U JEKU nacionalne euforije povodom velikog uspjeha na Svjetskom prvenstvu, pojavila se teza kako je tvorac ove reprezentacije, na direktan ili indirektan način, Zdravko Mamić. Primjerice, Kruno Jurčić je rekao da se radi o čak 17 igrača, ali za razliku od njega - vjernog vojnika koji ostaje uz onoga koji ga je gurnuo na trenersku poziciju kako bi lakše od Dinama napravio trgovačku agenciju - postoji dio javnosti i medija koji potiho propagiraju tu ideju. U moru mitova koji okružuju hrvatski nogomet, ovaj usamljeno stoji na pijedestalu čistog idiotizma.
Čak 9 od ukupno 23 igrača (22 bez Kalinića) nije nikad došlo direktno pod skute alfe i omege hrvatskog nogometa. U tu skupinu spada Ivan Rakitić, kao igrač koji je u potpunosti odgojen vani. Slični su primjeri Ćalete-Cara i Ivana Perišića koji su svoje prve korake napravili u Hrvatskoj, ali su ipak daleko od pogleda međugorskog vožda gradili svoje karijere. Konačno, u tu skupinu spada i ostatak igrača koji su stvoreni i koji su se probili iz drugih domaćih klubova: Danijel Subašić (Zadar), Lovre Kalinić (Hajduk), Ivan Strinić (Hajduk), Filip Bradarić (Hajduk), Ante Rebić (Vinjani) i Nikola Kalinić (Hajduk). Neki od njih promijenili su sredine i okolnim putem tražili lovorike u HNL-u u kojem su logistički morali gledati u leđa upravo Mamićevu Dinamu, ali nijedan od njih nije produkt Zdravka Mamića. U redu, a što je s igračima Dinama?
Veliko ime i skaut služba
Ne treba čuditi što se koristi prilika pa se baš svakog igrača koji je bio u Dinamu predstavlja kao pobjedu politike modrog kluba. Josip Pivarić je u Dinamu od trenutka kada je krenuo u osnovnu školu i njegov dolazak na Maksimir nema nikakve veze s tadašnjom upravom kluba. Ista stvar vrijedi i za Vedrana Ćorluku, Tina Jedvaja i Marka Pjacu (koji se vratio u Dinamo nakon epizode u ZET-u), sve su to klinci koji su svojevoljno stigli u najveći hrvatski klub. Marcelo Brozović je produkt škole Hrvatskog Dragovoljca. Milan Badelj je produkt najprije Ponikva, potom Zagreba, pa tek onda Dinama - i nije nikakvo čudo što je stigao u Dinamo kao najtalentiraniji igrač neke mlade selekcije u Zagrebu. Tako je bilo i prije skoro 50 godina kada je u Zagreb stigao Štef Deverić iz Lomnice ili kada je prije 35 godina stigao Zvonimir Boban iz Runovića. Dinamo na svoje ime i veličinu okuplja najbolje igrače u svim uzrastima, a raspadom Jugoslavije tržište talenta uglavnom se podijelilo na samo dva kluba. A suprotno mišljenju njegovih medijskih pokrovitelja, Dinamo je postojao i prije Zdravka Mamića. Sve su to igrači koji su poput stotina drugih u prošlosti prošli kroz sustav i Hitrec-Kacijan školu te se probili u reprezentaciju.
Može se spomenuti i najvećeg "krivca" iskrivljene percepcije, a to je Dinamova skaut služba koja je u više navrata pokazala da je odlična. Mateo Kovačić stigao je kao čudo od djeteta u Dinamo i razvijao se ispravnim putem sve dok ga Genijalni um nije odlučio prodati nakon doslovno jedne prave sezone u klubu. Talent kojeg on posjeduje je preočit, zbog čega su ga i kao dijete htjeli najveći europski klubovi i on nema nikakve veze sa sistemom koji vlada u Dinamu. Skaut služba je na vrijeme primijetila i Šimu Vrsaljka, pa se Dinamo okoristio još jednim dobitkom iz dalmatinskog bazena, bez da je Zdravko Mamić ikad sudjelovao u njegovu pronalasku, razvoju ili planskom uvođenju u momčad koju je krcao bezveznim strancima veći dio svog mandata. Igrači koji stižu iz Dinama će po svakoj procjeni i logici uvijek biti temelj reprezentacije. Recimo, generacija Brončanih iz 1998. godine apsolutno je usporediva po broju igrača koji su barem dio svojeg nogometnog odgoja proveli u Hitrec Kacijanu - Dario Šimić, Zvonimir Soldo, Robert Prosinečki, Silvio Marić, Zvonimir Boban i Zoran Mamić. Moram priznati da nikad u životu nisam čuo rečenicu kako su Zlatko Canjuga ili Franjo Tuđman iskovali svjetsku broncu.
