''PRIMANJA za vrijeme igranja im omogućuju normalan život, ali ne mogu se osigurati za poslije karijere. Na neki način su prisiljeni da studiraju i pripremaju se za taj period. Mi smo tu privilegirani. Sportovi u kojima se više zarađuje, a manje educira, imaju problema sa sportašima'', u nedavnom sjajnom intervjuu za Novosti rekao je najveći vaterpolski trener svih vremena Ratko Rudić.
Miho Bošković je najbolji primjer ove Rudićeve filozofije. Ovaj rođeni Dubrovčanin je u karijeri osvojio sve što se može osvojiti. S Jugom je bio prvak Europe i više je puta pokupio sve nacionalne trofeje. S reprezentacijom je bio svjetski, europski i olimpijski prvak.
Danas Miho ne radi u sportu koji ga je proslavio, nije trener, nije izbornik, ne bavi se birokratskim poslovima u svom Jugu ili u Savezu. Slijedeći postulate najtrofejnijeg izbornika u povijesti vaterpola i drugog najtrofejnijeg u čitavoj povijesti sporta, Bošković se tijekom igračke karijere obrazovao i završio je Glazbenu akademiju. Danas predaje djeci u Umjetničkoj školi Luka Sorkočević, a dobar dio svog slobodnog vremena boravi u Župi sv. Petra na Boninovu, gdje često na misama svira orgulje.
Kažu oni koji su ga pratili kao klinca da u formativnim godinama nije previše obećavao, da je i u njegovoj generaciji bilo puno onih koji su bili talentiraniji, no snagom volje, upornošću i svime onim što ga je kasnije kroz karijeru krasilo, uspio je postati jedan od najboljih hrvatskih vaterpolista ikada i jedan od najboljih šutera modernog vaterpola te je 2012. službeno proglašen najboljim igračem Europe.
Nitko nikad kao dešnjak s desne strane nije imao tako gromovit i ubitačan udarac. U reprezentaciju je stigao u paketu s Ratkom Rudićem 2005. na SP u Montrealu i s njim se na neki način oprostio nakon olimpijskog zlata u Londonu 2012. Mogao je Miho još igrati, nije da nije htio, ali nije mu bilo dozvoljeno.
Naime, nakon zlata u Londonu, Bošković i Damir Burić, načeti ozljedama, izraubani i umorni objavili su kako će uzeti jednogodišnju pauzu i tako preskočiti SP u Barceloni. Rudićev nasljednik Ivica Tucak nije imao ništa protiv, ali je onda stigla bizarna depeša iz Saveza.
"HVS niti može niti želi bilo koga nagovarati na igranje za hrvatsku reprezentaciju. Uvažavajući legitiman odabir pojedinaca o otkazu nastupa za reprezentaciju, uz poštovanje i čestitke na svemu do sada ostvarenom, Stručno povjerenstvo je mišljenja da se otkazi ovakvog tipa, bez ozbiljnog opravdanog razloga (bolest, ozljeda, obiteljski ili slični problemi) ne smiju i neće tolerirati te preporučuje izborniku da se na igrače koji na ovakav način otkažu nastupe za reprezentaciju u načelu više ne računa", potpisalo je stručno povjerenstvo koje su činili Perica Bukić, Ratko Rudić, Milivoj Bebić, Zoran Roje, Boško Lozica i Ognjen Kržić.
''Morali smo zaštititi kult reprezentacije. Ovime smo poslali poruku Buriću i Boškoviću, ali i ostalima da samovolju nećemo tolerirati'', kasnije je tu odluku objasnio predsjednik povjerenstva Perica Bukić.
''Nažalost, jedine hrvatske novine koje sam ovdje dobio bile su upravo te u kojima me se proziva pa sam se samo iznervirao. Bolje da ih nisam ni vidio. Smatram da sam bio iskren i korektan u svemu što sam napravio, a ispalo je ovako. Dakle, nisam reprezentaciju odbio preko novina, već sam u dva navrata direktno razgovarao s izbornikom Tuckom i sve mu objasnio.
