POSTOJE sportaši i postoje Sportaši. Razija Mujanović pripada ovoj drugoj skupini jer je na više načina prerasla sport koji ju je proslavio. Zato je zaslužila veliko početno slovo. Kao košarkašica bila je najbolja. Impresivna, velika, trofejna. Kao čovjek još je veća. Topla, plemenita, skromna. Ljudska gromada sa srcem većim od planine.
Razijina karijera je trajala nestvarnih 27 godina. Kao djevojčica od 15 godina počela je u Jedinstvu iz Tuzle, a kao žena od 42 zadnju utakmicu u životu odigrala je 2009. u dubrovačkoj Ragusi. S Jedinstvom je 1989. postala prvakinja Europe, dva naslova prvaka Starog kontinenta ima s talijanskim Comom, a jedan s Valencijom. Bila je jedna od prvih europskih igračica u WNBA-u, a kao prva u povijesti je dvije godine igrala u Brazilu.
Za reprezentaciju Jugoslavije osvojila je dva europska srebra, jedno svjetsko i jedno olimpijsko, a ratne 1993. reprezentaciju BiH vodila je do zlata na Mediteranskim igrama u Francuskoj. Najbolja europska košarkašica svih vremena tri je puta bila proglašena za najbolju igračicu Europe, a posljednjih nekoliko godina radi kao team managerica u ženskoj reprezentaciji BiH.
S Razijom smo sjeli u kafić na sarajevskoj Ilidži i u dva sata razgovora pretresli čitavu njenu karijeru. Pričala nam je o svojim počecima, kako je odlučila baviti se sportom, premda je u njenim Ratkovićima u to doba ženska košarka bila tabu-tema. Otkrila nam je koliko joj je značio legendarni trener Jedinstva Miki Vuković i kako se naučila nositi s uvredama i ponižavanjima koji su je pratili čitavu karijeru, čak i dok je bila dijete.
Legenda košarke otkrivala nam je detalje mitskih susreta sa šibenskim Elemesom i komentirala je onu kretensku laž, koju je navodno izrekao Vuković tijekom vrijeđanja Razije u Šibeniku, koja je s vremenom postala urbana legenda.
Godine 2017. primljena je u FIBA-inu Kuću slavnih, a skupa s njom tu su počast dobili velikani Toni Kukoč, Dušan Duda Ivković, Shaquille O'Neal, Mickey Berkowitz, Pero Cameron, Valdis Valters te Dream Team 1992., kao najbolja reprezentacija svih vremena. Tog dana, kad je najveća sportašica u povijesti BiH u Ženevi držala govor, nitko, ali baš nitko iz KSBiH nije joj došao dati podršku. Raza nam je na svoj duhovit način prokomentirala sportsku blamažu susjedne nam države.
Saznali smo zbog čega ne voli Ameriku, a zašto obožava Brazil. Čuli smo kako je tijekom dvije godine igranja za tamošnji Microcamp Campinas upoznala Oscara Schmidta i Pelea, a dok je bila članica Barcelone, kako se družila s Ronaldinhom. Na kraju razgovara doznali smo kako je jedna od najboljih igračica svijeta Jonquel Jones pristala igrati za BiH, a Raza nam je dala svoju stranu sukoba sa sad već bivšim generalnim tajnikom KSBiH Amerom Čolanom.
Razo, jeste li Vi legenda?
Ne znam, ne ponašam se tako. Ponašam se i osjećam se kao sve normalne osobe.
Možda Vas baš ta skromnost uz, naravno, sve što ste ostvarili u karijeri čini legendom jer poznato je da ljudi na našim prostorima jako teško nekoga idoliziraju.
Mislim da je veličina jednog sportaša, nekog uspješnog, upravo skromnost. Ljudi ne vole prepotentne, napuhane ljude. Prva ih ja ne volim i polazim od toga da ih ne vole ni drugi. Zašto se ponašati drugačije od drugih? Smatram da je svatko uspio onoliko koliko je mogao. U bilo čemu, znanosti, glumi, sportu, umjetnosti... Kod nekih su se kockice posložile tako da su uspjeli napraviti velike stvari, neki iz raznoraznih razloga nisu. Nema tu neke velike filozofije.
Jako je bitan kućni odgoj, rekla bih da nas ono što smo ponijeli iz kuće uvelike definira kao ljude. Kada kao dijete odete od roditelja, uvijek vam je u glavi kako su vas kod kuće savjetovali, što je dobro, što nije. Kad se nađete u nekom novom društvu, nebitno je je li u pitanje klub ili nova škola, uvijek je bitan odgoj, obitelj iz koje potječete.
Jako je važno da su vas kod kuće usmjeravali na vrijeme. Dijete se od trenutka kad se rodi mora usmjeravati na pravi put, mora mu se ukazivati što je dobro, a što je loše. Također, strahovito je bitan i karakter, želja za uspjehom. Pričam o karakteru pobjednika.
Taj sam karakter imala i prije nego li sam se počela baviti košarkom. Još u osnovnoj školi nešto me guralo da moram biti najbolji učenik. Ako je trebalo da više vremena potrošim da bih nešto naučila, ja bih ga potrošila. Jednostavno, nisam trpjela da je netko bolji od mene. Nisam se koristila smicalicama i trikovima da bih nekoga preskočila, nego sam željela to napraviti isključivo znanjem.
Kako u školi tako i košarci. Nije važno dati sve od sebe samo na utakmici. Da bi bio dobar, moraš se maksimalno truditi i na svakom treningu. Nebitno o kakvom se treningu radi, važno je dati svoj maksimum. Gledam ove nove generacije, njima je sve to tlaka. Totalno pogrešno. Svaki je trening bitan. Ozbiljnost i posvećenost ključni su za uspjeh. Kako na treningu tako i nakon njega.