Prvak manipulacija
Vjerojatno najnelogičnije zasluge za njegov doprinos ovoj reprezentaciji ide prema igračima koji su u Dinamo stigli kao već etablirane domaće zvijezde, proizvedene i plasirane na tržište u drugim klubovima. Domagoj Vida je nakon razočaravajuće avanture u Leverkusenu stigao u Dinamo kojem je dao tek jednu i pol sezonu svoje karijere. Mario Mandžukić dao je puno više, ali on je već u Zagrebu pokazao da je vjerojatno najbolji napadač lige, već tada na meti stranih klubova. Ne radi se ni o kakvom otkrivanju skrivenih dragulja, nego o sasvim prirodnom jačanju momčadi. Sudeći prema Dinamovim europskim rezultatima i nedavnim osječkim procesima, jedino što je ojačalo u tom periodu bili su džepovi Dinamovih vladara.
Ključnih igrača Mamić se - odrekao
I konačno, stižemo do dvaju primjera stvarne Mamićeve ostavštine i rezultata. Da je Mamićev izbornik i poslušnik Ante Čačić ostao na hrvatskoj klupi, Andrej Kramarić nikad ne bi bio u igri da zabije dva gola u Ukrajini koja su omogućila ruski san. Da se pitalo Zdravka Mamića, taj isti Kramarić koji je već sada dokazao da će biti nositelj reprezentacije u godinama koje slijede, vjerojatno ne bi bio ni blizu reprezentacije. Najbolji centarfor u povijesti Dinamovih mladih selekcija godinama je bio zanemarivan i guran u druge i treće momčadi, gledajući u leđa raznim Slepičkama i Papadopoulosima, da bi tek nenadanim rastom projekta u Rijeci dobio pravu šansu pokazati koliko vrijedi. Njemu je baš zbog interesa Dinamova čelnika oduzeto nekoliko najboljih godina karijere.
Drugi primjer je, onaj najslikovitiji, Luka Modrić. I dok se danas treneri i mediji na cijeloj planeti dive najboljem hrvatskom igraču, maksimirski vožd je njegov talent "prepoznao" tako da ga je gurnuo u bespuća BIH lige. Još bolje, i još ironičnije od toga, po povratku ga je usmjerio u Zaprešić s Eduardom i Ćorlukom koji je zahvaljujući, između ostalog, tom velikom poklonu ostavio Dinamo pet pozicija iza sebe, u popularnoj Ligi za bedaka. Dok je Josip Kuže još 2003., na podsmijeh mnogih, govorio kako Zlatana Ibrahimovića u kvalifikacijama treba čuvati upravo Vedran Ćorluka, Zdravko Mamić ga je slao u nogometnu provinciju. Od ta tri odbačena igrača, pokojni Dinamov trener stvorit će najboljeg stopera, veznjaka i napadača cijele generacije domaćih nogometaša.
Modrić je, kao i Kramarić, uspio unatoč teškim i bespotrebnim preprekama koje je pred njih postavljao upravo model Zdravka Mamića. Čovjek iz Međugorja nije kreator hrvatskog srebra u Rusiji, on je grobar koji je postavljao izbornike liliputance, uživao u blagodatima sistema u kojem je on na dobitku, a hrvatski nogomet na gubitku te se kitio perjem sjajnih talenata koji su stizali u Dinamo i napredovali uz pomoć skauta i trenera daleko od njegovih očiju. A ako vas je itko uvjerio u suprotno, pogledajte malo bolje. Srebro oko vrata hrvatskih nogometaša svjedok je svih problema koje su morali prebroditi da do njega stignu.