ENGLESKA je prvi put nakon 1968. godine povezala dva polufinala na najvećim natjecanjima, a to čini s jednom od svojih najmlađih generacija. Iako je nekoliko puta imala momčadi pune istinskih legendi, možda je pravo vrijeme za postaviti pitanje je li ovo najbolja koju je ikad imala.
Jedinu titulu s velikog natjecanja Englezima je donijela generacija iz 1966. godine, koja je bila prvak svijeta, a naredna selekcija, o kojoj se najviše pričalo i kojoj se tepalo da je zlatna, bila je ona koju su predvodili David Beckham, Frank Lampard i Steven Gerrard od 2004. do 2010. godine.
Do sada su postojale najveća i zlatna, ali ova može nadmašiti obje
Ova generacija, koja sad juri po titulu europskog prvaka, još nije napravila rezultat poput onog iz 1966. godine niti ima broj legendi kao Beckhamova ekipa, ali je već uradila dovoljno da se može barem usporediti s njima. Čak posjeduje i mnogo elemenata koji je stavljaju na prvo mjesto liste najboljih engleskih svih generacija vremena.
Prilikom usporedbe najboljih engleskih generacija u razmatranje smo uzeli više kriterija, a ključni su kvaliteta momčadi, sustav i kompatibilnost igrača, kemija u ekipi, snaga klubova i natjecanja iz kojeg dolaze i, naravno, sreća, u koju spadaju problemi s ozljedama, suspenzije, događaji na ključnim utakmicama, kao i ždrijeb.
Međutim, na samom početku bitno je izdvojiti i posebno opisati generaciju iz 1966. godine jer njene usporedbe s novijim generacijama, pa čak i s onima iz 1980-ih i 1990-ih godina, vrlo su nezahvalne iz objektivnih razloga.
Na Svjetskom prvenstvu 1966., kao i na Euru dvije godine kasnije, nije bilo izmjena ni kartona, a sudac je imao pravo isključiti igrača ako procijeni da je zaslužio. To znači da nije bilo suspenzija zbog žutih kartona. Pobjednika u nokaut-fazi odlučivalo bi bacanje novčića u slučaju da nakon produžetaka bude neriješen rezultat, a jedino je za finalne mečeve važilo pravilo da se susret ponovi u slučaju remija.
Prije 55 godina vladala su drugačija pravila, pa je staru teško uspoređivati s novijim generacijama
Takva pravila onemogućavaju prikaz stvarne snage cijelog rostera određene reprezentacije i u takvim okolnostima je totalno drugačija taktička priprema jer treneri nisu razmišljali kako eventualnim izmjenama tijekom susreta mogu utjecati na promjenu rezultata.
Transferi igrača bili su još jedna velika razlika iz tog perioda u odnosu na godine koje su uslijedile. Nacionalna prvenstva širom svijeta činili su uglavnom domaći igrači i treneri, pa su i stilovi igre bili tradicionalni.
Karakteristika tog vremena bila je da su domaćini imali značajnu prednost, i to uglavnom zbog suđenja, a Engleska je bila domaćin 1966. godine. Računajući taj turnir, na prvih sedam svjetskih prvenstava domaćin je čak pet puta stigao do finala i tri puta osvojio titulu.
Englezi su na putu do trofeja imali nekoliko kontroverznih susreta, kao i samo finale, jer nikad nitko nije dokazao da je lopta kod gola Geoffa Hrusta za 3:2 u produžecima protiv Zapadne Njemačke prešla gol-crtu. Kasnije je Hrust, pred sami kraj, zabio još jedan gol, potvrdio titulu svoje zemlje i do danas ostao jedini nogometaš koji je postigao hat-trick u finalima svjetskih prvenstava.
Kontroverzan je bio i susret u skupini kada su pobijedili Francusku 2:0 jer je tijekom akcije za drugi gol engleski veznjak Nobby Stiles žestoko udario Jacquesa Simona, nakon čega je francuski sudac pustio da se igra nastavi. Kasnije je FIFA od engleskog saveza tražila da Stiles više ne nastupa na prvenstvu, ali izbornik Engleske Alf Ramsey je zaprijetio savezu da će on napustiti reprezentaciju ako se to dogodi. Na kraju je Stiles igrao i ostale susrete te bio jedan od ključnih igrača u zaustavljanju protivničkih zvijezda, posebno portugalske legende Eusebija u polufinalu.
Ramsey je odlično uklopio igrače u sustav, zato nije zvao "bijelog Pelea"
Samo ovaj primjer pokazuje koliko je taj period bio različit jer FIFA ,kao krovna kuća nogometa, nije imala snagu da naknadno suspendira igrača koji je trebao biti isključen. Također, Francuska je nakon Stilesovog grubog starta ostala s čak dva igrača manje jer nije mogla zamijeniti ozlijeđenog Simona, kao ni Roberta Herbina, kojem je još prije prvog engleskog gola presudila ozljeda.