Svaki sportaš mora odvojiti i dovoljno vremena za odmor. Imate li dva treninga dnevno, ne možete šetati cijeli dan po gradu i onda doći spremni na trening. Puno faktora se mora poklopiti da bi sportaš postigao vrhunac. Dođeš li umoran na trening, kako ćeš dati 100 posto? Nikako.
Spomenuli ste drugačiji odnos prema treninzima novijih generacija. Možete li usporediti današnje vrijeme i doba kad ste Vi igrali?
Razlika je ogromna, Danas sportaši često foliraju. Ne da li mu se trenirati, on će pasti, glumit će ozljedu, previjat će se od bolova. Mi pomislimo da je nešto ozbiljno, a on samo iz nekog razloga nije raspoložen za trening. Onda se sutradan pojavi u dvorani kao da nije ništa bilo. Meni je to strašno.
Svojim curama često kažem da se može dogoditi da nisu raspoložene za trening iz ovog ili onog razloga, ali naglasim im da mi to unaprijed kažu, da je puno bolje da mi priznaju nego da lažu. Ovako nikad nisi siguran u čemu je problem, je li u pitanju ozljeda ili nije, koliko igrača ili igračicu trener može opteretiti...
To su stvari koje ne mogu razumjeti. Mislim da puno to dolazi od današnjih škola košarke. Treneri su problem. Oni bi trebali biti ti koji moraju razgovarati s djecom, objasniti što smiju, a što ne smiju raditi. Ti ljudi moraju biti ti koji djeci od malih nogu trebaju usaditi ispravne vrijednosti, odgovornost i ljubav prema sportu.
Trebaju ih educirati kako se ponašati na terenu i izvan njega, što im to donosi. Naravno, važno je i obrazovanje, nije važno samo ono što se događa na terenu. Svi znamo koliko je dan dug i koliko se toga mora uklopiti u ta 24 sata. Zato, ako klinci dovoljno i kvalitetno treniraju, ako se ispravno odnose i prema školi i prema klubu, onda nemaju vremena za gluposti.
Rekla bih da su danas za puno toga pogrešnog krivi i roditelji, koji često znaju na djeci liječiti neke svoje komplekse. Sve je više nekadašnjih prosječnih košarkaša ili košarkašica koji na silu guraju svoju djecu da naprave rezultate koje oni nisu postigli. U nogometu je to najčešće.
Roditelji u djetetu od pet, šest godina vide Messija, Ronalda, Modrića i broje milijune. Treba početi ni od čega, pa ići stepenicu po stepenicu. To je jedini put prema uspjehu. Ne može se ni od čega napraviti nešto veliko. I sama sam počela na takav način, od nule. Ma, od ispod nule. Kad sam počela igrati košarku, sa svojih 197 centimetara, nisam znala ni trčati. Učili su me kako trčati pravolinijski.
Pazilo se na svaki korak, ništa se nije prepuštalo slučaju. Od rada ruku, nogu, igre s loptom u ruci... Danas gledam neko dijete kako totalno pogrešno šutira, kako se muči. Često pokušam ukazati trenerima na te pogreške. Netko prihvati savjet, netko neće. Normalno da dijete od 10 godina ne može dobaciti s linije za tri poena.
Nije mi jasno zašto uopće i trenira takav šut u toj dobi. Krivi ruku, krivi tijelo, sve radi pogrešno. I takav šut mu na kraju ostane i kad poraste. Čemu to? Neka promašuje, ali neka ispravno šutira. Uvijek govorim trenerima da moraju voditi računa o dobi djeteta, njegovoj fizičkoj snazi i tome prilagoditi program treninga.
Sve je više takozvanih laptop trenera, koji pojma nemaju što rade, a odgajaju djecu. Također, zavist među trenerima je ogroman problem. Neće da saslušaju druge trenere, neće učiti jedan od drugoga, ne žele primiti savjet. Misle da sve znaju. Nekad je tako nešto bilo nezamislivo.
Ne moramo se privatno voljeti, ne moramo piti kavu, ali moramo surađivati za viši cilj. Ne vidim zašto netko ne želi učiti i crpiti znanje od ljudi koji su napravili velike karijere. Što, jednog Željka Obradovića ne treba slušati kad ti da savjet?
Kad sam igrala, od svakog svog trenera sam učila. Na kraju karijere vodili su me treneri koji su bili i mlađi od mene, ali sam smatrala da od svakog od njih mogu naučiti nešto kako bih još više napredovala.
Karijera mi je trajala dugo, razvoj košarke se u međuvremenu mijenjao, mijenjali su se trendovi i način igranja i logično je bilo da se i ja prilagodim. Zato i je sam opstala sve te godine, jer mi nije bio problem učiti od svakoga tko me želio nečemu naučiti. Mijenjala su se pravila, način igranja... Kao i u svemu, i u košarci se dogodio progres i, kako bih opstala, morala sam se prilagoditi.
Danas je kod nas sve više onih koji misle da znaju sve i da im nikakva pomoć ne treba. Ne daj Bože pitati nešto. Mene nikad nije bilo sram pitati bilo što. Cijeli sam život učila jer nisam imala taštinu i ego koji bi mi branio da nešto pitam. Ako je netko bio bolji od mene, napravila bih sve da ga prestignem, da budem bolja.
Čitav sam život gajila neke iluzije, ali to nisu bile nezdrave iluzije, tipa da trebam slomiti nekome nogu da bih upala u reprezentaciju na njegovo mjesto. Ne, jednostavno sam se iscrpljivala radom. Znala sam što mi fali, gdje griješim i napravila bih sve da to popravim.
Ne znam je li u pitanju mana ili vrlina, ali užasno sam samokritična. Često bi se događalo da bi dobili utakmicu, ja bih ubacila najviše poena i imala najviše skokova, ali ako bih znala da sam mogla bolje, ne bih bila zadovoljna.
Danas igrač ili igračica ubace 20 poena i oni su zadovoljni. Nije ih briga je li njihov tim dobio utakmicu i jesu li mogli bolje, oni su zadovoljni jer im je vlastita statistika jedino važna. Ja nikad nisam bila zadovoljna. Završila sam karijeru nezadovoljna.
