"Otišao sam iz Dinama kako sam otišao. Mamić me pokušao vratiti, ali nisam htio"

ROBERT MURIĆ (28) u zimskom prijelaznom roku raskinuo je ugovor s turskim Konyasporom i potpisao godinu i pol dana dugu suradnju sa Slaven Belupom. Krilni napadač time se vratio u hrvatski nogomet, u kojem je više od tri godine nastupao za Rijeku te s njom osvojio dva Kupa. No, Rijeka nije jedini domaći prvoligaš u kojem je Murić bio. Od 2011. do 2014. igrao je za mlađe uzraste Dinama, u koji je kao velik talent, zajedno s Petrom Bočkajem, stigao iz krapinskog Zagorca.

Murić je bio član talentirane Dinamove generacije igrača rođenih 1996., 1997. i 1998. godine. Međutim, za razliku od imena poput Alena Halilovića, Ivana Fiolića, Ante Ćorića ili Filipa Benkovića, Murić nikad nije nastupio za prvi sastav Dinama jer je s 18 godina napustio klub i otišao u Ajax.

Odlazak u velikana iz Amsterdama bio je popraćen sukobom s tadašnjim šefom Dinama Zdravkom Mamićem. Murić je u trenutku odlaska imao potpisan stipendijski ugovor s Dinamom i Mamić je mislio da Ajax za njega mora platiti odštetu.

Dinamo je Ajax tužio FIFA-i, no ona je presudila da Murić može otići bez odštete. U nastavku transfer-sage Mamić je prijetio Murićevu ocu Branku, menadžeru Davoru Ćurkoviću i obiteljskom prijatelju Željku Pakasinu, ali je na sudu oslobođen nakon što su navedena trojica ublažila tvrdnje o Mamićevim riječima te se izjasnili da ih kazneni progon više ne zanima.

Preko Dinama, Ajaxa, Rijeke i Turske do Slavena

Murić je u konačnici završio u Ajaxu, klubu poznatom po najboljoj školi nogometa na svijetu. Za njegov prvi sastav u narednim godinama upisao je samo dva nastupa. Vrijeme je provodio s juniorima i B sastavom te na posudbi u talijanskoj Pescari, a potom otišao u portugalsku Bragu. Rijeka ga je dovela 2019. i na Kvarneru je oživio karijeru, kao što su to mnogi prije i poslije njega učinili.

Murić je u intervjuu za Index govorio o danima provedenim u Dinamu, pri čemu nije želio razgovarati o kaotičnom odlasku, opisao je kako je u Ajaxu bilo raditi s legendarnim Nizozemcima Dennisom Bergkampom, Frankom De Boerom, Edwinom van der Sarom i Jaapom Stamom, dotaknuo se razdoblja u Pescari, Bragi i Konyasporu te krasnih godina u Rijeci, pa i objasnio kako je stigao u Slaven Belupo.

Vaša godinu dana mlađa sestra Simona također je igrala nogomet, a u prošlosti ste pričali kako Vam je morala uklizati i povlačiti za dres kako bi Vas zaustavila. Bavi li se i danas nogometom?

Ne igra više, otišlo joj je koljeno prije dvije-tri godine pa se ostavila nogometa. Boljelo ju je, bila je na operaciji i rekla je da je to to. Uvijek je bilo zabavno igrati s njom. Kada mi ništa nije mogla, ulovila bi me i bacila kako bi mi zabila gol. Visoka je i jaka, dobro je igrala i imala je snažan udarac.

U pobjedi protiv Rudeša (3:1) zabili ste prva dva gola za Slaven Belupo. Kako ste se snašli u Koprivnici?

Dobro sam se snašao, bez problema, super su me prihvatili. Poznajem se s igračima s obzirom na to da sam igrao u Rijeci.

Za Podravce se u šali kaže da su škrti. Jeste li se dosad upoznali s tom predrasudom?

Zasad nisam, haha. Našao sam stan u Koprivnici, grad je malen i dobar. Ljudi su stvarno dobri, sve je super.

