KADA su Danci u finišu prvog poluvremena okršaja protiv Finske na Euru stvorili bedem oko Christiana Eriksena, kojem su liječnici pred očima cijelog svijeta spašavali život, nikome više nije bilo do nogometa. Ako postoji fotografija koja simbolizira timski duh i snagu momčadi, onda je to upravo ona na kojoj Danci štite svog prijatelja od očiju javnosti, pohlepnih objektiva, bezobzirnih telefonskih kamera i anđela smrti.
Danski put od kuta na Parkenu do Wembleyja veći je od titule
Sa suzama u očima Danci su upućivali molitve i nadali se da će Eriksen preživjeti srčani udar. Na semaforu stadiona Parken u Kopenhagenu, na kojem je boravilo 25 tisuća navijača, stajalo je "Danska - Finska 0:0", ali to je bilo najmanje važno. Jedina utakmica, u kojoj su svi navijali za jednu osobu, igrala se u kutu terena, gdje su liječnici oživljavali Eriksena.
Nakon poraza hrabre Danske u produžecima od Engleske u polufinalu Eura sva je priča stala u jednom penalu, koji su vidjeli samo Danny Makkelie i njegovi pomoćnici u VAR sobi, ali danski put od onog mjesta gdje su Vikinzi formirali zid na Parkenu pa sve do Wembleyja veći je od penala, polufinala, finala i titule.
Danci neće podići trofej kao 1992. godine, kada nisu ni trebali igrati na Euru. To će učiniti Italija ili Engleska, ali najveća pouka nezaboravnog turnira bit će molitva za jedno srce koje je zamalo stalo pa onda postalo inspiracija, na čijim su krilima Danci vjerovali u sebe i kada su nakon dva kola bili posljednji u skupini, bez ijednog osvojenog boda.
Momčad Kaspera Hjulmanda je u tom susretu protiv Finske, kada je ispratila Eriksena u bolnicu, morala nastaviti igrati iako nije bila psihički spremna. Morala je nastaviti i onda kada je Finska golom Joela Pohjanpala povela u 60. minuti, kao i nakon penala koji je u 74. minuti promašio njihov ratnik Pierre Emile Hojbjerg.
Nitko nije želio sresti hrabre Vikinge
Nije stala ni poslije onog poraza od Belgije (2:1) na Parkenu u 2. kolu, kada je najprije povela i ponadala se da su stvari konačno kliknule pa se onda razočarala zbog još jednog poraza.
Protiv Rusije nije imala pravo na kiks. Bila je to posljednja šansa da pred svojim navijačima dođe do pobjede i izbori nokaut-fazu. Uvjerljivim trijumfom 4:1 Danska je osigurala drugo mjesto u skupini, a sudbina je htjela da joj se poklope i ostali rezultati na Euru, što joj je omogućilo bolji ždrijeb.
Već tad je bilo jasno da će Danska biti momčad koja se nikog neće plašiti. U skupini su ostali bez najboljeg igrača, kojeg s terena nije sklonila suspenzija ili klasična ozljeda, nego nesreća koja mu je mogla odnijeti život. Potom su u posljednje kolo skupine ušli bez boda, a onda razbili Rusiju. Pored svih kvaliteta koje posjeduje ova reprezentacija, nije postojala sumnja da će oni imati najveći motiv da idu do samog kraja.
Nisu više igrali za sebe, nego za virtuoza koji je morao u bolnicu
Nisu više igrali za sebe, obitelji, svoju zemlju, već za virtuoza koji je trebao biti njihova glavna uzdanica. Takvog suparnika nitko ne želi sresti.
Prvo je stradao Wales (4:0), a onda Češka (2:1), koja je ranije iznenadila Nizozemsku. Danska je odjednom bila u polufinalu i nitko je nije mogao otpisati.
Kasper Schmeichel je fenomenalno branio, Andreas Christensen i Jannik Vestergaard, predvođeni kapetanom Simonom Kjaerom, bili su neprobojni u obrani. Po bokovima su bili neumorni Jens Stryger Larsen i Joakim Maehle, koji spada među najbolje igrače natjecanja. U veznom redu su i srce i znanje pokazivali Thomas Delaney i Hojbjerg, dok su naprijed briljirali Martin Braithwaite te mladi Mikkel Damsgaard i Kasper Dolberg, a vrlo opasna ekipa uvijek se mogla pouzdati i u veliku pomoć s klupe, koju su nudili Yussuf Poulsen, Christian Norgaard, Daniel Wass...
Semafor svakako nije bio mjerilo kojim smo ocjenjivali Dance
Istu hrabrost i kvalitetu Danska je pokazala protiv Engleske pred 60 tisuća navijača na Wembleyju. Iako su na tribinama dominirali domaći navijači, Danska se opet borila kao da igra na svom Parkenu, a sama činjenica da je pala tek u produžecima, i to nakon penala koji nije postojao, pokazuje kakvu je izvedbu pružila.
Njeno ispadanje je sigurno rastužilo sve danske navijače, igrače i članove stručnog stožera, ali kada se emocije malo slegnu, svi oni će znati da su odradili lavovski posao, čija se veličina ne može mjeriti jednim penalom.
Svim Dancima, kao i svima koji su pratili Euro, dovoljno je sjetiti se finiša prvog poluvremena na Parkenu i povezati ga s borbom u produžecima na Wembleyju. Ni tada u Kopenhagenu, kao ni u polufinalnoj noći u Londonu, nije semafor bio taj čime su nas Danci impresionirali. To je bilo njihovo srce.
I zaista, ne radi se ovdje o patetici, pukom tapšanju po ramenima i običnom davanju utjehe. Danci su pobjednici bez medalje.