Malo neobično s obzirom na to da ste tri puta bili najbolja igračica Europe, četiri puta klupska prvakinja Europe, s reprezentacijom Jugoslavije svjetska, europska i olimpijska doprvakinja, a i članica ste Kuće slavnih. Je li možda činjenica da niste uzeli veliko reprezentativno zlato razlog što niste do kraja zadovoljni impresivnom karijerom?
Vjerojatno. To mi je baš krivo, to ne mogu prežaliti. Da se Jugoslavija nije raspala, mi bi na Igrama 1992. bile spremne dobiti Ameriku. Na Igrama u Seulu 1988., pa na SP-u 1990. u Maleziji, sve je to bilo blizu, oba finala su bila gusta. Na Igrama u Seulu nositelji igre smo bili Danira s 19 i ja s 21 godinom.
Danas od nekoga s 24, 25 godina tek se očekuje da bude igrač. Mogli smo skupa godinama još igrati. Tada još nismo imali iskustva. Kako sam se kasno počela baviti košarkom, nakon svega šest godina treniranja bila sam nositeljica u finalu Olimpijskih igara. U Barceloni, da se država nije raspala, sigurna sam da bi uzeli zlato jer smo uz znanje i talent tada imale i iskustvo.
Rođeni ste u Ratkovićima pokraj Brčkog. Otkud ljubav prema košarci i, posebno me zanima, jeste li se susreli s predrasudama prema odabiru sporta i jeste li ikad kod kuće imali zbog toga problema?
U to vrijeme ženska košarka je bila tabu-tema u mom selu. Danas u Brčkom imaju žensku ekipu, tada nije postojala. Najbliže mi je bilo otići u Jedinstvo, u Tuzlu. Počela sam igrati košarku isključivo zbog visine. Imala sam 13 godina kad me nastavnica tjelesnog nakon sata pitala bih li se željela baviti košarkom i bi li me roditelji pustili u Tuzlu.
Kao iz topa sam ispalila da bi me sigurno pustili. Srećom, moji su roditelji imali razumijevanja i nisu imali ništa protiv. Ta je nastavnica kontaktirala trenera ženske ekipe Jedinstva, koje je tada bilo u drugoj ligi. Rekla mu je da ima jednu visoku djevojčicu - tada sam bila visoka 187 centimetara - te da bi bilo dobro da me dođu pogledati.
Bila sam u sedmom razredu osnovne škole kad se dogodio prvi kontakt između mene i Jedinstva. Već sam tad trebala otići u Tuzlu, međutim, zapelo je na pitanju financija jer nitko nije želio plaćati smještaj za mene i hranu. Ipak, trener prve ekipe Jedinstva Mihajlo Miki Vuković godinu dana kasnije pronašao je način da preko općine uredi način da dobijem đački dom.
No, taj dom nisam dobila zbog košarke, koga je tada bilo briga za žensku košarku, već je Miki uspio srediti da me prime jer sam bila odlična učenica. Na polugodištu osmog razreda prešla sam u Tuzlu gdje sam odmah počela trenirati s prvom ekipom.
Kako je moguće da klub koji je tavorio u drugoj ligi u samo par godina postane prvak Europe?
Najviše zahvaljujući Mikiju Vukoviću i njegovom pomoćniku Zdravku Dugonjiću. Mi smo voljeli košarku, uživali smo trenirati, ali njegov entuzijazam bio je nevjerojatan. Brinuo se oko svega, često je sam plaćao neke račune kad klub nije imao para, pojedine igračice je svojim kolima vozio s treninga u mjesta udaljena i po 50 kilometara od Tuzle jer navečer nije bilo autobusa.
Te godine kad sam došla u Tuzlu, a pričam o 1982., Jedinstvo je ušlo u prvu ligu. Čim sam stigla, u klubu su sa mnom puno radili individualno. Počela bih trening s prvom ekipom, a onda bi pomoćni trener Dugonjić na pomoćnom košu sa mnom radio po specijalnom programu. Kako je i sam bio igrač, i to centar, znao je točno što moram naučiti. Pokazao mi je sve, učio me tehnici, kretanju, šutu...
Tek nakon dva, tri mjeseca takvog rada Miki me polako počeo uvoditi u prvu ekipu. Nije me želio prerano uvesti, pratio je što i kako radim i tek kad je bio siguran da sam spremna, stavio me u ekipu. Što mislite da sam ja išta znala kad sam počela? Nisam znala ni uhvatiti loptu.
Visoki ljudi su inače nespretniji, imaju duge ruke i noge, sporije reflekse. Ne mogu vam ni nabrojati kakve smo sve vježbe radili osim onih s loptom. Najviše na koordinaciji pokreta. Često je trener sa mnom radio sam u dvorani dok je prva ekipa imala slobodno jutro jer me sramota bilo da ostale cure gledaju te gluposti koje je on radio sa mnom.
Vjerujte mi, kad sam počela, nisam znala ni osnove i mnogi stručnjaci u Tuzli su Mikiju i Zdravku govorili da gube vrijeme sa mnom. Međutim, Miki je jako puno istraživao, bio je mlad trener. Tada sam već imala 197 i jedina igračica te visine u Jugoslaviji bila je Polona Dornik. Miki je dobro znao što mogu postići ako me nauči. Srećom, baš se to i dogodilo.
Upali ste u reprezentaciju baš umjesto Polone Dornik. Je li u pitanju bila njena ozljeda ili nešto drugo?
Nije problem bio u ozljedi. S 18 godina sam bila članica reprezentacije Jugoslavije, ali prvi centar je bila Polona. Bila sam joj rezerva. Reprezentacija je bila pozvana na jedan turnir u Mađarsku, a Polona se nije pojavila. Ne znam iz kojih razloga. Dobila sam priliku s 19 godina i zgrabila sam je. Bila sam najbolja igračica i prvi strijelac turnira. Kad se Polona vratila, ja sam bila u petorci, a ona je morala na klupu. Nakon toga se vrlo brzo i povukla.
