KOLIKO god se sport u ovom mileniju promijenio, ubrzao, komercijalizirao, pa čak i usavršio, prošla je godina na primjerima Posljednjeg plesa s Michaelom Jordanom i povratka Mikea Tysona pokazala da se ljudi i dalje rado prisjećaju davnih era. Zato se u novoj Indexovoj rubrici Retrosportiva vraćamo u prošlost i podsjećamo na sportaše, klubove i događaje koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina.
Prva je na redu priča o Veroni, klubu iz grada poznatog po romansi Romea i Julije, čija je senzacionalna titula prvaka Italije 1985. bila jedan od najboljih primjera istinske nogometne romantike.
IVAN JURIĆ završio je svoju prvu sezonu na klupi Verone na devetom mjestu, a u ovoj je osmi. Iako se to ne čini kao senzacionalan pothvat, bio bi to najbolji plasman Verone u Serie A nakon odlaska generacije koja je prije 36 godina napravila jedno od najvećih nogometnih čuda u povijesti.
Kad je Leicester City prije pet godina šokirao svijet osvojivši naslov prvaka Engleske, mnogi su tvrdili kako je bajkoviti uspjeh Lisica najveće čudo u povijesti nogometa, no naslov prvaka koji je mala Verona uzela 1985. u nogometnoj NBA, a to je Serie A u to vrijeme doista bila, bez dvojbe može stati u istu rečenicu s uspjehom Leicestera.
Postoje brojne sličnosti u ta dva naslova. Leicester i Verona su bili radničke momčadi, disciplinirane, taktički jako dobro vođene, bez superstarova na terenu i na klupi i, što je najvažnije, izuzetno karakterne. Obje te ekipe su u konkurenciji teškaša izdržale sve napade, boreći se i na terenu i izvan njega jer malo kome je odgovaralo da nogometni patuljci bez pravih zvijezda koje nose novac i pažnju medija uzmu naslov prvaka. Zato su ta dva naslova toliko posebna.
Kako je mala Verona potukla sve talijanske teškaše i šokirala svijet
Verona je 1984./85. završila uvjerljivo prva, s četiri boda više od Torina, pet od Intera i šest od četvrte Sampdorije (pobjeda je tada nosila dva boda). Juventus i Roma, u to vrijeme najjači talijanski klubovi, posve su podbacili. Stara dama, koja je te 1985. s Platinijem i Boniekom postala prvak Europe, bila je tek šesta, a moćna Falcaova Roma, koja je sezonu prije u finalu Lige prvaka od Liverpoola izgubila na penale, ostala je bez plasmana u Europu.
U Italiji su i danas spremni reći da do takvog raspleta nikad ne bi došlo da se nekoliko godina ranije u Italiji nije dogodio Totonero, veliki skandal s namještanjem utakmica u Serie A i Serie B 1980. godine. On je bio katalizator promjena koje su dovele do značajnih i za ono doba revolucionarnih odluka u sezoni 1984./85. Naime, ta je sezona bila prva i jedina u povijesti Serie A u kojoj su suci delegirani nasumičnim izvlačenjem, umjesto odabirom posebne komisije koja ih je određivala za svaku pojedinu utakmicu.
Nakon velike afere i brojnih uhićenja (Milan je izbačen u Serie B, a Paolo Rossi je kažnjen s dvije godine zabrane igranja), nogometne vlasti na Apeninima odučile su očistiti imidž dobrano zagađenog talijanskog nogometa i prekinuti s praksom sumnji i optužbi koje su desetljećima bile sastavni dio tamošnjeg nogometnog folklora. Ta se odluka pokazala izvanrednom i barem je na jednu sezonu donijela mir talijanskom klupskom nogometu te, što je najvažnije, neočekivanog prvaka.
Zašto je Veronina titula najljepša u cijeloj povijesti calcia
Navijači u Italiji su očekivali da će Veronino čudo biti okidač za nastavak promjena i totalnog čišćenja močvare kako bi u budućnosti calcio bio pošteniji, iskreniji i čišći. Naslov prvaka koji je Verona osvojila u jedinoj sezoni u kojem nogometna politika nije imala prste za mnoge ljubitelje nogometa na Apeninima dokazao je da su sve sumnje oko protekcija Juventusa, Rome i bogatih milanskih klubova bile ispravne. Ipak, ni do kakvih radikalnih promjena nije došlo.
