PROŠLO je gotovo pet godina otkako je Mirko Filipović odradio svoju zadnju profesionalnu borbu kad je u veljači 2019. jednoglasnom odlukom Bellatorovih sudaca pobijedio Roya Nelsona Jr. U svojoj pedesetoj godini Cro Cop i dalje djeluje kao da bi mogao porazbacati šačicu zlikovaca ili samostalno uvesti red na cijelu navijačku tribinu, ali priznaje da više nije onaj stari.
Boli ga koljeno, kaže, zbog čega već neko vrijeme ne trči, ali i dalje je u ozbiljnom režimu treninga jer nije se lako samo tako ostaviti nečega što mu je obilježilo više od polovine života. "To je droga jača od bilo čega, moje tijelo je to tražilo", objašnjava u Indexovu studiju, gdje je krajem studenog navratio na razgovor nakon što ga dugo nije bilo u medijima.
Danas je zaokupljen i drugim stvarima, a iako i dalje naporno trenira, više se okrenuo drugom sportu. Nova natjecateljska ljubav mu je šah, koji gleda kao nešto više od borbe, proučava ga i svakodnevno igra te sanja o okršajima protiv najboljih na svijetu poput Magnusa Carlsena. Kaže da bi danas više volio osvojiti turnir protiv najvećih šahovskih velemajstora nego "skinuti" tri vrhunska borca u jednoj večeri.
Mirko je poznat i kao velik ljubitelj pasa i borac za njihova prava te je predložio kako riješiti problem zbrinjavanja odbačenih životinja i tražio žestoke kazne za one koji se na njima iživljavaju.
U dvosatnom razgovoru prisjetio se početaka i anegdota iz Japana, otkrio što mu je tijekom karijere bio najveći stres, obrušio se na skidanje kila kao najveći problem borilačkog sporta, a posebno se otvorio o svom velikom prijatelju Satoshiju Ishiiju, Japancu koji je učio od njega i uzeo hrvatsko državljanstvo, i o njegovim patnjama.
Što ima novoga u životu Cro Copa?
Moj život je prilično monoton, vrti se slična dnevna rutina. Prebacio sam se nedavno na jedan trening dnevno, do prije tri tjedna sam trenirao dvaput. To je droga jača od bilo čega, moje tijelo je to tražilo. Nepotrebno, naravno. Ujutro sam radio kardio, istezanje, bicikl... Ne trčim već nekoliko godina jer mi je hrskavica oštećena.
Radite li s kim danas?
Ne, često se moje ime povlačio, ali ja se uopće ne bavim trenerskim poslom. Ja treniram radi sebe. Tu i tamo dam neke sugestije Anti (Deliji), samo s njim radim, on trenira po mom programu. U zadnje vrijeme dolazi i Matej Batinić i s njim jedan mladi borac od 21 godine Marko, koji je tek na počecima. On je teškaš, viši i teži od mene, pa smo radili hrvanje i parter. Odradimo jednu rundu pa mu pokažem gdje je griješio. Dug je put do uspjeha, ne može se to odjednom.
Ali što se tiče trenerskog aspekta, ja to ne radim. Samo s Antom, hrvanje, parter, snagu, ja ga motiviram da probijamo barijere kad radimo snagu, dizanje, neke specifične vježbe koje su najvažnije u borilačkom sportu.
Jeste li otvoreni ako vas neki mladi borac pita za pomoć?
Ja nikad nisam odbio pomoći, ali većina njih očekuje - puno upita dobijem, mogu li doći trenirati kod mene. Ne, dvorana u kojoj treniram je dio moje kuće, samo ima poseban ulaz. Ante, Matej Batinić i nekoliko mojih najbližih prijatelja imaju ključ ako ja odem negdje za vikend.
Ne primam nikog na tako nešto. Ali teško je jer ljudi me često pitaju preko Facebooka ili Instagrama mogu li im pomoći savjetom. Što znači savjet? Ne mogu ti dati savjet kroz dvije-tri rečenice.