Je li zamjerala Vama ili sebi?
Mislim da je više tražila krivca u meni nego u sebi. To je pogrešno. Ja ne bih dala nekome svoju poziciju. Svim silama bih se borila da vratim ono što mi je oduzeto. Naravno, ne na način da nekome nešto nažao učinim, nego da dodatno radim na sebi i da popravim nedostatke u igri. Polona je starija od mene pet godina, imala je tada samo 24, to su mlade godine. Mogla je još puno igrati i napredovati, ali jednostavno se predala.
U to vrijeme, koncem osamdesetih, muška košarkaška liga u Jugoslaviji je bila najjača na svijetu poslije NBA. No, ni ženska nije bila puno slabija. Postojala je brutalna konkurencija, a za trofeje su se ravnopravno borili Jedinstvo, šibenski Elemes, Crvena zvezda, slovenske Ježice... Koliko je strahovita kvaliteta domaće lige utjecala na vrhunske rezultate reprezentacije i, na koncu, na naslov prvaka Europe Jedinstva?
To je bio ključ svega. Konkurencija je bila strašna. Prije nego što se pojavio Elemes, bila je tu zagrebačka Montmontaža, bile su prvakinje, pa Partizan, zatim sve ostale ekipe. Kad bi kao prvakinje Europe išli u goste kod nekog tko je bio osmi, što mislite, da smo mi očekivali da ćemo ih dobiti 40 razlike?
Ma kakvi. Upitno je bilo možemo li ih uopće dobiti. Budućnost iz Podgorice je uvijek bila sedma, osma, ali redovito su nas tamo pobjeđivali. Ili otići u Prištinu... Moliš Boga da pobijediš, ali najprije da izvučeš živu glavu. Bili su prosječna ekipa, ali morali smo se mentalno pripremati za takve utakmice i to nam je svima pomoglo kasnije u karijeri.
Košarka je u to doba u Jugoslaviji bila više od sporta, bila je pokret i čini mi se da je ta enormna popularnost tog sporta možda i bila ključna za čudesne rezultate koncem osamdesetih i početkom devedesetih.
Naravno. Sjećam se, kad bi išli na more, nije bilo veće sreće nego kad bi ispred apartmana ili stana u kojem bi boravili vidjeli koš. Igrali bi neki momci, došle bi i mi i bose bi cijeli dan igrale basket na plaži. To danas ne postoji. Pazite, pričam o vremenu kad sam igrala za reprezentaciju, osvajala medalje, bila prvakinja Europe, a po cijeli dan bih bosa na plaži igrala basket.
Danas je roditeljima važno da njihovo dijete ima najbolje patike, da ima najskuplju opremu... Nama ništa nije smetalo. Dobar rad i dobar trening su nas spašavali od ozljeda.
Nažalost, ali je tako, više ste ostali upamćeni po jednoj legendi nego po fantastičnoj karijeri. Dvorana na Baldekinu u Šibeniku bila je suspendirana zbog gnjusnih uvreda upućenih od nekih navijača Elemesa prema Vama. Premda znam odgovor, moram Vas pitati je li istina da ste pogođeni tim uvredama sjeli u suzama na klupu, a da Vam je trener Miki Vuković rekao, oprostite na izrazu, ''Igraj, Razo, boli te ku*ac''?
Znala sam da ćete me to pitati i odmah Vam mogu reći da to nema veze s istinom. Miki tako nešto nikad ne bi prevalio preko usana. Uvijek nas je bodrio na fin, topao i strpljiv način. Često znam reći da sam imala veliku sreću što sam imala takvog pedagoga. Nikad nije opsovao, ali je znao naružiti neku igračicu kad je to bilo potrebno.
Najgore bi mi bilo kad bi mi rekao: ''Razo, dođi na razgovor nakon treninga.'' Vjerujte, radije bih da mi dva šamara opali. Onda me bez povišenog tona kritizira, da bi me bila sramota same sebe. Ne zbog onog što mi je rekao, jer nikad nije rekao ni jednu jedinu ružnu riječ, nego što sam ja bila svjesna da sam ga razočarala.
Što se tiče tog navijanja u Šibeniku, ti bijednici koji su vikali to što su vikali vjerojatno nisu bili ni svjesni da su me njihove uvrede samo dodatno motivirale i zbog njih sam dobivala dodatnu snagu. Baš nedavno našla sam se s nekim ljudima iz Šibenika i kažu mi: "Jao, Razo, kako smo mi tebe onda mrzili. Svaki put bi nam zabila 30, 40 poena.'' Rekla sam im: ''Znam, ali ni ja vas nisam baš voljela. Da niste tako ružno navijali, možda biste bolje prošli.'' Uvijek je u meni postojao neki inat. Što su me više mrzili, što su me gore vrijeđali, ja bih bila bolja.
Jesu li Vam se Danira Nakić ili neke druge igračice Elemesa zbog toga ikad ispričale?
Nisu. Zapravo, na neki način samo Kornelija Kvesić je. Nas dvije smo se stvarno tukle na terenu. Kad smo jednom došle na okupljanje reprezentacije, ispričala mi je kako su se pripremale za mene: ''Jebote, Razo, što da radim, ne mogu ti ništa. Morala sam tako grubo igrati protiv tebe. Na sastanku prije utakmice plan je bio da će te čuvati Zdravka Milković, ali na kraju ništa od toga. Zdravka je sva u suzama odbijala, neće pa neće. I ništa, Kornelija, ajde ti.''
I danas se s Kornelijom često čujem i vidim. Često prepričavamo neke anegdote i dogodovštine iz tog vremena i sad nam je to smiješno. Kakve smo ružne riječi jedna drugoj govorile, kako smo se mlatile na parketu.