Već sljedeće sezone izbor sudaca vratio se u ruke spomenute komisije, a naslov je uzeo Juventus. Takva praksa je trajala sve do 2006., kad je talijanski nogomet nakon afere Calciopoli doživio pravu katarzu, a Juventus je platio ceh za desetljeća prljavih poslova. Zato taj Veronin Scudetto i danas posebno i ponosno strši kao podsjetnik da sport u svom najčišćem i najpoštenijem obliku doista može pisati bajke i zato je ta titula vjerojatno najljepša titula u povijesti calcia.
Čovjek koji je došao iz anonimnosti postao je najveći talijanski vizionar
Samo šest godina prije nego što je osvojila svoj jedini naslov, Verona je ispala iz Serie A s tek 15 osvojenih bodova. Usporedbe radi, pretposljednja Atalanta je imala čak devet bodova više. U sljedeće dvije sezone Verona se grčevito borila da ne ispadne u treću ligu, a ključni trenutak za renesansu kluba dogodio se 1981. kad je bivši trener Cesene Osvaldo Bagnoli preuzeo klupu od Giancarla Cadèa. Bila je to prekretnica. Već u svojoj prvoj sezoni Bagnoli je klub koji je bio u ponoru odveo na sam vrh Serie B i Verona se vratila u elitni rang.
''Za Veronu je Osvaldo Bagnoli ono što je bio Bill Shankly u Liverpoolu - usrećio je ljude. Bio sam dijete i u mojoj kući on je bio više od trenera. Kad bi se pojavio na televiziji, bilo je to kao da slušamo propovijed svećenika. U njegovu se riječ i poruku nije sumnjalo. Bio je miran i pošten čovjek i sjajan trener. Bagnoli je izgradio solidnu momčad koja je igrala napadački nogomet. U Italiji je tih godina još uvijek postojalo snažno naslijeđe catenaccia. Verona je bila možda prva momčad koja je razbila bravu. I iz te taktičke ideje, koju je godinama razvijao, rodilo se čudo od Scudetta. No trijumf je najprije stigao zbog karaktera ekipe i moralnih vrijednosti te momčadi. Bagnoli je bio otac svojim dječacima'', kazao je Matteo Fontana, novinar Gazzette dello Sport koji je nedavno odlučio napisati knjigu o Bagnoliju i čudu iz Verone.
U strašno jakoj konkurenciji nitko Veroni nije davao ozbiljne izglede da opstane, no Bagnoli je imao drugačije planove. Strpljivo i pametno je gradio momčad po svom ukusu. Nisu mu trebali najbolji igrači, nego oni koji će slijediti njegovu viziju nogometa. Uglavnom je momčad popunjavao solidnim i vrlo dobrim igračima koji se nisu mogli izboriti za mjesto u nekom od velikih klubova. Verona je na iznenađenje nogometne Italije u prve dvije sezone u Serie A imala jako dobre rezultate.
Dolazak Briegela i Elkjæra promijenit će povijest Serie A
Prvu su sezonu završili četvrti, a drugu šesti. To su bili fenomenalni uspjesi za mali klub na koji nitko nije računao. A onda je uprava napravila potez koji će promijeniti povijest Serie A. U ljeto 1984. u klub su stigla dva igrača koja su Bagnoliju trebala da momčad iza sebe ostavi provincijski mentalitet pukog preživljavanja i da bezobrazno napadne sam vrh. Iz Kaiserslauterna je stigao standardni reprezentativac Zapadne Njemačke Hans-Peter Briegel, a iz belgijskog Lokerena fenomenalni danski napadač Preben Elkjær Larsen. Dolaskom moćnog dvojca Bagnoli je imao momčad za velike stvari.
Te sezone je u Italiju stigao Diego Maradona, a Verona je prvo kolo otvorila baš protiv Napolija. Svi oni koji su tog popodneva željeli vidjeti najboljeg i najskupljeg igrača svijeta na djelu bili su razočarani. Verona je rutinski slavila 3:1 i već se tada dalo naslutiti da se događa nešto ozbiljno. Briegel je uništio Maradonu, nije mu dao disati, a stigao je i zabiti gol.
Briegel je imponirao svojom svestranošću u veznom redu i energijom kojom je lomio rivale i zasluženo je dobio nagradu za njemačkog igrača godine. Postao je prvi koji ju je dobio igrajući za strani klub. Ipak, koliko god je Briegel bio sjajan, istinska zvijezda momčadi bio je Elkjær.
