PUNO prašine u Srbiji ovih dana podigao je tekst New York Timesa iz 1993. godine o Goranu Ivaniševiću i ratu u Hrvatskoj. Ivanišević, koji je nedavno postao jedan od Đokovićevih trenera, tada je novinaru američkog lista izjavio da je vježbao pucanje iz mitraljeza i da je u jednom trenutku pomislio kako bi bilo dobro da su ispred njega Srbi te da Srbi neće dobiti nijedan metar hrvatske zemlje. Tekst Iana Thomsena prenosimo u cijelosti.
Otrgnuli su sve?
„Sve osim gaća“, rekao je Goran Ivanišević.
Čarape i tenisice?
„Čarape ne, bilo je ljeto. Ostavili su gaće i tenisice“, rekao je Goran.
To se dogodilo prošlog kolovoza, nakon što je Ivanišević osvojio prvu hrvatsku olimpijsku medalju, broncu u teniskim parovima. Nakon Olimpijskih igara, Ivanišević je trebao letjeti izravno u Monte Carlo, kako bi se pripremio za US Open, ali odlučio je poći kući u Split, te ostati tamo samo jednu noć, pisao je u veljači 1993. The New York Times.
„Jedan mi je tip rekao 'lijepa majica', a ja sam rekao 'evo'“.
Tako je otišla Ivaniševićeva majica.
„Drugi momak mi je rekao 'taj remen je prilično dobar'“.
Uskoro je remen poput zmije gmizao kroz rastuću gomilu.
Masa ga je podigla i bacala visoko, iznova i iznova, ruke njegovih sunarodnjaka grlile su ga, navlačile i poderale njegove traperice.
„Rekao sam im da uzmu sve, samo neka mi ostave gaće.“
Ivanišević je odgajan da bi postao slavan. Njegovi su se roditelji zadužili da bi se ovo moglo dogoditi. Ali ovo? Tako brzo? Nisu mogli naslutiti kako će ga šest stoljeća njegove obiteljske povijesti nadahnuti. Svakako nisu mogli predvidjeti rat.
U svojoj je zemlji Ivanišević veći nego je ikad mogao zamisliti, a još uvijek nije pobijedio na nekom velikom turniru.
„Bila su tri sata ujutro. Kad sam stigao u zračnu luku, tamo je bilo oko 500 ljudi. Nikad dosad to nisam doživio. Bio je to lijep osjećaj. Stvarno super.“
Njegov najbolji prijatelj, koji ruča s druge strane stola, pita se kolike će tisuće čekati na aerodromu kad osvoji prvi Grand Slam turnir.
„Tada neću ništa imati na sebi. Samo gaće“, kaže Ivanišević.
Kao milijunaš s 21 godinom, finalist prošlogodišnjeg Wimbledona i igrač broj 5 na svijetu, Ivanišević bi mogao živjeti bilo gdje na svijetu.
I dalje ima skupi dom u Monte Carlu, s Mercedesovim kabrioletom u garaži. Mogao je ostati tamo dok se oporavlja od stres-frakture desne noge zbog koje je prošlog mjeseca morao odustati od nastupa na Australian Openu. Ali vratio se kući, kao i uvijek, gdje je posljednja tri mjeseca proveo sa svojom djevojkom Danijelom Mihalić u jednosobnom stanu oko 50 km od ratne zone.
Prije tjedan dana Ivanišević je otišao iz Splita za Monako, ali samo zato što tamo živi njegov trener Bob Brett. Stopalo je zacijelilo, pa se Ivanišević vratio treninzima s ciljem da 1. ožujka zaigra u Indian Wellsu u Kaliforniji. Pokazuje preko oštrog brda koje Split štiti sa sjeveroistoka i govori: „Ponekad se tamo čuju borbe. Ponekad je nekome u Splitu dosadno pa puca u zrak. Ako to čujete, bez brige. To je samo dosada.“
Prekrasni obalni grad sa samo 300.000 stanovnika, Split je stvorio više sportskih šampiona nego bi se očekivalo. Najveći danas su 193 cm visoki Ivanišević i 211 cm visoki košarkaš Toni Kukoč, krilo Benettona iz Trevisa, ali na putu prema Chicago Bullsima. Oni su daleki rođaci.
