AKTUALNI Euro potvrdio je još jednom ono što se zna već neko vrijeme; daleko se najbolji nogomet igra u Europi. Ta misao postaje jača kada se paralelno pogleda i Copa America, a uračuna i kvaliteta nogometa prikazana na prethodno odigranim kontinentalnim natjecanjima po Africi i Aziji. Ukratko, Europa je i dalje gotovo pa nogometni svijet za sebe.
Unatoč kvaliteti igre i sjajnim igračima, na prvi se pogled čini kako je aktualno prvenstvo neefikasno. Dosad je pao tek 81 pogodak, što znači da po utakmici pada tek 2.25 golova. To je iznimno malo u odnosu na prosjek velikih europskih liga, gdje igraju gotovo pa svi igrači. Samo za primjer, ove je sezone u Premier ligi postignut čak gol više po utakmici u odnosu na 36 utakmica aktualnog Eura.
Međutim, razlozi se ne trebaju tražiti ni u taktici ni u nepreciznosti napadača. Razloga su u osnovi dva, a vežu se jedan na drugi: vratari na ovom prvenstvu gotovo su pa besprijekorni, a malen broj utakmica onemogućuje da se stvari vrate na prosjek.
Kada se pogledaju sve brojke, bilo osnovne ili napredne, vratari su možda i prva priča ovog natjecanja.
Kako je bilo prije?
Otkad je Euro proširen na osam ekipa te se tako skupio barem kakav-takav turnirski uzorak, najmanje je golova padalo - sasvim očekivano - u 90-ima. Na vrhuncu paradigme Arriga Sacchija odigrani su turniri s najmanje golova, pa je tako bilo i u Švedskoj i u Engleskoj, na turnirima odigranima 1992. i 1996.
Na oba je turnira palo tek malo više od dva gola po utakmici. Kada se pogleda kakav je nogomet igran i tijekom Svjetskog prvenstva u Italiji, sasvim je jasno zašto su UEFA i FIFA donijele odluku o globalnoj promjeni pri kojoj pobjeda vrijedi 3 boda.
Nakon nekoliko prosječnih turnira dogodio se onaj u Francuskoj 2016., koji je također bio nevjerojatno škrt golovima. Nije sasvim jasno koji su bili uzroci toga, ali kao glavni razlog se spominjalo proširenje, s kojim je došao i dobar dio momčadi koje igraju vrlo defenzivno.
I stvar bi možda držala vodu da sljedeći Euro nije preokrenuo trend. Najveći pomak prema naprijed dogodio se tijekom posljednjeg Eura, igranog u doba korone. Broj golova skočio je na 2.78 po utakmici, najviše od svih turnira na kojima je sudjelovalo barem osam ekipa.
Objašnjenja takve efikasnosti bila su razna - od velikog broja slabijih ekipa do novih taktičkih trendova. Ovo prvo djeluje prilično netočno, s obzirom na to da je turnir povećan četiri godine ranije, a tezu o taktici doista je teško provjeriti. Više se odgovora može dobiti kada se pogledaju trendovi u velikim europskim ligama.
Velika razlika i među velikim ligama
Razlika među ligama Petice po pitanju taktike, prihvaćanja rizika i stila igre oduvijek je postojala. Međutim, prošle je sezone postala ekstremna. S jedne strane, u Premier ligi i Bundesligi igra se sličan nogomet, slično se sudi te se igrači slično ponašaju.
Prosjek golova u te dvije lige otprilike je 3.2 gola po utakmici, dok je on veći za više od pola gola (između 0.6 i 0.7) u preostale tri lige. U jednoj fazi, baš prije posljednjeg Eura, Talijani su doživjeli svojevrsnu renesansu napadačkog nogometa, ali sada je i ona gotova.
Bilo kako bilo, tako i na ovom Euru postoji vrlo široka paleta stilova igre te prihvaćanja rizika, koja je ipak značajno veća od nogometa kakav, primjerice, gledamo tijekom Copa Americe. Baš zato dodatno je čudno da je broj golova značajno pao.
Kada se pogledaju brojke, bilo broj udaraca, udaraca iz opasnih zona ili stvorenih prilika, ovaj Euro nalik je na najbolje europske lige, nešto između Premier lige i Bundeslige te onih ostalih. Međutim, gotovo pa povijesno mali broj golova uzrokovan je nevjerojatnom formom vratara.
