U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Duncan Ferguson nije ga toliko fascinirao nogometnim umijećem, iako je i ono bilo neosporno, koliko svojim nasilničkim ponašanjem na terenu i izvan njega. Nije samo rekorder Premier lige po broju crvenih kartona, nego je zbog jednog starta doslovno završio u zatvoru. Tamo su dospjeli i nesretnici koji su ga pokušali opljačkati, ali tek nakon što su ih pustili iz bolnice u koju ih je poslao.
"DA NISAM nogometaš, bio bih ubojica", jednom prilikom je rekao Felipe Melo, bivši igrač Intera i Juventusa, iako se ta izjava ponekad i pogrešno pripisuje kultnom nizozemskom stoperu Jaapu Stamu. Stam je ostao upamćen kao jedan od najluđih, najčvršćih, najgrubljih i najžešćih nogometaša u povijesti. Takav renome imali su i igrači poput Roya Keanea, Vinnieja Jonesa, Pepea, Diega Coste, pa i današnjeg Hajdukovog trenera Gennara Gattusa.
Ipak, nitko od njih ne može stati u istu rečenicu s Duncanom Fergusonom, stasitim Škotom, koji je najdublji trag ostavio u dresu Evertona 90-ih i početkom 2000-ih godina. O tome kakav je Ferguson bio već puno govori i činjenica da je kao napadač rekorder Premier lige po broju crvenih kartona. U najvišem rangu engleskog nogometa isključen je osam puta, a rekord dijeli s Patrickom Vieirom i Richardom Dunneom.
No Ferguson je otišao puno dalje od "običnih" crvenih kartona, grubih prekršaja i fizičkih sukoba s protivnicima. Big Dunc, kako ga i danas zovu, utjelovio je pojam "start za zatvor" jer je zbog jednog poteza na terenu zaista završio iza rešetaka, ali tu njegova priča zapravo tek počinje.
Tijekom karijere Ferguson je utjerivao strah u kosti i protivnicima i suigračima, tukao se i s policajcima i s kriminalcima, pa čak i s ribarima i poštarima koji bi mu nešto dobacili. No i pored svog jedinstvenog temperamenta uspio je izgraditi respektabilnu karijeru, a zahvaljujući njemu postao je miljenik navijača.
Od malena je upadao u dječačke tučnjave. Kasnije su prerasle u ozbiljne incidente
Duncan Cowan Ferguson rođen je 27. prosinca 1971. u škotskom gradu Stirlingu. Odrastao je u jednoj sasvim običnoj radničkoj obitelj, a od malih nogu bio je hiperaktivan, živahan i snažan, pa je višak energije ispoljavao na nogometnim terenima. Ponekad mu ni to nije bilo dovoljno, tako da bi upadao u dječačke tučnjave sa svojim vršnjacima i kolegama iz škole.
S vremenom je Ferguson od energičnog i talentiranog dječaka izrastao u ozbiljnog nogometaša pa ga je 1990. s nepunih 19 godina doveo prvoligaš Dundee United, s kojim je odmah osvojio juniorski kup Škotske. Iste je godine debitirao za prvu momčad, a početkom 1991. je zabio i prvi gol.
Ali kako se Ferguson od talentiranog dječaka transformirao u uspješnog nogometaša, tako su i njegove dječačke tučnjave postajale ozbiljni incidenti. Prvu ozljedu u profesionalnoj karijeri imao je kao 18-godišnjak, ali nije je zadobio na terenu.
Naime, slomio je palac na nozi nakon tučnjave u jednom pubu u Dundeeju. "Nikad nisam zaliječio tu ozljedu i mislim da su svi problemi koje sam kasnije imao proizašli iz toga", ispričao je Ferguson 2019. godine.
