U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Zbog političke pozadine i događaja koji su prethodili Olimpijskim igrama u Mexico Cityju 1968., za mnoge stručnjake ženska natjecanja u gimnastici bila su kruna tih Igara. Čehinja Vera Časlavska je po zbiru medalja bila najuspješnija, ali istinska zvijezda bila je Ruskinja Natalija Kučinskaja, Nevjesta Meksika i najljepša sportašica čitavih Igara. U domovinu se vratila kao najveća zvijezda na svijetu, a onda je samo, preko noći, nestala.
OLIMPIJSKE igre u Mexico Cityju 1968. bile su jedne od najzanimljivijih i najintrigantnijih u povijesti. I u sportskom i svakom drugom pogledu. Tog ljeta se u glavnom gradu Meksika svašta događalo, a neki od tih događaja su i nakon više od pola stoljeća zlatnim slovima upisani u sportske almanahe, ali i, zbog svoje težine, u povijesne knjige 20. stoljeća.
U Mexico Cityju je Jugoslavija osvojila svoje prvo olimpijsko zlato u vaterpolu, a do tog ljeta anonimna splitska plivačica Đurđica Bjedov izvela je vjerojatno najveću senzaciju cijelih Igara, osvojivši zlato na 100 metara prsno i srebro na dvostruko duljoj dionici.
Košarkaši bivše nam države u finalu olimpijskog turnira pružili su jako dobar otpor brutalno moćnoj reprezentaciji SAD-a koju je predvodio Spencer Haywood, budući NBA prvak s Lakersima i član košarkaške Kuće slavnih u Springfieldu.
Nakon Cassiusa Claya 1960. u Rimu i Joea Fraizera 1964. u Tokiju, u Mexico Cityju 1968. zlato u teškoj kategoriji osvojio je još jedan velikan i budući svjetski prvak George Foreman. Prvi su put Zapadna i Istočna Njemačka nastupile odvojeno, kao zasebne države. Na prethodnim trima Igrama MOO je zahtijevao da se natječu kao zajednički tim.
Američki skakač u vis Dick Fosbury osvojio je zlatnu medalju koristeći prvi put viđenu tehniku skoka nazvanu Fosbury flop, nakon koje u tom sportu više ništa nije bilo kao prije.
Skakač u dalj Bob Beamon, zahvaljujući visokoj nadmorskoj visini i razrijeđenom zraku, doskočio je na nestvarnih 8.90 metara. Za ilustraciju koliko je taj pothvat bio čudesan, suci su morali potražiti dodatni metar jer na pripremljenom optičkom sustavu za mjerenje duljina skokova jednostavno nije bilo moguće izmjeriti toliku duljinu.
Beamon je srušio prethodni svjetski rekord za čak 55 centimetara, a njegov rekord je trajao sve do 1991. kad ga je na SP-u u Tokiju u veličanstvenoj borbi s Carlom Lewisom oborio Mike Powell doskočivši na 8.95.
Australac Peter Norman je osvojio srebro u sprintu na 200 metara. Taj rezultat je i danas australski rekord u toj disciplini. Umjesto slave, vlastita domovina ga je odbacila, uništila i ponizila samo zato što je javno podržao čin za jednakost i jer se zbog toga nikad nije pokajao. Priča o Peteru Normanu jedna je od najtužnijih u čitavoj povijesti olimpizma.
Na jednim od najzanimljivijih Igara ikad, najzanimljiviji događaj je zbog politike bila ženska gimnastika
Ipak, mnogi će tvrditi da je natjecanje u ženskoj gimnastici bilo najupečatljivije jer je u dobroj mjeri bilo obilježeno i snažnim političkim kontekstom, a ta 1968. je i u Americi i u Europi bila prekretnica i godina koju se često spominje kao godinu nakon koje ništa više nije bilo isto.
Vera Časlavska, legendarna Čehinja i miljenica Tokija, u Meksiko je stigla neposredno nakon gušenja Praškog proljeća. Cilj Časlavske je bio na sportskom borilištu osvetiti se sovjetskim okupatorima tako što će pobijediti uobičajeno vrhunske ruske gimnastičarke. Uspjela je. Časlavska je dominirala osvojivši medalje u svih šest disciplina, od toga četiri zlata (višeboj, parter, razboj i preskok) te dva srebra (ekipni višeboj i greda).
