DRUGOG ožujka održat će se prvi, povijesni izbori u Dinamu. Više puta pisali smo o tome kako su članovi, nezadovoljni razinom transparentnosti samog procesa i činjenicom da platforma za provođenje izbora nije odabrana na javnom natječaju, zasuli klub mailovima u kojima su izrazili skepsu oko regularnosti izbora.
Klub im je prije koji dan odgovorio, ali zasad garancije s Maksimira da su Dinamo i Dekod (tvrtka angažirana za provedbu izbora) poduzeli sve potrebne mjere da spriječe potencijalne manipulacije nisu bile uvjerljive ni precizne. Zbog toga smo potražili stručni savjet od Lea Fela.
Fel je doktorski student na Sveučilištu u Luksemburgu koji se bavi elektroničkim glasanjem, s posebnim naglaskom na internetsko glasanje. Po struci je magistar prava s diplomom Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Na Sveučilištu u Luksemburgu provodi interdisciplinarno istraživanje (politologija, pravne i računalne znanosti) o različitim ishodima projekata za uvođenje internetskog glasanja na političkim izborima u europskim državama.
S tehničke i teorijske strane, što vidiš kao ključne probleme ili neodgovorena pitanja ususret izborima u Dinamu?
Prvenstveno, dojma sam kako tema metode glasanja, u ovom slučaju elektroničko glasanje, prevladava u medijima i među članovima kluba od samog početka objave načina provođenja izbora u Dinamu. To pomalo u drugi plan stavlja samu predizbornu kampanju i važne teme koje bi trebale biti najvažnije članovima i zainteresiranoj javnosti, a vezano uz buduću viziju Dinama.
Navedeno je posljedica inicijalno šture komunikacije kluba, gdje su objavljene neke osnovne informacije da će glasanje biti u elektroničkom obliku (online i putem glasačkih računala u Maksimiru), a da same pojedinosti tog sustava, poput kompetencija zaduženih za razvoj sustava za e-glasanje, tehničkih karakteristika, sigurnosnih i zaštitnih mehanizama, nisu bile javno komunicirane.
Nedostatak i reduciranost komunikacije pobudili su brojna pitanja kod članova kluba koji su masovno slali e-mailove kako bi ukazali na navedeni problem. Dinamo je u odgovoru na pitanja navijača kao jedan od razloga odvijanja izbora u ovom obliku izdvojio činjenicu da više od 50% članova živi van Zagreba i okolice. To je argument uključivanja što većeg broja glasača u izborni proces i kao takav je legitiman.
Ipak, elektroničko glasanje u svim svojim oblicima može se provesti ako je sve odrađeno kako treba. Riječ je o brojnim tehničkim, društvenim i pravnim aspektima koje treba uzeti u obzir. U takvim projektima sudjeluju timovi osoba različitih disciplina, potrebne su godine te prilični financijski i stručni resursi za razvoj solidnog sustava.
Za provedbu elektroničkih izbora odabrano je trgovačko društvo Dekod d.o.o., široj javnosti poznato po mrežnoj platformi za prodaju ulaznica. Osobno nisam uspio pronaći prijašnje reference Dekoda vezano uz razvoj sustava za elektroničko glasanje niti sam iz svog znanstvenog rada upoznat s nekim stručnjacima iz navedenog poduzeća koji sudjeluju na konferencijama na kojima se okupljaju svi dionici iz sustava e-glasanja, među ostalim, i privatna poduzeća koja nude takve usluge.
Sustavi za e-glasanje su među najsofisticiranijim računalnim sustavima i potrebno je posebno subspecijalističko znanje, čime raspolaže samo mali broj svjetskih država. Pomalo ironično, put do demokratskih izbora u Dinamu trajao je godinama, a prvi izbori se odmah povjeravaju za provedbu nekoj trećoj strani. Izbori su, važno je naglasiti, socijalni ritual i upravo se prihvaćanje izbornih rezultata temelji na sudjelovanju svih članova neke zajednice u glasanju, promatranju, prebrojavanju glasova i utvrđivanju rezultata.