A kako je došlo do tučnjave? Gary Menzies, čovjek s kojim se Ferguson sukobio, kaže da je sve počelo zbog svađe oko njegove djevojke. "Duncan se počeo ustajati sa svoje barske stolice, a ja sam već bio na nogama. Puno sam niži od njega te sam ga brzo udario glavom, nisam htio čekati da se do kraja ustane", tvrdi Menzies, koji kaže da Ferguson nije slomio palac u tučnjavi s njim, nego tako što je kasnije pun bijesa udario vrata WC-a.
U Dundeeju su na taj incident zažmirili, jer Ferguson je na terenu bio sve bolji i bolji. U sezoni 1991./92. zavrijedio je status standardnog prvotimca te je bio najbolji klupski strijelac sa 17 pogodaka u 41 nastupu. Oduševljen je bio i škotski izbornik Andy Roxburgh, koji je 20-godišnjeg Fergusona poveo na Europsko prvenstvo 1992., gdje je upisao jedan nastup.
Alkohol je u njemu budio agresivnost. Udario je policajca i prebio mladića na štakama
Ferguson je bio nova zvijezda u Dundeeju, a njegova mladenačka krv tjerala ga je da uživa u tom statusu. Iz vikenda u vikend obilazio je pubove. Svi su htjeli popiti piće s velikim Duncom, a alkohol je u Duncu budio agresivnost. Incidenti su se nastavili - 1991. glavom je u alkoholiziranom stanju udario policajca i na neku foru se izvukao sa samo 125 funti kazne.
I dok su ga navijači Dundeeja obožavali, oni drugi shvatili su da je Ferguson postao laka meta te da ga bez ikakvih problema mogu isprovocirati. U jednoj takvoj situaciji našao se već 1992. dok je čekao taksi sa svojom tadašnjom djevojkom, da bi se odjednom pojavio 19-godišnji poštar i navijač Heartsa koji je bio na štakama jer je operirao koljeno.
Počelo je s dobacivanjem, a preraslo je u vrijeđanje. Spomenuti 19-godišnjak na sudu je priznao da je "možda" nazvao Fergusonovu djevojku "droljom", na što je Ferguson poludio i udario ga.
"Šakom sam ga udario u lice jer sam mislio da će on udariti moju djevojku ili mene. Udario sam ga, obojica smo pali, a kad sam se ustao, nabio sam ga nogom u prsni koš", slikovit je na sudu bio Ferguson, kojeg su pitali zašto se jednostavno nije odmaknuo nakon prvog udarca i zašto ga je još morao udariti nogom. "Nogom sam ga udario da ostane ležati. U životu se nisam nikome odmaknuo", odgovorio je i dodao da bi opet jednako postupio. Ovog puta je dobio kaznu od 200 funti.
"Ne mogu ga zadržati izvan nevolja"
Par mjeseci poslije Ferguson je ušetao u jedan pub noseći, kako je opisala konobarica, sunčane naočale, žensku naušnicu i cvijet iza uha. Dva lokalna ribara sa šanka su se počela sprdati na račun Fergusonovog imidža, a on im je prišao i jednog od njih nokautirao. Kako mu je to bio već treći incident zbog kojeg je završio pred sudom, u studenom 1993. dobio je uvjetnu kaznu u trajanju od godinu dana.
"Ne mogu ga zadržati izvan nevolja", zaustio je Dundeejev trener Jim McLean nakon novog Fergusonovog incidenta. McLean je bio apsolutna ikona Dundeeja, u tom trenutku ga je vodio čak 22 godine i bio je poznat kao trener čvrste ruke, ali ni on nije pronašao način kako ukrotiti mladu zvijezdu. Jednom je zbog nediscipline kaznio njega i još dva igrača tako što su morali ofarbati zid, a oni su preko tog istog zida napisali: "Jim McLean je pička."
McLean stoga nije puno oklijevao kad su se u ljeto 1993. s ponudom od četiri milijuna funti pojavili Rangersi. Dundee i McLean pristali su prodati Fergusona u transferu koji je tada bio jedan od najvećih u povijesti britanskog nogometa. Rangersi su se odlučili kockati s 193 cm visokim 21-godišnjim centarforom, koji je, unatoč svemu, bio jedan od najvećih talenata u državi te je imao impresivnu statistiku u Dundeeju.
