U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Automoto utrke kroz povijest su uvijek bile atraktivne, često i zbog želje gledatelja da vide spektakularne nesreće. Ponekad su završavale fatalno, a jednu takvu Talijan Alex Zanardi je neviđenim čudom preživio. Ono što je uslijedilo nakon toga jedna je od najinspirativnijih priča u povijesti sporta.
CRVENA Reynard-Honda izlazila je iz boksa na EuroSpeedwayu u njemačkom Lausitzu 15. rujna 2001. godine. Iza vozača su bila 142 naporna kruga, a zadnjih 18 u vodstvu je bio Alex Zanardi koji je u povratničkoj sezoni u CART (Championship Auto Racing Teams) seriji imao veliku šansu doći do prve pobjede.
Iz prvog zavoja izlazio je Patrick Carpentier koji je vidio da bi mogao stići Zanardija. "Imaš ga, moraš ovo iskoristiti! Sad!", čuo je poruku iz boksa u slušalicama dok je prolazio kraj bokseva i vidio Zanardija kako izlazi. Talijan je stisnuo gas, ali prerano i zahvatio travu. Okrenuo se, poskočio i nekontrolirano odsklizao na stazu.
"Vidio sam da ne kontrolira bolid i da ga nekako moram zaobići. Htio sam proći ispod njega, ali više nisam imao vremena, sve se odvijalo u tisućinki sekunde. Odlučio sam otići iznad njega, promašio sam ga za možda dva centimetra", prisjetio se Carpentier.
Odmah iza njega bio je drugi Talijan i drugi Alex, Alex Tagliani. On je samo vidio kako Carpentier naglim manevrom nešto izbjegava. To nešto bio je Zanardijev bolid koji je postajao sve veći kako mu se Tagliani približavao. On ga više nije imao šanse izbjeći. "Stisnuo sam svaki mišić na tijelu, ukočio se i rekao si: 'Sranje'", rekao je godinama kasnije Tagliani.
Utrkama se počeo baviti tek nakon strašne tragedije
Ništa u djetinjstvu Alessandra Zanardija nije sugeriralo da bi se mogao baviti utrkama. Rođen 1966. u Bologni u skromnoj obitelji vodoinstalatera Dina i krojačice Anne Zanardi, mali Alex bio je sasvim običan klinac. No već u ranim godinama smrt, koju će u životu triput izbjeći, bila je sastavni dio njegova života.
Sestra Cristina, iznimno talentirana plivačica s olimpijskim aspiracijama, poginula je u automobilskoj nesreći kad je Alex imao 13 godina. "Ona je bila mirna i tiha, a ja sam bio mali divljak. Nakon što je Cristina otišla, roditelji su postali vrlo zaštitnički nastrojeni prema meni", rekao je.
Po talijanskim zakonima s 14 godina mogao se voziti motocikl, što je Zanardijevim roditeljima bila noćna mora. Na sreću, Alexa motori nisu previše zanimali, već se počeo interesirati za automobile pa je nakon Cristinine pogibije sam u očevoj garaži napravio svoju prvu karoseriju za bolid od kontejnera za smeće i cijevi koje je uzeo ocu.
Kad je vidio koliko se njegov sin zainteresirao za bolide i utrkivanje, Dino je malom Alexu za 14. rođendan kupio go-kart od prijatelja Alberta Boninija. "Alberto je tati rekao da mu je bolje da mu se sin utrkuje na stazi nego po ulicama. Tati se ta ideja jako svidjela i kupio mi je kart", rekao je Zanardi.
Talent se vidio već na prvim utrkama i do 1987. godine Alex je osvojio tri naslova talijanskog prvaka i titulu europskog prvaka u kartingu. Logičan slijed bio je ulazak u Formulu 3 u kojoj je napredovao iz godine u godinu. U talijanskoj Formuli 3 je 1990. završio drugi, a osvojio je i europski kup.
Da je ostao u Benettonu...
Godinu dana kasnije je u Formuli 3000 bio drugi u ukupnom poretku i Eddie Jordan ga je doveo u Formulu 1 za zadnje tri utrke te sezone. Završio je dvije, obje na devetom mjestu, a sljedeće godine je imao samo jedan nastup za Minardi. U međuvremenu je odrađivao testove za Benetton, ali je potpisao ugovor s Lotusom za sezonu 1993. godine.