Svaki prosječan čovjek može razumjeti sve izborne radnje kod tradicionalnog glasanja, a kod e-glasanja to može samo mali broj računalnih stručnjaka. Također, nije isto nogometnu utakmicu pratiti uživo na stadionu, preko TV-a ili putem aplikacije za rezultate.
Osim toga, zlatni standard e-glasanja je transparentnost u smislu javne objave izvornog koda aplikacije i svih pratećih protokola i elemenata sustava. Bez navedenog ni glasači, ni kandidati, ni članovi izbornog povjerenstva ne mogu biti sigurni da aplikacija nema nikakvih grešaka, mogućnosti za unutarnje manipulacije ili vanjske napade i slično.
Tek bi takva razina transparentnosti omogućila stručnjacima da provjere sve elemente aplikacije. I da, time se ne krši intelektualno vlasništvo ili kakva poslovna tajna – javno objavljeni kod nitko ne smije komercijalno koristiti, ali svatko ima pravo provjeriti i izvijestiti o eventualnim nedostacima.
Ako neko poduzeće nije spremno na tu razinu transparentnosti, onda razvoj takvog sustava treba prepustiti drugima. Ukratko, poduzeće koje razvija e-glasanje za izbore u Dinamu nema javno dostupnih referenci od prije u razvoju takvih sustava, dok o programskom kodu i ostalim elementima sustava ne znamo gotovo ništa, a trebali bismo znati sve.
S obzirom na dosad dostupan opis izbora, vidiš li neki problem koji bi glasači mogli imati sa svoje strane, što se same izvedbe tiče?
Prije svega, svaki sustav se testira prije objave i korištenja, tako je i s e-glasanjem. Neke od poteškoća možda neće biti vidljive do najkritičnijeg dana, a to je dan izbora, ako prethodno ne budu organizirana testna glasanja.
Također, svako e-glasanje, bilo putem vlastitog uređaja ili putem javnog računala na glasačkom mjestu, mora biti intuitivno, brzo i ugodno za glasača. U ovom slučaju, glasač će prvo morati prethodno povezati svoj račun na ulaznice.hr s članskim profilom GNK Dinamo, a zatim se na dan izbora prvo ulogirati na ulaznice.hr.
Tamo će otići na poveznicu za glasanje, zatim će glasaču stići mail s kodom koji će unijeti u sustav za glasanje, dodatno će dodati sken svoje osobne iskaznice i onda glasati. U tome su moguće brojne poteškoće tehničke prirode, e-mail može otići u spam ili promocijski folder pa glasači neće možda ni pronaći svoj kod na vrijeme.
Moguće je da su neki korisnici manje informatički pismeni i neće znati poduzeti sve korake za glasanje, neki će pristupiti mobilnim uređajima koji mogu biti nezgodni za obavljanje svih navedenih radnji i slično. Sam postupak glasanja online postaje time iz glasačke perspektive prilično kompliciraniji i dulji od klasičnog glasanja putem papirnatih glasačkih listića. To nije svrha e-glasanja.
Tu se postavlja pitanje dovoljne tehničke podrške za birače tijekom izbornog dana za pomoć oko glasanja, prisutnih tehničara u Maksimiru koji bi otklanjali možebitne probleme s glasačkim računalima, osiguranje rezervnih glasačkih računala u slučaju kvarova, plan u slučaju pada glasačkog servera, plan u slučaju nestanka struje.
Ukratko, e-glasanje nosi brojne moguće tehničke poteškoće te je potrebno imati plan B, a čak i Estonija, koja ima internetsko glasanje, ima plan B na način da će se održati u potpunosti papirnati izbori ako bude problema prilikom online glasanja.
Tamo je internetsko glasanje nekoliko dana prije samog izbornog dana pa se na vrijeme svi mogu prebaciti na papirnato glasanje. Potrebno je imati sveobuhvatne planove jer mnogo toga može poći u krivom smjeru. Ovo su prvi izbori u Dinamu i kao takvi trebaju biti festival demokracije, a ne ostaviti gorak okus među članovima.