Prvi sam mu put rekao da ću uzeti malo vremena za razmišljanje, a drugom sam mu prilikom, prvo njemu, rekao kako bih se godinu dana povukao iz reprezentacije, a onda, ako me reprezentacija još bude trebala, da će mi biti drago da se vratim. Jednako kao što sam svih proteklih deset ljeta proveo s reprezentacijom, od Kranja do Londona. Izbornik Tucak je prihvatio razlog zbog kojeg sam tražio reprezentativnu stanku i mislio sam da je to sve riješeno'', tada je izjavio Burić.
Bošković nikad nije rekao ni riječ o tom incidentu. Kasnije su se strasti smirile, Burić se vratio, osvojio je svjetsko srebro 2015. i olimpijsko 2016., ali Miho više nikad nije zaigrao na nekom velikom natjecanju. Zvali su ga, probao je, ali bol u leđima je bila prevelika. Sa samo 33 godine zaključio je jednu nevjerojatnu reprezentativnu karijeru.
S obzirom na to da je u tijeku SP u vaterpolu, odlučili smo da je Bošković idealan sugovornik za rubriku Intervju tjedna. Pitali smo ga što misli o suludim odlukama čelnih ljudi FINA-e da u dvije godine uguraju čak tri SP-a, pričao nam je o svojim počecima i najdražim trenucima karijere. Naravno, nismo mogli zanemariti i incident s izbacivanjem iz reprezentacije, a legendarni vaterpolist nam je otkrio da uživa baveći se strukom za koju se školovao i zašto nikad nije razmišljao ostati u vaterpolu.
Miho, što vi mislite o hiperinflaciji vaterpolskih natjecanja i koliko ona na neki način banaliziraju vrijednost osvojenih medalja. Izgleda da i europska i svjetska prvenstva služe samo kao poligon da bi se uhvatila viza za OI. Koliko to uopće ima smisla?
Oduvijek sam bio zagovornik ideje da se smanji broj velikih natjecanja, da svjetska i europska prvenstva budu svake četiri godine i da se da na značaju Svjetskom kupu. Tako da svake godine bude barem jedno veliko natjecanje, ali ne više od toga. U redu, možda i pet natjecanja u četiri godine, ali uz ionako zgusnut kalendar na silu gurati neke svjetske ili europske lige po meni nikako nema smisla.
Istina, korona je sad poremetila dosta toga, ali inače sam ljubitelj racionalizacije velikih natjecanja jer se gubi značaj rezultata ako su ona pregusta. Volio bih da budu četiri velika natjecanja, svake godine po jedno. Jer taj Svjetski kup, koji smo nekad igrali, naspram ova tri velika bio je drugorazredno natjecanje, ali je svejedno imao velik značaj i bilo je jako važno i tamo ostvariti dobar rezultat. Po meni bi idealno bilo u jednom četverogodišnjem ciklusu imati Igre, SP, EP i Svjetski kup. Sve ovo danas je postalo jako teško, kako za praćenje tako i za zdravlje igrača, ali i za vrednovanje postignutih rezultata.
S obzirom na to da ste iz Dubrovnika, pretpostavljam da ništa drugo osim vaterpola i nije dolazilo u obzir i otkud takva povezanost vaterpola i Dubrovnika?
Kao klinac bavio sam se brojnim sportovima, ali normalno da je na kraju sve vodilo prema vaterpolu. Čitavo moje društvo ga je igralo pa je bilo logično i da ja završim u bazenu. U Dubrovniku je Jug najtrofejniji sportski kolektiv i kao takav je uvijek privlačio sve sportske talente k sebi. Tako je bilo i u mom slučaju.
Dubrovnik i vaterpolo? Naravno da kad u gradu postoji konkurencija, da je to drugačije. No u Dubrovniku je vaterpolo, još od sedamdesetih, bio sport koji je odskakao kvalitetom, rezultatima i samim tim je bilo atraktivno klincima. Ima gradova poput Splita ili Zagreba, koji imaju jaku tradiciju i u nogometu, košarci, vaterpolu i nekim drugim sportovima. U Dubrovniku je vaterpolo uvijek bio sport broj 1.
Nešto slično kao Metković i rukomet?