Zbog incidenta s terena završio je u zatvoru
Ipak, ta se investicija Rangersima nije isplatila. Ferguson u početku nije puno igrao, dijelom zbog prilagodbe na novi klub, a dijelom zbog ozljeda. Pred kraj sezone počeo je dobivati nešto više prilika, ali je onda jednim potezom sve uprskao.
U travnju 1994. Rangersi su s glatkih 4:0 vodili protiv Raith Roversa, a Ferguson se našao u žestokom duelu s protivničkim braničem Johnom McStayom. Kada je lopta već otišla, razjareni Ferguson glavom je udario McStaya, koji je pao na tlo. Premda je to definitivno bio nesportski potez, na prvu se nitko nije previše pobunio pa ga ni sudac utakmice ni na koji način nije kaznio.
No ono što je nogometni sudac propustio sankcionirati nadoknadio je onaj pravi sudac - na kaznenom sudu. Procijenjeno je da je Ferguson prekršio svoju uvjetnu kaznu tako što je udario McStaya pa je nakon postupka koji je trajao više od godinu dana osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od tri mjeseca.
"To što sam bio u zatvoru je bilo pogrešno, nije bilo pošteno. Nisam trebao biti ondje i mislim da je jako puno ljudi to razumjelo. Nije da sam napravio išta loše. To što sam napravio je bilo doslovno ništa", prisjetio se kasnije Ferguson i požalio:
"Sudac je znao da sam na uvjetnoj kazni zbog nekih stvari kad sam bio mlađi, par tučnjava, tako to ide s djecom. Taj tip, koji definitivno nije navijao za Rangerse, znao je da sam na uvjetnoj i znao je da će me još jedan prekršaj poslati u zatvor. Zatražio je od policije da istraži taj slučaj nakon što su prošli već tjedni i tjedni."
Ferguson je iz zatvora izašao nakon 44 dana i nerado se prisjeća tog razdoblja. "Bilo je teško, još sam bio mlad čovjek. Kad uđeš unutra i kad si prepušten sam sebi, to je jedan pravi test. Pola zatvora je bilo plavo (navijači Rangersa), a pola je bilo zeleno (Celticovi navijači), tako da nije bilo lako", ispričao je.
Nakon odsluženja zatvorske kazne Škotski nogometni savez zalijepio je Fergusonu suspenziju od 12 utakmica. On je tada već otišao iz Škotske pa tu suspenziju nije odradio, ali je zbog nje do kraja karijere odbijao pozive u reprezentaciju. Kasnije je otkrio da žali što nije mogao prijeći preko vlastitog ponosa te da bi volio da je više igrao za Škotsku.
Everton ga je doveo iz očaja
Dok je suđenje još bilo u tijeku, Rangersi su bili spremni riješiti se Fergusona. Na terenu im nije donio ono čemu su se nadali, a publicitet je privlačio samo zbog svoje ponovne prisutnosti na sudu. Iako se činilo da bi im mogao biti problem pronaći novi dom problematičnom 23-godišnjaku, u listopadu 1994. javio se Everton.
Everton je katastrofalno ušao u sezonu te je tada u prvih osam kola Premier lige skupio svega tri boda, bez ijedne pobjede. Klub iz plavog dijela Liverpoola očajnički je tražio način za probuditi ekipu i preokrenuti sezonu dok za to ne bude prekasno.
Potencijalnih rješenja nije bilo puno, a na kraju su se u Evertonu odlučili pokušati s dovođenjem dva igrača Rangersa na kratkoročne posudbe - jedan od njih bio je Ian Durrant, a drugi Duncan Ferguson.
Bio je to zaista potez očajnika pa se ni od Durranta ni od Fergusona nije očekivalo previše. Učinak na terenu u početku im je bio zanemariv, a dublji trag ostavili su po noćnim klubovima u Liverpoolu. "Odradili smo turneju po svim žarištima noćnog života", pričao je godinama poslije Durrant.