S obzirom na krvavo gušenje pokušaja demokratizacije Čehoslovačke sovjetskim tenkovima, hladni rat se iz središnje Europe prenio u Meksiko. Natjecanja u ženskoj gimnastici bila su najposjećenija na Igrama, a Meksikanci i svi ostali neutralni ljubitelji gimnastike navijali su za Časlavsku. Što zbog njene gracioznosti, stila, šarma i elegancije, što iz solidarnosti zbog pakla koje je upravo proživljavao njen narod pod čizmom okupatora.
Cijeli svijet je navijao za Časlavsku i protiv Ruskinja, a onda se pojavila ona i promijenila je sve
Sovjetske gimnastičarke dočekane su zvižducima i glasnim neodobravanjem. Svijet gimnastike jasno je pokazao na kojoj je strani. Ipak, postojao je jedan izuzetak. Ime joj je bilo Natalija Kučinskaja. Mlada, 19-godišnja prekrasna Ruskinja, bila je jedina koja je rezultatima parirala Časlavskoj. Osvojila je dvije zlatne medalje (ekipni višeboj i greda) i dvije brončane medalje.
No, što je puno važnije, Kučinskaja je, za razliku od svojih reprezentativnih kolegica, koje su sovjetski standardno bile hladne, tmurne, robotizirane, u svoje nastupe unosila ogromnu količinu lepršavosti te je svojom ljepotom i toplom osobnošću vrlo brzo natjerala navijače da stanu na njenu stranu. Čak i u izravnim duelima s Časlavskom.
Prvog dana natjecanja na rasporedu je bila elitna disciplina - individualni višeboj. Kučinskaja je bila prvi favorit i jedina koja je imala šanse ući u izravnu bitku s Časlavskom. Međutim pritisak očekivanja nacije i komunističke partije, posebno u svjetlu događaja iz proljeća te godine, učinio je svoje. Natalija je, s mislima tko zna gdje, napravila neočekivanu pogrešku, pala je i šanse za medalju praktički više nisu postojale.
Nesretna djevojka je zaplakala, bila je u totalnom šoku vjerujući da je pogreškom iznevjerila domovinu. Tamo na borilištu pokazala je emociju, pustila je da osjećaji probiju oklop koji je bio uobičajena uniforma sovjetskih sportaša i time je kupila publiku. Dok je Natalija plakala, najprije tiho, a onda sve jače i jače, s tribina je odzvanjalo njeno ime.
Postala je "Nevjesta Meksika" i najpopularnija sportašica cijelih Igara
Iste večeri, dok se u svojoj sobi pokušala smiriti, izbaciti strah i crne misli, netko joj je pokucao na vrata. Bili su to članovi organizacijskog odbora Igara, koji su joj, onako zbunjenoj i preplašenoj, priopćili da je upravo ona izabrana za "Nevjestu Mexico Cityja". Vera Časlavska je nakon čudesnih nastupa u Tokiju četiri godine ranije zaludila Japance koji su je titulirali "Miljenicom Tokija". Natalija je svoju laskavu titulu dobila u Meksiku.
Zbog svoje nestvarne ljepote i gracioznosti postala je Nevjesta glavnog grada Meksika. Kad joj je to rečeno, saznala je da se Nevjesta, odnosno najljepša djevojka Meksika, prema drevnim legendama žrtvuje bogovima. Ionako nesigurnu i zabrinutu, ta ju je informacija dovela do novih suza. Shvatila je da oni to misle ozbiljno.
"Ali zašto me hoćete žrtvovati? Ja sam iz SSSR-a", zamuckivala je sve dok predstavnici organizatora nisu prasnuli u smijeh. Naravno da je u pitanju bila samo šala. Tada se smirila i onda se, onako šarmantno, kako je samo ona mogla, nasmiješila.
Već idućeg jutra njena fotografija je izašla u svim novinama u Meksiku, tamošnji umjetnici su slikali njene portrete, a na zahtjev Meksikanaca državna je televizija tri dana zaredom u udarnom programu puštala film Natalie.
Film je kasnije dobio devet međunarodnih nagrada, a snimio ga je redatelj Vladimir Saveljev, koji se, nakon što je vidio Natalijinu izvedbu na SP-u u Dortmundu dvije godine ranije, zaljubio u nju na prvi pogled. Kučinskaja je tako, preko noći, izabrana za neslužbeno najljepšu sportašicu Igara, a svaki njen nastup publika je, čak i kad se izravno natjecala s Časlavskom, pratila skandiranjem: "Na-ta-li, Na-ta-li!"