Da je ostao u Benettonu još jednu godinu, 1994. bi bio drugi vozač te momčadi uz izvjesnog Michaela Schumachera. Prva godina u Lotusu nije bila za pamćenje. Početkom godine Zanardi je za dlaku izbjegao smrt na biciklu kad je na njega naletio motociklist. Polomio je nekoliko kosti u lijevom stopalu, ali se na opće čuđenje vratio za par mjeseci.
Došao je u Spa-Francorchamps i na treningu je skoro poginuo. Njegovom Lotusu je na ulasku u Eau Rogue, najzloglasniji zavoj u kalendaru Formule 1, otkazala suspenzija i Zanardi se u punoj brzini zabio u betonski zid, okrenuo se na stazi i završio na njezinoj drugoj strani. Sila kojom je udario u ogradu bila je 18 puta veća od gornje granice koju ljudsko tijelo može izdržati.
Od siline udarca vrat mu se izdužio tri centimetra, imao je iznimno teški potres mozga, ali drugih ozljeda, nasreću, nije imao. Pauzirao je devet mjeseci i kad se vratio, njegova forma bila je ista kao i forma Lotusa koji se počeo raspadati. Zanardi nije osvojio nijedan bod, momčad ga je zamijenila pred kraj sezone i na kraju 1994. bio je bez posla.
Vozio je na nekim manje važnim utrkama i 1995. otišao u Ameriku u potrazi za poslom. Cilj mu je bila CART serija, poznatija kao IndyCar, tad iznimno popularne utrke u Sjedinjenim Državama, gdje je računao da će s obzirom na iskustvo u Formuli 1 vrlo lako naći momčad. Nije mu išlo najbolje, ali je onda upoznao Chipa Ganassija koji je imao istoimenu momčad.
Ganassiju se jako svidio karakter temperamentnog Talijana o čijim vozačkim sposobnostima je čuo jako puno dobrih stvari i odlučio mu je dati šansu. Za Zanardija se konačno sve poklopilo. Imao je strastvenog vlasnika, odlične mehaničare, strašno dobar bolid i sve preduvjete za dobre rezultate.
Potez kojim je ušao u legendu
Na drugoj utrci u IndyCaru u karijeri osvojio je pole-position, a na zadnjoj je izveo jedan od najluđih manevara ikada u povijesti utrkivanja. U zadnjem krugu utrke u Laguna Seci, kad je izgledalo da neće moći stići vodećeg Bryana Hertu, Zanardi je uletio ispred njega u zavoj, izbjegao je zid, prešao preko pijeska i pasica zavoja te izletio ispred Herte.
"Bio je to ključan trenutak u Alexovoj karijeri i ključan za razvoj CART-a. Svi su poludjeli za Alexom koji se pokazao kao iznimno hrabar i pomalo lud vozač kakve svi u biti volimo", rekao je Chip Gannassi.
"The Pass", kako su prozvali taj Zanardijev potez, ušao je u legendu, a takav način preticanja kasnije je zabranjen iz, logično, sigurnosnih razloga. IndyCar bio je Zanardijev privatni show. Na utrke je donosio vlastiti aparat za kavu i učio je Amerikance kako se radi capuccino.
Kod Davida Lettermana je kuhao tjesteninu, snimao je komične reklame za Hondu, družio se s navijačima i pričao viceve na press-konferencijama. Navijači i novinari su ga obožavali i prozvali su ga Latka, prema liku iz kultne serije "Taxi" kojeg je glumio Andy Kaufman i koji je imao talijanski naglasak baš kao i Alex.
Novinari ga obožavali
"Njegove presice bile su urnebesne. Čovjek je mogao pričati satima i nitko nije želio otići. Uživao je i zarazio nas je sve svojim osmijehom i duhom. Pričao bi kako je s 28. mjesta došao do pobjede, ali na način da sve zvuči kao komedija. Bio je sjajan", rekao je novinar Robin Miller koji je godinama pratio utrke u SAD-u.
