NAVIJAČI Dinama pokretanjem akcije Vratimo Palčiće u Petrovu omogućili su brojnim navodno "malim" ljudima da pokažu koliko su zapravo veliki. Ovo je priča o nekima od njih, koji su uz pomoć jednog dresa nepostojeće reprezentacije, u kojem se nije odigrala nijedna utakmica, ujedinili zemlju, do suza dirnuli tisuće ljudi i sakupili bogatstvo za Palčiće.
Najranjivije i najosjetljivije bebe ostale su bez svog rodilišta i sigurne kuće
Tako od milja zovemo nedonoščad, djecu rođenu prerano. Ti najranjiviji i najosjetljiviji mališani na svijet dolaze u bolnici u zagrebačkoj Petrovoj ulici. Nažalost, u teškom potresu koji je u ožujku pogodio Zagreb, bolnica u Petrovoj gadno je stradala, a veliki dio vrijedne opreme i aparata, koji su osoblju i posebno roditeljima Palčića neprocjenjivi, uništeni su.
Da posljedice po Palčiće, njihove majke te opremu koja je preživjela razorni potres ne budu još gore, pobrinuli su se navijači Dinama. Oni su se na vrhuncu pandemije koronavirusa, hladnog jutra kada su Zagrepčani ostali paralizirani od straha i šokirani gubitkom domova i imovine, odmah po smirivanju prvih udara okupili u centru grada i stavili se na raspolaganje nadležnim službama da pomognu u saniranju posljedica potresa.
Jedna od najdirljivijih scena teškog zagrebačkog proljeća 2020.
Slike BBB-a kako spojeni u ljudski lanac brižno i pažljivo, a opet ekspresno i ekspeditivno iznose vrijedne aparate i opremu iz ruševne klinke za porode i tako spašavaju živote onih koji se još nisu ni rodili definitivno su neke od najdirljivijih scena u Zagrebu u vrijeme Zagrepčanima posebno teškog proljeća 2020.
Dinamovci su zatim prešli na danonoćno čišćenje ruševina u Zagrebu, prije svega stambenih objekata, gdje su žrtve potresa svjedočile kako navijači ne samo da ne žele uzeti novčanu zahvalu koju im nude oni kojima pomažu, nego da od njih odbijaju primiti i hranu i piće.
Navijači Dinama oduševili su na prvoj crti, a zatim to napravili i na Fejsu
Navijači Dinama nisu time prestali oduševljavati javnost. Nakon što su to radili na prvoj crti, nastavili su i na Facebooku. Tamo je Udruga "Dinamo to smo mi", koja se bori za povratak navijačima kluba koji je okupirala jedna obitelj i njeni poltroni, uz podršku Kluba roditelja nedonoščadi "Palčići" pokrenula humanitarnu akciju i grupu "Vratimo Palčiće u Petrovu". Njen cilj bio je krasan, ali činio se nedostižan - 4,3 milijuna kuna, koliko vrijedi oprema uništena u potresu.
Zamišljena i započeta kao grupa za informiranje o humanitarnoj aukciji, uskoro je postala virtualna aukcijska kuća na kojoj članovi grupe do određenog roka licitiraju za dresove i opremu poznatih hrvatskih sportaša, pri čemu najbolji ponuđač dobiva artikl za koji se nadmetao, a za Palčiće odlazi kompletan iznos, Takva vrsta pomoći samoinicijativno je došla od samih navijača. Vratimo Palčiće u Petrovu brzo je preraslo u općenarodni pokret te jedan od najimpresivnijih dokaza onog što smo odavno znali - da ljudi u ovoj državi imaju sto mana, ali i veliko srce i sućut za one u nevolji i najranjivije.
Pridružili su se navijači i pripadnici navijačkih skupina svih klubova
Dinamovcima su se odmah pridružili navijači svih hrvatskih klubova i pripadnici njihovih navijačkih skupina, ali i oni iz susjedstva. Ormare su rastvorili i tisuće vrijednih dresova i memorabilija na dražbu za Palčiće dali sportski fanatici i još fanatičniji kolekcionari.
