Messi je loš u Argentini? Jedan od najvećih mitova nogometa

 

NOVI bljesak Lea Messija u dresu reprezentacije iznio je na svjetlo dana površnost kao jako veliki problem nogometa, ali i općeg društvenog diskursa. Nogometni fenomeni, kada se analiziraju sa više gledišta, zapravo su vrhunska preslika i dijagnoza populacije koja ga prati. A nogomet prate svi. Priča Lea Messija i rasprava o njegovoj kvaliteti nije samo nogometno pitanje, niti će to ikad biti. Svjetonazor tu igra ključnu ulogu. Ali i svjetonazor, da bi bio iole konstruktivan, mora imati podlogu. 

 

 

Ljudi su neobična vrsta. I dok svaka vrsta funkcionira na bazi osjeta i reakcije na iste, percepcija je ono što nas izdvaja od ostalih bića. Kako zapravo vidimo ili čujemo ono što osjetni organi registriraju. Percepcije kroje mišljenja, ideologije, sukobe ili sasvim suprotne fenomene. Svatko ima svoju i njoj se priklanja. Što je sasvim u redu. Dapače, kolizija i široka lepeza percepcija u teoriji otežava svakoj pojedinoj da postane dominantna na štetu ostalih. Problem nastaje kada pojedinac stavlja svoju perspektivu na početak procesa proučavanja i okreće naopačke postupak analize pojava oko sebe.  Zbog toga će Sammir zauvijek u Dinamu biti upamćen kao pijanica, dok će brojne legende koje su na gostovanja diljem Jugoslavije unosile vodoravno u vlakove ostati u pamćenju kao genijalci koji su"„mogli piti cijeli dan i noć, a opet biti najbolji na terenu.". Iz istog razloga će Vinnie Jones ostati upamćen kao "romantični nogometaš nekog grubog šarma", iako je bio znatno brutalniji od Nigela de Jonga ili Marca Materazzija, a nebrojenim nogometašima je umalo okončao karijere. Isti Nigel de Jong nije te sreće da je javnosti zbog sve sile popratnih okolnosti javnost njega doživi kao jako simpatičnog lika. 

 

I time se čovjek izlaže opasnosti da neke stvari krivo protumači, previdi, ili najgore od svega - da ono najbolje oko sebe svede u prizemne, priproste okvire i propusti doživljaj kojeg neko iskustvo nudi. A Leo Messi je najbolje što nogomet može dati. 

 

 

Često se čuje fraza, posebno u velikim utakmicama i trenucima kako "samo nogomet može ispisati ovakve romane". Je li to zbilja tako? Nogomet je onakav kakav je. Vinnie Jones je grubi branič koji je namjerno ozljeđivao suparnike. Tek mu navijači, konzumenti daju određenu vrijednost -  titulu viteza i posljednjeg Mohikanca muške igre koja se "zagubila putem".  Pritom su baš često miljenici javnosti (da se zadržimo na nogometu) oni nogometaši koji piju, drogiraju se, varaju žene, bahati su, zarađuju kartone i zapravo su sušta suprotnost uvriježenom prototipu pravog sportaša.

 

Best, Ibrahimović, Maradona, Balotelli, Cantona, Gascoigne - masa je imena koji su i dan-danas najveće ikone igre iako su višestruki "recidivisti". I to nije ništa čudno – vrhunski nogometaši naizgled imaju baš sve na svijetu – lovu, cure, auto, luksuzne vile, strahopoštovanje čitave javnosti i horde od nekoliko milijuna obožavatelja. Sve što običan čovjek nema, a želi. I baš se u tim trenucima, kada ih vidimo pijane, u problemu sa zakonom, labilne, pod paljbom medija, razvedene i problematične – razveselimo. Ipak su ljudi, načelno ne toliko drugačiji ili bolji od nas. Nisu savršeni, pa je u redu što mi nismo ni blizu toga. Sve je relativno.

 

Reprezentativna karijera i nogomet Lea Messija najbliže je što su ga ljudi vidjeli dnu. Nisu to ni porezne prijevare iz kojih će se izvući prilično neokrznut, ni pokoja bitna utakmica izgubljena u Barceloninom dresu. Glava u podu, dres preko nosa i suze koje padaju preko ovratnika na argentinski grb najbliže je što smo u odnosu na nas vidjeli Lea Messija u tri velika izgubljena finala. Izgledao je tako ljudski. U svakoj drugoj prilici doimao se nestvarnim, nadljudskim, svemirskim. I točno tog trenutka su svi oni s metkom spremnim u pištolju (kao metaforom unaprijed pripremljene percepcije i svjetonazora) počeli pričati o lošem Messiju, onom koji igra za nacionalnu vrstu. Bez okolišanja i finih riječi, ta teza idealna je selekcija za ljude koji jednostavno ne razumiju igru.