U prve četiri utakmice od dolaska Durranta i Fergusona Everton je uspio osvojiti tek jedan bod, što je rezultiralo smjenom dotadašnjeg trenera Mikea Walkera. Zamijenio ga je Joe Royle, igračka legenda Evertona. Durrant je prije Royleovog dolaska već otišao jer mu je posudba trajala samo mjesec dana pa se vratio u Glasgow, a Ferguson je morao ostati još dva mjeseca.
Royleov debi bio je zakazan za ponedjeljak 21. studenog. Protivnik mu je na Goodison Parku bio ni manje ni više nego gradski rival Liverpool, koji se borio za vrh tablice. Royle je odlučio da će od prve minute na teren poslati Fergusona, ali Big Dunca to nije pretjerano uzbudilo.
Dva dana prije derbija završio je u policijskoj stanici
Ferguson nije smatrao da promjena trenera treba dovesti i do promjene u njegovom pristupu, pa se nastavio opijati po noćnim klubovima iako je ostao bez Durranta, svojeg "partnera u zločinu". Tako je i u subotu 19. studenog, dva dana prije derbija s Liverpoolom, izašao van.
Nakon nekoliko sati opijanja, s jednom djevojkom sjeo je u automobil i krenuo je odvesti u svoju hotelsku sobu. Na putu do hotela zaustavila ih je policija, a Ferguson je napuhao malo više od dozvoljenog. Nije mu bilo jasno kako je to moguće - očekivao je da će napuhati i više jer, kako kaže, popio je pet boca crnog vina.
Policija je Fergusona odvela u stanicu na triježnjenje, a pustila ga je na slobodu u nedjelju u 6 ujutro. "Odmah sam pomislio: 'Jao meni, imam derbi sutra navečer'", sjeća se Ferguson. "Osjećao sam se kao da sam iznevjerio sve. Pio sam, a nisam smio", dodao je.
U tom se trenutku Ferguson ipak malo zamislio nad vlastitim postupcima. Bio je svjestan koliko je taj derbi važan za novog trenera, a on bi mu ga svojim ponašanjem mogao pokvariti. "Taj osjećaj krivnje nabrijao me za utakmicu", otkrio je.
Rezultat na poluvremenu Merseyside derbija bio je 0:0, a Royle je razmišljao ostaviti Fergusona na klupi uoči nastavka. "Bio je toliko neprimjetan u prvom poluvremenu da sam ga htio izvaditi, gledao sam u njega i razmišljao muči li ga još to što se neku večer napio. Srećom, ostavio sam ga u igri. Bila je to jedna od najboljih odluka koje sam ikad donio", istaknuo je Royle.
Ta se odluka zbilja pokazala fantastičnom jer je Ferguson u 56. minuti poslije jednog kornera glavom zabio za vodstvo Evertona. Do kraja susreta još je i namjestio jedan gol te je Everton iznenađujuće slavio 2:0. "Dunc je išao u rat", opisao je Royle njegov nastup.
Jedan gol promijenio je sve
"Tu noć kad je zabio svoj prvi gol, promijenio je utakmicu, a vjerojatno i Evertonovu sezonu", smatra Peter Johnson, tadašnji predsjednik Evertona. Ali taj pogodak ne samo da je promijenio utakmicu i Evertonovu sezonu, promijenio je i samog Fergusona.
Najednom je Big Dunc počeo marljivo trenirati i ozbiljnije se posvetio nogometu. Kako on voli reći, njegovi počeci u Evertonu zapravo su počeci njegove ozbiljne karijere.
Da se razumijemo, i dalje je volio otići van i popiti nešto, ali činio je to umjerenije i pravodobnije. Svoj ludi temperament više nije iskaljivao na prolaznicima koji bi mu nešto dobacili, nego na protivnicima na zelenom terenu, u granicama dozvoljenog. Ili malo preko te granice.