U prvoj sezoni završio je treći, a sljedeće dvije osvojio je titulu prvaka. Njegovi uspjesi nisu prošli neopaženo u Europi pa mu je sir Frank Williams 1999. godine ponudio 15 milijuna dolara po sezoni da se vrati u Formulu 1. Zanardi nije mogao odbiti, ali to se pokazalo groznim potezom.
Jako puno problema s bolidom, vlasnikom i formom rezultirali su s nula bodova i raskidom ugovora na kraju godine. Zanardi je opet bio bez posla. Godinu 2000. proveo je bez ikakvog angažmana te skijajući i družeći sa sinom Niccolom i suprugom Danielom, da bi 2001. potpisao za Mo Nunn Racing u CART-u.
Do dolaska u Lausitz Zanardi nije imao baš najbolju sezonu. Tek tri plasmana u top 10 i jedno četvrto mjesto nisu bili ono što je očekivao ni on ni momčad, ali njegov život i životi svih oko njega nepovratno će se promijeniti u 143. krugu utrke na EuroSpeedwayu.
Udar s 340 kilometara na sat
Alex Tagliani nije imao sreće kao Carpentier da uspije zaobići Zanardijev bolid koji je klizio po stazi. Nije imao ni mjesta ni vremena i pri brzini od 340 kilometara na sat zabio se u crvenu Hondu između prednjih kotača i kokpita. Oba bolida su se razletjela, a neki od dijelova nađeni su i 200 metara dalje od mjesta udarca.
Zanardijev bolid bio je prepolovljen. Ono što je ostalo od Zanardija sjedilo je u onome što je ostalo od njegova bolida. U prednjem kraju, kojeg više nije bilo, ostale su njegove noge, kojih više nije bilo.
"Silina udarca nije mu samo odsjekla noge. Raznijela ih je u komadiće kao što se vojnicima dogodi kad stanu na minu", rekao je Steve Olvey, direktor liječničke službe CART-a koja je pohitala u pomoć Talijanu.
Terry Trammel bio je prvi liječnik koji je došao do Zanardija. Kad je stigao do bolida, poskliznuo se. Mislio je da je riječ o ulju koje je curilo iz bolida, ali je to bila lokva krvi iz Zanardijeva tijela.
"Krv je tekla iz onoga što je ostalo od njegovih nogu kao da ste otvorili slavinu. Gubio je krv u ogromnim količinama i nije imao gotovo nikakve šanse", prepričao je Trammel horor koji je vidio na stazi u Lausitzu.
Desnu nogu nekako je zatvorio koristeći ono što je ostalo od Zanardijeva odijela i kože, ali iz lijeve noge krv je šikljala. Netko od tehničara skinuo je remen koji je Trammel zategnuo oko bedra kako bi zaustavio krvarenje. Zanardiju su skinuli kacigu kako bi mu fiksirali vrat, ali njegovo lice nije davalo previše optimizma.
Bio je blijed, u nesvijesti, i život je, kažu svjedoci, polako napuštao njegovo tijelo. Trammel je jednom rukom držao remen koji je već triput skliznuo i ponovno pustio krv iz noge, a drugom je pokušavao stabilizirati Zanardijev tlak. U takvom kaotičnom okruženju došao je do helikoptera koji ga je trebao prebaciti u bolnicu.
Izgubio 75 posto krvi
Tamo ga je dočekao svećenik koji mu je dao posljednju pomast jer su Trammel i Olvey zaključili da su mu šanse minimalne. Devetnaest minuta nakon nesreće i uoči ulaska u helikopter Zanardi je izgubio 75 posto krvi. Hemoglobin mu je pao s uobičajenih 16 na 4, gubio je puls, disao je ubrzano, a tijelo mu je mijenjalo boju.
Od nekud se pojavila i supruga Daniela s malim Niccolom. Inzistirala je da vidi supruga iako joj liječnici nisu željeli dopustiti da ga vidi u takvom stanju. Na kraju su popustili i, budući da nije znala da je ostao bez nogu, prekrili su njegovo tijelo plahtom i pustili je da ga vidi.
"Kunem vam se, dotaknula ga je, nešto mu je šapnula na uho i otišla je. U tom trenutku netko od liječnika je viknuo da se probudio i da reagira", prepričala je glumica Ashley Judd, obiteljska prijateljica koja je bila na utrci s Danielom.