Žrtvu koju su oni pri tome podnijeli za Palčiće ne mogu shvatiti oni koji doista ne osjećaju kolekcionarsku strast. Zbirke koje su nevjerojatno brižno gradili, stvarali, skupljali i kupovali godinama, a neki i desetljećima, i čiji dijelovi ne samo da nisu bili na prodaju, nego ih često nije smio ni dotaknuti nitko drugi osim posvećenog para kolekcionarskih ruku, strasni sakupljači dali su na dražbu za Palčiće bez razmišljanja.
Nisu se iskazali samo sakupljači, nego i ponuđači, kupci. Zahvaljujući tome što mnogi daju po par tisuća kuna za jedan dres, do onih "nedostižnih" 4,3 milijuna kuna sada je preostalo još manje od 500 tisuća kuna. Zahvaljujući općoj mobilizaciji tisuća ljubitelja sporta i humanih djela, sve je bliže konačan cilj - da Petrova opet bude sigurna kuća za Palčiće.
Tko se nije rasplakao na dar malog Ante?
Najpoznatija je jedna skupna uplata. Nema osobe u zemlji kojoj oči nisu zasuzile na potez Ante, dječaka s Downovim sindromom, koji je za Palčiće dao loptu koju mu je poklonio Ryan Giggs i koja je dosegnula 200 tisuća kuna.
Najveći novac prikupljen je pojedinačnim uplatama. Tako što dobri ljudi za prerano rođene bebe daju primjerice Ronaldinhov potpisani dres, koji je u trenutku pisanja ovog teksta došao do 8200 kuna, dres Roberta Prosinečkog za 10.000 kuna, zatim Dinamov cener za 12.200 kuna pa Dinamov dres iz '82 koji je Palčićima donio 13.500 kuna ili dres koji je Domagoj Vida nosio na SP-u protiv Danske, kupljen za 30 tisuća kuna.
Dres koji se pojavio niotkuda i ušao u legendu
I onda, kada se akcija već zahuktala s perjanicama kao što su spomenuti dresovi ili Hajdukov iz četvrtfinala Lige prvaka '94, niotkuda se pojavio dres Diadore, koji je po imenu proizvođača i kockastom dezenu otkrivao da je nastao 90-ih i da mu je neskrivena inspiracija tadašnji dres Hrvatske. Na leđima mu je bila devetka, što je s obzirom na to da potječe iz ere prije modernog nogometa značilo da ga je mogao nositi samo "robusni centarfor", "sidrun", dakle golgeter. Ponuđač Nikola Marinović stavio ga je na dražbu uz napomenu da je pripadao napadaču reprezentacije Hrvatske Republike Herceg-Bosne i da je napravljen za jedinu utakmicu koju je ta momčad igrala na bizarno-egzotičnoj destinaciji i protiv istog takvog protivnika: 1996. u Asuncionu protiv Paragvaja.
Taj nepoznati dres, nepostojeće reprezentacije nepostojeće države, koja je odigrala samo jedan meč, donijet će Palčićima 37 tisuća kuna, pet puta viši iznos od Ronaldinhovog dresa s njegovim potpisom.
Nepoznati dres, nepostojeće reprezentacije nepostojeće države postigao je pet puta višu cijenu od Ronaldinhovog
Odmah po objavi aukcije za devetku HRHB-a počele su sijevati ponude, no od početka su se izdvojile dvije kao očito najlegitimnije i najzainteresiranije, one djevojke S. i one Tomislava Š., koji oboje žele ostati anonimni. Pobjednica, za koju samo znamo da je sa zagrebačkog Jaruna, želi ostati potpuno anonimna jer ne želi da uplaćena svota bude tema, nego sama humanitarna akcija, kao i priča o vrijednosti dresa i odigrane utakmice u Paragvaju.