Ivaniševićeva obitelj starija je od nekih zgrada ovdje, a mlađa od nekih drugih. Obitelj njegova oca živi ovdje već 600 godina, radeći u vinogradima. Ivaniševićev je pradjed 1939. godine preselio obitelj u veću kuću izvan grada, kako bi bio bliže vinogradima. Dogodilo se da su u blizini, na stijeni iznad Jadrana, bila dva teniska terena.
„Tako sam i ja ovdje igrao tenis“, govori njegov otac Srđan Ivanišević, sjedeći na sunčanoj terasi Teniskog kluba Split, te nastavlja: „Prije nego je Goran došao u klub, moj otac napravio mu je mali koš i uvijek je igrao košarku. Onda je vidio mene kako igram tenis. Kad mu je bilo sedam godina, natjerao me da ga dovedem u klub. Da sam ja igrao košarku, možda bi i on igrao košarku.“
Goran je odlično igrao košarku i nogomet. Pet puta pobijedio je na školskom prvenstvu u krosu i to bez treninga. Ali u blizini je bio teniski klub i njegov ga je otac, inače dobar igrač, upisao u školu tenisa. Svoga oca prvi je put uspio pobijediti kad mu je bilo 12 godina.
„Ima nešto u sebi što ga vodi prema pobjedi. Isprva to nisam mogao razumjeti, zato što ja to nisam imao u sebi. Pa sam to počeo proučavati. Osoba mora imati talent i naporno raditi, ali šampion mora imati i šampionske sposobnosti i duh. Bez obzira tko je s druge strane, on misli da treba pobijediti. Uvijek je pokušavao pobijediti svakoga i biti bolji“, kaže Srđan Ivanišević.
Srđan Ivanišević bio je profesor na lokalnom sveučilištu. Njegova supruga Gorana bila je inženjerka kemije. Imaju i kćer Goranu.
Goranov duh zahtijevao je privatne treninge. To je progutalo obiteljsku ušteđevinu. Kako je rastao, njegovi su roditelji počeli prodavati svoju imovinu. Na kraju nisu imali izbora. Da bi Goran mogao pohađati redovitu školu tenisa u Zagrebu, trebalo je prodati kuću. Njegovi su se roditelji preselili u stan u prepunoj zgradi. To je bilo kockanje. Što ako njihov sin ozlijedi koljeno ili izgubi volju za tenisom?
„Nisam toliko razmišljao o tome. Da sam razumno razmislio, nikad to ne bih učinio“, rekao je Srđan.
Sa 16 godina Goran je potpisao ugovor s International Management Groupom. Agencija je Srđanu dala 170.000 dolara zajma za Goranov razvoj, bez kamata, ali s obvezom da se to jednog dana na neki način vrati. U to vrijeme Goranovoj su starijoj sestri tijekom trudnoće otekle žlijezde. Dijagnosticirana joj je Hodgkinova bolest. Danas je bolest u remisiji, a njen je 4-godišnji sin zdrav.
Danas je Goran nacionalno blago i među najboljim igračima svijeta, a Srđan Ivanišević napustio je sveučilište kako bi pomogao voditi karijeru svoga sina. Ali prije pet godina, Srđanova je kći prolazila kroz kemoterapiju i zračenja, a njegov je sin gomilao tada nezamisliv dug.
„Dali su mi sve što su imali, iako nitko nije znao da ću postati tako dobar“, kaže Goran Ivanišević, dodajući kako nije osjećao pritisak da otplati dugove svojih roditelja: „Kad imaš dijete, pogreška je govoriti mu o svojim problemima. Moraš dijete ostaviti na miru. Znali su da sam ozbiljan u tenisu.“
Ivanišević je 1991. godine ušao i ispao iz top 10. Rat je bio u tijeku. Jedanaest mjeseci nije se mogao vratiti kući. Iako borbe nikad nisu došle do Splita, telefonske linije s Hrvatskom bile su u prekidu. Išao je s turnira na turnir, borio se sa svojom igrom u nemogućnosti da komunicira s obitelji.