Klub je neki dan odgovorio na navijačke dvojbe po tom pitanju, možeš li ocijeniti jesu li poduzeli odgovarajuće radnje da zaštite izborni proces?
Priopćenje kluba je možda uvjerilo neke od članova kako je shvaćena njihova zabrinutost te da će ona biti adresirana, odnosno da će sustav biti dodano poboljšan. Meni, kao nekome tko se znanstveno bavi e-glasanjem, to nije povećalo povjerenje.
Klub nije objasnio koji su bili kriteriji za inicijalno kontaktiranje tri gospodarska subjekta za provedbu e-glasanja, niti su objavljene reference Dokoda u području e-glasanja, niti je točno tehnički objašnjeno kako sustav funkcionira.
Dat ću jedan primjer. Na pitanje o tome kako će se osigurati tajnost glasanja, odgovor kluba glasi: "Rezultati glasanja bit će dostupni isključivo izbornom povjerenstvu, i to u agregiranom obliku bez uvida u pojedinačne glasove."
Meni to budi dodatna pitanja poput: Kako će se to postići? Hoće li se koristiti kriptografski protokoli, ako da, koji? Kako će se osigurati nepovezivost pojedinog glasačkog profila s glasom, kako će se ta veza "presjeći"?
Kod same autentifikacije glasača putem interneta traži se prvo login, zatim kod s maila, pa na kraju sken osobne iskaznice. Kako je sken prilično čvrst dokaz nečijeg identiteta, recimo to tako, onda nema potrebe tražiti i kod putem e-maila.
I na kraju, sustav nije automatiziran te će se svaka osobna iskaznica ručno provjeravati prije odobravanja poslanog glasa, što bi moglo produljiti objavu rezultata izbora. Puno je pitanja, odgovori su općeniti i šturi, a to ne pridonosi povećanju povjerenja i izbornom integritetu.
Kako ti se čini to što će izbori i na Maksimiru opet biti elektronički, kako će to izgledati u praksi? Kako će točno ljudi tamo glasati?
Jedno od pitanja navijača je bilo kako će se onemogućiti slučaj da neka osoba glasa dva puta, putem interneta i zatim elektronički na Maksimiru. Klub je u svojim odgovorima zapravo rekao da je riječ o istom sustavu i da članovi trebaju znati da su izbori na Maksimiru također online izbori, samo što članovi neće glasati od kuće preko svojih računala, već na Maksimiru putem računala koje postavlja poduzeće Dekod.
Time su članovi dovedeni u pomalo nezgodan položaj. Naime, internetsko glasanje obično se ne uvodi kao jedina metoda glasanja. Biračima se ostavlja na volju da, ako iz nekog razloga ne žele glasati putem interneta, dođu na glasačko mjesto i glasaju preko papirnatih glasačkih listića.
U slučaju izbora u Dinamu, svi će članovi zapravo glasati putem interneta, neovisno o tome gdje internetu pristupaju, od kuće ili s Maksimira. Iz perspektive glasača koji živi blizu stadiona, sasvim je svejedno kako će glasati jer ne može glasati metodom u koju ima više povjerenja.
Jedino ako taj glasač nema svoje računalo, mobitel ili internetsku vezu, onda će doći osobno na Maksimir i glasati. I da, eventualno zbog same simbolike glasanja i fotografiranja na Maksimiru kao neke vrste uspomene.
Pričao si o stranama koje mogu narušiti regularnost izbora. Tko sve može napasti sustav?
Svatko tko ima pristup internetu može teorijski napasti sustav za e-glasanje. Hoće li taj napad uspjeti, hoće li biti uočen ili proći neopaženo, kakva će magnituda tog napada biti – to ovisi o robusnosti sustava za e-glasanje.