Tomislav je zastupao cijeli jedan kvart, Gračane, u zagrebačkoj podsljemenskoj zoni, te je iz tog razloga smatrao obavezom da podijeli s javnošću informacije o motivu ulaganja iznimno visoke svote u nadmetanje za ovu humanitarnu akciju:
Ekipa iz Gračana priča kako se cijeli kvart borio za dres s grbom koji su nosili pojačani bratom Robertom
"Po struci sam povjesničar, istražujem Domovinski rat. Po hobiju sam navijač Dinama, kao i cijeli kvart Gračani koji se uključio u nadmetanje. Pitao sam uži krug, nas nekoliko prijatelja, koji gajimo tradiciju okupljanja utorkom u lokalnom bircu "Trešnja", hoćemo li se uključiti u humanitarnu akciju, ali tako da se ujedinimo i nadmećemo za neki vrijedan dres. Svi su se odazvali, i svi su se složili da ciljamo upravo ovaj dres što je i logično, jer taj je dres pravi sportsko-povijesni unikat. Pritom, većina uključenih je porijeklom iz Livna i Tomislavgrada, a ostali smo po roditeljima došljaci iz svih krajeva Zagreba i Hrvatske. Ono što nas sve spaja je ljubav prema Dinamu, dakle nogometu, i naravno domoljublje. Prvi dan smo sakupili blizu tisuću eura, no odmah je bilo jasno da će za ovaj dres trebati sakupiti mnogo više novaca. Štoviše, odmah je bilo jasno da bi mogao postići rekordnu cijenu. Nastavili smo prikupljati novce i drugi dan te smo do kraja licitacije skupili oko 20.000 kn iz svih dijelova Gračana, Zagreba, dijaspore.
Ljudi su se sami javljali, imali smo na raspolaganju kune, eure, konvertibilne marke, švicarske franke. No pred kraj licitacije postajalo je sve jasnije kako tih naših 20.000 kn neće biti dovoljno jer po svemu, po svakoj licitaciji, bilo je jasno da ni djevojka s Jaruna neće odustati od dresa. Aukcija se bližila kraju, više nismo imali vremena za prikupljanje novaca i stali smo na 20.000 kn. Nažalost, kada je probijena ta cifra od 20.000 kn, negdje nakon 25.000 kuna počele su zakulisne igre nekih vrlo mutnih ljudi koji su s lažnih profila nudili sve veće ponude. To je okončano zajedničkim naporom svih uključenih, tako i organizatora, tako da je od sumnjivih osoba zatražena identifikacija. Kako se to nije dogodilo, dres je otišao na Jarun, a mi iz Gračana javno smo mladoj dami čestitali potpuno zasluženu pobjedu. No to je bio samo tek mali dio cijele večeri.
"U borbu za dres ubacili su se vrlo mutni ljudi, ali pobijedio je običan, mali čovjek"
Naime, kako su ponude rasle, sve više je bilo ljudi i pa i cijelih grupa koji su uživo pratili ovo nadmetanje i do kraja ga je, u to sam sasvim siguran, pratilo nekoliko tisuća zainteresiranih, barem sudeći po broju komentara, lajkova, poruka, i poziva onih koji su se htjeli uključiti donacijom. Ipak, najljepši dio večeri, nisam ga ni u snu očekivao, priredili su ponuđač i pobjednica aukcije. Svaki me je zasebno kontaktirao i složili su se da Nikola dođe uručiti dres pobjednici u Zagreb, a onda bi se oni odvezli do nas u Gračane gdje bi napravili feštu i slikali se s ovom povijesno-sportskom relikvijom. Konačno, ali i najvažnije, u utrci za ovaj dres sakupljen je rekordan iznos, svota koju nisu postigli dresovi najistaknutijih hrvatskih reprezentativaca. Uistinu, nevjerojatno, ali istinito! Običan, mali čovjek, svi mi uključeni u ovu akciju, bez uvlačenja politike i sponzora, prikupit ćemo sami, prodajući ili kupujući najvažnije obiteljske uspomene, nevjerojatnih više od 4 milijuna kuna. Veliko hvala organizatorima iz Udruge 'Dinamo to smo mi', kao i svakome tko je makar i sa 100 kuna sudjelovao u ovoj akciju. Nama pak ostaje sudjelovati u natjecanju za neke druge vrijedne dresove te se potajno nadati kako će možda jednog dana izroniti kultni dres reprezentacije HR HB, kako bi našao svoje zasluženo mjesto u našoj gračanskoj oazi."