Everton je prije isteka Fergusonove tromjesečne posudbe otkupio njegov ugovor za isto onoliko koliko su ga Rangersi platili Dundeeju, a on je nastavio s odličnim izvedbama. U veljači je proglašen najboljim igračem mjeseca u Premier ligi iako je u četiri utakmice zabio tek jedan gol, za pobjedu od 1:0 nad Manchester Unitedom.
Ipak, Fergusonova vrijednost nije ležala samo u golovima. Igrom u duelu i skoku bio je noćna mora za sve obrane te je otvarao prostor suigračima, a njegova borbenost budila je energiju u ostatku ekipe. Zbog toga je vrlo brzo postao i miljenik navijača, a Fergusonovi dresovi postali su najtraženiji u Evertonovom fan shopu.
U igri glavom nitko mu nije bio ravan. Tako je i ispisao povijest Premier lige
Everton je u nadolazećim mjesecima značajno podigao formu i rezultate, ali je zbog katastrofalnog starta ostanak u ligi osigurao tek u posljednjim kolima. Uspon Royleove momčadi najbolje se oslikao u FA Cupu, koji su i osvojili pobjedom nad Unitedom u finalu, dok su ranije izbacivali i Tottenham i Newcastle.
Iduće sezone Ferguson nije puno igrao jer je imao za odslužiti ranije spomenutu zatvorsku kaznu, a i mučili su ga konstantni problemi s bruhom, zbog kojih je završio na čak tri operacije. Nakon toga je dvije godine bio zdrav te je u obje s po 11 pogodaka bio najbolji strijelac Evertona, koji je na jedvite jade ostajao u ligi.
Velik dio zasluga za spašavanje kluba s Goodison Parka ima baš Ferguson, za kojeg vrijedi spomenuti i da je u prosincu 1997. ispisao povijest Premier lige i postao prvi čovjek koji je postigao tri gola glavom na jednoj utakmici.
To mu je i ostao jedini premierligaški hat-trick u karijeri, a do danas je hat-trick glavom u najvišem rangu engleskog nogometa uspio ostvariti još samo Salomon Rondon, nekadašnji igrač Slavena Bilića iz West Bromwich Albiona. A kad smo već kod Bilića, baš je i on te 1997. stigao u Everton, a kasnije je znao isticati Fergusona kao jednog od najboljih nogometaša svih vremena u igri glavom.
U jednom razgovoru iz 2017. u kojem je govorio o Andyju Carrollu, kojeg je tada vodio u West Hamu, rekao je: "Dugo sam u nogometu i igrao sam stopera. Samo je Duncan Ferguson, s kojim sam igrao u Evertonu i kojeg sam čuvao kao branič West Hama, bio na takvoj razini kada bi lopta bila ubačena u šesnaesterac."
Postao je kapetan, a onda je uslijedio šok koji je cijeli Everton prevrnuo naglavačke
Ferguson je 1998. postao kapetan Evertona, no traka nije dugo ostala na njegovoj ruci. U studenom iste godine ga je Peter Johnson, već spomenuti vlasnik i predsjednik kluba, odlučio prodati kada je Newcastle za njega ponudio tada poprilično velikih 10.7 milijuna eura.
Trener Newcastlea Ruud Gullit imao je veliku želju spojiti Fergusona s neumoljivim golgeterom Alanom Shearerom, a Johnson je objašnjavao da klubu treba taj novac. Evertonov trener Walter Smith protivio se prodaji Fergusona, ali ništa ga se nije pitalo.
"Prisiljen sam otići", otvorio se Ferguson kada je transfer dogovoren. "Trener me pozvao u ured i rekao da će me klub prodati. Objasnio mi je da to nije njegova zamisao, nego da me klub prodaje iz financijskih razloga. Od šoka sam zanijemio, smučilo mi se. Nisam mogao vjerovati i srce mi je bilo slomljeno jer sam morao ići", nastavio je.
