Screenshot
OPROŠTAJ Andresa Inieste od Barcelone donio je priliku da se velika karijera fantastičnog nogometaša sagleda iz svih kuteva. Zbog toga je na vidjelo izašla dosad dobro čuvana tajna osvajanja prvog i jedinog španjolskog naslova prvaka svijeta.
Furija je svjetsku titulu prvi put u povijesti osvojila 2010. u Južnoafričkoj Republici. U finalu je pobijedila Nizozemsku 1:0, a jedini gol u 116. minuti postigao je Iniesta. Naravno da je prilikom rekapitulacije Iniestine karijere i zadnjeg SP-a u karijeri, koje će za manje od mjesec dana igrati u Rusiji, snimka njegovog gola za sva vremena iznimno važna i često gledana.
Posebno je vrijedna snimka koja dosad nije prikazana u javnosti, napravljena iz ptičje perspektive, prije aktualnog vremena kada se sve snima dronom. Gledajući situaciju nakon Iniestinog gola, vidljivo je da je sve igrače Španjolske, kako one s klupe, tako i one s terena, obuzelo ludilo, delirij zbog gola koji će im izgledno donijeti naslov svjetskih prvaka. Jer četiri su minute do kraja produžetaka, a Španjolska ima gol, ali i igrača više.
Ali nova snimka otkriva da nisu baš svi igrači Španjolske u euforičnom klupku kod kornera na polovici Nizozemske. Točnije, tamo se po travi ne valjaju i ne grle samo njih dvojica. Jedan je Iker Casillas na golu Španjolske, a drugi je Carlos Marchena. Rezervni branič, neiskorištena zamjena u finalu, stoji na centru igrališta okružen Nizozemcima, dok njegovi suigrači luduju od sreće. Tek kada su se španjolski slavljenici vratili na teren, Marchena je otišao na klupu.
Vratio se na mjesto koje je tijekom tog SP-a napustio na manje od deset minuta, koliko je ukupno proveo u igri. Ipak, s vremenskim odmakom od osam godina i iskopavanjem nove snimke Iniestina gola i slavlja, Španjolci govore da je neprimjetni pomoćni radnik Marchena za povijesni naslov zaslužan jednako kao i slavljeni umjetnik i strijelac Iniesta.
"Vidio sam kako moji suigrači ludo slave Iniestin gol i da su potpuno zaboravili da se trebaju vratiti na našu polovicu, dok istovremeno Nizozemci vrebaju i samo čekaju da krenu prema našem golu i usamljenom Casillasu. Naravno da se i meni slavilo s njima, kroz glavu su mi prolazile scene iz djetinjstva kada sam maštao o trenucima kao što je bio ovaj, ali odlučio sam ne ići prema njima, nego stati na centar i ne dati Nizozemcima da krenu s loptom. Jer iako smo zabili, još nismo bili svjetski prvaci", objasnio je Marchena kako je ostao hladnokrvan, smiren i racionalan dok su svi oko njega bili ekstatični.
Kako mu je to uspjelo? Činjenica je da je tada bio prekaljeni, iskusni (31) branič s nekoliko velikih trofeja u karijeri. Ali, bez obzira na to, isti status imali su mnogi u španjolskoj momčadi pa su se svejedno prepustili velikom slavlju ne misleći o ičemu drugom.
"Moram priznati da je ta moja reakcija kasnije iznenadila čak i mene. Jer nogometaš sam postao na ulici, gdje se bori i igra bez suca i pravila, a tako formiran, igrao sam i kao profesionalac. To je u mojoj DNK. Tako da je ovo što sam napravio apsurdno i protivno mojoj naravi. Vjerojatno je od toga bila jača želja da nikako ne dopustim da ostanemo bez toliko željenog naslova prvaka svijeta kad smo mu došli tako blizu."