Član neponovljive danske generacije sredine osamdesetih bio je drugoplasirani i trećeplasirani u izboru za Zlatnu loptu 1985 i 1986. te preteča modernih napadača kakve danas gledamo u vrhunskim europskim klubovima. Brz, snažan, odličan u skoku i još bolji na tlu, odavao je dojam neuništivog igrača koji može zabiti kad poželi.
Premda je do Verone iskustvo skupljao u talijanskim niželigašima, do tada anonimni Bagnoli pokazao se kao fantastičan strateg i moderni vizionar čiji je način vođenja momčadi promijenio trenersku paradigmu u Italiji. Bagnoli je bio nenadmašan analitičar i taktičar, a prvi je u talijanski nogomet uveo skautiranje i analiziranje protivnika. Zbog svoje fanatične studiozne naravi dobio je nadimak Lo Svizzero, odnosno Švicarac. Ništa ga nije moglo iznenaditi. Uvijek je imao spreman plan B, pa i C, ako bi bilo potrebno.
Srušili Maradonu, a onda odigrali 14 utakmica bez poraza
Nakon pobjede protiv Napolija u prvom kolu Verona je odigrala 14 utakmica u nizu bez poraza. Većina pobjeda ostvarena je nakon preokreta i golovima zabijenim u posljednjim minutama. Bio je to dokaz da je momčad imala čvrstinu i mentalnu snagu potrebnu za titulu te da je Bagnoli od svojih igrača stvorio prave ratnike.
Jedan od presudnih trenutaka na putu k naslovu bila je pobjeda 2:0 protiv prvaka Europe Juventusa, a neobičan gol koji je zabio Elkjær bio je simbol jedinstvenog stila nogometa kakav je igrao Danac, ali i cijele Veronine sezone. Elkjær je primio loptu na lijevoj strani i projurio je pokraj Juventusovih braniča koji ga nisu mogli zaustaviti. U jednom trenutku je ostao bez kopačke, no ipak se uspio othrvati svim napadima i zabiti gol koji je bio vjerojatno najbolja metafora momčadi koja ne odustaje ni po koju cijenu.
Naslov su osigurali dva tjedna prije kraja prvenstva remijem kod Atalante. Kad su se vratili kući, cijeli je grad bio na nogama. Bagnoli i momčad dočekani su kao heroji. Navijači su danima slavili taj naslov, vjerojatno i sami shvaćajući da se nešto slično više nikad ne može dogoditi.
Veronski Scudetto je usmena povijest, baš poput priča bardova drevne Grčke
''To što se dogodilo 1985. nikad se neće zaboraviti. Ta je momčad stvorila povijest i ostavila je trag koji se nikad neće moći prebrisati. Verona je miran i prilično rezerviran grad, ali u danima nakon osvajanja titule pretvorila se u mali Rio de Janeiro. Više od tri desetljeća nakon titule očevi pričaju o tome svojim sinovima, djedovi unucima. Veronski Scudetto je usmena povijest, baš poput priča bardova drevne Grčke'', kaže Fontana.
Verona je u Kupu prvaka sljedeće sezone ispala u drugom kolu od branitelja naslova Juventusa, a u domaćem prvenstvu više nikad nije bila ni blizu vrhuncu koji se dogodio te čarobne 1985. Verona je bila hit, a talijanski divovi su kao lešinari krenuli čerupati šampionsku generaciju. Ofenzivni veznjak Pietro Fanna prvi je otišao u Inter, dok su Briegel, Garella i Galderisi otišli u Sampdoriju, Napoli i Milan.
Elkjær je ostao najdulje, sve do 1988. kad se vratio kući u Vejle, a nakon što je Verona 1990. ispala u Serie B, u Genovu je otišao i trener Bagnoli. Bio je to posljednji čavao u lijesu jedne nevjerojatne generacije koja je ispisala neke od najljepših stranica ne samo nogometa nego i sporta općenito te pokazala da je nogomet toliko popularan zbog toga što baš u ovome sportu od svih momčadskih sportova autsajder ima najveću šansu.
Verona je to pokazala prije 36 godina.
Dvije godine nakon titule bila je četvrta, ali veći dio posljednja tri desetljeća provela je u drugoj, pa i četiri godine u trećoj ligi, a samo je 2000. bljesnula devetim mjestom u Serie A. Jurićeva Verona lani je izjednačila taj doseg, odnosno ga čak i nadmašila jer je osvojila šest bodova više, a ove sezone ima priliku ostvariti i službeno najbolji plasman kluba nakon raspada generacije koja je šokirala Italiju.