To je prevelik spektar svega, od treninga, odmora, prehrane, načina kako trenirati, zadovoljiti određene stvari i postići cilj, kad raditi s utezima, treba li raditi vježbe snage, objasniti koliko je važna specifična snaga u borilačkom sportu generalno. Morao bih roman napisati. Što da odgovorim na to?
Ne treniram nikoga, treniram zato što volim. Četvrtkom i nedjeljom ne treniram jer mi je iskustvo pokazalo da se ljudsko tijelo mora odmoriti četvrti dan u tjednu, pogotovo u borilačkom sportu, tako su me i tempirali. Trenirao bih u ponedjeljak, utorak i srijedu, onda spuštanje u četvrtak, pa izuzetno brutalni treninzi u petak i subotu, a nedjelja je da se osvježiš. Pretreniranost je najveći neprijatelj sportaša, a pogotovo u borilačkom sportu.
Kako Vam se treninzi onda danas razlikuju od vremena kad ste bili aktivan borac?
Više ne trčim, imao sam ozljede koljena pa me boli nekoliko sati nakon trčanja, ali kompenziram vožnjom bicikla. To je puno zdravije jer je pet do šest puta manje opterećenje na koljena, a efekti su jednaki. Čak je u nekim segmentima vožnja bicikla puno teža nego trčanje.
Kaže mi prijatelj da gleda serije dok vozi bicikl, ali to ne vrijedi ništa. Ja bicikl vozim samo po 15-20 minuta, ali ne spuštam brzinu okretaja ispod 80-90 u minuti i svaku minutu podižem opterećenje. To je strašno teško, nemaš vremena ni čuti koja glazba svira. Većina ljudi drži na 30-40 okretaja, i to je ok, ali za pravi efekt to mora biti puno više.
Naravno, nekad radim sprinteve od 120 okretaja u minuti, ali po 30 sekundi, pa 30 sekundi lagano, pa napravim takvih 5-6 promjena, ovisno kako se osjećam. Nema trkačkog treninga koji me može iscrpiti kao bicikl.
Koliko su bitni mentalni treninzi?
Najiskrenije, ja ne vjerujem u to u ovom sportu. Nisam vidio psihički stabilnijeg čovjeka od Ante Delije, da ima manju tremu pred nastup. Svatko ima tremu kad ulazi u meč, vrhunski borci svi do jednog razmišljaju: "Samo daj bože da pobijedim ovu borbu, nikad se više boriti neću." To je toliki stres.
Delija je izvanserijski lik, toliko psihički stabilan da ima potpun izostanak straha. Nitko se ne boji batina ili ozljede, nego poraza. Tu je određena doza poniženja, sam se loše osjećaš, poslije ti se rugaju...
Nije to tenis gdje danas izgubiš u prvom krugu, a za dva tjedna si u finalu drugog turnira. Ovdje izgubiš pa dobiješ suspenziju da se ne možeš boriti šest mjeseci. Onda šest mjeseci čekaš popravni, pa kiksaš, pa bi se najradije ubio. Manja je frekvencija nastupa.
Onaj tko treba mentalni trening, neka promijeni sport, nije to sport za njega. Jednostavno nisu svi za sve. Ovo je najljepši sport za rekreaciju, za trenirati za svoju dušu, bez sparinga ili s laganim sparinzima, ali da odradite moje treninge u količini u kojoj možete.
Osim borbi, najveća strast su vam životinje, odnosno psi...
Psi su moja velika ljubav od najranijih dana. Danas imam tri psa, jednog mješanca kojeg sam uzeo s ceste, ne znam što su mu radili, ogrlica mu je bila urasla u tkivo, imao je gnojnu ranu. Bilo je jezivo za vidjeti, bilo je pitanje hoće li preživjeti. Transportirali smo ga u Zagreb, odveli na Veterinarski fakultet, deset dana je primao infuzije i izvukao se.
