Foto: Getty Images/Guliver Image, Index
ZLATKO MATEŠA očito osjeća nedostatak novca u blagajni, te se slično kao i jedan od njegovih predsjednika, onaj HNS-a, požalio kako država premalo ulaže u sport, koji je puno važniji društveni fenomen u odnosu na ono što prima. Naveden je i primjer Poljske kao zemlje koja bi trebala biti zemlja-primjer, s određenom sličnosti kako je i Davor Šuker naveo Mađarsku kao primjer zemlje gdje se adekvatno vlast ponaša prema nogometu. Stoga i Matešina izjava kako 'nema ništa logičnijeg, nego da se sport iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, gdje smo već godinama na marginama, premjesti u Ministarstvo turizma' (op.a. logično se pritom, dakako, ne komparira, jer logika ima svoje zakone koji funkcioniraju binarno – nešto ili jest logično ili nije).
Indiskretni (autoritarni) šarm Poljske i Mađarske
Uzeti Poljsku (kao što je Šuker uzeo Mađarsku) kao primjer pozitivnih političkih odluka u najmanju je ruku opasno. Stranka na vlasti, koja nosi naziv nalik na neku američku detektivsku seriju (Zakon i pravda) na dobrom je putu da u potpunosti iskopira sve što Orban radi u Mađarskoj već neko vrijeme, uz malu iznimku da njihove aktivnosti nisu toliko personalizirane. Gušenje svake slobode medija, nacionalizacija javnog prostora u punom smislu riječ i okretanje 'tradicionalnim vrijednostima' (što je uvijek samo paravan za nasilje i pljačku, kako pokazuje povijest) već su mnogo puta viđeni scenariji koji mogu u početku davati rezultate, ali kad-tad će se okrenuti mržnji prema svima i traženju 'inozemnih i tuzemnih neprijatelja'. Na kraju, eskalirat će i nasilje, bilo kao rat ili građanski rat ili potpuno totalitarni režim. To je uostalom i jedini cilj do kojeg može odvesti taj put.
Ako sve to pustimo po strani (a ne bismo trebali), sport također u obje zemlje zauzima mjesto koje mu 'povijesno' pripada. Kada god država dođe u stanje u kojem želi (u nedostatku bolje riječi) probaviti društvo, sport je tu da bude stjegonoša. Znali su to Mussolini, Hitler, Staljin i svi ostali 'mali ljudi velikih totalitarnih ideja', ali i svi ostali koji su krenuli sličnim putem. Rijetko koja stvar uspije toliko dobro objediniti nacionalne ideje i spojiti ih sa niskim strastima kao što to može sport. Stoga, uvijek je primamljiv vlastima kakve su u Mađarskoj i Poljskoj, a jednako se tako teži i izgradnji velebnih zdanja, koja u Mađarskoj i dalje zjape prazna, koliko god se šef trudio da su blizu njegovog rodnog sela. Ni Mađarska ni Poljska ne grade sportsku infrastrukturu niti logikom niti s namjerom 'zdravog duha u zdravom tijelu', te s devizom povećanja amaterske baze. Da to pokušavaju, preuzeli bi model skandinavskih zemalja (gdje se ljudi prosječno najviše amaterski bave sportom). No oni su preuzeli sasvim drugačiji model – velebne izgradnje i još velebnijih ambicija – toliko već viđen i uvijek iznova tragičan.
Imaju li sport i turizam logike?
Ako se na trenutak (a trebali bismo) samo odmaknemo od Poljske i njezine (po iluziji državne veličine) starije sestre Mađarske, dolazimo do odgovora u koja ministarstva i po kojoj logici spada sport. Gledajući sve najrazvijenije zemlje Europe (a i one manje razvijene), sport se (ako je uopće spomenut u djelokrugu ijednog ministarstva) kreće u društvu s mladima, obrazovanjem i kulturom. Često postoji i kombinacija ta tri elementa, poput Ministarstva za obrazovanje, mlade i sport. Gledajući stvari na taj način, one postaju logične. Vrh sportske piramide je profesionalni sport, ali on, u svojem najuspješnijem obliku (europski nogomet i američki profesionalni sportovi) više spada u industriju zabave nego bilo što drugo. Međutim, on niti nije toliko važan. Za svaku prisebnu vlast, amaterski je sport od daleko veće vrijednosti, važnosti te je daleko više pažnje vrijedan od profesionalnog, koji je uostalom tek (iako najsjajniji) vrh sante koji strši iznad površine. Ono pod vodom je ujedno i puno važnije za vlast.
