PRIJE početka europske klupske sezone dalo se nazrijeti kako neki novi vjetrovi pušu na sjevernoj strani Londona, gdje glavni nogometni hram nosi ime Emirates. Međutim, malo tko bi se kladio da će jedna od najuvjerljivijih momčadi u ligama Petice na kraju kalendarske godine biti upravo Arsenal.
Nakon posljednje pobjede u gostima kod Brightona, povećali su svoju prednost na vrhu prvenstvene ljestvice na sedam bodova ispred Cityja te došli u ekskluzivno društvo nekih od najboljih ekipa u povijesti engleskog prvenstva. Nakon remija s Newcastleom ta se prednost povećala pa sada City tek mora uzeti bodove kod Chelseaja da ostane u utrci.
Nakon 16 kola, dosad su samo četiri ekipe imale učinak jednak ili bolji Arsenalovom - Tottenham u sezoni 1960./61., Chelsea 2005./06., Manchester City 2017./18. i Liverpool 2019./20.
Suvišno je spominjati kako su to bile i ostale epske momčadi engleskog nogometa te su sve redom ostale na prvom mjestu do samog kraja prvenstva. Po svemu sudeći, ne postoji niti jedan razlog zašto to i Arsenal na bi uspio ponoviti. Niti jedan razlog, osim njih samih.
Kako je došlo do ovoga?
Za razliku od spomenutih ekipa, koje su godinama i po određenom ključu bile građene da bi te jedne sezone zasjale u punom sjaju, ova se Arsenalova momčad dogodila gotovo pa iznenada. Svi se sjećamo koliko je Mourinhov Chelsea i godinu prije toga bio dominantan, a jednako tako koliko su dobri sve ove godine - pogotovo kada je kadar neopterećen ozljedama - City i Liverpool.
Kod Arsenala to nije bio slučaj. Prošle sezone, iako je postojala prilika, dohvatili su tek peto mjesto te prošli još jednom bez Lige prvaka. Osim toga, da su u trećem kolu tada bili poraženi u tijesnom dvoboju protiv Norwicha, Arteta više ne bi bio na klupi Topnika. Danas gotovo da ga se smatra drugim trenerskim ukazanjem, a tada mu je posao visio o niti.
Čak i na ulasku u ovu sezonu, momčad je bila smatrana vrlo neiskusnom i još ne u potpunosti definiranom, uz velike rupe na nekim pozicijama te s nekolicinom igrača na klupi koji nisu niti približno dobri kao oni na terenu. Međutim, ništa od toga se nije pokazalo kao problem.
Imaju li onda cheat code?
Kada god neka momčad do ove mjere prebaci očekivanja - a Arsenal je to napravio za više od 10 bodova - uvijek se može govoriti o svojevrsnom cheat codeu, nekom elementu koji gotovo da vuče na prevaru, u pozitivnom smislu te riječi.
Obično je riječ ili o nevjerojatnoj konverziji kroz formu jednog ili nekolicine napadača, serijski dobrim sudačkim odlukama ili vrataru kojem se ništa ne može zabiti. Ponekad je to i neka taktička novotarija za koju se još nije pronašlo lijeka. Često zna biti i spoj nekoliko nabrojanih stvari.
Najbolji primjer je posljednja momčad koja se pokazala kao najveće iznenađenje u povijesti Premier lige, a to je Leicester. Oni su doista imali većinu od navedenog u cheat codeu - neodrživo dobru konverziju, niz povoljnih sudačkih odluka u 50-50 situacijama te iznimno sreću i kod konverzije protivničke ekipe.
Kod Arsenala ništa od toga nije slučaj. Imaju nešto više osvojenih bodova od onoga što su stvorili i dopustili prilika, ali čak i kada bi se to oduzelo i dalje bi bili na prvom mjestu, doduše tek s bodom ispred Cityja.
Ne zamjećuje se neki jasan uzorak povoljnih sudačkih odluka, niti su česte utakmice u kojima je konverzija - pogotovo ona kod prvih udaraca - na njihovoj strani. Sve što su dosad napravili učinili su iz najjednostavnijeg mogućeg razloga: zato što igraju jako dobar nogomet.
Otkud takav Arsenal?!
Nakon nedavne pobjede Mikel Arteta rekao je jednu znakovitu rečenicu: "Najviše me nakon pobjeda veseli kad vidim da momci u svlačionici raspravljaju što su sve na terenu bolje mogli napraviti." Doista, to je velika vrijednost i jasan indikator dugoročnog pobjedničkog mentaliteta.
Kako smo već pisali, Arteta je donio u tu momčad zdrave taktičke temelje, ali pravi uspjeh Arsenala je selekcija. Za skoro pa nikakav novac, uz ipak ponešto preplaćene Whitea i Partyja, doveli su cijeli kostur ekipe - igrače poput Odegaarda, Martinellija, Gabriela Jesusa, Zinčenka ili Salibe.
Ono što ih razlikuje od ostatka konkurencije su njihovi reprezentativni statusi. Većina tih igrača ili nisu prvotimci svojih nacija nego tek buduće glavne uzdanice ili igraju za reprezentacije koje nisu igrale na Svjetskom prvenstvu, poput Odegaarda ili Zinčenka.
Oni poput Sake su još dovoljno mladi da nisu iscijeđeni godinama napornog ritma. To je omogućilo Arsenalu jedini pravi cheat mode koji obilato koristi cijele sezone; cijelo vrijeme imaju na raspolaganju prvu momčad.
Čak sedam prvotimaca odigralo je svih 16 utakmica u Premier ligi, a još trojica su odigrali barem 14. To je privilegija koju nemaju momčadi koje već godinama jure nacionalnu i europsku slavu, kakve su City, Liverpool i Chelsea, a dobrim dijelom i Tottenham.
Baš zbog toga na teren nisu morali često igrači poput Holdinga ili Elnenyja, koji su za nekoliko klasa slabiji od prvotimaca, a imaju uloge gotovo pa prvih zamjena. Jedini koji je izostajao bio je Zinčenko, ali Tierney gotovo da i nije ništa lošiji igrač.
Je li to održivo?
S obzirom na mladost, statuse u reprezentacijama, neizraubanost nizom teških sezona te činjenicu da su igrači dobrim dijelom odmarani kroz Europa ligu, ove sezone je moguće, iako ozljede uvijek dolaze uz dozu nepredvidljivosti.
Ako će Arsenal i dalje moći igrati u Premier ligi s rosterom od gotovo pa 13-14 igrača, igra vjerojatno neće patiti. Ali ista ta stvar - koja se sada pokazuje kao njihova snaga - a vidi se kroz standardnu momčad te odličnu kemiju svih prvotimaca, mogla bi biti i mana uz samo par ozljeda.
Jer čim se na terenu pojave igrači poput Elnenyja, puno toga postaje sporije. A to onda više nije Arsenal koji može držati postojeći ritam, onaj na kojem su upravo i izgradili ovaj sada već povijesno dobar početak.
Imaju igru, trenera i odličan mentalitet. Kladionice i analitičke kuće otprilike su složne; situacija je sada 50-50 između njih i Man Cityja. Mač nad glavom Arsenala njihov je tanak roster te sreća koju su dosad imali s ozljedama. Ako to potraje, nema razloga da ne postanu prvaci.