IVICA "TERROR" TRUŠČEK istaknuta je figura hrvatske i regionalne MMA scene. Rođen 15. prosinca 1983. godine, ovaj 41-godišnji borac može se pohvaliti impresivnim skorom od 44 pobjede i 39 poraza u profesionalnoj karijeri. Trušček je poznat po svojoj svestranosti u oktogonu, s posebnim naglaskom na giljotinu kao omiljenu tehniku završetka borbe.
Posljednju borbu odradio je u veljači, kada je na FNC 21 priredbi u Zadru pobjedom debitirao u boksu golim šakama protiv sunarodnjaka Ivana Vladimira. U bogatoj karijeri borio se protiv aktualnog UFC prvaka Islama Mahačeva, kao i protiv najboljeg hrvatskog MMA borca današnjice, Roberta Soldića, a kao najveću pobjedu ističe onu u Dvorani Dražena Petrovića protiv Viktora Halmija. Dva puta je pobijedio regionalnu zvijezdu Vasu Bakočevića, a jednom i Mirana Fabjana.
Kada nije u dvorani, Trušček radi kao redar u diskoteci i vozi kamion, dok najviše uživa u vremenu koje provodi s djecom. Okušao se i u reality showu Big Brother, kojeg se nerado sjeća jer mu je bilo užasno.
Unatoč dugogodišnjoj karijeri i brojnim nastupima, Trušček i dalje pokazuje veliku strast prema borilačkim sportovima. Poznat je po svojoj skromnosti i pristupačnosti, što ga čini omiljenim među kolegama i obožavateljima. U Indexovom Intervjuu tjedna saznali smo više o Truščekovom putu u svijetu MMA-a, izazovima s kojima se susretao te planovima za budućnost.
Krenimo od najaktualnijeg. Prethodno niste bili ljubitelj tučnjave golim šakama, ali u veljači ste na FNC-ovoj priredbi u Zadru pobjedom debitirali u "bare knuckleu". U drugoj rundi ste nokautirali Ivana Vladimira. Kako je bilo okušati se u toj vrsti sporta i hoćete li dalje nastaviti?
Nisam zapravo ni sad ljubitelj toga. To mi je dosta monoton način borbe. Čak su mi u samoj borbi nedostajale neke stvari koje ja volim koristiti iz MMA-a, pogotovo s treninga. Trening za MMA je puno raznovrsniji. U "bare knuckleu" su pravila ograničena na boks tako da ni sad nisam oduševljen s time.
Sad sam se vratio trenirati u dvoranu i treniram MMA iako ne znam hoću li se više boriti u tome. To dosta ovisi o tome kako će se odvijati stvari za priredbu u Beogradu 24. svibnja. Nisam oduševljen s "bare knuckleom", ali ima ta pozadinska priča s mojim starim prijateljem Vasom Bakočevićem, koji je dosad bio neporažen u tom sportu, a ja sam ga dva puta dobio u MMA-u, pa je bila ideja da ga probam dobiti i u tome.
Nikad se ne zna kako će stvari ispasti. On je rekao da to nikad nisam probao i da ne znam što je to i to je sve bilo točno. Taj dečko nikada nije ništa slagao o meni. Ipak, sada znam što je to, a on je na njegovu žalost izgubio od boljeg borca, Petra Ražova tako da je sada sve u zraku i pod upitnikom.
Postoje li svejedno razgovori o trećoj borbi protiv Vase Bakočevića i jeste li zainteresirani za nju?
To je bila pozadina mojih motiva za prvu borbu u "bare knuckleu". Kako se dosad nisam borio, trebala mi je bar jedna borba kako bih doznao što je to. To je bio moj motiv da probam prije, kako ne bih došao u Beograd pred rasprodanu dvoranu od 20 tisuća ljudi s omjerom 0-0, dok je on na 8-0.
Želio sam radije imati jednu borbu u džepu, ali eto nitko unaprijed ne može znati kako će se stvari završiti. Nitko nije očekivao da ću ja pobijediti, a on izgubiti, ali tako je ispalo. Sada je upitno hoće li se nastaviti boriti. Ako bude nastavio, mislim da nema boljeg trenutka za borbu jer je FNC sada na svom dosadašnjem vrhuncu i ima navjeću pažnju.