Ipak, Englezi su na tom prvenstvu imali momčad koja je svakako spadala među favorite. Na golu je bio Gordon Banks, koji se smatra jednim od najboljih golmana svih vremena, a ispred njega je igrao Bobby Moore, jedan od najboljih engleskih braniča svih vremena. Prvo ime reprezentacije bio je veznjak Sir Bobby Charlton, jedan od najboljih koje je Engleska ikad imala.
No tu je bilo i nekoliko igrača koji pokazuju da ova engleska momčad nije bila vrhunski popunjena na svakoj poziciji. Primjerice, prvi desni bek bio je George Cohen iz Fulhama, koji je sezonu prije prvenstva okončao na 20. mjestu od 22 momčadi engleske lige. Imao je samo dva boda više od Northamptona, koji je ispao iz natjecanja.
Lijevog beka igrao je Ray Wilson, koji je sezonu s Evertonom završio na 11. mjestu u ligi, dok je u veznom redu bio mladi Alan Bell čiji je Blackpool na kraju sezone bio 13. na tablici.
Tko je bolji: Beckhamova ili Kaneova generacija?
Stoga Englezi velike zasluge za osvojenu titulu pripisuju izborniku Ramseyju, koji je smatrao da mu je sustav važniji od individualne kvalitete igrača. Zato je, prema pisanju Jonathana Wilsona u knjizi Inverting the Pyramid, s popisa izostavio sjajno krilo Petersa Thompsona, koji je te godine s Liverpoolom bio prvak Engleske. Thompson je bio poznat kao "bijeli Pele" i važio je za jednog od najboljih igrača svoje zemlje.
Ramsey je takvu odluku opravdao igrajući u formaciji 4-1-3-2, u kojoj nije koristio krila. Ogromnu ulogu imao je ranije spomenuti Stiles, koji je svojom borbenošću s pozicije zadnjeg veznog davao balans momčadi. Takav način engleske igre bio je učinkovit, pa je ova generacija ostala upamćena i po nadimku "čuda bez krila".
Kada se sve navedeno uzme u obzir, nije čudno što su Englezi generaciju koja je vladala od 2004. do 2010. godine nazvali zlatnom iako će ona iz 1966. barem još neko vrijeme ostati najveća zbog titule. Dakle, gledajući samo kvalitetu i potencijal momčadi, kao najbolja engleska momčad smatra se ona koju je predvodio Beckham, ali Charltonova je osvojila naslov i zbog toga je više cijenjena.
Međutim, Engleska sad posjeduje generaciju koja se po kvaliteti može usporediti sa zlatnom, a po rezultatu s najvećom. Već ima mnogo stvari po kojima je ispred onih legendarnih, a najveća njena prednost je prosječna starosna dob od 25.4 godine, što ju je smjestilo na drugo mjesto najmlađih na ovom Euru iza Turske (25).
Sad je vrijeme da usporedimo ovu generaciju s onom koju je predvodio Beckham.
Kvaliteta momčadi
Gledajući samo prvu postavu, Englezi su tijekom 2000-ih imali jaču ekipu. Primjerice, u porazu od Portugala nakon penala u četvrtfinalu Eura 2004. godine starteri su bili David James, Garry Neville, John Terry, Sol Campbell, Ashley Cole, David Beckham, Frank Lampard, Steven Gerrard, Paul Scholes, Michael Owen i Wayne Rooney.
Svi oni, osim golmana Jamesa, dolazili su iz najboljih engleskih klubova tog vremena (Manchester United, Chelsea, Liverpool i Arsenal) te su se neprestano borili za najveće trofeje.
Sličan sastav Englezi su imali i dvije godine kasnije, na Svjetskom prvenstvu, kada su ponovno ispali od Portugala nakon penala u četvrtfinalu.
Engleska sada u prvoj postavi ima igrače poput Kalvina Phillipsa iz Leeds Uniteda i Declana Ricea iz West Hama, dok je na golu Jordan Pickford iz Evertona. To na papiru ovu generaciju čini slabijom gledajući prve postave.
Međutim, gledajući cijeli roster, ova generacija je ispred zlatne. Englezi su na Euru 2004. i Svjetskom prvenstvu 2006. godine u ofenzivi kao rezerve imali Emilea Heskeyja, Dariusa Vassella, Petera Croucha i tada vrlo mlade Aarona Lennona i Thea Walcotta, dok danas na tim pozicijama igraju Raheem Sterling, Marcus Rashford, Mason Mount, Phil Foden, Jadon Sancho, Harry Kane, Jack Grealish i Bukayo Saka. Po trenutnoj kvaliteti i potencijalu ovih igrača, Engleska nikada nije imala bolji izbor.
Ipak, Beckhamova generacija u ovom segmentu ima malu prednost zbog snage prve postave.
Sustav i kompatibilnost igrača
Najveći problem engleske generacije iz 2000-ih godina je što nikada nije pronašla način kako da izvuče najbolje iz Gerrarda, Lamparda i Scholesa. Radilo se o igračima koji spadaju među najbolje veznjake svih vremena, ali tadašnji izbornik Sven-Goran Eriksson koristio ih je u običnoj formaciji 4-4-2, gdje je Scholes na Euru 2004. godine igrao na lijevoj strani i djelovao je poput krila.