Očekivani golovi kao analitično oružje
Jedna od novoanalitičkih stvari u nogometu pojam je očekivanog gola. Stvar je jednostavno objasniti, ali teško dobro modelirati; ideja je kod svakog udarca, s obzirom na poziciju pucača, poziciju protivničkih braniča i golmana, napraviti prosjek očekivanja gola. Najlakše je to objasniti pomoću najstandardnije situacije - jedanaesterca.
Udarac s bijele točke daje priliku od 0.77 gola jer se na velikom uzorku europskih liga realizira 77 posto kaznenih udaraca. Za udarce iz igre modeliranje nije još potpuno standardizirano te će proći još dosta iteracije dok metrika ne postane stabilna. No, iako nije savršena, vrlo je indikativna.
Kada tako promatramo stvari, na ovom je prvenstvu prema očekivanjima trebalo pasti još 16 golova, čime bi se prosjek golova popeo na 2.7, potpuno usporedivo s prošlim Eurom.
Golmani ne bi nužno bili razlog nedostatka spomenutih golova (moguće je i više promašaja), kada ne bi bilo druge metrike - očekivanog gola nakon udarca. U toj se metrici modelira kvaliteta šuta s kvalitetom pozicije kako bi se izoštrila rezolucija očekivanja gola.
Po toj metrici (podaci dobiveni sa stranice fbref, a data provider je Opta), pucači ne samo da nisu bili neprecizni nego su kvalitetom udaraca dodali još 10 očekivanih golova. Dakle, kada bismo dodali 26 golova na postojeći 81, prosjek bi bio tek nešto veći od tri po utakmici.
To je sve pod pretpostavkom da su vratari prosječne europske kvalitete. Samo za usporedbu, na prošlom su Euru (gdje su igrale gotovo pa identične reprezentacije) vratari do kraja prvenstva premašili očekivanja za osam golova. Tako su, na 150 očekivanih golova, vratari bili 5 do 6 posto bolji od običnog europskog vratara. Ovoga puta razlike su puno izraženije.
Čarobni vratari
Na malom uzorku od 36 utakmica doista je moguće prisjetiti se mnogih situacija u kojima su briljirali vratari. Samo za primjer, i Dominik Livaković, koji nije branio spektakularno kao u Kataru, u svakoj je utakmici imao bar jednu odličnu obranu: protiv Španjolske je zaustavio sjajan udarac Yamala na početku drugog poluvremena, protiv Albanije spasio dvije situacije kod 1:0, a protiv Italije senzacionalno obranio udarac glavom Bastonija kod rezultata 0:0.
Vratari koji su se doista istaknuli na ovom prvenstvu su redom: Giorgi Mamardašvili, Mike Maignan, Unai Simon (čak i Raya), Thomas Strakosha, Jan Oblak i Gigi Donnarumma. Svi su oni redom barem u jednom susretu bili ili trebali biti igrač utakmice, a upisali su i po nekoliko sjajnih obrana u svakoj utakmici.
I to je vjerojatno i glavni razlog zašto su vratari toliko bolji od prosjeka. Poklopila se generacija u kojoj mnoge nogometno male nacije - poput Slovenije, Gruzije ili Albanije - imaju doista odličnog golmana. Druga je stvar što se svima poklopila sjajna forma u isto vrijeme pa vjerojatno gledamo najbolji turnir ikada što se kvalitete vratarskih izvedbi tiče.
Stoga, nije za zamjeriti strijelcima. Na ovom smo prvenstvu doista vidjeli sjajnih golova van 16 metara, odličnih pokušaja, pa i atraktivnih akrobacija. Međutim, golmani su neumoljivi, do te mjere da je zapravo teško pronaći pogodak kojem je kumovala vratareva pogreška.
Spojile su se velika individualna kvaliteta i sjajna forma te neobičan slučaj u kojem i mnoge male nogometne nacije imaju vratara visoke ili čak svjetske klase. Tako se nešto možda više nikada neće ponoviti. Stoga bi ovaj Euro doista mogao ostati upamćen prije svega kao prvenstvo sjajnih vratarskih bravura.