Savršenstvom do najvećeg čuda natjecanja
Sve to je nadahnulo našu junakinju, koja je sljedećeg dana napravila nešto nemoguće. Najprije je odradila savršeno vježbu na gredi za koju je bila nagrađena zlatom, onda je vodila sovjetski tim do prvog mjesta u ekipnom višeboju unatoč sitnim pogreškama Ljubov Burde i Ljudmile Turiščeve. Njena izvedba bilo je čisto savršenstvo.
Natalija je već imala dva zlata, ali najvrjedniji i najnevjerojatniji podvig tek je čekao svoj red. Kako smo spomenuli, prvog dana natjecanja u individualnom višeboju, Kučinskaja je napravila veliku pogrešku i nitko nije vjerovao da bez tih bodova može do medalje.
Nitko osim nje. Sve vježbe do kraja bile su čista perfekcija i na kraju je uspjela napraviti čudo nad čudima. Časlavsku, naravno, nije mogla prestići, ali je skoro prestigla na drugom mjestu reprezentativnu kolegicu Zinaidu Voronjinu. Za najveću senzaciju u povijesti gimnastike nedostajao joj je samo 0.1 bod.
"Kad bi došao trenutak da nastupim, isključila bih se od vanjskog svijeta. Zamišljala bih da vježbam samo za sebe. Da nema nikoga, da nema ljudi, da me nitko ne promatra. Zatvorila bih oči i bila sam tu samo zbog sebe. Uglavnom sam pjevušila neku pjesmu. Bio je to način da se maksimalno fokusiram i da mi ništa ne odvlači pažnju", prije nekoliko godina otkrila je svoju tajnu Kučinskaja u velikom intervjuu za PBS.
"Znam da većina sportaša obožava buku, da ih navijači bodre. To je logično i prirodno, ali ja sam funkcionirala na drugačiji način. Kad bih dodirnula sprave, one bi me odvele u neku dimenziju."
Očarala je cijeli svijet, a sin predsjednika Meksika ju je zaprosio
U samo nekoliko dana simpatična i dražesna Ruskinja zarobila je srca svih meksičkih muškaraca. Po završetku natjecanja u gimnastici, samo za nju je meksički predsjednik Gustavo Diaz Ordaz Bolanos organizirao svečanu večeru. Na tom prijemu nije bilo muškarca koji nije zaneseno buljio u Nataliju, a jedini tko je skupio hrabrosti da joj priđe bio je Alfredo Diaz Ordaz Borja, sin meksičkog predsjednika.
Mlađahni plejboj, očaran ruskom ljepoticom, nakon nekoliko minuta razgovora spustio se na koljena i zatražio njenu ruku. Obećavao joj je sve. Nudio joj je sve. Život kakav u SSSR-u nije mogla ni zamisliti da postoji.
Naravno, odbila ga je, ali učinila je to tako nježno da ni Alfredo nije mogao biti previše razočaran. Štoviše, samo mu je još više porasla u očima. Vera Časlavska bila je najuspješnija gimnastičarka Igara, ali istinsku i pravu slavu je pokupila Natalija. U tom trenutku bila je najveća zvijezda svjetske gimnastike i globalni fenomen. Nakon Meksika mogla je što je htjela. Barem je tako mislila kad se ovjenčana slavom vratila u domovinu.
Gimnastika joj je bila suđena samim rođenjem
Natalija Kučinskaja je rođena 8. ožujka 1949. u Sankt-Peterburgu, ondašnjem Lenjingradu. I da se nije željela baviti gimnastikom, to bi joj teško pošlo za rukom. Majka Ekaterina je pokrenula školu ritmičke gimnastike, pa su Natalija i sestra joj Marina prirodno gravitirale tom sportu. Na početku su obje trenirale pod nadzorom majke, ali postojala je razlika među sestrama - u karakteru.
Mirnija i povučenija Marina ostala je u ritmičkoj gimnastici, kasnije je čak postala i svjetska prvakinja, dok Natalija isprva nije pokazivala neki poseban interes za sport. Međutim bila je prepuna energije.