 

 

 

Problem Messija u Argentini je u tome što to nije Barcelona, vrlo jednostavno. Barcelonin nogomet, onaj u kojem je on odgajan cijeli svoj život, nogomet je opcija u igri, sudjelovanja svih igrača u fazi napada i dovođenja svakog pojedinca do prostora i situacije koja mu najbolje leži. U Barceloni ima sreću da ima takvu ekipu koja mu vrlo često da loptu kad već ima prednost na terenu, a to je cilj svake ekipe, staviti najboljeg igrača u idealnu situaciju (onda kad nema prednost, nego ju sam treba stvoriti, je najbolji na svijetu, ali to ionako svi vide).

 

Pred golom ili pred zadnjim pasom, tu je on kralj. I bez obzira s kojeg spektra nogometne ideologije dolazili, sumnjam da ćete naći (isključujući pred-TV eru) toliko kompletnog ofenzivnog igrača, koji vas u zadnjoj trećini terena može probiti na toliko načina. Driblingom, šutom, proigravanjem, nije pretjerano bitno. Barcelona je ekipa u kojoj je de facto cijela jedna strana terena (Rakitić i desni bek) uvjetovana izričito njegovom kretnjom. Kada se izvuče na krilo, jedan od ove dvojice se zavlači u sredinu terena, kako bi poslužio kao prijenosnik lopte do njega. Kada on ode prema sredini, uloga ove dvojice iza leđa mu protrčati i odvući iz bloka barem jednog igrača. Opcije u igri, u svakoj od linija, automatizam kojim to Barcelona čini već sedam godina činila bi čak i prosječnog igrača puno boljim nego jest. Argentinski nogomet ne može biti udaljeniji od onog katalonskog.

 

Regresivna igra sa sporim protokom lopte uslijed činjenice da se ekipa tradicionalno dijeli u "dva bloka" - jedan koji ne prelazi centar terena i onaj manjinski koji se sastoji od tri ili četiri ekstraklase koje pokušavaju probiti deveteročlanu suparničku obranu. Bez obzira u kakvoj formi bili, gledati argentinsku reprezentaciju bio je horor u 95 posto slučajeva. Drugačije ni ne može izgledati ekipa koja, kada ju se zatvori u sredini terena, nema s loptom gdje zbog bekova koji oklijevaju prijeći u fazu napada i ponuditi se kao ventil, a obrambeni igrači loptu diraju jedino kada ju izbijaju suparniku.

 

Argentina je negacija ofenzivnog sistema igre, ne samo onog Barceloninog, nego bilo čijeg. U njoj je Messi organizator, spojka, kreator, regista i realizator. Nije nimalo čudna činjenica da je Argentina vrlo često izgledala puno lošije kada Di Maria ne bi igrao. Jednostavno, on je drugi najmoćniji igrač Argentine u pogledu stvaranja prednosti ni iz čega, onaj koji može biti opasan i kada mu brojčane šanse ne idu u prilog. U posljednjih sedam utakmica bez Messija, Argentina je osvojila 7 bodova. Bez njega, Argentini fali impuls i rješenje koje će zamaskirati u pravilu vrlo siromašne igre. 

Leo Messi nije problem Argentine. On je zapravo jedino što ih drži u samoj eliti svjetskog reprezentativnog nogometa. Disbalans u ekipi (manjak vrhunskih braniča i organizatora igre iz dubine i izrazito velik broj fantastičnih napadača) je teret koji u pravilu pada na njegova leđa. Baš kao što Mario Mandžukić izgleda fantastično pod Heynckesom koji forsira igru preko krila i ubačaje, a užasno pod Guardiolom koji traži fora koji sudjeluje u igri, Messi nije isti igrač u obje ekipe. Kada b sei u Argentini usidrio na 25 metara od suparničkog gola kao u Barceloni, vjerojatno bi se prehladio od čekanja lopte. U Barceloni on u pravilu realizira igru, daje joj završnu i konačnu vrijednost. U Argentini je puno bliže samom početku pokretne trake koja ju proizvodi. A pomaknuti glavnog inženjera na drugu poziciju u tom procesu uvijek ima svoje posljedice.