"Nikad neću zaboraviti navijače Evertona, uvijek će biti uz mene. Sjećam se brojnih pisama koja su mi slali dok sam bio u zatvoru, to mi je itekako pomoglo. Podrška koju sam dobio bila je posebna i navijači Evertona će mi zauvijek ostati u krvi jer su stajali uz mene. Njihova odanost je jedan od glavnih razloga zbog kojih toliko volim Everton", emotivno se obratio i zaključio:
"Nadam se da će me upamtiti kao čovjeka koji je ostavio srce za klub i uvijek davao sve od sebe." A navijači su Fergusona doživljavali baš tako. Osim što su ga obožavali zbog njegove ljubavi prema klubu, cijenili su i njegov humanitarni rad te donacije potrebitima, koje nikad nije volio isticati, ali se za njih pročulo u društvu.
Stoga su navijači poludjeli kada je Ferguson otjeran iz Evertona. Okrenuli su leđa Johnsonu te su tražili njegov odlazak, a on je na kraju i popustio pod neizdrživim pritiskom pa je prodao klub.
U Newcastleu se nije dugo zadržao
Ferguson je u prvoj sezoni za Newcastle zbog novih problema s ozljedama odigrao tek devet utakmica, a u idućoj je bio zdraviji pa je kroz 32 nastupa u svim natjecanjima zabio deset golova. Unatoč tome, Ferguson se jednostavno nije osjećao kao kod kuće. Nije se osjećao kao u Evertonu. Nije bio ni u najboljim odnosima sa svim suigračima, što je jednom prilikom potvrdio i tadašnji igrač Newcastlea Kieron Dyer.
"Igrali smo pet na pet i njegova je ekipa gubila. S njim je igrao Alessandro Pistone, a on mu je rekao nešto tipa: 'Pistone, prestani gubiti lopte.' Pistone mu je odbrusio: 'Odjebi, Dunc.' Nakon treninga otišli smo k fizioterapeutu, a odjednom je netko nogom udario vrata i otvorio ih. Bio je to Ferguson. 'Ti, van!' zagalamio je, a Pistone je počeo plakati: 'Nemoj Dunc, nemoj…'"
"Ferguson ga je još jednom pozvao van i zaprijetio mu da će ga prebiti ako ne izađe, a Pistone je doslovno plakao i preklinjao za život. Dunc mu je onda rekao: 'Dobro, ovog puta ti opraštam. Ali ako mi još jednom kažeš da odjebem, otvorit ću ti lubanju.' Nakon toga je samo izašao. Bilo je to nešto najstrašnije čemu sam svjedočio", ispričao je Dyer.
Kada se sam prisjećao svog vremena u Newcastleu, Ferguson je govorio ovako: "Bilo mi je lijepo. Geordiesi su mi se dopali, dobri su to ljudi. Bilo je lijepo, ali to nije bio Everton. Ja sam Evertonov čovjek i moje srce je bilo u Evertonu."
Povratak kući
Da je Fergusonovo srce u Evertonu, znali su i novi vlasnici kluba, a jedan od prioriteta bio im je vratiti miljenika navijača kući. To su i učinili u ljeto 2000. godine te su ga Newcastleu platili 5.4 milijuna eura.
"Prije početka sezone nisam mogao ni zamisliti da će se ovo dogoditi. Bio sam, barem u tom trenutku, sretan u Newcastleu, ali pojavila se mogućnost da se vratim ovamo i oduševljen sam. Svi navijači znaju koliko volim ovaj klub", rekao je Ferguson na povratku.
Slično kao i prve godine u Newcastleu, povratničku sezonu u Evertonu obilježile su mu ozljede pa je u Premier ligi zaigrao samo 12 puta uz šest postignutih pogodaka. I dok su navijači Evertona svejedno bili oduševljeni jer je Big Dunc došao kući, neki ljudi iz okolice Liverpoola to su vidjeli kao priliku da se okoriste.