Upravo tako. Dubrovnik je mali grad uz more s ogromnom tradicijom i prije Juga. Čak i prije nastanka divlje lige, kod nas su postojala kupališna natjecanja tako da smo se svi zakačili za vaterpolo od malena.
Stručnjaci vas kao klinca nisu percipirali kao vrhunskog talenta, no kasnije ste postali jedan od najboljih na svijetu. Kako to?
Točno. Do juniorskog staža nikad nisam bio na popisu niti jedne mlade reprezentacije, nisu me zvali u te omladinske kampove. Tako da sam tek tada, kao junior, u tih godinu dana napravio ogroman iskorak. Može se reći da sam se na neki način ušuljao na mala vrata, ali vjerujem da u tim mlađim kategorijama zbog svog rasta, razvoja ili građe nisam bio prepoznat. Bože moj, ni prvi ni zadnji koji je imao takav put.
Iz Juga ste s 18 godina otišli na posudbu u splitski Jadran.
Da. Kao junior sam povremeno ulazio u prvu momčad Juga i s njima trenirao. Te 2001. kad je Jug uzeo Ligu prvaka odigrao sam par utakmica, a kako je bila ogromna konkurencija, otišao sam na posudbu u Jadran i tamo se zadržao tri godine. Imali smo mladu i jako talentiranu generaciju. Bio je tu Josip Pavić, Ivan Buljubašić i još par odličnih igrača.
Na početku smo stalno bili pri sredini, a onda smo treće godine ušli u finale Kupa i bili treći u prvenstvu. U ekipi su tada bili Teo Đogaš, pokojni Renato Vrbičić i još neki igrači visoke kvalitete. U Jugu su tada odlučili da im mogu pomoći i vratili su me natrag. Odmah sam upao u prvu postavu i prepoznali su me kao kadar za reprezentaciju.
Sandro Sukno mi je rekao da smatra da ste kvalitetom trebali otići na Igre u Atenu 2004. Tamo je Hrvatska odigrala katastrofalan turnir i u grupi je upisala čak četiri poraza i pobijedila je samo Kazahstan. Zašto vas Zoran Roje nije pozvao?
Ne znam. To su tada mnogi mislili, ali izbornik je imao svoju viziju i pozvao je igrače za koje je smatrao da mu trebaju. To je bio njegov izbor. Godinu dana ranije, kad je Veselin Đuho postao izbornik, bio sam pozvan, ali onda su Đuhu smijenili i došao je Roje sa svojim idejama i planom.
Premda, moram reći da sam do zadnjeg dana bio na pripremama za Atenu. Nas mlađe je držao kao rezerve ako bi netko od starijih iz nekog razloga otpao. Kad je Ratko došao, pokazao je veliku hrabrost i u reprezentaciju je ubacio nas nekoliko mlađih. Odmah smo upali Bušlje i ja, već iduće godine i Joković.
Ratko je stvorio jednu sjajan spoj mladosti i iskustva, koji je, pokazat će se ubrzo, donio nekoliko velikih zlata Hrvatskoj. U Montrealu smo na SP-u 2005. imali odličnu momčad. Nesretno smo u polufinalu izgubili od Srbije i Crne Gore, a poraz za treće mjesto od Grčke nas je dotukao.
Za nas je to bio smak svijeta jer Hrvatska do tada nije imala niti jednu svjetsku medalju. Imali smo olimpijsko srebro 1996. i dva europska srebra, ali niti jednu medalju s SP-a. Dvije godine kasnije u Melbourneu smo osvojili zlato i tada je počeo taj niz.
Maro Joković mi je pričao da ste u Melbourneu u polufinalu protiv Srbije igrali s virozom i da ste jedan gol proslavili tako što ste se rukom uhvatili za čelo pokazujući da vam gori glava.
Joj, Mare, samo da mu je podbadati, ha-ha. Je, istina. Nakon četvrtfinala protiv Rusije pokupio sam nekakvu virozu i do tog sam polufinala odmarao. Protiv Srbije sam na svježinu odigrao stvarno odlično. Bila je to još jedna Ratkova vizija.