"Maša je bila puno mirnija od mene, ostala je u ritmičkoj gimnastici. I napravila je vrhunske rezultate. Ja sam, pak, bila totalno drugačija. Dok je Maša radila ono što bi joj mama rekla da radi, ja sam kao luda trčala po dvorani. Sve sam nervirala i mama me samo jednog dana odvela u prostoriju za vježbe. Tu sam otkrila jedan novi svijet za koji nisam ni znala da postoji", rekla je Kučinskaja za rusku lenta.ru.
Natalija, ili Nataša, kako su je svi zvali, postala je opsjednuta gimnastikom. Nije vježbala valjda samo kad je spavala. A i onda je sanjala gimnastiku.
Sa samo 13 godina bila je daleko najbolja gimnastičarka kluba Trud, a s 15 godina prvi je put nastupila na prvenstvu SSSR-a. U svom debitantskom nastupu je pogriješila na najjednostavnijem elementu, toliko laganom da ga je mogla bezbroj puta ponavljati i zatvorenih očiju.
Naučila je puno toga iz te glupe pogreške i iduće četiri godine nije nikome dopustila ni da joj se približi na državnim natjecanjima. Sedam puta je bila apsolutna prvakinja SSSR-a na pojedinačnim spravama. Imala je samo 17 godina kad ju je na SP-u u Dortmundu 1966. upoznao čitav svijet. Milijuni su se samo zbog nje zaljubili u ovaj sport.
Osvojila je tri zlata, tri srebra i dvije bronce i tako nadmašila svog idola i za mnoge najveću gimnastičarku ikad Larisu Latinjinu. Impresionirala je besprimjernom tehnikom, dotad neviđenim stilom vježbi koji su mnogi stručnjaci smatrali najposebnijim ikad otplesanim plesom, a njena ljepota...
Čuveni Yves Montand je hipnotizirano buljio u Nataliju i onda napisao pjesmu o njoj
Čuveni Yves Montand, mitski šansonijer i jedna od najvažnijih figura francuske kulture druge polovice 20. stoljeća, tijekom SP-a u Dortmundu sasvim je slučajno upalio TV. Ostao je prikovan uz njega punih sat i pol. Samo zbog Natalije.
"Nikada nisam vidio djevojku tako nevjerojatne ljepote. U Nataliji Kučinskaji nema ništa posebno. Ima dvije ruke, dvije noge, dva oka... Ali ima nešto što druge Ruskinje nemaju - šarm i vječni sklad sadržaja i forme", jednom je rekao veliki pjesnik, koji je, pod dojmom zapanjujuće kombinacije "nezemaljskih i božanskih pokreta, bezvremenske plastičnosti preuzete odnekud iz devetnaestog stoljeća", iste večeri sjeo za klavir i počeo stvarati skicu za pjesmu posvećenu njoj.
"Trener mi je bio Lazar Zatsarjani, on je postavio temelje i pomogao je maksimalno razviti moj prirodni talent, a moja se majka nije previše miješala. Tek bi tu i tamo došla na satove kad bismo radili na koreografiji i dala bi mi pokoji savjet", pričala je Kučinskaja.
Nekoliko mjeseci prije SP-a u Dortmundu Zatsarjani je, u želji da Nataliji omogući što bolje uvjete, svoju učenicu preselio u Kijev. Premda je bila višestruka prvakinja SSSR-a, Natalija u glavnom gradu Ukrajine nije uspjela dobiti čak ni sobu za spavanje. Nitko je nije želio primiti niti joj dati prostor gdje bi mogla trenirati. Šokirani, Zatsarjani i Kučinskaja najprije su otišli u Herson, a odatle u Mikolajiv.
Natalija je napokon dobila smještaj u jednoj obitelji koja ju je primila, a trenirala je u Odesi. Činilo se da je sve onako kako treba biti, ali nije bilo tako. Nakon mjesec dana krvavih treninga, bez ikakvog upozorenja, Zatsarjani, inače Židov, emigrirao je u Izrael.
Samo nekoliko tjedana do početka SP-a Kučinskaja je ostala bez trenera i mentora, i to u gradu u kojem se osjećala strancem. Srećom, pod svoje ju je uzeo Vladimir Smirnov, trener legendarne Poline Astahove, višestruke olimpijske pobjednice iz Melbournea (1956.), Tokija (1964.) i Rima (1960.).
Mudri Smirnov odmah je prepoznao o kakvom se potencijalu radi i shvatio je da je dobio u ruke talent kakav se rađa jednom u tko zna koliko godina. Smirnov je vratio Nataliju u Kijev i tamo su odradili završne pripreme za SP u Dortmundu. Nastupi u Njemačkoj i dvije godine kasnije u Meksiku Nataliji su osigurali zvjezdani status, jer se sovjetska gimnastika nakon povlačenja Latinjine pripremala za moguću tamu.