Kako to da ste u zimskom prijelaznom roku raskinuli ugovor s Konyasporom i vratili se u SuperSport HNL?

Rekli su da ne računaju na mene, bio sam im preskup, odnosno imao sam preveliku plaću. Dogovorili smo se, nešto su mi dali, nešto sam im oprostio.

Kako ste reagirali kada su Vam rekli da ne računaju na Vas?

Shvatio sam to kada sam trenirao sa strane. Pitao sam ih: "Što je bilo?" Odgovorili su da ne računaju na mene. Naravno, nikome to nije ugodno, ali što je, tu je, to je normalno u nogometu. Nije mi bitna plaća, želim igrati i imati kontinuitet utakmica.

U Slavenu mi je trebalo malo vremena kako bih došao k sebi s obzirom na to da dugo nisam igrao. Bili smo u nizu od osam utakmica bez pobjede. Nismo igrali loše, ali nismo imali sreće i dosta smo utakmica izgubili s 1:0. Stigla je utakmica s Rudešom, koju također nismo baš dobro odigrali jer su oni imali nekoliko prilika, ali smo pobijedili. Trebalo nam je to da bismo podigli atmosferu.

Slaven je smijenio trenera Roya Ferenčinu, a naslijedio ga je njegov pomoćnik Ivan Radeljić. Što je dovelo do negativnog niza i odlaska Ferenčine i što možete reći o Radeljiću?

Ne znam što se dogodilo. Dobro smo trenirali i igrali, ali nije nas išlo na terenu. Kako to biva u nogometu, uvijek dođe do promjene trenera. Primjerice, u Turskoj su se u sezoni promijenila trojica trenera. Nekad je i do nas igrača, nije trener uvijek krivac. Mi igramo, ne on.

Kada sam stigao u klub, Radeljić je već bio Ferenčinin pomoćnik. Poznaje nas, ali ne može puno promijeniti, sve ovisi o nama. Osobno je svatko drugačiji, ali meni su obojica dobri. Ferenčina je malo stroži od Radeljića. Naravno da se osjeti da je Radeljić već igrao u Slavenu i s njim bio u europskim natjecanjima. Svaki ga igrač poštuje.

Kako su izgledale Vaše prve nogometne godine?

Prvi klub bio mi je Lepoglava, kamo me tata odveo, dok sam u Golubovcu prvi put bio registriran. Odskakao sam od ostalih, pa sam uvijek igrao sa starijima. Bilo je svega. Nisam ih mogao prolaziti, gubio sam duele i znao se naživcirati te s desetak godina reći da neću više igrati nogomet. No, tata je rekao da nastavim trenirati i da će sve doći na svoje.

U Dinamo ste stigli 2011., kada ste imali 15 godina. Kako je došao poziv Dinama i kako ste reagirali?

Tada sam sa Zagorcem iz Krapine igrao ligu u kojoj je bio i Dinamo. Bočkaj i ja smo igrali zajedno, bili smo dobri i Dinamo nas je pozvao. Isprva nisam htio ići jer sam želio u Varaždin, oduvijek sam želio ondje igrati, ne znam zašto. No, svi su me nagovarali i govorili mi da tada u Varaždinu nije bilo novca. Odlučio sam se, stoga, na Dinamo. 

Svaki dječak želi doći u Dinamo, po meni najveći hrvatski klub. Kad se dobije njegov poziv, nema se što razmišljati. Došao sam u Dinamo u kojem su već igrali Alen Halilović, Ivan Fiolić i ta super generacija '96. O Haliloviću sam čitao u novinama, a onda sam odjednom trenirao s njim i ostalima.

Na početku me bilo strah i sram, ipak sam bio došao iz Krapine u Zagreb, gdje sam živio sam. No, brzo sam se naviknuo i nisu me gledali kao tamo nekoga iz Zagorja. Dobro sam igrao i trener me stavio u prvih 11. Tako je počelo.