Gospodin čiji je dres: "Ne bih htio od sebe raditi priču. Samo ću reći da nisam nikad bio ponosniji"
Konačno, došli smo i do onoga tko je pokrenuo cijelu ovu divnu priču. Nikole Marinovića (26) iz Ploča koji studira u Splitu. On je za licitaciju za Palčiće dao dres koji je na spomenutoj egzotičnoj utakmici nosio njegov otac Ante. Gospodin bez kojeg ne bi bilo ni dresa ni jednog od emotivnih vrhunaca akcije skroman je i samozatajan čovjek, koji je na molbu da nam ispriča paragvajsku avanturu rekao tek: "Ne bih htio od sebe raditi priču. Samo ću reći da nisam nikad bio ponosniji nego sada, kada je zahvaljujući Nikolinoj ideji ostvarena ovako plemenita misija. Neka vam on kaže sve o dresu, jer odlično zna cijelu priču."
Sin devetke s dresom od pet tisuća eura i glavni "krivac" za priču: "Iskreno, mislio sam da ovaj dres nije dovoljno atraktivan za aukciju"
Tako je i bilo. Nikola je uzeo riječ: "Povukla me ta krasna akcija za Palčiće koju sam vidio na Facebooku i želio sam dati svoj doprinos i kao kupac i ponuđač, ali iskreno, ovaj dres selekcije HR HB-a nije mi padao na pamet jer sam mislio da nije dovoljno atraktivan zainteresiranima. Na kraju sam se odučio ponuditi ga, ali sam prije zvao oca za dopuštenje, jer ipak je dres njegov. Složio se, a on i ja smo se složili kako će taj dres ići maksimalno do stotinjak eura i kako ćemo u tom slučaju nas dvojica uplatiti taj iznos za Palčiće i ostaviti dres da ga imamo za uspomenu."
"Otac je odbijao sve ponude jer nije htio ići od mene i svojih maslina, ali onda je menadžer došao s pozivom koji se ne odbija"
Niz je razloga zašto je Marinovićima taj dres uspomena od ogromne vrijednosti: "Moj otac Ante 80-ih i početkom 90-ih, sve do rata u koji se uključio kao pripadnik HV-a, bio je napadač Jadrana iz Ploča, Neretve iz Metkovića i Ljubuškog. U nogometnom smislu nije se odmaknuo od tog trokuta i njegovih par desetaka kilometara iako je mogao puno više. Zvali su ga iz većih klubova bivše države, kao i iz inozemstva, ali on je to sve odbijao jer je volio svoj kraj. Nije se mogao zamisliti da ode tamo gdje neće moći obrađivati svoje masline ili loviti ribu. Kada se rat smirio, opet je dobio ponude koje bi možda prihvatio, ali onda sam se rodio ja, pa je definitivno odlučio ostati u Pločama i Hrvatskoj. Ipak, jednu ponudu nije mogao odbiti i to 1996. godine. Menadžer mu je došao i rekao: 'Pakiraj se, idemo u Paragvaj!' Otac, iako jako privržen obitelji i meni, koji sam imao dvije godine, tada radi za njega neobičan potez, bez razmišljanja odlazi na drugi kraj svijeta.
Do toga da za Herceg-Bosnu, dakle momčad Hrvata iz BiH, zaigra on koji je Hrvat iz Hrvatske, došlo je tako jer je on u to vrijeme igrao za Ljubuški, a momčad za ovu ekspediciju je od igrača Ljubuškog i Širokog sastavio Branko Međugorac. On je posredstvom menadžera saznao da Paragvaj traži protivnike u sklopu priprema za SP 1998. pa je ovakva momčad otišla igrati protiv njih. Zanimljivo, ovu utakmicu ne priznaje Nogometni savez BiH, ali je priznaju Fifa i Nogometni savez Paragvaja.