Iz Meksika se vratila kući kao najveća zvijezda Igara, a onda se dogodio šok
Nakon Igara 1968. činilo se da će Kučinskaja dominirati svjetskom gimnastikom idućih tko zna koliko godina. No to se nije dogodilo. Upravo nakon tih Natalinijih Igara došlo je do radikalnog zaokreta u sovjetskoj gimnastici. Stil se drastično promijenio, kao i dobna granica gimnastičarki. Umjetnički i romantični stil, koji se bazirao na vizualnoj ljepoti i estetici, a čiji je glavni ideolog i predstavnik bila Kučinaskaja, preko noći je postao stvar prošlosti.
Zapuhali su neki drugi vjetrovi, stigli su novi trendovi s najsloženijim elementima - takozvani ultra-C - koji su iz temelja promijenili cijelu žensku gimnastiku. Gimnastika, barem ona kakva je do tada postojala, pretvorila se u akrobatiku.
Izgubljena generacija cura rođenih 1940-ih
Ti novi trendovi tražili su od gimnastičarki da budu što mlađe, što okretnije i potencijalno perspektivna generacija sovjetskih gimnastičarki iz Mexico Cityja 1968. samo je prebrisana da bi na njihova mjesta mogle doći djevojčice poput Olge Korbut i kasnije Nellie Kim.
"Generaciju sovjetskih gimnastičarki rođenih 1940-ih, koje su bile na svojim vrhuncima u periodu od 1962. do 1972., smatram prebrisanom generacijom jer su te djevojke praktički bile žrtvovane u svojim najboljim godinama", za The Medal Count je prije tri godine napisao novinar i stručnjak za gimnastiku Mike Davis.
"Sovjetski sportaši zbog bojkota 1984. nisu nastupili na Igrama, kao što nisu sudjelovali ni na jednom natjecanju prije 1950-ih. Međutim u pitanju je bila politika i viša sila. Tada nisu bili zakinuti samo gimnastičari, već svi sovjetski sportaši. U ovom slučaju je stvar potpuno drugačija. Ova generacija sovjetskih gimnastičarki rođenih od 1940. do 1949. morala je platiti cijenu kako bi cure rođene nakon njih mogle napredovati.
Ako ste se u SSSR-u bavili gimnastikom i bili ste žena, jednostavno niste željeli biti rođeni u 1940-ima. Sovjetske gimnastičarke rođene u 1930-ima nastupale su na više olimpijskih igara, baš kao i one rođene u 1950-ima. Znate li na koliko su Igara bile sovjetske gimnastičarke rođene u 1940-ima? Samo na jednima", dodaje Davis i dalje objašnjava zanimljivu teoriju:
"Irina Pervušina, Ljudmila Gromova, Elena Volčetskaja, Zinaida Voronjina, Natalija Kučinskaja, Larisa Petrik i Olga Karaševa sedam su sjajnih sovjetskih gimnastičarki koje nazivam 'nesretnom ili izgubljenom generacijom'. Njih sedam je rođeno u tom desetljeću i ni jednoj od njih nije dozvoljen taj prestižni drugi nastup na Igrama.
S druge strane, gimnastičarke rođene prije ili nakon 1940-ih imaju po dva, čak i tri nastupa na OI-ju. Tako su, primjerice, Ljudmila Turiševa (1952.), Elvira Saadi (1952.) i Ljubov Burda (1953.) otišle na više olimpijskih igara. Da paradoks bude veći, cure rođene u 1940-ima nisu bile zakinute jer im je nedostajalo talenta. Upravo suprotno.
Ta se generacija smatra najznačajnijom u povijesti ženske gimnastike jer su baš one na globalnom nivou proslavile taj sport i popularizirale ga. Bez temelja koje su postavile Natalija Kučinskaja i ostale, teško da bi bilo Olge Korbut ili Nadije Comaneci."