Kakav je Alen Halilović bio s 15 godina?

Osobno mi je bio jako dobar. Prišao mi je, dao ruku i upoznali smo se. Svi su znali kakav je igrač, već je bio i u prvoj ekipi Dinama i već je tada imao ponude Barcelone, Real Madrida i koga sve ne.

Igrali ste za mlađe uzraste Dinama i bili dio generacije s Alenom Halilovićem, Ivanom Fiolićem i Petrom Bočkajem rođenima '96., Antom Ćorićem i Filipom Benkovićem rođenima '97., a tu su i Borna Sosa, Josip Brekalo i Nikola Moro rođeni '98. Je li postojao pritisak da kao tako talentirani igrači morate pobijediti u svim utakmicama?

Uvijek sam igrao s '96. godištem, kojem su se bili pridružili bolji igrači '97. godišta. Također, često sam igrao s igračima rođenima 1995., među kojima je bio Tin Jedvaj. Najbolja generacija bila je '98., koja je osvojila Nike Cup.

Družili smo se i svi smo međusobno pričali. Bila je zajebancije i nije bilo problema. Naravno, uvijek smo morali dobiti, ipak smo mi bili Dinamo. Ako si izgubio slabu utakmicu... Ni danas ne volim gubiti, pa tako nisam ni onda.

A što ako danas izgubite u videoigri EA Sports FC 24, odnosno FIFA-i?

Ni to ne volim, već sam par joysticka promijenio. Neki su završili na podu, drugi na zidu, posvuda.

Kako danas gledate na to da nikada u službenoj utakmici niste zaigrali za prvu momčad Dinama?

Žao mi je, naravno. Bio sam par puta na klupi, ali nisam dobio šansu. A onda se dogodilo što se dogodilo. Možda ću u budućnosti još zaigrati, nikad se ne zna. Ako bi se otvorila prilika, iskoristio bih je.

S Dinamom ste imali stipendijski ugovor do ljeta 2015. i Dinamo je tužio Ajax FIFA-i jer je mislio da nizozemski klub mora platiti odštetu ako Vas želi dovesti. No, FIFA je presudila da možete bez problema potpisati za Ajax, i to se dogodilo. Koji je bio razlog Vašeg odlaska iz Dinama u Ajax 2014., kada ste imali 17 godina?

Odlučio sam otići i to je to. Ne morate pitati o ostalome što se dogodilo, ne volim pričati o tome što je bilo s Mamićem i ostalim. Nisam nikad pričao o tome.

U redu, razumijem. Kako danas gledate na Zdravka Mamića, koji je u BiH u bijegu od hrvatskog pravosuđa?

Nemam što puno reći. Dugo nije u hrvatskom nogometu, a kada je bio, znalo se tko je bio gazda.

Gledate li na Zdravka Mamića kao na pozitivnu ili negativnu ličnost hrvatskog nogometa?

Pozitivnu, puno je toga napravio za hrvatski nogomet.

Smatrate da je pozitivna osoba unatoč tome što je završio na sudu s optužbom da je u prosincu 2013. prijetio Vašem ocu Branku, menadžeru Davoru Ćurkoviću i prijatelju Vaše obitelji Željku Pakasinu? Ćurković i Vaš otac ublažili su tvrdnje o prijetnjama tijekom suđenja i Mamić je oslobođen.

Da, gledam pozitivno, gledam samo što je napravio za hrvatski nogomet i Dinamo.

Jeste li Vi, Vaš otac ili agent bili u kontaktu sa Zdravkom Mamićem nakon odlaska iz Dinama?

Ja nisam, tata i agenti možda jesu, ne znam. Pokušao me vratiti nakon što sam otišao.

Godine 2017. pisalo se da ste blizu povratka u Dinamo, a spominjao se i interes Hajduka. Je li što od toga bilo točno?

Dinamo me želio vratiti, ali odlučio sam probati vani. Što se tiče Hajduka, nikada, ni tada ni poslije, nije bilo ništa konkretno.