Vaso je nakon poraza najavio mirovinu. Vjerujete li mu?
Pa vjerujem da je u to vjerovao dok je to govorio. Kako vrijeme prolazi, sve mi je draži taj lik. Prepoznajem više sličnosti između nas. Tako se i ja predomišljam kao i on. Ni meni ne treba vjerovati svaku riječ, ne iz razloga što znam da nije tako, jer se predomislim više puta.
Koje su razlike u pripremi za MMA borbu i za "bare knuckle"?
Za MMA borbu moram trenirati i hrvanje i jiu-jitsu i udarce nogom. Meni se to sve sviđa jer je sve dozvoljeno u nekoj stvarnoj borbi. Sama ideja MMA-a bila je borba bez pravila. Slobodna borba je najbliže tome a da je još uvijek sport.
U "bare knuckleu" ne smiješ dugo držati klinč a da te sudac ne razdvoji, a kamoli pokušati neka gušenja ili udarce nogom. Ovo je možda pet posto tehnika dozvoljenih u MMA-u. Možeš se saginjati koliko hoćeš jer nema opasnosti da te netko udari nogom ili povuče na tlo.
Puno ljudi smatra da je to divljački sport, pogotovo jer se nerijetko dijele snimke potpuno razbijenih lica boraca. Što kažete na te komentare? Je li to divljaštvo ili jednostavno nova vrsta borbe?
To je puno ružnije od MMA-a, ali da ima posebno veće štete na mozak od udarca većom rukavicom, nema. Naravno, površinski ima veću štetu i ružno izgleda, pa čak i meni, koji sam u tome 20 godina. Možda je nekome novom teško to prezentirati kao sport, barem zasad, dok dovoljan broj ljudi ne krene to pratiti.
Tako je bilo na početku i s MMA-om, pa ga sad polako ljudi prihvaćaju. Mislim, tko ga misli prihvatiti kao sport, to je dosad i napravio. S obzirom na to da vidim da punimo dvorane, mislim da se stvorila kritična masa, pa će se to vjerojatno dogoditi i s "bare knuckleom". Sve u svemu, točno je da ovo dosta ružnije izgleda jer koža puno lakše pukne kada udaraš golom šakom.
Biste li sudjelovali u "power slapu", sportu u kojem se ljudi šamaraju? Možemo li to uopće nazvati sportom?
Možda sam ograničen, ali smatram da to sport nije i u tome nikad ne bih sudjelovao.
Kad smo na toj temi, sve su češće borbe u kojima se jedan muškarac bori s dvije djevojke ili dvojica protiv tri djevojke... Kako komentirate te bizarne borbe?
Možda sam čangrizavo staro gunđalo, ali meni se čini da puno toga u svijetu ide kvragu i ukrivo. Nekakve krive vrijednosti postaju važne, ali ne sviđaju mi se takve stvari i mislim da su besmislene. Pa nitko ni ne zna kako se ti ljudi zovu, kamoli nešto dalje. Kažem, čim čudnije, luđe i, ja bih rekao, gluplje, tim više ljudi to pogleda bez da ih uopće zanima tko je taj čovjek i o kome se uopće radi.
Jeste li se nakon pobjede protiv Vladimira odmah vratili u dvoranu ili ste se odlučili na odmor?
Tjedan dana me boljela šaka. Čekao sam da splasne otok. Mislim da mi ništa nije puknulo jer znam kako je oštra ta bol, jer mi je šaka već pucala. Ovo je bila samo tupa bol, pa iako nisam ništa slikao, pretpostavljam da nije ništa puknulo.
Već drugi dan sam trčao i radio vježbe koje mogu, ali nisam udarao. Već tjedan dana nakon borbe sam se vratio u dvoranu. U ovim godinama si ne mogu dopustiti dulje izbivanje iz dvorane jer mi onda trebaju tri mjeseca da se vratim u formu, pa nemam baš vremena za gubljenje.
Vratimo se na početak. Kako ste ušli u MMA, gdje ste trenirali i koji su bili prvi koraci?
Znao sam da ću biti borac kada sam gledao prvog Kickboxera, Tong Poa i Kurta, odnosno Jean-Claudea Van Dammea. Nisam znao da je to u stvarnosti moguće, a kad sam čuo za UFC, onda sam kupovao VHS kazete. Ovi dečki koji se danas bore vjerojatno ni ne znaju što je to.