Dvaput su ga pokušali opljačkati. Nijednom nisu uspjeli
Jedne noći 2001. godine Ferguson je bio doma sa svojom suprugom i šestomjesečnom kćeri. Njih dvije su spavale, a on je odmarao u dnevnom boravku. "Odjednom sam nešto čuo. Nabrzinu sam samo obuo papuče, nisam imao ni majicu na sebi i otišao sam vidjeti što se događa. Kad ono, na zidu vidim dvije sjene kako mi kroz konzervatorij ulaze u kuću", započeo je Ferguson priču u jednom podcastu.
Bilo mu je jasno što se događa - u kuću su mu upala dva provalnika. Ali on je ostao miran. "Imao sam već nekih takvih situacija u prošlosti, navikne se čovjek. Dohvatio sam jednog od njih dvojice i onda sam poludio. Ispraznio sam se na njemu, stvarno jesam. Nisam stao sve dok nisam pomislio da sam ga ubio. Stvarno sam mislio da sam ga ubio pa sam ga onda počeo oživljavati", nastavio je Big Dunc.
Ispostavilo se da su mu u kuću upala dva mladića, 23-godišnjak i 22-godišnjak, a pokušali su ukrasti par boca šampanjca, nekoliko CD-ova i jednu umjetninu. Zbog toga su osuđeni na 15 mjeseci zatvora, a ovaj kojeg je Ferguson dohvatio je prvo proveo tri dana u bolnici oporavljajući se od ozljeda koje mu je napadač Evertona nanio.
Što je tim mladićima bilo u glavama kada su od svih ljudi odabrali opljačkati Fergusona, teško je reći. A još teže je reći što je bilo jednom 37-godišnjaku dvije godine poslije. Ferguson je, naime, zabrinut za sigurnost svoje obitelji prodao kuću u koju su mu upali provalnici te se preselio na drugu lokaciju.
I u novom domu susreo se s istim problemima. Spomenuti 37-godišnjak upao mu je u kuću, natrpao vreću punu viskija i drugih alkoholnih pića, a onda se pojavio Ferguson. Provalnik ga je htio udariti bocom votke, ali nije uspio. "Sagnuo sam se, a onda sam ga šakom pogodio u lice", opisao je tu situaciju Ferguson.
Big Dunc nastavio je mlatiti provalnika i na podu te mu je na kraju slomio čeljust i izbio tri zuba. I taj nesretnik je prvo završio u bolnici, a onda i u zatvoru na četiri godine.
Najpoznatiji crveni karton dobio je na zalasku karijere
Borbe s provalnicima barem su na neki način nadoknadile Fergusonov manjak borbe na terenu tih godina. Već je zagazio u tridesete i ozljede su mu stvarale sve veće i sve češće probleme. Ipak, od 2003. uspio je spojiti tri uglavnom zdrave sezone.
Nije više bio na razini iz najboljih dana pa je u te tri sezone zabio ne baš impresivnih 16 golova, ali je bio važan dio svlačionice te netko protiv koga su braniči i dalje mrzili igrati. A na zalasku karijere Big Dunc pogotovo nije htio nikome ostajati dužan, pa je u zadnjoj sezoni dobio svoj vjerojatno najpoznatiji od osam premierligaških crvenih kartona.
Deset minuta prije kraja utakmice s Wiganom upao je u verbalni konflikt s austrijskim stoperom Paulom Scharnerom, da bi ga bez oklijevanja udario šakom u trbuh. Ako želite vidjeti kako je to izgledalo, možete klikom na ovaj link jer je YouTube ocijenio da je prenasilan da bi ga prikazao izvan svoje stranice. Ferguson je za taj udarac zaradio crveni karton i suspenziju od sedam utakmica, a što se sve događalo nakon kartona, prisjetio se tadašnji igrač Wigana Jimmy Bullard.
"Dok je izlazio s terena, dobacio sam mu: 'Vidimo se u tunelu, Dunc.' On će meni: 'Nema problema, mališa.' Bilo je još deset minuta do kraja, pogledam u tunel, a tamo on čeka gol do pasa. Utakmica je završila, a ja pozdravljam publiku iako na stadionu nema više skoro nikog. Nisam htio u tunel. Ali on me tamo dočekao, uhvatio za vrat i podignuo. Dobio sam što sam tražio, a ostatak moje ekipe je pobjegao i ostavio me", ispričao je Bullard.