Kalvarija do Paragvaja: 24 sata leta, trening u vojarni i čučanje među rasplesanim urođenicima
Da bi to tog priznanja došlo, trebali su proći kalvariju. Do Paragvaja su letjeli 24 sata, a natrag 20 sati. Najviše ih je ubilo šest sati vremenske razlike. Odmah po slijetanju domaćini su ih odveli na priredbu u čast gostima u domorodačko naselje. Tamo su dva sata čučeći gledali ples indijanskih urođenika, što ih je dotuklo nakon cjelodnevne skvrčenosti u avionu. S obzirom na to sve i da su jedini trening prije utakmice odradili u vojarni, poraz 3:0 od jake reprezentacije, koja će u nokaut-fazi SP-a ispasti minimalnim porazom od kasnijeg svjetskog prvaka, slavili su kao pobjedu.
"Otac je igrao pred strojnicama i na gostovanja išao praćen tenkovskim cijevima, ali ovo je i za njega bila avantura"
To je stvarno bila velika avantura, ali i muka za sve igrače koji su do tamo putovali, pa tako i za mog oca, koji mi je pričao kako je u ratno nevrijeme u Hrvatskoj i BiH igrao utakmice na kojima je na svakom korneru bila po jedna strojnica ili da je išao na gostovanje preko mosta i da su u busu pratili kako se iz tenka koji štiti most s njima šale tako da cijelo vrijeme prelaska busa preko mosta njega prate micanjem topovske cijevi.
Dres je mijenjao s Paragvajcem koji je umro na terenu
Zanimljivo je što otac na kraju uopće nije igrao s devetkom koja je prodana za Palčiće, nego u rezervnoj garnituri paragvajske reprezentacije. Zato što su dolaskom na teren vidjeli da imaju crveno-bijele dresove kao domaćini pa su im oni dali svoje rezervne. Još jedna tragična zanimljivost je da se otac nakon utakmice mijenjao za dres s paragvajskim reprezentativcem Avalosom, koji je 2009. umro od srčanog udara na utakmici amaterskih momčadi.
"Ljudi su me zvali da im je napetije pratiti nadmetanje za dres nego finale Lige prvaka"
I kao da sve ove priče oko dresa nisu dovoljne, dođe i ona s aukcije za Palčiće. "Mislio sam da će to biti rutinska dražba, a ne nešto nakon čega ćemo otac i ja biti tako ponosni. Gledao sam komentare i ponude kako je to išlo u neslućene visine i bio u nevjerici, gotovo u šoku. Primio sam nebrojene pozive i poruke ne samo prijatelja, nego ljudi koji jedva poznajem, koji su mi govorili da im je praćenje nadmetanja za dres napetije od gledanja finala Lige prvaka.
Zadnja ponuda je bila 42 tisuće kuna, ali taj ponuđač se nije javio
Htio sam što prije zaključiti dražbu kada je prošao rok kako ne bi ispalo da smo zakinuli one koji bi eventualno neposredno nakon isteka licitacije poslali ponudu. Dres na kraju nije otišao najboljem ponuđaču koji je davao, ali samo "na papiru", 42 tisuće kuna. Nakon toga se nije javio pa ga je dobila djevojka koja je ostala na 37 tisuća kuna. Kako mi je rekla, poslat će ga u Ameriku u čast svog djeda.
"Moram doći u Zagreb osobno predati dres i stisnuti ruke ekipi koja se za njega borila"
Dres sam isprva mislio poslati poštom, ali nakon svega osobno ću otići u Zagreb uručiti ga njegovoj "osvajačici" kako bi upoznao nju, ali i ekipu iz Gračana. Ako su se oni svi tako potrudili i potrošili kako bi ga kupili, najmanje što ja mogu napraviti je da odem do njih i stisnem im ruku."
Što je rekao otac Ante kada je saznao da mu je dres pet puta vrjedniji od Ronaldinhovog?
A otac, što je on rekao kada ste ga obavijestili o konačnoj cifri koju je postigao dres koji nije stigao ni obući prije 24 godine u Paragvaju?
"Evo me u maslinama. Ne mogu vjerovati!"