Naručivao sam UFC 1, UFC 2, dvije-tri godine nakon što se to dogodilo. Relativno gledajući, tada sam kasnio, ali u to vrijeme sam bio u toku s događanjima u MMA svijetu. Počeo sam trenirati hrvanje i boks u Varaždinu. Igrom slučaja, Goran Borović, koji mi je bio prvi trener boksa, sad je trener udaranja u ATT-u u Zagrebu. Nakon 20 godina ponovno smo zajedno.
Imao sam neku ideju o MMA-u u samim počecima, prije skoro 25 godina. Htio sam se boriti, ali nije mi glavna motivacija bila novac. Ja sam redar koji se ima priliku boriti pred puno ljudi i na televiziji, a ne da sam neuspješan borac, koji mora raditi.
Kod mene je obrnuto. Običan sam čovjek i radnik koji je dobio priliku raditi ono što voli i ako se još može biti plaćen za to, još bolje. Napravio bih sve isto i da nikada nisam dobio ni lipe od toga, ali onda to ne bi izgledalo kako FNC izgleda sada.
Odakle nadimak "Terror"?
Najgluplje moguće. Dao sam si ga sam jer ljudi vani ne mogu izgovoriti moje ime. Od prvih 50 borbi, valjda sam samo pet imao u Hrvatskoj, a sve ostalo u inozemstvu. Mislim da je bilo baš u Finskoj, gdje ljudi ne mogu izgovoriti Ivica, a pogotovo Trušček.
Tako je ovo neka univerzalna riječ koja ima nekakvo značenje valjda u svim zemljama. Kako na engleskom jeziku pa tako i hrvatskom, iako ne znam što točno znači na hrvatskom (ha, ha). Glupo je, ali jednostavno, to je riječ koju svi mogu izgovoriti. Ništa više ni pametnije od toga.
Kako izgleda tjedan u kojem se borite? Kako trenirate i na koji način skidate kilograme? Kako podnosite taj proces?
Klasični laici misle da najjače treniram u posljednjem tjednu, a zapravo je suprotno. Prije tog tjedna borbe su svi jaki treninzi gotovi. U ponedjeljak počinjem piti puno vode, izbacujem sol i ugljikohidrate, kako bi tijelo izbacivalo što više vode. Zadnjeg dana je na rasporedu sauna, sve dok vaga ne pokaže odgovarajuću kilažu za koju sam potpisao ugovor.
Kako godine idu, a primijetio sam to i na drugima, sve teže mi to pada. Kada mi ostanu dva kilograma za skinuti u sauni, osjećam se kao da umirem. Da mi taj osjećaj nije poznat, mislio bih da ću umrijeti. Ipak, pošto mi je taj osjećaj poznat, onda pretpostavljam da ako nisam umro ni zadnja dva puta, valjda neću ni sada.
Mnogi bivši i sadašnji borci smatraju kako bi vaganje trebalo premjestiti na sam dan borbe, par sati prije priredbe. Slažete li se?
Ima to smisla, ali ako pogledaš da je vaganje neka zadnja reklama za priredbu i da ti za neki veliki događaj zna doći par tisuća ljudi, onda je to važna stvar u organizaciji toga svega. To je zadnja reklama za priredbu i prilika da ljudi kupe ulaznice ili pay-per-view.
Ako to izbaciš, odnosno staviš par sati prije početka borbi, onda si sam sebi maknuo zadnju reklamu, koja te ne košta ništa jer je to u istoj dvorani u kojoj se održava i priredba. I što onda ako borac ne prođe vagu? Onda si par sati prije priredbe ostao bez važnog čovjeka. Ne znam ni sam kako tome doskočiti, a očito ne zna nitko drugi, pa mi je onda malo lakše.
Čime se bavite kada niste u dvorani?
Na vratima sam u diskoteci kao redar, u interventnoj ako netko krade bankomate ili radi gluposti po kasinima i preko tjedna vozim kamion. Tijekom ostalog vremena koje ulovim, kod kuće sam s djecom ili u dvorani treniram. Odmora imam minimalno.