Zanardi se utrke, jasno, ne sjeća. Jedino što pamti je da je stajao na startu i slušao kako spiker preko razglasa najavljuje vozače. Sve ostalo je praznina. Ne sjeća se ni kako je s 22. mjesta na startu došao do vodstva.
"Ja sam u tom trenutku smrti okrenuo leđa. Rekli su mi da mi je srce stalo sedam puta, odnosno da su me sedam puta oživljavali. Više od 15 minuta sam preživio s manje od litre krvi u tijelu, što je znanstveno neobjašnjivo. Znanstvenici koji su proučavali moj slučaj smatraju da ili nešto nedostaje u računici ili sam ja mrtav čovjek, ha, ha. Nisam!", rekao je Zanardi godinama kasnije.
Desnu nogu izgubio je u razini koljena, a lijevu u razini bedra. Na operaciji je bio četiri sata, a tri dana bio je u induciranoj komi. Sedam dana nakon nesreće se probudio i tad je saznao da je ostao bez nogu.
"Noge? Koga briga za noge?"
"Nikad se nisam osjećao sretnije u životu. Bol koju sam osjećao bila je neopisiva, ubijala me, ali živ sam. Noge? Koga sad briga za to kad sam shvatio što sam preživio. Nisam želio žaliti za onime što sam izgubio nego sam se želio fokusirati na ono što je preda mnom", rekao je Zanardi koji se u bolnici probudio kraj supruge.
Ona je bila ta koja mu je priopćila tužnu vijest, a Zanardi je u svojem stilu kasnije komentirao način na koji mu je to rekla. "Mogla je to odigrati malo zabavnije. Ono: 'Alex, imam dobru i lošu vijest. Dobra je da si živ, loša je da nemaš noge'", rekao je "Latka". Dok su ga gurali po bolnici u kolicima, šalio se kako će barem uštedjeti na cipelama.
"Prva stvar koju sam pomislio nije bila 'Kako ću živjeti bez nogu? nego 'Kako ću, jebote, raditi sve stvari koje volim bez nogu?' Više je to bilo neko znatiželjno nego tužno i zabrinuto pitanje", rekao je Zanardi.
Igrom slučaja jedna od najboljih ortopedskih klinika bila je u njegovoj rodnoj Bologni. Okružen lokalcima koji govore njegov jezik, Zanardi se oporavljao puno brže od očekivanog. Par mjeseci kasnije, uz pomoć štaka i nogu od titanija, počeo je hodati. Deset mjeseci nakon nesreće došao je na CART utrku u Toronto 2002. godine gdje je sreo Alexa Taglianija.
Iako je Zanardijev fizički oporavak bio neusporedivo teži od Taglianijevog, koji se utrkivao samo sedam dana nakon nesreće, Tagliani je imao ogromnih psihičkih problema. Krivio je sebe za ono što se dogodilo Zanardiju.
"Pogledao sam snimku nesreće stotinu puta, a tehničari su mi dali sve podatke telemetrije i uvjeravali me da nisam mogao ništa napraviti. Govorili su mi da je izletio ispred mene i da se sve odvilo u sekundi te slična sranja, ali ništa nije pomagalo", rekao je Tagliani, prisjećajući se susreta.
"Prvo što mi je rekao je da je s novim nogama par centimetara viši od mene. Nisam mogao zadržati smijeh pa smo se zajedno smijali. Njegov pogled i ton glasa dali su mi do znanja da me ne krivi ni za što. Izgledao mi je sretno s onim svojim zaraznim osmijehom i taj susret mi je s leđa skinuo ogroman teret", rekao je Tagliani.
Dvije godine kasnije vratio se na mjesto nesreće
Ni dvije godine nakon nesreće, Zanardi se vratio u Lausitz i uoči utrke German 500 je revijalno u posebno prilagođenom bolidu odradio zadnjih 13 krugova koje nikad nije odvozio one 2001. Sve kontrole bile su mu na rukama i svi su u nevjerici gledali kako bi njegov najbrži krug od 37.487 sekundi bio dovoljan za čak peto mjesto u kvalifikacijama.