No kako javno ne znamo kakav je to sustav, može se samo nagađati kakvi su mehanizmi, kakvi napadi su mogući, a kakvi ne i slično. Sigurnost e-glasanja ne postiže se reduciranom komunikacijom i nedijeljenjem informacija.
Baš suprotno, objektivna sigurnost i subjektivna percepcija povjerenja stječu se transparentnošću i otvorenom komunikacijom. Izbori nisu matematička operacija da bi se trebala osigurati isključivo tehnička ispravnost sustava, već i glasači trebaju imati dovoljno pouzdanja da će sustav biti pošten.
Što se može napraviti da se povećaju transparentnost i sigurnost?
Javna objava svih elemenata sustava za elektroničko glasanje, omogućivanje analize sustava od neovisnih stručnjaka i javna objava njihovog izvješća o analizi. To je onda polazna točka za daljnja unapređenja sustava. A ima li za to dovoljno vremena s obzirom na to da su izbori već 2. ožujka, nisam siguran.
Treba razmotriti i klasično glasanje preko papirnatih glasačkih listića kao plan B u slučaju bilo kakvih poteškoća. Na kraju dana, izvjesnost da izborni rezultat odražava pravu volju članova nosi veću težinu od mogućnosti da baš svi mogu glasati, posebice u svjetlu činjenice da svako odgađanje izbora zbog tehničkih poteškoća nije u interesu Dinamu zbog potrebe što skorijeg konstituiranja skupštine i izbora novih klupskih tijela.
Kakva je generalna praksa s elektronskim izborima, zašto to nije čest slučaj u svijetu? Koliko uopće postoji firmi koje imaju dovoljno kvalitetne i sigurne sustave?
Brojne države bile su zainteresirane ili čak pokušale razviti internetsko glasanje, ali na kraju se nisu odlučile za uvođenje tog noviteta. U Europi danas imamo Estoniju kao jedinu državu koja nudi mogućnost da građani glasaju putem interneta na svim izborima, ali time nisu ukinuta izborna mjesta i tradicionalno glasanje.
Francuska za neke malo manje važne izbore za francusku dijasporu nudi takvu mogućnost, ali ne za predsjedničke ni europarlamentarne izbore. Posljednja država koja je uvela internetsko glasanje je Rusija te će dio ruskih birača imati mogućnost takvog glasanja na predstojećim predsjedničkim izborima. Koliko mi je poznato, u Kanadi se internetsko glasanje koristi za lokalne izbore.
Razlozi za tako mali broj država jesu prvenstveno veliki rizici, jednom kad je nešto na internetu, dostupno je za napad svima u svijetu. Što je najgore, neki od napada možda nikad neće biti otkriveni, a pretvaranje glasačkih listića u bitove smanjuje razumijevanje izbornog procesa svih građana u područje uske ekspertize malog broja osoba.
Politička klima u posljednjim godinama se dodatno zaoštrila te brojne države smatraju da u situaciji brojnih geopolitičkih sukoba i unutarnjeg pada povjerenja u institucije nije najpametnije uvoditi novu metodu glasanja, za koju ni ne znaju hoće li im donijeti kakve benefite. Primjerice, u Estoniji internetsko glasanje nije povećalo odaziv birača na izbore, u najboljem slučaju je smanjilo daljnji pad i stabiliziralo postojeće razine izlaznosti.
S druge strane, u Švicarskoj se pokazalo da dijaspora ima tendenciju većeg korištenja internetskog glasanja i da je to grupa koja bi mogla imati benefite od toga. Zbog malog broja slučajeva u svijetu, teško je izvući generalne zaključke koji bi mogli biti primjenjivi u kontekstu Hrvatske.
I naposljetku, smatram da e-glasanje ima svoje prednosti i da je potrebno pratiti što se događa u svijetu i možda jednog dana ići u tom smjeru, ali prije svega to treba biti promišljeno, planski, transparentno, bez prečica i uz sve potrebne garancije da je sustav siguran i zaštićen. Sve drugo će samo stvoriti sumnju u javnosti i e-glasanje nikad neće dobiti svoju priliku.