Vidio je da se osjećam dobro, da mogu igrati i premda nisam pred to polufinale odradio niti jedan trening, i ubacio me u bazen. Naravno da sam u finalu bio baš ono umoran, ali povukli su neki drugi momci, dobili smo Mađare i postali prvaci svijeta.
Prva medalja i odmah svjetsko zlato. Kakav je to osjećaj?
Neopisiv. Morate znati da je pravo čudo u to doba bilo da u finalu ne igraju Srbi i Mađari, koji su tih godina dominirali. Dobili smo Srbe u polufinalu, a onda i Mađare u finalu. Bio je to ogroman poticaj za dalje i trebalo je jako puno vremena da shvatimo što smo napravili.
Osim tog zlata kao takvog, koliko je ono bilo važno da reprezentacija stvori pobjednički mentalitet? Jer, pokazat će se, u idućih pet godina Hrvatska je osvojila sva tri velika natjecanja.
Naravno da je zbog toga to zlato bilo važno, no kad si na vrhu, onda postaješ i lovina. Iduće godine na Igrama u Pekingu nismo ostvarili dobar rezultat. Dva loša dana protiv SAD-a i Crne Gore su nas izbacili iz borbe za medalje.
Onda smo opet iza SP-a u Rimu 2009. počeli rasti i u tom drugom ciklusu smo potvrdili kvalitetu i tek tada je sve došlo na svoje. No, taj Melbourne je bio važan da sami sebi dokažemo da možemo pobijediti ta dva velika rivala.
Zašto se dogodio podbačaj u Pekingu?
Teško je sad reći zašto i što se točno dogodilo. Bila je to ista momčad kao ona koja je godinu dana ranije uzela svjetsko zlato. Imali smo dobru atmosferu, dobro smo trenirali. Nekad se jednostavno neke stvari ne poklope. Jesu li bile dobro pogođene pripreme, jesmo li bili dobro psihološki spremni...
Puno je tu faktora i teško je danas reći što se dogodilo. U grupi smo opet pobijedili Srbe, a onda nas je ta utakmica s Amerikancima psihološki uzdrmala. S ovim odmakom teško je sad pametovati, možda smo mogli neke stvari drugačije napraviti, ali u životu kao i u sportu ne uspijeva uvijek ono što zamisliš.
U Zagrebu 2010. ste osvojili prvo hrvatsko europsko zlato, no dojma sam da je vrhunac te generacije bio na Igrama u Londonu. Teško se sjetiti da je jedna reprezentacija na nekim Igrama tako dominirala od prve do zadnje utakmice. Slažete li se?
London je u svakom smislu bio vrhunac generacije. U Zagrebu smo osvojili europsko zlato, imali smo tamo nekoliko jako teških utakmica, ali smo iz utakmice u utakmicu rasli i pokazali smo pobjednički mentalitet. U Londonu je od početka bilo sve na strašnom nivou. Mnogima od nas to je bio turnir života.
Nakon Londona odlazi Rudić i događa se ona kontroverza s izbacivanjem iz reprezentacije?
Mislim da su ljudi iz Saveza kasnije shvatili koliko su glupo postupili i pokazali da im je žao. Nakon Londona sam shvatio da mi je potrebna pauza. Od 2005. nisam propustio praktički niti jednu utakmicu i nakupio se niz sitnih ozljeda koje do tada nisam sanirao.
Normalno mi je bilo da si nakon Igara dam malo oduška i pružim priliku nekom drugom da ju iskoristi, a da se u službu reprezentacije stavim samo ako budem neophodan. Međutim, oni su tako reagirali iz straha da ne dođe do masovnijih otkaza. Danas vidimo da su te pauze normalne i u našoj reprezentaciji.
Način na koji je Savez reagirao, posebno to priopćenje, bio je prilično ružan način da vas se izbaci iz reprezentacije. Praktički vam se nakon toga u nekim medijima prilijepila etiketa dezertera. Je li vam se ikad itko ispričao zbog toga?
Nije mi se nitko ispričao, ali bio sam sasvim miran. Štitio sam sebe, a na koncu i reprezentaciju. Smatrao sam da reprezentacija ne zaslužuje da netko dođe nešto odraditi i da je samo broj na popisu. Ako igrač ne može biti na maksimalnom angažmanu, onda je bolje da njegovo mjesto zauzme netko drugi.