Prije desetak godina ste otvorili klub u kojem ste trenirali ljude iz Križevaca. Radite li danas s nekim od njih i jesu li se ljudi mogli dovoljno posvetiti tome?
Otvorio sam klub, ali sam njih trenirao kao sebe, kao da će se i oni boriti. Nisam imao nekih motiva, a i nisam posebno dobar rekreacijski trener. Od 50-ak ljudi, samo 1-2 je imalo želju boriti se i onda to nije imalo smisla, pa sam odlučio ići za Zagreb i tamo trenirati.
FNC je postao vrlo ozbiljna organizacija. Kao iskusan borac koji je prošao poveći broj organizacija, što biste rekli kakva je njegova vrijednost u odnosu na ostale europske organizacije poput KSW-a ili Oktagona?
FNC je tu uz bok njima. Po organizaciji je stvarno na svjetskoj razini. Bio sam i na KSW-u i na Oktagonu i u UFC-u. U svim najvećim svjetskim organizacijama sam ili nastupao ili bio u kutu. FNC je po mnogim stvarima bolja organizacija od njih. Što se tiče naših prostora, ključno je da se bore naši borci i dobri borci. Na tom nekom "balkanskom" području svi znaju sve i zbog toga napune dvoranu.
Dražen Forgač i dečki iz FNC-a razumiju koje stvari privlače publiku i znaju kako napuniti dvoranu od 20 tisuća mjesta. To nije uspjelo ni Gloryju, ni UFC-u ni nikome drugome. To mogu napraviti samo naši ljudi koji znaju posao, i to s našim borcima.
Za one koji MMA ne prate dovoljno zasigurno je nepoznanica da ste 2008. godine pobijedili Mirana Fabjana, danas jednu od najvećih zvijezda FNC-a. Ispričajte nam čega se sjećate iz te borbe i sviđa li vam se show koji Slovenac pravi od dolaska u organizaciju?
Sjećam se da nisam htio s njim provesti niti jednog trenutka u borbi na nogama. Imao sam sreće što sam ga na vrijeme uspio baciti i napraviti mu polugu. On tada nije znao apsolutno ništa u parteru, a ta pobjeda je dobro ostarila. Danas ne bih imao nikakve šanse i to se ne bi moglo ponoviti.
Očito je utjecao na popularnost FNC-a, pa i ja uživam u tome. Ako nam je puna dvorana, ako su ljudi zainteresirani za njega i za FNC, onda bi, sve i da mi ide na živce, a ne ide, bilo glupo i kontraproduktivno željeti mu nešto loše. On mi je drag, mislim da je super za sport.
Prošlo je 12 godina od vaše borbe s Islamom Mahačevom, aktualnim UFC prvakom u lakoj kategoriji. Bila je to njegova posljednja borba prije odlaska u UFC, a izgubili ste tek u trećoj rundi. Kako je tada izgledao i je li se dalo naslutiti da bi mogao napraviti velike stvari?
Bio sam neslužbeni "gatekeeper" za UFC. Puno puta sam se borio s borcima koji bi nakon meča sa mnom išli tamo. Jednom sam otkazao neku glupu borbu kako bih dogovorio bolju, pa su organizatori bili ljuti na mene jer je UFC htio da taj borac pobijedi još samo mene i da sam im pokvario planove. A nitko nije vodio brigu o meni i mojim stvarima.
Uglavnom, Islam je tada bio trećina današnjeg sebe i svejedno se s tom trećinom igrao sa mnom kao s malim djetetom. Čudim se kako sam izdržao do treće runde s njim. Već tada se moglo naslutiti da bi mogao napredovati, jer ako na to što ima doda još elemenata, može biti prvak. Tako je i bilo, sada ima četiri obrane naslova prvaka u UFC-u. Tko se razumije u sport, mogao je vidjeti da on može daleko dogurati.
Prije nešto više od osam godina borili ste se i s Robertom Soldićem, koji je također u veljači ostvario prvu pobjedu u ONE-u. Koliko snažno udara Soldić i je li UFC njegova budućnost?
Nadam se da je, jer kada kažeš UFC, to u MMA-u još uvijek dosta znači. Možda nisu baš svi najbolji borci tamo, kao na primjer baš on, ali većina najboljih svjetskih boraca ipak je i mislim da je njemu mjesto tamo. Što se tiče naše borbe, rekao bih da je dobro što sam preživio. To je meni glavno, sada kada se prisjetim te borbe. Dobro sam prošao, izgubio sam samo nokautom u prvoj rundi.