Međutim, kad bi došli u reprezentaciju, sve bi bilo zaboravljeno. I to što sam ja nekom uvalila nekad lakat i to što je mene netko pod košem čupao. To se zaboravljalo. U reprezentaciji je bila zdrava atmosfera i zbog toga smo i imali vrhunske rezultate.
Odakle Vam ta snaga da ste se znali nositi i motivirati se omalovažavanjem na terenu i izvan njega?
Znate što, ja sam sebe uvijek cijenila. Smatrala sam da su oni koji me omalovažavaju ili vrijeđaju mali, sitni ljudi puni kompleksa. Ja nikakve komplekse nisam imala. Visoka sam 202 centimetra. E, pa? Što mi fali? Sasvim sam normalna žena od 202 centimetra.
A što će ti ljudi, ti patuljci s predrasudama, za što su oni predodređeni? Ni za što. Ja sam svoju visinu i snagu iskoristila i pretvorila je u prednost. Igrala sam košarku i ostvarila sam lijepu karijeru. U svemu tome, u tom mom stavu, puno toga mogu zahvaliti Mikiju Vukoviću. Uvijek mi je govorio da se ne smijem opterećivati što drugi govore.
Mada sam ja takve redovito mlatila, kod mene nije bilo pardona. Uglavnom bi zadirkivali i rugali bi mi se mali, sitni muškići, koji bi tako liječili svoje komplekse.
Prošao bi pokraj mene i viknuo bi ''Ćosić''. Mislim, kakva je to uvreda? Pa Ćosić je jedan od najboljih svih vremena. Što će, djeca blesava. Ni moje razmišljanje tada nije bilo kao kasnije. Moj brat i ja smo išli u istu osnovnu školu. Kad bi me netko počeo zadirkivati, brat bi se zaletio i potjerao tu djecu.
Nisam se ja previše uzrujavala. Ja bih ih pričekala i premlatila. Zbog toga sam često išla kod direktora. Jednom sam na polugodištu imala sve petice i jedinicu iz vladanja. Zvali su mi roditelje, a moja mama je rekla: ''Ima sve petice. Zašto se ne vlada dobro? Zato što joj se rugaju i vrijeđaju je. Zašto Vi djeci ne objasnite da to nije u redu? Pa što ako je visoka? Ona je djevojčica i njihova je generacija. Zbog čega je zaslužila zadirkivanje? Vjerujte mi, ja odobravam to što ih tuče.''
Svakome tko bi mi na takav način prišao ja bih vratila, ali nikad, baš nikad prva nisam nešto ružno napravila nikome. To vrijedi i danas. Kad me netko pokuša poniziti, a ima takvih ljudi, onda to više nisam ja, pretvaram se u drugu osobu. Po prirodi sam dobroćudna, većina velikih i visokih ljudi je dobroćudna, imaju veliko srce, ali kad ih netko ozlijedi ili ponizi, onda se pretvaraju u zvijeri.
Boris Dežulović je, potaknut sramnim ignoriranjem Vašeg primanja u FIBA-inu Kuću slavnih, u krasnom tekstu Patuljci pojma nemaju napisao: ''Da je Razija muško, vama bi gnomovima bila veća i od Papeta i od Haseta, i od Bake i od Džeke, i od Bajevića i Pjanića zajedno, veća i od velikog Abasa Arslanagića i još većeg Marjana Beneša: bila bi vam Razija, da je muško, veća i od Nurkića i Teletovića, i od Raše i od Varaje, i od samog allaha Kindžeta Delibašića.'' Kako je moguće da nitko iz KSBiH nije bio s Vama tog dana na primanju u Kuću slavnih?
Znate što je najveći problem Bosne? Ako nisi povodljiv, ako odbijaš biti nečija marioneta, ako imaš stav i kičmu, onda ljudima nisi po volji. Navikla sam od njih na takav odnos prema meni. Ništa me to nije iznenadilo ni razočaralo. Tada u Savezu nitko nije bio da je u životu napravio neki veliki rezultat, bilo što uspješno.
Samo uspješni ljudi mogu znati cijeniti uspješne. Tako da se nisam nimalo loše osjećala. Meni je bilo super. Bio je tu Kukoč, Duda Ivković, bili smo Juga u malom. Jedino je došla ambasadorica BiH, inače Hrvatica. Imala je potrebu doći i došla je. Ljudi kroz nacionalizam samo liječe svoje frustracije. Vjerujte mi, imam puno boljih prijatelja Srba i Hrvata nego Muslimana.
Puno velikana svjetskog sporta, od Usaina Bolta preko Michaela Phelpsa do Kobea Bryanta, često je pričalo kako je poseban osjećaj nastupati na Olimpijskim igrama, a posebno su isticali ljepotu druženja sa sportašima iz cijelog svijeta u olimpijskom selu te zajedničko hranjenje u kantinama. Kakva su Vaša sjećanja na Seul 1988.?
U Seulu je bilo puno naših sportaša i svi smo se družili. Uglavnom ispred te naše zgrade, svi bi međusobno razgovarali, razmjenjivali iskustva, bodrili se. U Seulu sam se puno družila s pokojnim Draženom Petrovićem. Sjećam da bi mi djevojke imale kuhalo za kavu, pa bi nas svaki dan Boba Živojinović pitao je li kava gotova da dođe.
Tko god nije bio na Olimpijskim igrama, ne zna kakav je to osjećaj. Ako bi raspored dopuštao, svi bi dolazili na borilišta bodriti jedni druge. Mi smo dolazili na utakmice vaterpolista ili košarkaša, oni su dolazili gledati nas, Boba je bio na našoj svakoj utakmici sa zastavom...
Bilo je fantastično. Svi smo bili mlađi, apolitični. Tko je tada razmišljao o politici? Naravno, uvijek je netko s nekim prisniji, ali nikakve zlobe nije bilo. Bili smo prijatelji. Tog trenutka nismo bili ni svjesni veličine događaja na kojem smo nastupili ni rezultata koji smo ostvarili. Sve je bilo nekako normalno. Novac nam nije bio bitan, igrali smo iz ljubavi.