Biste li prihvatili poziv Hajduka?

Ne znam, možda bih, možda ne bih.

Prebacimo se na Ajax... Kako je bilo živjeti u Amsterdamu i koliko ste vremena proveli na biciklu, koji je ondje glavno prijevozno sredstvo?

Nisam biciklirao, haha. Ali skoro su mi se biciklisti par puta zaletjeli u automobil. Moraš dobro gledati kako se to ne bi dogodilo. U centru Amsterdama je zgrada od osam katova samo za parkiranje bicikala, to nikad nisam vidio, i pritom voze samo stare, stare bicikle, noviji su rijetki.

Nizozemci su mi kao ljudi, od mlađih do najstarijih, baš bili dobri. Začudio sam se kako dobro ljudi stariji od 70 godina pričaju engleski.

Ajax ima status možda i najbolje škole nogometa na svijetu. Možete li iz vlastitog iskustva opisati zašto?

Po meni Ajax ima najbolju školu nogometa. U njoj možeš naučiti jako puno kako bi napredovao. Kada sam bio u klubu, trener prve ekipe bio je Frank de Boer, napadače je trenirao Dennis Bergkamp, trener druge ekipe bio je Jaap Stam, a dolazili bi i Marc Overmars i Edwin van der Sar, koji je tada bio sportski direktor. Sve sam naučio od tih zvijezda, članova legendarne generacije.

Što se drugačije radi u Ajaxu u odnosu na druge klubove? Konkretnije, što ste radili u Ajaxu, a niste to vidjeli u Hrvatskoj?

Treninzi su drugačiji, prvenstveno se radi na tehnici. Detaljnije objašnjavaju nego kod nas. Primjerice, bolje su mi objasnili kako se kretati po terenu, kada doći i otići iz nekog prostora, kako primati i šutirati loptu... Naravno, i u Dinamu su sve to objašnjavali, ali ne tako detaljno.

Najbitnija stvar koju sam naučio u Ajaxu bilo je kretanje, no važan je bio i rad s Bergkampom, koji mi je objasnio kako šutirati loptu. Imao sam dobar udarac i prije, ali uz njega sam ga usavršio. Ne znam kako bih objasnio, ali rekao mi je kako prići lopti i nagnuti se nad nju kako ne bi otišla na nebesa te kako postaviti stopalo i čime udariti loptu. Sitnice koje puno znače.

Kako je bilo surađivati s Bergkampom i je li se spominjao njegov strah od letenja avionom?

Bilo je super raditi s njime, svi su ga jako cijenili. Kada bismo letjeli nekamo, on bi ostajao u Amsterdamu. Nikada nije letio na utakmicu, a ako je bila bliže, išao je automobilom. Nije mit, stvarno se čovjek bojao letjeti.

Spomenuli ste Jaapa Stama, kojeg pamte kao iznimno opasnog stopera. Što možete reći o njemu?

Ćelav, jak i nabijen, strah te je čim ga pogledaš. U svlačionici je bio super, pravi zajebant. Ponekad je bio ljutit, znao je poludjeti, baš bismo se usrali. No, nijedan od njih nije se ponašao uzvišeno. Iako su legende, bili su normalni.

Jeste li u Ajaxu puno radili na analiziranju vlastite i protivničke igre te kako Vi doživljavate taj segment priprema?

Ne previše, analize bi maksimalno trajale 45 minuta. Analize su mi OK, bitno mi je znati s kojim klubom igramo i tko je suparnik protiv kojega ću igrati te koje su njegove vrline i mane. Naravno, bitno je i nakon utakmice vidjeti koje smo pogreške radili.

Primjerice, u igri mogu primijetiti kako se suparnik kreće i u čemu je slabiji, pa mu napadam taj dio kako me ne bi mogao pratiti. S druge strane, on gleda što ja radim i zatvara mi opcije.

Radili ste s nizozemskim legendama, a igrali s onima koji bi to tek mogli postati. Što možete reći o stoperu Matthijsu De Ligtu, koji je sada u Bayernu, te trenutnom veznjaku Barcelone Frenkieju de Jongu?