Što biste rekli, tko najsnažnije udara od dosadašnjih protivnika?
Iskreno, pola toga sam i zaboravio. Kada sam snimao videointervju komentara borbe poslije meča s Vladimirom, dugo smo bili na večeri, pa nisam ništa spavao i onda sam pričao kao retardiran. Jedva sam spajao rečenice kao da sam pijan, a ne pijem alkohol. Pomislio sam: "Pa ovaj jedva govori."
Tako da imam problema i posljedica od toga, nekad više, a nekad manje. Evo recimo sada dosta bolje slažem rečenice. Često kao da nisam sav svoj. Pošto si mi spomenuo Soldića, ni ne sjećam se da me udario jer me samo ugasio i ja sam pao, što očito znači da jako udara. Isto je bilo i sa Savom Lazićem.
Ne sjećam se ničega, što je također dobar znak da je bio jak udarac. Nadobivao sam se batina, ali trenutno mi ništa treće ne iskače, pa ću reći Soldić. Mislim da to nije sramota jer je nokautirao gotovo sve protiv kojih se borio. Mogu živjeti s tim.
Godine 2019. KSW je održao priredbu u Zagrebu. Tada se Aleksandar Rakas ozlijedio noć prije prilikom šetnje psa, pa ste Vi samo par sati prije događaja uskočili u borbu protiv Krystiana Kaszubowskog. Kako je došlo do toga i je li to najkraći "short notice" koji ste prihvatili?
Bilo je "short notice" borbi koji su se mjerili u danima, ali u satima baš i ne. Taman sam kupio neke karte koje su bile najdalje moguće, kako bih mogao gledati na videozidu, i onda me Forgač zove i pita me hoću li se boriti. Dobro je da nisam ni pitao ni gledao protivnika jer bih se usrao da sam ga vidio.
Da sam pogledao par njegovih borbi prije toga, vjerojatno bih rekao da ne mogu, da imam karte. Na kraju me nije nokautirao, izdržao sam tu borbu. Držao me dolje, nije me ni previše istukao. Neki misle da sam možda trebao i pobijediti. Na svježinu sam izvukao tu borbu, ali da sam pobijedio, ne bih rekao.
KSW je nakon toga obećao barem još jedan meč, ali više se tamo niste borili. Jeste li razočarani time?
Nisam to shvatio osobno. To je velika organizacija, imaju oni 100 puta većih briga od Ivice Truščeka, ali da su mi oba vlasnika organizacije došla čestitati, zahvaliti i to reći, jesu. Jesu li to ispoštovali, nisu...
Jesu li se sjetili da su to rekli i namjerno i planirano me izigrali, također mislim da nisu. Voda pod mostom, kako bi se reklo. Imam ja svog posla, a za mene od FNC-a ni nema bolje organizacije.
Borac ste kakvih nema puno. Tijekom cijele karijere ste prihvaćali borbe na sve strane, na "short notice" i bez punog trening-kampa. U jednoj godini biste se borili po sedam puta. Zašto ste se odlučivali na to i je li Vam to donijelo više dobrog ili lošeg u karijeri?
Financijski mi je sigurno donijelo više lošeg. Mogao sam skuplje prodati jednu borbu da sam imao skor 15-2, a ne recimo 30-25. Opet, imam ogromno iskustvo od svih tih borbi i batina koje sam dobio. Sad je samo pitanje što ti je važnije u životu.
Dok sam prihvaćao borbe, vodio sam se time da bih radije išao tamo i doživio to što volim i na kraju izgubio nego da ne idem nikamo. To je bila moja logika. Financijski loša, ali meni je vrijedna zbog tog životnog iskustva.
Jeste li gubili pamćenje od udaraca?
Pamćenje nisam izgubio. Nije da se ne mogu sjetiti skroz nekih stvari, ali jedan dečko u dvorani mi je nedavno na treningu spomenuo nekog borca protiv kojeg sam se borio i pita me kako je to završilo, da je gledao na YouTubeu ili negdje i ja prvi put čujem za to ime i prezime, a kamoli kako se borba odvijala. A bilo je razdoblje u životu tijekom kojeg sam se pripremao, pa makar tjedan dana, i razmišljao samo o njemu.