Međutim, obitelj se snašla. Obitelj njegove sestre privremeno je napustila grad, a otac mu se pridružio u Milanu. Srđan je tamo igrajući tenis pretrpio ozljedu Ahilove tetive. Oporavljao se u stanu svoga sina u Monte Carlu, u longeti do kuka, kad su 6. studenoga 1991. godine prve srpske granate pogodile Split.
Nakon nekoliko sati hrvatski brodovi i protuavionski topovi odbili su napad. Iako u Splitu nije bilo daljih borbi, njegovi su stanovnici mnoge noći proveli u skloništima. Naposljetku je njegova majka pobjegla s izbjegličkim brodom i pridružila se Srđanu u Monaku. U međuvremenu se njegova obitelj vratila u Split. Mnogi su Ivaniševićevi prijatelji otišli u rat.
Njegova borba za dobivanje teniskih mečeva možda se doimala smiješnom u usporedbi s ratom kod kuće. Tada je otkrio da ga kad pobjeđuje pitaju o ratu. Odgovarajući na ta pitanja, osjećao se bolje, napadao je Srbe i branio Hrvatsku. Ipak je nešto mogao učiniti. „Moj reket je bila moja puška“, uporno je ponavljao.
U Parizu je na njegovoj trenirci pisalo „Stop Aggression Against Croatia“. Prije nego je u siječnju 1992. godine njegovu zemlju priznala Europska unija, uvjerio je ATP Tour da ga ne vode kao Jugoslavena, nego kao Hrvata. Svaki put kad bi se vratio kući, čekalo bi ga više navijače, više djece koja igraju tenis. Za njih je on bio više tenisača. Radio je naporno kako bi bio bolji. Imao je više snage.
Ivaniševićeva kolegica Monica Seleš, najbolja tenisačica svijeta, etnička je Mađarica rođena u Srbiji. Nije imala nikakvih poveznica s ratom. Danas joj je 19 godina i već godinama uglavnom živi na Floridi.
U siječnju 1992. godine turnirski dužnosnici u Adelaideu primili su prijetnju smrću Ivaniševiću. Policija ga je pratila do stadiona, a na posebnom izlazu čekao ga je auto. Do tada je osvojio samo dva naslova. Mogao se povući, ali umjesto toga on je osvojio turnir. Bang! Bang!
„Nisam bio zabrinut. Stalno su me pratila dva policajca, išli su sa mnom i na treninge. Pokazali su mi kako se puca, samo iz zabave. Dopustili su mi da pucam iz strojnice. Bilo je teško kontrolirati oružje, ali bio je to lijep osjećaj. Meci su izlazili iz cijevi. Pomislio sam kako bi bilo lijepo imati neke Srbe ispred sebe“, rekao je Ivanišević.
Osim snaga Ujedinjenih naroda u njihovim maskirnim uniformama, ovdje je malo znakova opasnosti. Ipak, brana Peruča, nekih 60-ak km sjeverno od Splita, tjednima je prijetila poplavom dolini prema jugu.
FIBA, međunarodna košarkaška federacije, premjestila je europske utakmice iz Splita. Ivanišević se kući vraća istom kružnom rutom, istim prepunim avionima kao i svi ostali. Za Hrvate je on veleposlanik. Oni su njegov motiv.
Ponekad se zalaže za intervenciju SAD-a: „Netko mora učiniti nešto ili će mnogo ljudi umrijeti.“ A onda se predomisli: „Možda je najbolje da se borimo sa Srbima licem u lice. Ne želimo im dati nijedan četvorni metar svoje zemlje. Bit će to dug rat, ali na kraju ćemo mi pobijediti.“
Prije nekoliko dana, hrvatski vojnik dao je Ivaniševiću zlatnu cijev dugu visoku metar. Radi se o praznoj čahuri srpskog projektila. Čuva je u kutu svoga dnevnog boravka, s teglom i biljkom na vrhu.