Svakom sportašu je najveća želja i san igrati za reprezentaciju, uspjesi i trofeji s nacionalnom vrstom su iznad svega. To sam tako onda i prezentirao, a dvije godine prije sam dobio dijagnozu oštećenja diskova kičme, koje sam sportskim načinom života donekle držao pod kontrolom do kraja karijere.
Normalno je da sati i sati provedeni u autobusima i avionima ostave svoj danak. Po meni je to sve skupa izvedeno prilično nespretno, ali ne bih više o tome, jer su i ljudi u Savezu svjesni da to tako nije moralo biti. Kasnije su opet zvali i mene i Burića, no ja sam obnovio ozljedu leđa i do kraja sam igrao samo za klub.
S Jugom ste u Gružu 2006. osvojili naslov prvaka Europe? Kako izgleda najvaterpolskiji grad na svijetu kad u njemu Jug podigne trofej Lige prvaka?
Neponovljivo. Ne samo ta sezona, nego sve odigrane za Jug bile su divne. Grad je bio krcat navijača, bazen je bio do zadnjeg mjesta ispunjen navijačima u bijelim majicama. Bilo je to zlatno doba Jugove povijesti.
U karijeri ste osvojili sve. Koji vam je trofej najdraži?
Titula prvaka svijeta. Znam da su Igre najprestižnije, da smo prvaci Europe postali kod kuće u Zagrebu, a s Jugom u Dubrovniku. Ipak mi je ta svjetska titula nekako najdraža.
Nakon karijere ste se posvetili akademskom životu i radite kao profesor glazbe u Dubrovniku. Rijetki su vrhunski sportaši koji se nakon karijere posvete umjetnosti i znanosti.
Imao sam sreću da sam vrlo rano prepoznao taj talent tako da sam se paralelno bavio vaterpolom i glazbom. U Splitu sam završio glazbenu teoriju na Akademiji, a onda sam to ostavio po strani dok ne završim sportsku karijeru. Najvažniji dio posla sam napravio u srednjoj školi, jer je Akademiju najteže upisati.
Kasnije, kad upadneš, puno je lakše. Kad sam se vratio u Jug, nekih godinu i pol sam ispite polagao iz Dubrovnika, diplomski mi se malo odužio, ali eto, kad sam završio karijeru, odlučio sam se baviti tim pozivom.
Kakav ste profesor?
Vrlo dobar, ha-ha.
Jeste li strogi?
Ma nisam, radim u umjetničkoj školi i izuzetno je zadovoljstvo raditi s tom djecom. To je posebna škola koja zahtijeva stručnost i predanost, ali užitak je raditi s djecom koja su jako talentirana i koja imaju fantastičan odnos prema glazbi i umjetnosti.
Znaju li ti klinci da im predaje olimpijski, svjetski i europski prvak?
Znaju, sve oni znaju.
Što od glazbe inače slušate i koje vam je djelo klasične glazbe osobno najdraže?
Slušam svašta. Klasiku, jazz, rock... Sve što mi sve sviđa. Od klasičnih glazbenika najviše volim Beethovena i Bacha, a ako moram izdvojiti jednu skladbu, onda će to biti Bachov Air on G String. Ta skladba je za mene najljepši simbol estetske ljepote i nauke o harmoniji.
Jeste li ikad imali želju biti trener?
Nikad. Imam veliku obitelj, bogu hvala, a život trenera zahtijeva puno odricanja. Danas si tu, sutra si tamo. Kao igrač sam zbog svoje kvalitete uvijek bio pod posebnim povećalom i taj stres mi je bio dovoljan tako da sam ostatak života vidio na jedan sasvim drugačiji način. Predajem djeci i uživam u tome.
Tko je po vama najbolji igrač ikad?
Jako teško pitanje. Bilo je toliko puno velikih igrača, tako da je ovo pitanje kao ono ''koga više voliš, mamu ili tatu'.' Ali, nekako sam se najviše divio Tamasu Kasasu.