Bullard je dodao i epilog cijeloj priči. Dva tjedna poslije sa suigračima se uputio na utrke konja, a tamo je sreo - Fergusona. "Jedina osoba koju nisam htio vidjeti. Srce mi je stalo. Ekipa me dovukla do njega, a on me samo pogledao s velikom cigarom u ustima i bocom šampanjca i rekao mi: 'Ma daj, ništa se ne brini, nemaš nikakvih problema.'"
Ancelotti ga je htio u Realu
Ferguson je zadnju utakmicu u karijeri odigrao 7. svibnja 2006. godine. Kao kapetan predvodio je Everton u 2:2 remiju s WBA-om, a upravo je on u 92. minuti zabio gol za podjelu bodova. Everton mu nakon toga nije ponudio novi ugovor jer ga trener David Moyes više nije htio u momčadi, što mu je Ferguson isprva zamjerao, ali su kasnije izgladili odnose kada je Ferguson došao raditi kao trener u Evertonovoj akademiji.
Ferguson je to ljeto imao još nekih ponuda, ali ih je odlučio odbiti, umiroviti se i preseliti s obitelji na Mallorcu. Ondje je živio pet godina, nakon čega se vratio i počeo s trenerskim poslom u Evertonu. Od 2014. bio je uključen u rad prve momčadi, a 2019. je bio i njen privremeni trener.
Nakon toga je ekipu preuzeo Carlo Ancelotti, a Ferguson je ostao u ulozi njegovog pomoćnika. S Don Carlom je tako dobro surađivao da ga je ovaj navodno zvao i u Real, ali Ferguson je odlučio ostati kod kuće i nadati se da će dobiti pravu priliku u Evertonu. Nije je dobio. Još jednom je uskočio kao "vatrogasac" kada je otkaz dobio Ancelottijev nasljednik Rafael Benitez, kojemu je Ferguson također bio pomoćnik, ali to je bilo sve.
Danas najviše žali za jednom stvari
Kada uskoro 53-godišnji Ferguson danas gleda na svoj život i svoju karijeru, kaže da bi tisuću stvari napravio drugačije, ali daleko najviše žali zbog jedne. "U životu najviše žalim što sam ikad dotaknuo alkohol. Nevolje u koje sam upadao su uvijek bile povezane s cugom. Vrlo mlad sam upao u taj način života i nisam bio dovoljno snažan da se izvučem iz njega", naglašava Ferguson, koji je u 37. godini prestao piti.
I takav je Ferguson izgradio karijeru na kojoj bi mu mnogi pozavidjeli, no tko zna što je mogao postići da je od prvog dana bio posvećen nogometu. Takvo razmišljanje o Fergusonu imao je i Jim McLean, njegov trener iz Dundeeja, koji je u jednom intervjuu ispričao:
"Još od svoje 13. godine bio je apsolutno izvanredan. Bio je izvrstan u zraku, a imao je i brzinu i kontrolu lopte, ali nije bio u potpunosti posvećen nogometu. Nema nikakve sumnje da nije ostvario ni izbliza ono što je mogao. U Dundeeju sam mu često govorio: 'Ja znam da meni ova igra znači i previše, ali tebi ona ne znači baš ništa.'"
Danas bi Ferguson vjerojatno razumio to McLeanovo brundanje koje kao mladi čovjek nije doživljavao. Da ga je razumio tada kada je trebao, sada bismo ga možda pamtili i kao većeg te uspješnijeg igrača.
Ovako je ostao zapamćen kao velikan samo u očima navijača njegova voljenog Evertona, dok je većini drugih u sjećanju po stvarima koje nisu za pohvalu, ali su izazivale podjednako strahopoštovanje kao i njegovi visoki skokovi nakon kojih će loptu usmjeriti u mrežu.