U Jedinstvu sam imala nešto malo više novca od ostalih igračica jer sam bila reprezentativka, ali nisam imala ugovor. Kakav ugovor, tko je vidio ikakav ugovor? Igrala sam za stipendiju, koja je iz današnje perspektive smiješna. S 18 godina počela sam primati dobre ponude iz inozemstva.
Sjećam se da su mi iz Italije nudili 80 tisuća dolara, a u to vrijeme moja stipendija nije bila ni 500 dolara. No, taj novac me nije impresionirao. Svjesna sam bila tada da još nisam bila gotova igračica. Zabijala sam preko 30, ali znala sam da imam još puno posla i da, ako budem ispravno radila, ponude neće izostati.
Nije mi ni na kraj pameti bilo da dođem tamo samo kako bih uzela novac. Razmišljala sam da ću se, kad postanem igračica i kad jednom odem, teško vratiti. Tako se i dogodilo. S 23 godine sam otišla u Španjolsku.
Spomenuli ste apolitičnost koja je vladala među sportašima Jugoslavije u Seulu 1988. S obzirom na rat i sve što se događalo, koliko ste uspijevali održavati kontakte sa sportašima i suigračicama iz drugih republika bivše Jugoslavije?
Svaki put kad bih se vidjela s nekom od bivših suigračica, imale smo najnormalnije odnose. Anđelija Arbutina je igrala u Italiji, rat je bio, a ona je često dolazila kod mene u Como. Pa Danira, pa Žana... Ne sjećam se da sam ikad imala s ijednom od njih ikakav problem.
Nas su vezale druge relacije, vezale su nas uspomene na ta divna vremena kad smo zajedno igrale. Možda nismo bile najprisnije prijateljice, ali smo se cijenile i poštivale. Iskreno, čini mi se da su ljudi više poludjeli sad nego onda.
U ljudima se stvorila neka zloba, koja dobrim dijelom proizlazi iz materijalnog nezadovoljstva. Pa onda i te društvene mreže... Ljudi sve ono što nisu spremni nekom reći u lice pišu po društvenim mrežama. Ne znam što nam se dogodilo.
Legendarna je priča o putu muške BiH reprezentacije koju je vodio Mirza Delibašić na EP 1993. u Njemačku. Mirza i dobar dio ekipe su nakon godinu dana opsade Sarajeva pod mecima uspjeli pobjeći iz opkoljenog grada i doći na turnir gdje su ostvarili nevjerojatan rezultat - četvrtfinale. Ženska reprezentacija BiH nešto ranije te godine s Vama u glavnoj ulozi je na Mediteranskim igrama u Francuskoj osvojila zlato. Je li put Vaših suigračica bio sličan kao i kod muških kolega ili je situacija ipak bila drugačija?
Situacija je bila znatno drugačija. Mi smo sve onda igrale u inozemstvu. Vesna Bajkuša, Mara Lakić, ja...
Srpske igračice iz BiH su te ratne 1993. pristale igrati za reprezentaciju?
Naravno. Tako su se opredijelile i za njih je BiH bila jedina domovina. Puno veći problem nam je radila Hrvatska s mlađim igračicama. Te su cure, kad je počeo rat, došle igrati u Hrvatsku, možda nisu bile na nekom izrazitom nivou, ali sigurno bi nam dobro došle.
Sa samo devet igračica smo bile na tim Mediteranskim igrama. Te su cure prošle s nama pripreme, no pred sam polazak u Francusku hrvatski klubovi u kojima su igrale i koji su im dali putovnice, a svi dobro znamo kako su se tada dijelile putovnice, ucijenili su ih da neće moći igrati za klub ako nastupe za BiH.
Te cure su bile isprepadane, došle su do mene i pitale su me što će napraviti. Te cure u tom trenutku nisu imale kvalitetu za igranje u inozemstvu i jasno mi je bilo da im je u pitanju egzistencija. Rekla sam im da se slobodno vrate u svoje klubove i da će se jednom, kad-tad, sve iskristalizirati.
Rekla sam im da će prvenstvo završiti, ali gdje će se onda moći vratiti. U Bosni je trajao rat, ne bi imale gdje otići, ne bi imale za kruh. Zato smo pustili nekoliko cura da se vrate u Hrvatsku.
Rat Vas je zatekao u Španjolskoj, a zatim ste prešli u Como, u Italiju. Kako je iz daljine bilo promatrati užase koji su se događali u BiH?
Informacija je bilo toliko malo da je izgledalo da ih je baš briga što se kod nas događalo. Ne znam, možda ja tada nisam ni shvaćala o čemu se radi, ali dojma sam da se nije puno pričalo o strahotama u BiH. Imam dojam da su rat mnogi na neki način pokušali iskoristiti za svoje svrhe.
Sjećam se da mi je predsjednik Coma ponudio da igram za Italiju jer se Jugoslavija raspala pa se diplomatskim putem to moglo izvesti. Zahvalila sam mu na ponudi, ali sam mu rekla da vjerujem da će jednog dana opet postojati moja reprezentacija za koju ću igrati.
Smatrala sam da je minimum s moje strane da igram za reprezentaciju ako se ona formira. I zaista, već iduće godine složili smo reprezentaciju i na Mediteranskim igrama uzeli zlato, a pri tome smo pobijedili Italiju.
Neposredno pred početak tih Mediteranskih igara poginuo je Dražen Petrović. Kako ste se osjećali kad se čuli tu vijest?
Bili smo na pripremama s reprezentacijom i putovali smo u San Sebastian koji nas je ugostio. Na putu prema tamo smo čuli vijest. Najprije nisam vjerovala da je nešto tako moguće. Mislila sam da se radi o gluposti, da ljudi nešto izmišljaju. Postoje trenuci u životu koje čovjek ne želi prihvatiti.