Zavolio sam ga i donio kući. Imao je dvije godine kad smo ga našli, sad su mu blizu tri. Odlično se slaže s ostalima. Imam još rotvajlera i pekinezera, ali odvojeni su. Kiki spava u hodniku, a navečer ga odvedem k sebi, ima ležaj kraj mog kreveta. Ujutro ga izvedem van, preko dana je u hodniku. Smatram da kućne ljubimce treba tretirati kao članove obitelji ili ih ne treba imati.
Psi su apsolutno isti kao ljudi - toplokrvne životinje koje imaju emocije, osjećaju sreću, strah, bol, hladnoću... Procijenim čovjeka po tome kako se ponaša prema životinjama, odnosno psima, jer oni su najčešći kućni ljubimci.
Čovjek koji je spreman zlo učiniti, iživljavati se na psu i ubiti ga - nekidan je neki psihopat ustrijelio psa dok ga je žena šetala - ja nemam riječi. Umjesto da robija barem pet godina, da se javno obznani da je psihopat, da mu se oduzme oružje i ogromna odšteta isplati toj ženi, opet pojeo vuk magare. Katastrofa.
Kako je bilo počinjati u kikboksu, koji je prije 30-ak godina bio prilična nepoznanica?
Ja sam 1996. otišao u Japan, a prije toga imao sam samo dva nastupa. Jedan sam imao u Lokomotivi na Prvoj rukavici. To je bio javni sparing, a ne meč. Prvi nastup mi je bio 1995. u Varaždinu s jednim borcem iz Rijeke, doslovno je trajalo devet sekundi. Pozdravili se, ja bacio low kick, vratio ga i nakon 2-3 sekunde pogodio ga nogom u glavu i to je bio prekid.
Znači, iskustvo nula, nismo odradili pet rundi nekog rata. U Japan sam otišao bez ikakvog iskustva i to je bio takav stres i šok da ne mogu objasniti.
Imali ste kompleksan odnos s Brankom Cikatićem. Koliko vam je on pomogao u počecima?
Bio je zaista moj idol i uzor u svemu. Ja sam 1994. godine trenirao kod njega, bio sam u vojsci u Samoboru i često sam trenirao kod njega, ali razišli smo se 1996. godine. Onda sam otišao u boks silom prilika, što se ispostavilo kao pun pogodak jer sam bio neiskusan za nastupanje na tom nivou u Japanu.
Tako sam dvije i pol godine proveo u boksu i skupio ključno iskustvo. Dvaput sam bio prvak Hrvatske i imao sam međunarodne mečeve, koje sam uglavnom gubio jer sam se borio s najboljim amaterskim boksačima. To mi je dalo supervažno samopouzdanje.
Borio sam se s Rubalcabom, koji je bio možda najveći nokauter u amaterskom boksu, Sergejem Ljahovičem, koji je bio juniorski prvak i kasnije profesionalni prvak svijeta, Aleksejem Lezinom, koji je više puta braću Kličko pobijedio i bio višestruki svjetski prvak... Gubio sam, ali to je bila prilika za čeličenje i skupljanje iskustva, neprocjenjivo.
Onda sam se 1999. vratio u Japan uz pomoć Orsata Zovka, koji je izradio promidžbenu brošuru s mojim slikama, prikupio kompilaciju svih mojih borbi, kao s K-1 turnira u hotelu Hilton u Pragu, na kojem je bilo osam boraca, tri borbe za jednu večer, koji sam osvojio. On je otišao u Japan kao gost i to im pokazao, a oni su rekli da bi im bilo drago da se Mirko vrati, da su oni čuli drukčije i tako dalje.
Moj nekadašnji mentor - pokoj mu duši, neću previše širiti tu priču iz etičkih razloga jer je čovjek mrtav, ali moram reći - oni su od njega dobili obavijest da sam prestao trenirati, da sam kriminalac, da kradem automobile i oni me više nisu zvali. Orsat je maknuo tu blokadu i sve ostalo je povijest.