Bio je tu i Donny van de Beek. De Ligt je iz U-16 došao do druge ekipe Ajaxa, sve je preskočio i baš se vidjelo da će biti igračina. Jak, brz i zna igrati, strašan igrač. Vidi se na kojoj je sada razini. Ponekad bih ga prošao na treningu, a ponekad bih završio na podu. De Jong je brz igrač strašne tehnike, ne znam kojim bih riječima opisao njih dvojicu.

Bili ste u mlađim uzrastima Dinama i Ajaxa. Možete li se sjetiti igrača od kojeg se očekivala vrhunska karijera, ali je nije ostvario?

Iz Dinama su skoro svi igrali i igraju u dobrim klubovima, nitko nije propao, nije da nekoga nema ni na mapi. U Ajaxu bi to bio Abdelhaka Nouri, koji se srušio i skoro preminuo (2017. godine pretrpio oštećenje mozga nakon što je doživio srčani udar na travnjaku, op. a.). Napravio bi veliku karijeru da se to nije dogodilo, stvarno je bio dobar.

U Ajaxu ste imali gotovo savršen debi za prvu ekipu. Ušli ste u igru u veljači 2016. i za par minuta asistirali u pobjedi (2:0) protiv Excelsiora. Kako ste u tom trenutku gledali na svoju budućnost?

Dobro sam igrao, zabijao i asistirao za drugu ekipu. De Boer me pozvao rekavši da ću sutradan dobiti priliku u prvoj ekipi. Ušao sam i odmah asistirao. Nije moglo bolje. U drugoj utakmici odigrao sam dobrih 45 minuta, nakon čega mi je otišla loža. 

Došao je potom novi trener (Peter Bosz, op. a.), pod kojim sam odradio dobre pripreme. Međutim, doveo je nekoliko svojih igrača. Otišao sam na posudbu u Pescaru, vratio se u Ajax pa otišao u Portugal.

Na kraju ste odradili svega dva nastupa za prvu ekipu te ste većinu vremena proveli s juniorima i B sastavom. Zašto Vaša priča u Ajaxu nije bila potpuno uspješna?

Ispalo je dosta loše, ali meni je bilo super. Napredovao sam i puno naučio. Da nisam išao na posudbu, možda bih, a možda ne bih igrao. Žalim samo što nisam nastupio u više utakmica.

Je li točno da su Vam 2014. nudili nizozemsko državljanstvo?

Pričalo se o tome, ali ništa konkretno.

Bili ste na posudbi u Pescari u sezoni 2016./2017. Zašto ste tada otišli onamo, kako je bilo i zašto svega šest nastupa za prvu ekipu u Serie A?

Tipičan talijanski nogomet. Naučio sam dosta toga, ali na svakom smo treningu dva sata radili na taktici: kretanjima, kornerima i prekidima. Nakon tih dva sata igrali bismo na dva gola i gotovo. Užasno je raditi samo taktiku, svima je bilo zamorno. Ionako je Pescara ispala u drugu ligu pa sam se vratio u Ajax.

U ljeto 2017. otišli ste u Bragu i zadržali se do veljače 2019. Upisali ste 18 nastupa, dva gola i jednu asistenciju u B ekipi. Kako je bilo u Portugalu?

U Portugalu se također nisam naigrao. Liga je jaka i, rekao bih, divlja, jer se puno udara. Istovremeno, bilo je puno kvalitete s Brazilcima. Igrao se dobar nogomet. Nijedan se stranac tamo nije naigrao, ne računajući Brazilce i Portugalce.

Kako danas gledate na posudbe u Pescaru i Bragu?

U oba sam kluba nešto naučio. Možda bih, da sam ostao u Ajaxu, odigrao više utakmica te bi mi se otvorilo. Posudbe su bile i na moju inicijativu jer sam vidio da me novi trener Ajaxa nije imao u svojim planovima.

