STATUS koji bi Dinamo htio imati ne dobiva se dodavanjem jednog slova prefiksa, ni animiranjem navijača da na utakmice dolaze sindikalnim izletom koji uključuje besplatnu ulaznicu, prijevoz i ručak u seoskom domaćinstvu.
Ali, komičnost najnovijeg tumačenja Dinamove starosti nije u tome, uostalom, Dinamo po nizu ključnih kriterija i je nasljednik Građanskog: Raspuštanjem potonjeg Dinamo je preuzeo 12 igrača, trenera Martona Bukovyja, navijače, nadimak "Purgeri", a Dinamov grb varijacija je na simbol Građanskog.
Čudnovat slučaj Nogometnog kluba Dinamo: Što stariji, to mlađi!
Problem je što su Croatia i Dinamo u posljednjih 12 godina sami i "ničim izazvani" slavili tri obljetnice na kojima je klub puhao po ovoliko svjećica: 1998. Croatia 95 (jer je prema Tuđmanovom tumačenju povijesti klub bio slijednik Građanskog, ali i HAŠK-a, osnovanog 1903.)
2001. na torti ih je bilo 90! Ako se pitate kako se to Dinamo nakon tri godine pomladio za pet godina, odgovor je sljedeći: Nakon vraćanja imena Dinamo, odlučeno je kako od HAŠK-a jesu '45. baštinili Čajkovskog, Kacijana i Maksimir, ali ne i 42 godine povijesti i da je jedini pravi prethodnik kluba Građanski.
Do 2005. "Brad Pitt iz Maksimira" se stigao pomladiti drastičnije od lika iz Fitzgeraldove pripovijetke i Fincherovog filma - sada se svečano obilježavalo 60 godina kluba, tj. Dinamo je slavio samo Dinamov rođendan, riješen povijesnog balasta prije 1945.
Kramer protiv Kramera: Klupski historiograf prilagođava povijest kluba aktualnim gazdama
Kada je riječ o bilo čemu što se tiče povijesti kluba, ultimativni autoritet je Fredi Kramer, pisac svih klupskih almanaha, monografija i godišnjaka još od vremena SFRJ, koji je do danas zadržao savršen osjećaj za aktualni politički trenutak i vodstvo kluba, kojem se onda prilagođava još jedna u nizu luksuznih, bogato opremljenih monografija i klupskih leksikona.
To što pritom "činjenice" iz Croatijine monografije neće biti u suglasju s onima iz Dinamove istine, iako je između tiskanja ove dvije knjige prošlo par godina, ne predstavlja mu osobit problem, jer evo, već sprema novu monografiju kojom će naravno objasniti da je Dinamo stogodišnjak.
Selo moje malo na Maksimir je protiv Bruggea stalo
"Simbol hrvatstva", "gospoština", "ponos", "najbolji travnjak u ovom dijelu Europe", "izbirljiva zagrebačka publika"... pojmovi su koji su se vezivali uz Dinamo sve do vremena kad su klubom zavladali Franjo Tuđman i Zdravko Mamić . Da ne romantiziramo, Dinamo je važio i za luzerski klub, rekordera po broju "osvojenih" drugih mjesta u prvenstvu i poraza u finalu Kupa, ali uvijek je bio i ostao građanski, ne zbog imena prethodnika, ili zato što bi njegovi navijači iz Zagreba bili vrjedniji od onih iz Oriovca.
Bio je građanski i zagrebački, ali i svih onih koji su se mnogo prije autoputeva, iz Hercegovine i Dalmacije satima truckali do Maksimira u autima ili vlakovima, koji nisu imali mjesta da prime sve Dinamovce iz Slavonije. Te navijače se nije trebalo privlačiti besplatnim kobasicama, pivom, šalovima, niti navažati klupskim busevima ili vabiti stotinama besplatnih i podijeljenih karata, kao recimo za Brugge i Villarreal, kada se u Zagrebu nije mogao naći slobodan bus jer su svi bili angažirani u velikoj operaciji punjenja istoka i juga djecom iz nogometnih škola nekoliko okolnih županija i zaposlenicima državnih firmi iz provincije.
Današnji Dinamo, kojeg bojkotiraju vlastiti navijači, nije dinamovski, ni građanski, nego tek "bratski" i to ne može promijeniti nikakvo slovo dodatka ili tretman postaravanja koji će izglasati marionete u Izvršnom odboru i tajni skupštinari na Skupštini kojoj članovi Dinama nemaju pravo pristupa.