To je razlog zbog kojeg nisam nastupao te dvije godine. Na kraju se ispostavilo da mi je veliku uslugu napravio. Bez imalo cinizma. Tko zna bih li odustao jer nisam bio na nivou da se borim s tim ljudima. Ovo je bila prava stvar, bez toga se nikad ne bi dogodilo to što se dogodilo.
Kakve je dojmove na vas ostavljao Japan?
Bio sam klinac od 21 godine kad sam prvi put došao u Tokio, koji je najveći grad na svijetu. To je potpuno druga kultura, a je zelen, neiskusan... Najviše sam se družio s Peterom Aertsom jer sam ga znao otprije i bio mi je velik idol. Za mene je to bio velik stres i šok.
Oni imaju potpuno drukčiji mentalitet nego mi. Ne zbijaju šale, ni ne razumiju ih. Mnoge riječi koje mi koristimo oni ni nemaju u rječniku. Kad bismo nešto krivo rekli, shvaćali su da smo stranci i još su nas idolizirali kao borce, imali smo zaista prekrasan tretman.
Mene je 2004. japanski premijer, g. Koizumi primio, jedini sam borac kojeg je ikad japanski premijer primio u službenu audijenciju. Zo mi je bilo prekrasno iskustvo i sjećanje kad su me vozili u njegovu premijersku rezidenciju pod pratnjom kao da sam predsjednik države. Dočekao me s obitelji, sat vremena smo razgovarali, bile su stotine novinara, nevjerojatno.
Bio sam zaista popularan u Japanu, ali mnogi su se htjeli i ogrebati, bila je i crna strana te priče. Ljudi koje nikad nisi vidio životu ti dođu, uđu ti u svlačionicu uz falsificirane akreditacije, slikaju se i onda tako prodaju poslovne priče. Bilo je tu muljatora, petljatora, svega.
K-1 ima specifičan turnirski sustav natjecanja - sve u jednom danu, za razliku od UFC-a i profesionalnog boksa gdje se mečevi ugovaraju. Kako je proživljavati takav turnir?
Turniri su se morali održavati u istom danu, sve bi bilo gotovo za tri i pol sata zbog ozljeda. Kad se hematom ohladi, sljedeći dan ne možeš stati na nogu. To je definitivno najteži format jer se jako teško može dogoditi da u borbi prođeš lišo. Bole te potkoljenica, stopala, koljeno, negdje dobiješ.
Meni su dva rebra krivo zarasla. 1999. mi ih je slomio Sam Greco, više puta me udario i na kraju pogodio koljenom. I onda kad u idući meč ulaziš sa slomljenim rebrom, još si koliko-toliko mobilan. Drugi dan nisam mogao disati, nudili su mi i kolica da me voze. Ali dok je vruće, čovjek još donekle funkcionira. Taj format je bio zaista zahtjevan, nije bio za svakoga, stara škola.
Je li taj sustav primjenjiv i u MMA-u i profesionalnom boksu? Koja je prednost ugovaranja borbi, na koje boksači poput Hrgovića čekaju i po godinu dana, u odnosu na turnirski sustav?
Pa PFL i Bellator funkcioniraju po turnirskom principu, samo UFC ne, on ima svoju šprancu. UFC je privatna organizacija i za prvaka će se boriti onaj kojeg Dana White odredi. Postoje rangliste koje su se iks puta preskakale. Čovjeku koji je legitimni prvi izazivač uleti čovjek koji uopće nije rangiran jer je u tom trenutku popularan, nešto je rekao i dobro se ispromovirao na društvenim mrežama.
Ako oni procijene da će se bolje prodati borba, napravit će onako kako njima odgovara i to je tako. Isto vrijedi i za boks. Ako si ti prvak, organizacija ti odredi da moraš braniti pojas protiv Hrgovića, onda ga moraš braniti, ali on neće, nego se okrene i ode, napusti pojas, što ga briga.