Upravo je to bio jedan od ključnih razloga zbog kojih je legendarni veznjak Manchester Uniteda već tog ljeta okončao reprezentativnu karijeru iako je imao nepunih 30 godina.
"Nismo imali trenera koji je imao hrabrost da rasporedi našu veznu liniju. Imali smo najbolji vezni red na papiru. Tu su bili Lampard, Gerrard, Scholes, Beckham, Hargreaves, Carrick... Igrali smo običnu 4-4-2 formaciju. Ako već imaš najbolje veznjake, koristi ih u rombu ili u nekom drugom sustavu", rekao je jednom prilikom Rio Ferdinand.
Sadašnja generacija nema problema sa sustavom. Gareth Southgate uglavnom igra u formacijama 4-3-3 i 3-4-3, a njegova momčad nema problema s prilagodbom. Na ovo je bitno utjecalo što su skoro svi sadašnji igrači Engleske tijekom proteklih nekoliko sezona u svojim klubovima igrali u ova dva navedena sustava, i to kod najboljih trenera svijeta poput Pepa Guardiole, Jurgena Kloppa, Mauricija Pochettina, Brendana Rodgersa, Josea Mourinha...
Kemija u ekipi
Veliki problem Beckhamove generacije bilo je i veliko rivalstvo u klubovima koje je loše utjecalo na njihov odnos u reprezentaciji.
"Mislim da smo se više družili iz poštovanja, a ne iz neke jake veze, bliskosti ili neke ljubavi. Kada sam pričao s nekim kolegama iz Brazila, oni su jedva čekali da idu na reprezentativna okupljanja. Mi nismo imali takav osjećaj", kazao je Steven Gerrard za BT Sport.
Kaneova generacija je također sačinjena od igrača koji su međusobno rivali, ali to njima ne stvara prepreku da u reprezentaciji vlada zajedništvo. Tu je veliku ulogu odigrao i Southgate.
"Mi imamo sjajan napad, ali ne možemo svi igrati. Southgate je uradio zaista dobar posao da se svi osjećamo uključeni. On sa svima razgovara na dnevnoj bazi", kazao je Jack Grealish tijekom ovog Eura.
Snaga klubova i natjecanja
Kada je u pitanju snaga engleskih klubova i Premiershipa, ova generacija je skoro identična onoj iz 2000-ih.
Englezi su od 2004. do 2009. godine redovno imali predstavnike u polufinalima Lige prvaka, imali su dva osvajača natjecanja i ukupno četiri kluba koja su gubila u finalima.
U posljednje četiri sezone Engleska je dala dva osvajača Lige prvaka i tri kluba koja su gubila u finalima, a od 2017. godine je dva puta osvojila i Europa ligu te jednom imala predstavnika koji je poražen u finalu tog natjecanja.
Sreća
Zlatna generacija jednostavno nije imala sreće. Na Euro 2004. godine došla je bez Rija Ferdinanda, koji je bio suspendiran zbog dopinga, a na Svjetskom prvenstvu 2006. godine bila je bez Scholesa, koji se rano oprostio.
S oba natjecanja ispala je u četvrtfinalu od Portugala nakon penala, a pri om je u drugom okršaju s tom selekcijom od 62. minute igrala bez Rooneyja, koji je zaradio crveni karton.
Popravni ispit za ovu generaciju, nakon razočaravajućeg ispadanja u kvalifikacijama za Euro 2008. godine, kada im je na Wembleyju presudila Hrvatska, trebalo je biti Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi 2010. godine, ali Engleska je tamo otišla bez ozlijeđenog Rija Ferdinanda, a onda joj suci u osmini finala nisu priznali čisti Lampardov pogodak za 2:2 protiv Njemačke, nakon čega su izgubili 4:1.
Southgateovu momčad prati i faktor sreće. U Rusiji su na putu do polufinala imali Kolumbiju, koju su pobijedili nakon penala, i Švedsku, dok su na ovom Euru nakon trijumfa nad Njemačkom u osmini finala naletjeli na Ukrajinu, poslije koje ih čeka Danska u polufinalu.
Rezultat
Rezultat je neupitno na strani Southgateove generacije, koja već ima dva polufinala na velikim natjecanjima i sada je na pragu finala. Na Euru je fascinirala time što je u pet utakmica do polufinala stigla bez primljenog gola, što je rekord natjecanja.
S obzirom na dob, za očekivati je da će ova generacija uglavnom u istom sastavu dočekati još barem tri velika prvenstva, što joj povećava šanse da osvoji veliku titulu, čime bi nadmašila i generaciju iz 1966. godine.
Stoga, kada pogledamo sve prednosti ove generacije, jasno je da ona već sada spada u sami vrh najboljih engleskih svih vremena te da već 11. srpnja može postati i najveća.