Kad je odustala, uzeli su joj sve i odlučili je izbrisati
Natalija se u novom poretku i s novim pravilima nije snašla. Shvatila je da je prestara da krene iznova učiti nove elemente. Izgubila je motivaciju, a ni tijelo nije moglo izdržati napore treninga na koje nije bila navikla i vježbi koje su primjerene za curice, a ne za žene. Sve se teže oporavljala od ozljeda, a samim tim, kad više nije bila u prvom planu, prestala je zanimati i državu. Iste te 1968., kad je ostvarila najveći uspjeh u karijeri, "Nevjesta Meksika", razočarana i deprimirana, odlučila je završiti karijeru.
"Shvatila sam da sam umorna i željela sam samo otići. Bilo je puno njih koji su me pokušali odgovoriti. 'Moraš nastaviti, to je tvoja dužnost.' Stalno su mi ponavljali riječ dužnost. Čak i moja majka koja mi je uporno držala predavanja kako sam vezana dužnošću", za PBS je rekla Kučinskaja i nastavila:
"Ma kakva dužnost? Prema kome? Nisam više mogla podnijeti dvoranu. Gadio mi se miris dvorane. Bila sam samo jako umorna. Kad bih samo ušla u hodnik dvorane, palo bi mi raspoloženje. Željela sam samo izaći, željela sam samo živjeti normalno."
Kučinskaja je u nevjerojatno kratkom vremenu, od najveće zvijezde Sovjetskog Saveza, postala izopćenik, uljez i osoba koja više nije potrebna nikome. Najmanje onima koji su je do jučer slavili i u čiju je slavu osvajala medalje. Odlukom da napusti gimnastiku na sebe je navukla bijes partijskih moćnika koji su njen čin shvatili kao izdaju.
"Jedan stariji trener mi je zaprijetio. 'Odustaneš li, ostat ćeš bez novca.' I on je ponavljao tu priču o dužnosti. Nije imalo nikakve svrhe. Oduzeli su mi stipendiju i, s materijalne strane, naravno da je to bio veliki gubitak. Ostala sam bez ičega. Ali jednostavno nisam mogla više nastaviti. Ne bi bilo ni moralno ni pošteno prema sebi."
Diplomirala je na Institutu za tjelesni odgoj, ali njen put do diplome je bio puno teži od ostalih studenata. Iz osvete su je jako dugo ignorirali i pravili se da ne postoji.
"Kad sam završila s gimnastikom, željela sam nešto napraviti od svog života i probala sam upisati nekoliko sveučilišta. Međutim vrlo brzo sam shvatila da je to nemoguće jer sam zbog karijere propustila puno školskih satova. Nedostajalo mi je obrazovanje i jasno mi je bilo da mi je jedina šansa da upišem Institut za sport", pričala je Natalija u dokumentarnom filmu Soviet Sport War iz 1999.
"Studenti koji su se aktivno i profesionalno bavili sportom i na velikim natjecanjima predstavljali državu nisu imali nikakvih problema. S druge strane, odnos prema meni je bio zaokrenut za 180 stupnjeva. Zapravo, uopće ga nije bilo. Kad ste im potrebni, kad za državu osvajate zlata, onda im se sviđate. Ako ne, onda vam se događa ono što se događalo meni.''
Ljubav prema gimnastici je ostala, ali nije mogla bez domovine koja je se na surov način odrekla
Međutim nije planirala zauvijek napustiti dvoranu i gimnastiku. Najprije je davala privatne satove klincima u Kijevu, a nakon što je diplomirala na Institutu za sport, dobila je dobro plaćeni posao u Japanu. Zarađivala je odlično, na Dalekom istoku su je tretirali kao pravu zvijezdu, bila je sve ono što su joj oduzeli kod kuće.
Trebala je biti sretna. Zapravo, zaslužila je napokon biti sretna. Međutim nije bila. Vrlo brzo je shvatila da novac i slava nisu najvažnija stvar na svijetu. Uništavala ju je samoća i osjećala je potrebu za domovinom. Unatoč tome što joj je ona okrenula leđa.
"Ipak, ja nisam Japanka. Nisam čak ni svjetska osoba, iako sam mislila da jesam. U Japanu sam naučila što je nostalgija. Boljelo je", pričala je Natalija, koja se vratila u Sankt-Peterburg, gdje je dobila posao trenerice u jednoj školi. Nešto kasnije se udala za kontroverznog poduzetnika Aleksandra Kotljara, koji se, tako kažu ruski izvori, bavio robom za optiku.
