U KLUPSKOM nogometu nema većeg trofeja od Lige prvaka. Svakom nogometašu je najveći san da podigne ušati pokal. Više od toga se ne može. Ipak, neki legendarni nogometaši koji su u karijeri osvojili puno toga i koji su obilježili povijest nogometa nikad nisu imali sreću da osvoje taj trofej.
Pred vama je izbor 10 legendarnih nogometaša koji su u proteklih 30 godina zaslužili podići čuveni pokal, ali nisu imali sreće.
Luís Nazário de Lima Ronaldo
Ako je ikoji nogometaš u povijesti zaslužio nadimak Il Fenomeno, onda je to on. Ronaldo Luís Nazário de Lima jedan je od najvećih napadača koje smo ikada gledali, za mnoge najbolji u povijesti nogometa. Kada govorimo o njemu, ne pričamo samo o trofejima nego o načinu kako je zabijao, driblao, trčao i uživao u igri. U povijesti nogometa bilo je puno igrača čija je kolekcija trofeja bogatija od njegove, koji su možda ostavili i dublji trag jer su dulje trajali, no Il Fenomeno je bio prekretnica, nogometaš koji je bio simbol prijelaza iz romantičnih devedesetih u legionarski nogomet kakvom svjedočimo danas.
Ronaldo je uzeo dvije Zlatne lopte, dva puta je bio prvak svijeta s Brazilom, s Barcelonom je uzeo Kup pobjednika kupova, a s Interom Kup UEFA. No, do Lige prvaka nije mogao. Ozljede su bile jedini protivnik protiv kojeg nije imao rješenja.
Gianluigi Buffon
Buffon je proveo 17 godina u Juventusu prije nego što se prošlog ljeta priključio PSG-u i zahvalio što su mu ponudili još jednu šansu da osvoji jedini trofej koji mu je ostao neispunjen san - Ligu prvaka. U nogometu je osvojio sve. Zapravo, skoro sve. Buffon je bio svjetski prvak, naslove prvaka Italije više ne može ni pobrojati, ove sezone je uzeo i titulu prvaka Francuske, ali mu je Liga prvaka za malo izmakla tri puta. Godine 2003. protiv Milana, 2015. protiv Barcelone i prije dvije godine protiv Reala.
Pavel Nedved
Legendarni Čeh bio je jedan od najboljih veznih igrača s početka stoljeća. Čudesni majstor s mudima i mozgom. Bio je vođa zlatne generacije češkog nogometa koja je igrala finale Eura 1996., a u dresu Juventusa zaslužio je Zlatnu loptu 2003. Te godine je bio jako blizu Lige prvaka. Juventus je igrao u finalu protiv Milana na Old Traffordu, ali tamo Nedveda nije bilo. U posljednjim sekundama uzvrata polufinala protiv Reala dobio je parni žuti karton koji ga je eliminirao iz finala. Nedved je u tom trenutku pao na koljena i zaplakao, a Juventus je to finale izgubio. Eh, da je Pavel bio tamo…
Fabio Cannavaro
Kad je Fabio Cannavaro 2006. dobio Zlatnu loptu, na noge su ustali svi nogometni puritanci koji su tvrdili da ne smije jedan stoper ponijeti najvažniju individualnu nagradu u svijetu nogometa. Bili su u krivu. Berlinski zid, kako su ga zvali zbog čudesnih igara na SP-u u Njemačkoj 2006., koje je Italija osvojila, zasluženo je dobio Zlatnu loptu, ali do Lige prvaka nije mogao. Igrao je u Juventusu, bio je u Realu, ali pokazalo se, bio je svaku put na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Zlatan Ibrahimović
Nitko nije uzeo više titula prvaka od njega. Gdje god je igrao bio je prvak, ali što to vrijedi kad do najvrjednijeg pehara nije nikad mogao. A bio je toliko puta blizu, jako blizu. Iz Intera je otišao u Barcelonu, a baš je onda Inter na putu do titule 2010. izbacio Katalonce. Onda je otišao s Camp Noua, da bi iste godine Barca osvojila naslov. Baš nije imao sreće.
Ruud van Nistelrooy
Jesu li 56 golova u Ligi prvaka zaslužili i titulu? Ne ako se zovete Ruud van Nistelrooy. Strašni Nizozemac je godinama terorizirao protivničke obrane u dresovima Uniteda i Reala, ali nikad nije otišao do kraja. Čak ni sezone 2002/03., kad je zabio 12 golova u 11 utakmica.
Lilian Thuram
Čovjek koji je za Francusku odigrao 142 utakmice i zabio samo dva gola. Je li potrebno kazati kome i kada? Njegova je priča slična Buffonovoj. S Francuskom je uzeo sve, bio je prvak svijeta, prvak Europe, osvojio je Kup Konfederacija. S klubovima je bio prvak, uzimao je kupove, superkupove, ali do najvažnije titule nikad nije došao. S Juventusom je igrao finale Lige prvaka, s Barcom i Monacom polufinale, ali do kraja nije otišao.
Lothar Matthäus
Veliki Lothar bio je vođe onog moćnog Elfa koji je osvojio naslov prvaka svijeta u Italiji 1990. Tada je zasluženo osvojio i Zlatnu loptu. Bio je na korak do Lige prvaka, sekunde su dijelile njegov Bayern od titule, a onda je United u sudačkoj nadoknadi dobio dva kornera, a sve ostalo je povijest.
Diego Armando Maradona
Dok se nije pojavio Leo Messi, godinama je među nogometnim fanovima postojala jedina dvojba – Diego ili Pele. Mali Zeleni je obilježio nogometne osamdesete. Prosječnu Argentinu je 1986. odveo do naslova prvaka svijeta 1986., a još prosječniji Napoli do dva naslova prvaka u nogometnoj NBA, što je tadašnja Serie A bila. Diego je u Napulj donio i Kup Uefa, ali ušati trofej nikad nije osvojio. Tko zna, da ljubav prema kokainu nije bila tolika, možda je i mogao.
Roberto Baggio
Jedan od onih za koje možemo reći da su bili nogometni umjetnici, igrači čiji je nogomet bio poezija. Kad je 1990. iz Fiorentine prešao u Juventus izbio je pravi skandal, a Firentinci zbog Roberta i danas mrze Juventus. S Juventusom je bio prvak Italije, osvojio je Kup UEFA-e, zaslužio je i Zlatnu loptu, ali nije imao sreće. Otišao je u Milan baš kad je Marcelo Lippi stvarao momčad koja je 1996. osvojila naslov europskog prvaka.