Nema tu nekog viteštva, to je profesionalni sport, a profesionalni sport = profit, zarada. Pusti priče o časti, plemenitosti, nema od tog ništa. Samo valuta. Valjda će naš Hrgović doći do pojasa jednog dana. Sjajan lik i sjajan boksač. Iako mu je meč s De Morijem korak unatrag, ali možda mu je i najbolje da ne riskira previše, ipak je prvi izazivač. Ni s poslovne strane nema razloga riskirati da izgubi mjesto izazivača jer se tako može bolje naplatiti.
Hrgoviću će meč za titulu biti borba karijere. Koja je bila Vaša?
Meni je svaka borba draga. Kad sam uzeo PRIDE, bio mi je drag i Rizin, kad sam se s Aliakbarijem borio... Ima zaista borbi, svaku pamtim. Ali ne u detalje.
Što najviše pamtite iz borbi?
Sve je to slično. U Saitami sam uvijek imao istu svlačionicu, išao iz nje istim putem. Trenuci najvećeg stresa i nervoze su kad gledaš završetak borbe prije tvoje, već te izvedu i čekaš jer može biti prekid svaki čas, pa gledaš tu borbu, svako malo se zagrijavaš na fokuserima.
Pamtim to kao strahovit stres, pritisak, nervozu, traže te kamere, svi te gledaju, mnogi čekaju da padneš, da te iznesu van, da se raduju i likuju... Tvoja obitelj gleda, njima je to teško jer opasan je to sport. Pljušte udarci, može biti ozbiljnih ozljeda, nije to šala. Nije da omalovažavam, ali nije to stolni tenis, gdje je najgore što ti se može dogoditi da te loptica pogodi u glavu.
Zna biti opasno iako ne pamtim neki smrtni slučaj u MMA-u, ali mi smo potpuno utrenirani ljudi s drukčijom strukturom mišića i drugom razinom izdržljivosti u odnosu na prosječnog čovjeka.
Borilački sport ima problem sa skidanjem kilograma...
Najveća prevara MMA sporta je skidanje kilograma. To je najveća prevara borilačkog sporta. Ljudima treba pojasniti... Ljudi ne razumije što znači uhvatiti se u klinč sa čovjekom koji je tvoje kilaže, pet kilograma lakši ili 10 kilograma teži. To je nebo i zemlja. Pravila su suluda. Nekad je službeno vaganje bilo noć prije borbe, a sad je u osam ujutro i dali su borcima ukupno 36 sati za oporavak.
Svaki organizam je drugačiji i ne postoje dva čovjeka koji će na isti način skinuti kilograme. Nekome će zatajiti organi, neki će doživjeti srčani udar... Danas svi skidaju kilograme jer moraju. Imamo primjer Coste koji je u kategoriji do 84 kilograma nastupao s 98 kilograma. Za mene to nisu pravi prvaci. Lažni su.
Meni iz Atletske komisije kažu da sam u pravu, ali da je to kompleksno pitanje. Pa ljudi, jeste li vi normalni?! Evo, ja ću im dati rješenje - vaganje će biti dan prije, tolerancija će biti jedan kilogram i kontrolna vaga će biti sat prije borbe. Prvi put kad padneš vagu, tvoj honorar ide protivniku i krećeš u borbu s dva boda manje. Sljedeći put kad to napraviš, dobit ćeš suspenzije dvije godine.
Je li opasniji MMA ili boks?
Po zdravlje je opasniji boks jer je meta gotovo uvijek glava i veće su rukavice. Apsorbiraš po 100-200 udaraca. Bolje je kad te jednom pogodi nego kad te 12 rundi pika u manjim kategorijama pa dobiješ izljev krvi u mozak. Zbog toga je puno opasnije.