Draženova smrt je bila jedna od tih situacija. Kasnije, kad je vijest bila potvrđena, osjetila sam užasnu bol. Bol iznutra. Bol koju osjetite kad izgubite člana obitelji. Nisam mogla vjerovati da se tako nešto baš njemu moralo dogoditi. Bio je sjajan košarkaš, ali prije svega odličan čovjek.
Velika je tuga kad nas napusti bilo koja mlada osoba, a pogotovo je bolno kad strada netko tako velik, u naponu snage, kad je bio na vrhuncu i kad je mogao uživati u plodovima svog krvavog rada. Dražen je bio divan. Ljudi sportaše često krivo procjenjuju, gledajući ih prema nastupu na terenu.
Dražen je na terenu bio zvijer, a izvan terena nevjerojatno skroman i jednostavan mladić. Nikad se izvan terena nije ponašao kao zvijezda. Na terenu je znao biti nezgodan, prgav, znao je nekad i provocirati protivnika kad bi mu zabio koš, ali iz vlastitog iskustva mogu reći da je to sasvim normalno ponašanje igrača koji su najveće zvijezde.
O njima sve ovisi, na njima je najveći pritisak, mentalna i fizička potrošnja takvih sportaša je strahovita i vjerujem da na takav način ti igrači pronalaze dodatan motiv ili ubijaju tremu. Dražen je bio takav.
Dražen je bio jedan od europskih pionira u NBA-u. Vi ste također bili jedna od prvih Europljanki u WNBA ligi. Jednu ste sezonu bili članica Detroit Shocka. Kako je došlo do odlaska u Ameriku i zašto ste ostali tako kratko?
Imala sam 31 godinu i jedini razlog je bila znatiželja. Željela sam probati. Bili su to tek počeci WNBA i nije bilo nešto puno novca. Puno sam bolje zarađivala u Europi nego tamo. Zatim, tamo je sezona trajala tri mjeseca i u tom periodu smo morale odigrati toliko utakmica da sam bila potpuno izraubana da bih nastavila sezonu u Europi.
Zna se, kad dolaziš u neki klub, nitko te neće uzeti u studenom ili prosincu, kad se ti potpuno oporaviš i odmoriš. Iskreno, meni se Amerika kao Amerika nije sviđala. Smetala mi je hladnoća ljudi, njihova prepotencija, puni su sebe.
Amerikanci cijene samo svoje pa i sad, a pogotovo onda, nikako da shvate da ima igrača u Europi koji su bolji od njih. Kod nas u Europi se košarka igra glavom, a kod njih je sve u snazi. To mi se nije sviđalo. Amerika je zadnja zemlja gdje bih živjela.
Za razliku od Brazila?
Joj, u Brazilu je bilo predivno. Tamo ljudi imaju sličan mentalitet našem. Veseli su, spremi su pomoći. U Americi nekoga pitaš za pomoć, on te odbije kad vidi da si stranac, jer si samim tim za njega opasan. U Brazilu je sve bilo totalno suprotno. U redu, kriminala ima, ali gdje ga nema? U svakom slučaju, uživala sam tamo dvije godine.
U Brazilu ste bili prva europska igračica ikad. Kako je došlo do odluke da odete tamo?
Nakon sezone 1995./96. imala sam još godinu dana ugovora u Comu. Te sezone nismo postale prvakinje Europe, premda smo prethodne dvije osvojile sve. Čak i te sezone smo postale prvakinje Italije i uzele smo kup, ali, eto, nismo još jednom osvojile Euroligu i osjetila sam da u klubu vlada neko nezadovoljstvo.
Znate kako ide u takvim situacijama, trener pokušava sebe spasiti preko leđa najboljeg igrača. Nazvala sam agenta i rekla sam mu da osjećam da nešto nije u redu. Morate znati da u to doba nitko na svijetu u ženskoj košarci nije plaćao toliko kao Como.
Mogla sam ostati još jednu godinu, odraditi ugovor do kraja i do viđenja. Međutim, ne bih mogla podnijeti da znam da me netko toliko dobro plaća, a nezadovoljan je.
Pričala sam s agentom i on mi je rekao da ima super ponudu iz Brazila, da je lova odlična i da su uvjeti sjajni. U Comu su poručili mom agentu da su voljni raskinuti ugovor godinu dana ranije i to je bilo to. Prihvatila sam ponudu iz Brazila i potpisala sam na pet mjeseci.
Htjeli su oni i na duže, ali sam željela pričekati da vidim kako će se sve odvijati. U Brazilu se liga igra drugačije nego kod nas. Igraju se prvenstva gradova, a onda se organizira završni turnir, nešto slično kao Final 8.
Početni dogovor je bio da potpišem na pet mjeseci jer je klubu bilo najvažnije osvojiti naslov prvaka Paulista. Kako smo to osvojili, a meni se jako sviđalo tamo, produljili smo ugovor. Na kraju sam ostala dvije godine.
Jeste li upoznali Oscara Schmidta?
Naravno. Bilo je neko proglašenje najboljih igrača, a ja sam bila najbolja strana igračica. Oscar je bio tu i razgovarali smo. Moram se pohvaliti da smo pričali na portugalskom jer sam toliko uživala tamo da sam smatrala da je u redu da naučim jezik. Par puta sam se susrela i s Peleom. Pele je bio sjajan, zafrkant, baš smiješan i simpatičan čovjek.
Kad sam igrala u Barceloni, u nekoliko navrata sam se družila s Ronaldinhom, koji je tada igrao tamo. On je bio poseban. Sa mnom su igrale dvije Brazilke, a jedna od njih je bila Ronaldinhova prijateljica pa je često dolazio na naše utakmice. Možete li zamisliti kako je to izgledalo kad bi se on pojavio na tribinama.
Totalni šou, a on je bio teški boem. Uživao je u životu. Kad bi ga publika primijetila, svi bi se sjetili oko njega, a on bi strpljivo, s onim svojim osmijehom, pola sata potpisivao autograme i odgovarao na svako pitanje. U to je vrijeme bio najbolji nogometaš na svijetu, a ponašao se sasvim obično, jednostavno. Nije glumio zvijezdu i zato mi je bio drag.