Sport ima vrijednost, i to višestruku. Pedagoški, on je u isto vrijeme korisno sredstvo kako discipliniranja vlastitog tijela tako i razvoja spoznaje o korisnosti timske igre i uvažavanja drugog, od suigrača do protivnika. On ima i prevencijsku vrijednost, kao jedno od provjereno korisnih sredstava u borbi protiv opijata. Konačno, on ima i medicinsku vrijednost, kao možda i najučinkovitije oruđe u borbi protiv mnogih učestalih i opasnih bolesti kod starijih ljudi, ali i pretilosti kod mladih, koja je sve veći problem bogatih nacija. Sve to daje mu za pravo da ima bitnu ulogu kada govorimo o mjestu na ljestvici društvene piramide. Kada gledamo kako su doista svi dosadašnji ministri MZOS-a (uz blagu iznimnku Željka Jovanovića) bili prije svega ljudi iz znanosti (odnosno, visokog obrazovanja) može se steći dojam kako je sport samo na marginama tog ministarstva te zbog toga i podcijenjen. Ali, to je tek dojam koji je rezultat kako iskrivljene percepcije tako i manipulacije podacima. I jedno i drugo je napravio Zlatko Mateša, vjerojatno s APP-idejom prebacivanje sporta u Ministarstvo turizma, u nekoj vrsti poljskog mokrog sna.
Zašto sport treba ostati gdje je?
Za početak, jer je mjesto bilo među mladima, obrazovanjem ili kulturom njegova društvena funkcija. Sport treba biti tek ispomoć kako bismo dobili i duhom i tijelom zdraviju populaciju, koja će dobar dio svojih pozitivnih vrijednosti crpiti iz toga što je naučila međusobno surađivati i poštovati i one koji nisu u vlastitom timu. Ukratko, to je samo jedan od kamena temeljaca socijalizacije i društvenog napretka. Zbog toga, sport je bio te će uvijek i biti potpuno srodan bilo prosvjeti ili mladima, a ne turizmu, gdje ga se gura samo zato da bi oni koji su na vrhu dobili dodatni zamah te se ponovo mogli raspištoljiti, uz suludi argument kako sport donosi pet posto proračuna od turizma.
Unatoč tome što HOO ima neke svoje podatke i zaključke, sva relevantna svjetska istraživanja pokazala su kako sport i sportska infrastruktura košta, a zauzvrat ne daje novac. Niti najveća i najpopularnija svjetska događanja, kakvi su SP u nogometu ili Olimpijske igre nemaju povoljan utjecaj na turističku kartu zemlje. Štoviše, često su povod koji labilne ekonomije (vidi primjer Grčke) gurne dublje u ponor. Baš zbog toga, jedine zemlje koje mogu izdržati velika natjecanja bez tektonskih udaraca i buduće ekonomske depresije su vrlo bogate i velike zemlje, koje jedine mogu redovito iskorištavati kapitalne sportske objekte. Hrvatska to nije!
Ako je uopće potreban primjer, dovoljno je pogledati posljedice SP u rukometu, koje nam je dalo brdo beskorisnih dvorana s kojima se ne zna što se uopće može napraviti, a među rijetkim dobrim primjerima je ona u Osijeku. Predivan je to multifunkcionalni prostor koji je gotovo 100 posto iskorišten, kako od lokalnih klubova tako i od rekreativaca i zapravo je jedini potpuno uspjeli objekt te inače nakaradne ideje.
Treba li onda dodatno ulagati u sport?
Kada bismo mogli imati povjerenja da će takvih objekata biti više, možda bi i vrijedilo razmisliti kako je potrebno ljudima u sportu dati više povjerenja i novca. No, povjerenje im svakako ne treba dati, novac još manje. Krunski dokaz toga je kompletan rad HNS-a kao najvažnijeg saveza u sklopu HOO-a, koji je od svoje matične organizacije dobio samo riječi podrške. Njihov trenutačno najvažniji graditeljski projekt je nogometni kamp na Sveticama koji je u potpunoj suprotnosti s idejom amaterskog sporta i razvoja pedagoškog elementa sporta kod šireg građanstva, a potpuno u skladu s idejom dodatnog zatvaranja jedne klike koja se želi prikazati kao svemoćna i Bogom dana.
U tom smislu, ne treba čuditi da su njihovi uzori isti takvi 'velikani' iz Mađarske i Poljske, samo je jako licemjerno kada se takve ideje pokušaju opravdati općim dobrom i amaterskim sportom. Kamp na Sveticama s amaterskim sportom nema ništa zajedničko, a s općim dobrom još i manje, kada u računicu dodamo i uvijek prisutno neslužbeno curenje novaca na sve strane kao što je bio i slučaj sa zagrebačkom Arenom.
Iako Hrvatska treba napraviti ozbiljne planove kako poziciju sporta dodatno učvrstiti unutar školskih i vanškolskih programa na svim razinama, iako treba napraviti cjelovit plan razvoja i poticanja sporta kod građana starije dobi, iako treba napraviti novi plan infrastrukture i korištenja postojećih kapaciteta, to nije ono zbog čega se oglašavaju Šuker ili Mateša, niti su dosad ičime pokazali da im je do takvih stvari i stalo. Dok god su im sadašnja Mađarska ili Poljska u srcu, dok god je 'projekt Svetice' sveti gral kako nogometa tako i sporta, nije teško zaključiti za kakav je sport potreban novac niti kome bi novac najviše lijevao. A to sigurno nismo mi, građani ove zemlje...