U MMA-u imaš gušenje, poluge, veći je naglasak na tijelo, na noge, na rušenja, zahvate. Naravno, ima udaraca, ali nema ih 200 u glavu. Ugasiš protivnika ranije i ne trpi štetu, ali kad ga stalno udaraju, to je loše.
Znate li nekoga tko je imao ozbiljnih problema nakon karijere zbog pretrpljenih udaraca?
Znam ih puno koji su polupani, stvarno oštećeni. Svatko drukčije reagira, neki su primili više štete, neki manje, ali svi je primimo. Netko je genetski predisponiran da to može bolje podnijeti, ali kad dođu pozne godine, svi ćemo snositi posljedice.
U medijima se u crnoj kronici često potencira da je netko MMA borac čak i ako je samo jednom ušao u dvoranu. Kakvi se profili ljudi počinju baviti MMA-om, s kakvim motivima?
Ljudi koji se profesionalno bave MMA-om su najpovučeniji i najpristojniji. To su obiteljski ljudi koji treniraju dvaput dnevno, koji se bore da prehrane svoje obitelji. Matej Batinić je dva fakulteta završio, sad je prvak FFC-a, obrazovan, kulturan dečko, smiren i povučen.
A budala imaš svuda, i u košarci i u nogometu uvijek ćeš naći agresivce, ne možeš po tome suditi. Ja govorim da je MMA najljepši sport za rekreaciju, da se prođe taj protokol zagrijavanja, lagano hrvanje da se preznojiš, radiš neku samoobranu, dobro se osjećaš, ozljede su nula... Drugo je na profesionalnom nivou kad moraš raditi i kad ti se ne radi.
Ali da bolji ili lošiji ljudi po profilu biraju neki sport, to nema nikakve veze. Hitler je volio slikarstvo, pomislio bi da je bio drag čovjek. A ovaj je sigurno neki idiot jer se bori u kavezu, agresivac i luđak. Ma bježi ti od toga, drž se ovog slikara. Možemo i tako crno-bijelo gledati stvari.
Onaj idiot što je pse silovao radi u Europskoj uniji pa mu je otišlo u zastaru, katastrofa. Taj se nije bavio ni slobodnom borbom bi boksom. Možda je skupljao značke ili igrao šah.
I vi igrate šah...
Svi volimo trenirati mišiće, ali mozak malo tko. Meni je to strast, prije intervjua sam sjedio doma i igrao šah. Volim igrati svaki dan. Žao mi je što sam samouk, ali planiram iduće godine uzeti mentora, nekog velemajstora, pridružio bih se šahovskom klubu. To je igra koju se mora proučavati.
Ja sam za samoukog igrača jako dobar. Naravno da ne mogu parirati ozbiljnim igračima, ali svaku večer prije spavanja sat vremena legendarne partije Mihajla Talja, Magnusa Carlsena, Kasparova, Karpova, Capablance, Smislova... Volim gledati te majstorije.
Meni je zbog stila igre najdraži Mihajl Talj. Samo jednom je bio svjetski prvak, ali njegov način igre bio je nezaboravan, te žrtve... Bio je najagresivniji igrač u povijesti, a i sam Carlsen kaže da mu je najdraži igrač.
Volite li više pogledati šahovsku partiju ili borbu?
Iskreno, zadnja borba koju sam gledao bila je Tom Aspinall protiv Sergeja Pavloviča. To me baš zanimalo, navio sam sat da se probudim. Aspinall je po meni danas najbolji UFC-ov borac, stvarno je superopasan, set vještina kojima raspolaže je kompletan.
Inače stvarno ne gledam borbe. Da ne ispada da se sad želim promovirati kao neki intelektualac, ali meni je šah zaista strast, stvarno to volim. Da mi sad netko kaže da se mogu vratiti na turnir i pobijediti tri top borca u jednoj večeri ili otići na šahovski turnir i pobijediti Carlsena, svjetskog prvaka, i Daniela Dubova, radije bih pobijedio trojicu šahista. Pa da mi kažu da sam ima sreće, da traže revanš pa da Carlsena još jednom pobijedim. Ja bih sam sebi pljeskao.
