbiljno krše ljudska prava. Tamo će se utakmice Svjetskog prvenstva igrati na doslovno krvlju natopljenoj zemlji četiri tisuće radnika koji su živote u nehumanim uvjetima skončali smrću na gradilištima stadiona za SP. Napominjemo da ova brojka poginulih za nogometni spektakl u pustinji nije konačna, jer se par stadiona još gradi.
Zna li borac za pravdu u Kataloniji što mu o gazdama misli Amnesty International?
Osvrnimo se kako se još u desetljeću na izmaku nogomet prodavao onima koji mu ne bi smjeli ni prići: Katar je vlasnik PSG-a, a katarska državna tvrtka sponzorirala je Barcelonu, dok sada njeno ime na prsima nose Bayern i Roma. Glavni sponzor Lige prvaka i Schalkea je Gazprom, tvrtka ruskog vožda Putina. SP 2030. smiješi se totalitarnoj Kini, a Manchester City plaća genijalnog Guardiolu zahvaljujući tome što su mu vlasnik beskonačno bogati i ništa manje kršenju ljudskih prava skloni Ujedinjeni Arapski Emirati. Amnesty International zbog toga je žestoko prosvjedovao engleskim institucijama.
Velika proturasistička ofenziva
Kada znamo sve ovo, teško je izražavati divljenje zbog proturasističke ofenzive koja je na snazi posljednjih godina i koja se nastoji prikazati kao najpozitivnija nogometna tekovina desetljeća. Svjetska i europska nogometna organizacija, debelo kompromitirane skandalima i korupcijom, vole pred širokim masama izvoditi takva pranja savjesti.
Najveća tehnološka revolucija revolucionarne ere
Konačno, posljednja i to revolucionarna nogometna novost u ovom desetljeću. VAR tehnologija ili sustav pomoći sucima na terenu putem dojava videoasistenata i pregledavanja videosnimki spornih situacija, pri čemu i javljanje pomoćnika iz VAR sobe i pregledavanje snimke služi tek kao pomoć glavnom sucu koji sam donosi odluku. Prema riječima Lukasa Bruda, tajnika International Football Association Bodyja (IFAB), zaduženog za nogometna pravila, "ljubiteljima nogometa trebat će deset godina da shvate kako VAR funkcionira". Brud nam nije rekao, ali u to se sami uvjeravamo iz utakmice u utakmicu, ništa manje dok ga shvate neće trebati ni nogometnim sucima koji navodno poznaju njegova pravila i načine primjene.
VAR tehnologija koristi se u četiri slučaja: prilikom golova, kada treba utvrditi jesu li regularni ili ih se mora poništiti zbog neregularnosti koje su im prethodile (ofsajdi, prekršaji...), zatim kod penala, točnije da pokaže je li sudac ispravno dosudio penal ili ako je propustio dosuditi ga, pa kod crvenih kartona, kako bi se potvrdilo da je prekršaj vrijedan te kazne, te konačno, u slučajevima zamjene identiteta - kada sudac pokaže žuti ili crveni karton pogrešnom igraču.
VAR će jednog dana biti sjajan
Sve to u teoriji izgleda sjajno, ali VAR od početka primjene izaziva velike kontroverze, prijepore, skandale i što je najvažnije, usprkos njegovu uvođenju kao sredstva koje će bitno smanjiti pogreške, previde i nepravde, često ih umnožava. Sve to iz tjedna u tjedan gledamo u najjačim, najbogatijim i tehnološki najnaprednijim ligama. Riječ je o alatu koji je itekako manjkav, čije su ovlasti i mehanizmi primjene, usprkos pustim objašnjenima, još prilično nejasni čak i onima koji ga provode na terenu, i to nakon što su prošli dugu i detaljnu obuku. U nizu zamjerki koje mu se mogu uputiti, možda je najveća ona da je netransparentan. Vjerojatno bi nam trebalo puno manje od desetljeća da ga shvatimo, kada bi primjerice čuli što to iz VAR sobe sugeriraju sucima na slušalice u dvojbenoj situaciji ili neposredno nakon nje. Uostalom, tako važna promjena i novost ne može proći bez testne faze koja se upravo odigrava. Problem je što pri tome testira živce svih u nogometnom svijetu i to će raditi još jako dugo.
Svaki ljubitelj nogometa može samo na osnovu utakmica koje je gledao posljednjih tjedana u ligama Petice i Ligi prvaka navesti barem desetak situacija kada je VAR pogrešno sugerirao ili kada nije primijenjen, a morao je biti. I to u ključnim, prijelomnim trenucima i čistim situacijama, kada su ofsajde prije priznatih golova, čiste prekršaje i igranja rukom u kaznenom prostoru bez dosuđenih penala i laktove u glavu nekažnjene crvenim kartonima, vidjeli svi osim glavnog suca i pet njegovih pomoćnika na terenu te tri njegova asistenta u VAR sobi koji još i utakmicu gledaju na tri ekrana.
Ubojica draži nogometa i njegovog vrhunca
Na kraju, VAR naknadnom pameću i presuđivanjem da je gol regularan par minuta nakon što je postignut i proslavljen, pa onda stavljen na led do konačne potvrde, koju u pravilu slijedi podgrijano, mlako slavlje, od vrhunca i smisla nogometa radi antiklimaks i ubija mu draž.
Međutim, kao što smo upozorili na početku, ovo desetljeće nije za nogometne romantičare.