KUP KONFEDERACIJA je finiširan po scenariju kao naručenom u ciriškom sjedištu: mali (SAD, Južnoafrička Republika) su poletjeli visoko, ali su ih veliki (Brazil, Španjolska) bolno (ili u slučaju gubitka bronce JAR-a čak brutalno) tresnuli o zemlju.
> Brazil preokretom do pobjede u spektakularnom finalu Kupa konfederacija
> Video: Finale u Johanesburgu posvećeno tragično preminulom Foeu
Lijepo bi bilo da je na ambiciozno zamišljenoj generalnoj probi za SP pobijedila Amerika, a u borbi za treće mjesto najdominantniju nogometnu reprezentaciju svijeta u posljednjih deset godina savladala "tamo neka" Južna Afrika, ali stvari su na kraju došle na svoje mjesto.
Sigurno je da bi Blatter i društvo odmah potpisali ovakav rasplet i za godinu dana: domaćin je dogurao jako daleko, pobijedio je naravno Brazil, ali se u finale probio i junački borio, simpatični i bogati autsajder.
U znaku golova i užasnog didgeridoo zvuka
Osim po iritantnim trubama koje su bez prestanka tulile s tribina južnoafričkih stadiona, Kup konfederacija pamtit ćemo po spektakularnim i efikasnim mečevima punim preokreta i senzaciji koju je priredila reprezentacija SAD-a.
Brazil je u prvom poluvremenu finalne utakmice od Amera primio dva nevjerojatno naivna gola - protivnici su im iz jedne kontre i jednog šuta stekli gotovo kapitalnu prednost, ali se u drugom dijelu pokazala razlika u klasi.
Ipak, ostaje velika opomena Brazilu usprkos trećem trijumfu na Kupu konfederacija, jer na silu su mogli pobijediti momčad što se prepala prilike koju je sama izborila. Gotovo je sigurno da se protiv momčadi koja bi "znalački" čuvala ogromnu prednost, Brazil ne bi ovako spektakularno vratio.
Brazil će morati pokazati više za svjetsku titulu
Za Brazil znamo kakvim majstorima raspolaže, ali je za nogomet odlično na velikoj pozornici u nadahnutom izdanju vidjeti Clinta Dempseya ili Landona Donovana, koji dakako nisu nepoznati, ali ni imena od kojih bi svake noći očekivali majstorije poput one Donovanove kod drugog američkog gola.
Kakva je to bila akcija čovjeka koji je nakon sjajnih predstava na SP 2002. donedavno bio peti napadač Bayerna: odlično je loptu spustio na bok i onda odvrtio cijeli repertoar velemajstora: dupli pas, štopanje, lažnjak i poentiranje ljevicom.
Ili već spomenuti Dempsey; nikako se ne radi o anonimusu koji je, poput Rogera Mille postao igrač na velikom natjecanju: osim što je njegov gol Brazilu bio treći zgoditak kojeg je postigao na turniru, govorimo o čovjeku koji igrajući za Fulham šamara Chelsea i Manchester City.
Osim Obame, jedini Amerikanci koje svijet voli
Priča dana u nogometnom svijetu nisu Kaka, Lucio i Dunga nego Oguchi Onyewu, Landon Donovan i Bob Bradley. Studiozni američki izbornik, koji po držanju prije podsjeća na drillu sklonog narednika u kampu za obuku marinaca nego na trenera, uspio je sastaviti momčad koju je 45 minuta dijelilo od ogromne senzacije.
Priča s njegovom Amerikom podsjeća na onu Brucea Arene sa SP 2002, na kojem su (uz Tursku i Senegal) bili najveći hit i gdje su dogurali čak do četvrtfinala. Tadašnji izbornik, kojega je prije osmine finala s Meksikom zvao i George Bush da mu poželi sreću, nakon visokog leta na Dalekom Istoku je smijenjen poslije razočaranja u Njemačkoj 2006.
Sada, poslije proboja u finale Kupa konfederacija, Amerika se opet zapalila za soccer, ali time dala veliko breme Bradleyu i njegovim izabranicima pred SP sljedeće godine, na kojemu će (poslije njihovih igara na Kupu konfederacija) upravo u Ameriku mnogi polagati nade da može razbiti očekivanu monotoniju u borbi Španjolske i Brazila.
Ali ako je to tako, možemo se zapitati kuda ide moderni nogomet kada se od Amerikanaca očekuje da budu njegovi "spasitelji".
Zvonko Alač
Foto: AFP