Imaju li vam sinovi ambicija krenuti borilačkim putem? Kažu da vam je stariji Ivan izuzetno sličan.
Ne, on je treća godina fakulteta, jako dobar je student. Rekreativno trenira za sebe, svaki dan je u dvorani, i to je najbolje. Koliko god sam podsvjesno možda to i htio, trenirao bih ga bolje nego ikoga, ali bolje ovako. Teško bi mi bilo gledati svoje dijete u tome, težak je to i opasan sport, bolje je da nema tu ambiciju.
Ali to je i normalno. Da bi se čovjek počeo baviti ovime, mora biti gladan. Naravno da je dobro što on nije, odrastao je u predobrim uvjetima. Težak je to, krvav sport. Sjećam se kad sam 1995. bio u Domu u Zagrebu, imali smo neki sparing i ovaj me glavom pogodio u nos i smrskao ga, bila je valjda litra krvi. Nisam ni kod doktora išao, samo sam ležao dva dana i idemo dalje.
Većina bi nakon takvog iskustva i takve boli rekla: "Što mi ovo treba?" Ali ja nisam imao izbor, a to sam i jako volio, osjetio sam da mi je to poziv. Zašto bi on to imao? On ima svoju viziju, druge ga stvari zanimaju i to je normalno.
Osim s Delijom i Batinićem, dugo ste radili i sa Satoshijem Ishiijem...
Satoshi više ne trenira kod nas, otišao je. Nema ga po 7-8 mjeseci, pa se vrati, pa opet ode. Satoshi je jako drag čovjek, pravi Japanac, ponizan, skroman, dobar ko kruh. Ali njegov problem je što se teško uklapa. Japan ne može smisliti jer je imao teško djetinjstvo, odrastao je u judo internatu.
Tamo je imao i paralelno školovanje, trenirao 7-8 sati dnevno, postao je najmlađi olimpijski pobjednik, ali koja je cijena toga? Uhvate ga u zahvat gušenjem kao klinca, ali nema tu tapkanja, nego ga onesvijesti i onda polije vodom. Kaže da je više puta spavao na treningu nego u vlastitom krevetu.
Ta brutalnost je na njega ostavila posljedice, njemu se sve to zamjerilo, ne može se dugo skrasiti na jednome mjestu i ne vjeruje nikome. Kad god mi se javi, pozovem ga da dođe, nema zle krvi. Kad mu svi okrenu leđa, ja ću mu biti prijatelj jer je dobar čovjek. Ali tako ne ide, ne možemo tako trenirati zajedno. Povodljiv je, a nikom ne vjeruje.
Kako komentirate situaciju Stipe Miočića? Trebao se vratiti nakon dvije i pol godine pa je to opet odgođeno zbog ozljede Jona Jonesa. Koliko takva stanka može ostaviti traga?
Teško je reći, to je individualno. Može se vratiti da ga ovaj pregazi, a može i pružiti partiju za pamćenje. Ne znam u kakvom je stanju, koliko trenira. Pauza ostavi traga na čovjeku, to je definitivno, ali ne mogu to komentirati.
Je li Jones najveći svih vremena, kako kažu?
Ima sve argumente. Neporažen je, prvak u dvije kategorije, najveći broj obrana u UFC-u... Poznajem ga i osobno, sretali smo se na putovanjima, sjajan lik, zafrkant, ali ga temperament košta pa često upada u probleme sa zakonom. Izvanserijski borac, pokriven u svim segmentima borbe, ima neuobičajen stil u stojci, mijenja gardove, ima neobične udarce, vrhunska rušenja, kompletan je borac. Svakako bi se moglo reći da je najveći uz Fedora. Možda sam ja tu previše emotivan, ali njih dvojica su svakako na prvome mjestu.