Smatrate li da je netko godinama namjerno opstruirao Vaš ulazak u Savez?
Da i reći ću vam zašto to mislim. U pitanju je klasični problem Bosne i čitave regije. Što je netko uspješniji, ove neznalice se plaše našeg znanja. Jednostavno se plaše naših veličina, a ne znaju da smo mi skromni ljudi. Mi smo materijalno osigurani, u životu smo kroz karijere stekli nešto i, za razliku od takvih ljudi, mi u Savez ne ulazimo zbog novca.
Ideja kojom sam se vodila kad sam pokušala ući u Savez bila je pomoći jer sam smatrala da je to moj dug prema sportu koji mi je dao sve u životu. ''Gdje će Raza? Što će ona?'' To su govorili. Kao da ja nemam što dati. Svakakve laži su širili o meni, pričali su da tražim puno novca.
Ja da tražim novac od Saveza koji se raspada, koji je u dugovima? Smiješno. Željela sam pomoći jer ja to volim, košarka je moj život. Dok sam igrala, sve je bilo na meni, nisam imala vremena razmišljati o nekim širim stvarima. Sad napokon uživam i želim napraviti nešto za žensku košarku u BiH.
Prošle godine medijski je prilično odjeknuo Vaš sukob s generalnim tajnikom Saveza Amerom Čolanom, koji Vam je, ako se dobro sjećam, pokušao narediti da kao team managerica svaki dan sjedite u uredu od 8 do 16 sati. Nakon lošeg plasmana reprezentacije na SP-u u Australiji taj je sukob dodatno eskalirao. Na Vašu stranu je otvoreno stao i Jusuf Nurkić. Što se tu točno događalo?
Kad sam se prihvatila ovog posla, suradnja je bila korektna. Ja sam uvijek za dogovor i tražila sam disciplinu. Ekipu sam držala pod kontrolom i napravili smo fantastičan rezultat, peto mjesto na EP-u. Tada je sve izgledalo u najboljem redu. No, prošle godine se umiješao u ekipu i razmontirao mi je sve što sam gradila tri godine.
Jonquel Jones je bila član reprezentacije BiH koja je 2021. osvojila peto mjesto u Europi, a iste je godine proglašena za MVP-ja WNBA. Kako je došlo do toga da jedna od najboljih košarkašica svijeta pristane igrati za BiH?
Za sve je zaslužan bio naš bivši izbornik Goran Lojo. On je preko svog menadžera došao do Jones. Kad smo je prvi put pozvali, tada nije bila na nivou na kojem je sad. Jones je s Bahama, tamo košarka nije naročito razvijena, ali studirala je u Americi i tamo je igrala.
Imali smo mi i ranije neke Amerikanke, no one su bile problematične i nisu se uklopile. Lojo je tražio centra, ali u prvom redu pazio je da, osim igračkih kvaliteta, ima i kvalitetan karakter. Kad sam je prvi put vidjela, bilo mi je odmah jasno o kakvoj se igračici radi.
Mogla je sve, a najvažnije je da se jako dobro uklopila s našim curama. Na prvom treningu smo imali mali problem s ostalim igračicama, ali brzo smo to riješili.
Prva utakmica, a mi dobijemo Rusiju u Rusiji, a onda osvojimo i peto mjesto u Europi 2021.. Sve je bilo odlično, sjajno sam surađivala s izbornikom i stručnim stožerom, no tada se Čolan počeo miješati. Počeo je gurati neke svoje igračice i sve je rasturio.
Je li Vam tada palo na pamet dati ostavku?
Da. Tijekom SP-a u Australiji Čolan i ja smo bili u velikim problemima. Sazvala sam sastanak stručnog stožera i rekla sam im da bi najbolje bilo da se vratim u BiH jer to što je on radio i kako se ponašao više nisam mogla podnijeti. Tada su me molili, preklinjali da ostanem, rekli su da će se i oni vratiti kući ako odem.
Pristala sam ostati, bilo bi ružno da napravimo cirkus kad smo već došli na turnir. Tamo smo se ozbiljno posvađali. Izbornik i ja smo s njim nešto razgovarali, on nas nije želio ni saslušati. Sjedili smo u holu hotela i samo je ustao i otišao.
Rekla sam mu da se vrati, da završimo razgovor. Nije se ni okrenuo. Ustala sam i prišla sam mu: "Slušaj, čovječe, ja imam svoje ime i prezime. Ti ga nemaš." Tu smo završili. Više nismo razgovarali.
Najbolja ste europska košarkašica svih vremena, imali ste podršku stručnog stožera, igračica, javnosti... Ako je već došlo do trenutka kad suradnja više nije bila moguća, zašto Savez nije dao otkaz Čolanu?
Znate kako je kod nas u BiH, tri glasa Bošnjaka, tri glasa Srba, tri glasa Hrvata. On je izlobirao kod ove dvojice Bošnjaka u Upravom odboru i nisu ga mogli smijeniti. Ništa, kad smo se vratili nakon SP-a, s njim sam komunicirala samo službeno.
Onda je on mene počeo ucjenjivati. Naredio mi je da hitno dođem u Savez. Tu smo se posvađali zadnji put i odlučila sam napisati jedan mail svim članovima Upravnog odbora i jasno im objasniti kako stvari stoje. Inzistirala sam da prisustvujem na toj sjednici i u lice sam im rekla sve. Bilo je tu puno toga što nije za medije.
S guštom sam mu u lice rekla: ''Znaš li kad ću možda napustiti Savez? Tek kad tebe otjeram.'' Tako je i bilo. Koncem prošle godine istekao mu je mandat i službeno je razriješen bilo kakve dužnosti. Na kraju se dogodilo ono što sam mu rekla da će se dogoditi: on je otišao, ja sam ostala i dat ću sve od sebe da pomognem ovim curama i ženskoj košarci u BiH.