Iste godine odvezao je dvije revijalne utrke u European Touring Car Championshipu u posebno prilagođenom BMW-u u kojem je 2004. odradio punu sezonu i osvojio 14. mjesto. Godinu dana kasnije bio je deseti u World Touring Car Championshipu, a osvojio je nacionalno prvenstvo Italije, vozeći trkaći automobil samo rukama.
U godinama koje su dolazile nastavio se baviti automobilističkim utrkama da bi 2007. otkrio novu strast - biciklizam ili, u njegovu slučaju, parabiciklizam. Organizatori njujorškog parabiciklističkog maratona pozvali su ga da dođe na otvaranje i održi motivacijski govor.
"Prihvatio sam poziv, ali sam pomislio da bih mogao i sudjelovati kad već idem na taj čitav put u Ameriku. Uvijek sam volio bicikl i vidio sam to kao dobar način da mu se vratim", rekao je Zanardi koji je imao samo četiri tjedna da se upozna s triciklom koji se vozi rukama i pripremi za maraton.
Ne samo da se pripremio i sudjelovao nego je osvojio i nevjerojatno četvrto mjesto i trajno se zaljubio u taj sport. Nakon što je 2009. nastupio na Svjetskom prvenstvu i osvojio 14. mjesto te pobijedio na utrci u Veneciji, Zanardi je odlučio da će napraviti sve da nastupi na Paraolimpijskim igrama 2012. u Londonu.
S 42 godine na Olimpijske igre? Ludo, zar ne...
"Odlučio sam prekinuti karijeru u automobilima, ne zato što moram nego zato što to želim. Slažem se da ovo izgleda vrlo glupo jer kome padne na pamet da se s 42 godine priprema za Olimpijske igre. To je potpuno ludo, ali ne i prva luda stvar koju sam u životu napravio, a vjerojatno neće biti ni zadnja", rekao je Zanardi 2009. i dodao:
"Put do Igara je jako dug i za sada sam sretan što uopće imam preduvjete da to pokušam ostvariti. I dalje se utrkujem, ali na drukčiji način nego u bolidu. Ne ovisiš o sreći, motoru ili mehaničarima nego sam o sebi i to me veseli. Ja sam kompetitivna osoba i ovo je ogroman izazov. Gdje će me to dovesti, vidjet ćemo."
A dovelo ga je tamo gdje je i želio - na Paraolimpijske igre u London. Uporni Zanardi trenirao je kao konj, sudjelovao je u jako puno utrka i ispunio je normu za London gdje je nastupio na cestovnom kronometru, cestovnoj utrci i štafeti.
Nakon što je u Eau Rougeu za dlaku izbjegao smrt 1993., pa ponovno u Lausitzu 2001., Alex Zanardi osvojio je srebro u štafeti te zlato u cestovnoj utrci i kronometru na kojem je slavio s 27 sekundi prednosti. Ušao je u cilj, sjeo na stazu u Brands Hatchu gdje se nekad utrkivao u autima i jednom rukom podignuo bicikl u jednoj od ikonskijih fotografija u povijesti paraolimpijskog sporta.
"Da sam imao noge, nikad ne bih bio ovdje, tako da se može reći da imam sreće, ha, ha. Od prvog dana ova avantura je za mene bila posebna. Žrtvovanje? Ma kakvo žrtvovanje. Uživao sam u svakom treningu jednako kao što uživam s medaljom oko vrata", rekao je Zanardi pa par mjeseci kasnije rekao:
"Kad sam prošao ciljem u Londonu, iznenadio sam se kako sam se jednim dijelom osjećao tužnim. Tri godine su protekle u lovu na olimpijski san i u tom razdoblju sam se osjećao kao onaj klinac koji je tek sjeo u go-kart i krenuo u avanturu. Bilo je to jedno od najljepših poglavlja u mojem životu.
No onda me lupilo poput munje - fućka mi se za zlatnu medalju, želim ponovno proći sve to, taj osjećaj. Rio 2016.? Da, imat ću skoro 50 godina, ali zašto ne? Vjerujem da bih uz puno treninga mogao biti brži nego u Londonu. Bit će to jedna nova avantura."