Nerijetko Vas se opisuje kao vječitog talenta koji nije ostvario što je mogao. Smeta li Vam to?

Možda ima nešto u tome, ali ne smeta mi. Prije sam čitao medije, no sad mi je svejedno što se piše o meni. Nije bilo takvih kritika koje bi me povrijedile. Skrenuo bih kad bih se zamarao time.

Nizozemac Damian van Bruggen, bivši igrač Ajaxa, zaprešićkog Intera i Slaven Belupa, opisao Vas je kao velikog radnika...

Slažem se s time, stvarno sam uvijek puno dodatno radio. U Slavenu uvijek napravimo aktivaciju, a potom trening odradim na 100 posto. Ako je trening slabiji, ponekad odem u teretanu kako bih odradio gornji i donji dio tijela.

U Rijeku ste stigli u veljači 2019. Rijeka ima status kluba koji oživljava karijere. Jeste li i Vi došli s tim ciljem nakon što ste bili u Ajaxu, Pescari i Bragi?

Naravno. Bio sam u Portugalu i gledao TV kad mi je zazvonio mobitel. Zvao me Igor Bišćan, tada trener Rijeke. Pitao me bih li došao. Odgovorio sam: "Da, došao bih. Samo sve dogovorite." Tko je god došao u Rijeku, podigao je formu. Marko Pjaca je došao i sada igra kao lud.

Za Rijeku ste odigrali 123 utakmice, zabili 38 i asistirali za 26 golova. Osvojili ste dva Kupa i bili ste miljenik navijača. Kako Vam je bilo u Rijeci?

Predivne tri i pol godine. Osvojili smo dva Kupa, uvijek smo se borili za vrh i igrali Europu. Bišćan je dobar trener koji je imao dobre treninge, vidi se da je bio igrač. Nisam nikad ništa imao niti imam protiv navijača Rijeke, cijenili su me vjerojatno zbog svega što sam napravio za klub. Imam veliko poštovanje prema njima.

Nakon što ste potpisali za Slaven Belupo, trenera Rijeke Željka Sopića pitali su jeste li se mogli vratiti u Rijeku. Je li bilo šanse da se to ostvari?

Bilo je, kao što je bilo još ponuda iz Poljske, SAD-a i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Na kraju nije bilo ništa konkretno. Odlučio sam doći u Slaven, koji je bio konkretan, kako bih što prije počeo igrati i ušao u kontinuitet igranja utakmica. Vidjet ćemo što će dalje biti.

U Konyasporu ste proveli godinu i pol dana. Nedavno su u turskoj ligi, na utakmici Trabzonspor – Fenerbahče, izbili veliki neredi. Navijači Trabzonspora upali su na teren i jedan od njih je udario Dominika Livakovića. Jeste li doživjeli išta slično u Turskoj?

Ne sjećam se, to se počelo događati taman kad sam otišao. Ne znam što ljudi tamo rade. Navijači su zaluđeni nogometom, takvo nešto još nisam vidio. Kako sam bio među poznatijim igračima, ljudi su me na ulici stalno gledali. Nisam mogao proći, tražili su me dresove, žicali su me i u zgradi u kojoj sam živio. No, većinom su pričali turski, tako da su razgovori brzo završavali.

Ugovor sa Slaven Belupom vrijedi Vam do ljeta 2025. Što planirate?

Cilj je ovu sezonu završiti s još kojim pogotkom i asistencijom. Ostanem li u Slavenu, želim da se dobro pripremimo i uđemo u iduću sezonu. Naravno, želim još otići van i sklopiti dobar ugovor.

Rijeka i Dinamo, Vaši bivši klubovi, ostali su u utrci za naslov prvaka SuperSport HNL-a. Navijački gledano, na čijoj ste strani?

Ni jedni ni drugi ne smiju kiksati, a u Rijeci će igrati derbi i to će odlučiti. Više sam na strani Rijeke, kako srcem, tako i po onome što su obje ekipe pokazale.