Ali nije situacija takva da sam bio nokautiran i da se više ne sjećam gdje sam i kako sam tu došao. Kad su me Soldić i Lazić nokautirali, ne sjećam se udarca, ali nije da se ne sjećam ničega. Definitivno ima štete, pa od udarca u prsa dobiješ potres mozga, a kamoli mi koji se tučemo u glavu svaki drugi dan, a ja već skoro 20 godina.
Bili ste u reality showu Big Brother 2016. Kako je došlo do toga i kakvo je to iskustvo bilo?
Znam da mi je bilo užasno tamo u tom zatvorenom prostoru. Mislim, ljudi prežive svakakve stvari, pa me sram reći da je meni bilo ružno ili teško, ali činilo mi se da ću poludjeti tamo. Ljudi su preživjeli rat i ne znam kakve grozne stvari, gubitak obitelji i kojekakve tragedije, a ja sam se našao govoriti kako mi je bilo ružno s curama i dečkima mojih godina zatvoren na mjesec dana. Ali da mi je bilo ružno, bilo je.
Nisam imao nikakvog pametnijeg posla, nisam se borio, nisam imao ni para. Oni su mi ponudili otprilike 2-3 mjesečne plaće za tih mjesec dana, možda čak i nešto malo više. Dvaput sam rekao da neću, ali treći put sam onda pristao. Teško je žabu u vodu natjerati.
To je još jedan pokazatelj da treba biti uporan. Kako sam ja uporan u borbama, pa nakon 10 poraza dođem i 11. put, tako su i oni mene pitali tri puta i došao sam. Nije mi bilo lijepo, ali eto bar su platili kako su rekli.
Prošle godine ste Cihada Akipu pobijedili gušenjem giljotinom, ali borbu su obilježile aktivnosti na Instagramu i incident na vaganju. Ispričajte nam što se dogodilo.
To je bio splet nesretnih okolnosti. Taj Oktagon je imao zajedničku objavu sa mnom i njime. Naši ljudi su na njoj onda pisali: "Sretno Ivica. Je*i mu mater", što na našem razgovornom jeziku ne znači da ću mu doći majci i voditi ljubav s njom, nego da ga razbijem u borbi, što sam ja lajkao.
Ali onda je on pogledao prijevod i pomislio je da mu je majka u opasnosti i eto, on to nije shvatio kao nešto smiješno, pa me htio nalupati na vaganju. To me podsjetilo na ranije pitanje i bizarne stvari koje privlače ljude. Taj video vaganja, na kojem me htio udariti, bio je prvi ili drugi najgledaniji video Oktagona prošle godine.
Znači na Instagram profilu organizacije koja se bavi održavanjem borbi, najgledaniji video im je gdje se dvije budale naguravaju i tuku na vaganju. Samo ću reći - čudno.
Koji je bio vrhunac Vaše karijere?
Bilo mi je dobro kad sam u Ciboni pobijedio Viktora Halmija, koji je svladao mog prijatelja Truhana, i još par borbi u FFC-u. Dobra izvedba mi je bila protiv Jankovića u Zaboku iako se tako nisam osjećao u kavezu. Zadovoljan sam kako je to izgledalo izvana.
Kad to gledam, čudim se da sam to ja. I Vasu sam pobijedio dva puta. Više me ljudi pitaju za njega nego za Islama, a jedan je UFC prvak, a drugi je, evo, u mirovini, barem zasad.
Koji je bio najteži trenutak u Vašoj karijeri?
Sigurno kada me Lazić u Areni pobijedio nokautom za par sekundi. U tom trenutku sam bio u najboljem fizičkom stanju u kojem sam mogao biti. Sve sam posvetio toj borbi i toj priredbi, a ispalo je kao da mi tamo nije bilo mjesto, i to za samo par sekundi.
Postoje li planovi za budućnost?
Kao što sam već rekao, sam sebi ne vjerujem. Mislim da je ova godina zadnja. Vidjet ćemo što će biti s Vasom i Beogradom, eventualno još jedna borba, nadam se u zagrebačkoj Areni, i onda je to "Terror - no more".