Ili zbog ilegalnih aktivnosti ili zbog toga što je nekome moćnijem od sebe stao na žulj, Kotljar je sredinom 1980-ih završio u zatvoru gdje je proveo nekoliko godina. Tada se brak raspao. Nakon što je pušten iz zatvora Kotljar je emigrirao u SAD gdje je vrlo brzo stao na noge i ponovno pokrenuo vlastiti posao.
Natalija je ostala kod kuće, ali posao povremenog trenera nije donosio neki novac, pa je dodatnu zaradu pokušala pronaći radeći svakojake poslove. Bavila se glumom, novinarstvom, psihologijom, a jedno je vrijeme provela čak i u cirkusu.
"Svašta sam radila i shvatila sam da se želim ozbiljno baviti trenerskim poslom. Željela sam se vratiti vrhunskoj gimnastici. Raditi s curama koje će biti svjetske i olimpijske prvakinje", pričala je za lenta.ru.
Natalija je to željela, ali SSSR nije se baš pretrgao kako bi iskoristio njeno znanje i iskustvo. Ni Državni institut za sport nije pokazao nimalo interesa i Kučinskaja ovaj put nije ni mogla ni htjela još jednom prijeći preko izdaje od vlastite zemlje. Sve je ozbiljnije razmišljala da i ona emigrira. Što dalje od Rusije, što dalje od Ukrajine, što dalje od komunizma i svega što ju je podsjećalo na ukradenu mladost.
Bizarna priča o otmici bila je presudna da bi Natalija shvatila neke stvari
To je i napravila, ali tko zna što bi bilo da se nije uplela u jednu bizarnu, nevjerojatnu filmsku priču. Naime, tijekom putovanja na Jaltu 1989., Nataliju su oteli lokalni kriminalci. Prepoznali su je, znali su da je nekad bila veliko ime, zvijezda, i smatrali su da mogu tražiti ogroman novac za otkupninu.
Vjerojatno pojma nisu imali da je bila siromašna kao crkveni miš. Ni Natalija ni cijela njena obitelj nisu imali ni približno toliko novca koliko su otmičari tražili. U očaju je povukla potez, koji će se pokazati sudbonosan. Nazvala je svog bivšeg supruga. Kad je čuo što se dogodilo, Kotljar je istog trenutka sjeo u privatni zrakoplov, skupio novac i odletio za Jaltu. Spasio ju je.
Odmah po oslobađanju ponovno ju je zaprosio. Pristala je i bez razmišljanja je otišla u Ameriku. Znala je da je ništa više ne veže za zemlju prema kojoj je uvijek osjećala samo ljubav i nostalgiju. Na bolniji način shvatila je da ljubav i odanost nisu nikad bili obostrani. Nikad se više nije vratila kući.
Suprug joj je pomogao da u Illinoisu otvori gimnastičku dvoranu gdje još uvijek radi kao glavna trenerica. Opet uživa u gimnastici, a kroz njene ruke je prošlo nekoliko budućih američkih prvakinja. U posljednje vrijeme stala je na loptu i radi samo s amaterima. Dovoljno joj je bilo stresa u životu.
"Treniram svakoga tko želi trenirati. Imam puno djece, ali dolaze i ljudi s više od 80 godina. Naravno, ovdje ne pričamo o vrhunskoj gimnastici, ali uživam u onome što radim. Konačno sam se smirila. Imam obitelj, imamo svoju kuću. Dobila sam i zelenu kartu. Snalazimo se. Znate, ovdje sam ugledna dama", kroz smijeh je rekla najljepša sportašica Olimpijskih igara 1968.
U Rusiji se danas malo tko sjeća Natalije Kučinskaje. Unatoč tome što je 2006. primljena u Kuću slavnih svjetske gimnastike. Što i nije neobično. Ne dolazi, novine ne pišu o njoj, mlađe generacije je ne poznaju i teško da bi se ikad itko sjetio zlatne olimpijke da tu i tamo velika Larisa Latinjina ne spomene njeno ime.
"Natalijin fantastičan stil, povezan s nevjerojatnom kompleksnošću za to vrijeme, njezina duša, koja je nadahnjivala cijelu ekipu, još uvijek, čak i danas, utječe na rusku školu gimnastike. Ponosna sam što sam bila glavna trenerica tima za koji je nastupala Nataša Kučinskaja", u intervju za RIA Novosti rekla je Larisa Latinjina, najtrofejnija olimpijka svih vremena i osoba koju je tek Michael Phelps u Londonu 2012. uspio prestići po broju olimpijskih medalja.