Završio je Iron Man
Pripremajući se za Rio Zanardi je 2014. sudjelovao na Svjetskom prvenstvu u Iron Manu. Završio je na 272. mjestu i 19. u kategoriji od 45 do 49 godina iako se natjecao sa zdravim ljudima. Za trčanje je koristio invalidska kolica, a za biciklizam svoj ručni bicikl.
Ako je itko sumnjao, Alex Zanardi plasirao se i na Paraolimpijske igre u Riju de Janeiru. Nastupio je u štafeti i cestovnoj utrci koja se održala 15. rujna 2016., slučajno ili ne, točno 15 godina nakon stravične nesreće u Lausitzu. Ako je itko sumnjao, Zanardi je osvojio zlato u obje discipline.
Medalje je primio na Olimpijskom stadionu koji je izgrađen na mjestu na kojem je nekad bila IndyCar staza na kojoj je ostvario prvi pole position u tom natjecanju. Dok je svirala talijanska himna, Zanardi se konačno slomio pod emocijama. Ridao je držeći svoju medalju, četvrtu u nevjerojatnoj olimpijskoj karijeri.
"Inače ne zahvaljujem bogu na svojim uspjesima jer mislim da on ima pametnijeg posla nego da se bavi sa mnom. No ovo je ipak previše za mene pa ću ipak pogledati gore i zahvaliti mu. Ne želim da se moja priča ističe više nego priče svih drugih 4300 paraolimpijaca na ovim Igrama. Sve nas su neke čudne životne okolnosti dovele ovdje. Mene je dovela moja nesreća, koju sam doživio kao priliku za nešto novo u životu", rekao je Zanardi.
U godinama koje su dolazile Zanardi je sudjelovao u nekoliko automobilističkih utrka u Njemačkoj i Italiji, a 2018. godine postavio je svjetski rekord u Iron Manu za osobe s invaliditetom završivši utrku za nevjerojatnih osam sati i 26 minuta što mu je u ukupnom poretku donijelo peto mjesto.
Jedva preživio strahovitu nesreću na biciklu
No njegov najveći životni konkurent, smrt, čekao ga je i dalje. Dana 19. lipnja 2020. Zanardi je sudjelovao na talijanskoj nacionalnoj cestovnoj utrci za paraolimpijce na lokalnoj cesti između Pienze i San Quirica. Na jednoj nizbrdici je izgubio kontrolu nad biciklom, izvrtio se i prešao u suprotni smjer gdje je na 53-godišnjeg Zanardija naletio kamion.
Hitno je prevezen u bolnicu s teškim ozljedama glave, kralježnice i čitavog tijela. Tri sata bio je na operaciji i dva mjeseca stanje mu se mijenjalo iz stabilnog u kritično. Tek u prosincu je povratio osjete vida i sluha, a govoriti, iako vrlo ograničeno, mogao je tek u siječnju. U bolnici je bio ukupno 18 mjeseci nakon čega je pušten kući.
"Njegov oporavak će biti dug put. Napredak je konstantan iako vrlo spor, ali o njemu se brinu najbolji liječnici. Alex je svima nama po tko zna koji put pokazao kakav je borac", rekla je tom prigodom njegova supruga Daniela.
Zanardi se izvukao i taj put, kao i u srpnju 2022. kad su mu se na kući zapalile solarne ploče i isključile sve strojeve koje je koristio u rehabilitaciji. Bio je opet u bolnici 76 dana, ali je onda pušten kući gdje se i danas oporavlja od strašne nesreće iz 2020. godine. Daniela smatra da će i ovu nevolju Zanardi prebroditi svojim neslomljivim duhom.
"Ja sam običan tip, ali sam potpuno svjestan da sam eksponiran i da inspiriram neke ljude. Ponosan sam na to, ali iskreno, da svi zajedno malo više gledamo oko sebe, našli bismo inspiraciju u svakom čovjeku.
Ne bi nam trebao Alex Zanardi koji završi Iron Man ispod devet sati ili osvoji zlatnu olimpijsku medalju bez nogu. Dovoljno bi bilo vidjeti neku majku koja ustaje svako jutro iako se možda ne osjeća najbolje, kuha doručak klincima, vodi ih u školu i onda ide na posao. Njezin primjer proći će neopaženo, ali je isti kao kad ja pobijedim na nekoj utrci", rekao je.