MNOGI su hrvatski nogometaši napustili zemlju dok su još bili maloljetni, često i prije nego što bi odigrali ijednu seniorsku minutu. Malo je takvih slučajeva završilo uspjehom i velikom inozemnom slavom, na svakog Ivana Perišića dođu barem petorica koja se u ranim dvadesetima vraćaju u Hrvatsku kako bi oživjeli karijeru.
No dok većina odlazi u dobi kad je seniorski nogomet na vidiku, sa 16-17 godina, Karlo Žiger odselio se u London dok je bio tek 13-godišnji dječak te je posljednjih osam godina proveo u Chelseajevoj akademiji. Odrastao je daleko od hrvatske javnosti, koju je povremeno podsjećao na sebe nastupima za mlađe selekcije, a posebno u Ligi prvaka mladih kada je s dva obranjena penala izbacio Dinamo iz četvrtfinala.
U tih je osam godina Žiger gomilao znanje i brusio vještine, a sada je došao u Goricu po ono najvažnije, prvo seniorsko prvoligaško iskustvo u SuperSport HNL-u. Gorici se lani sličan potez pokazao punim pogotkom kada je iz Ajaxa vratila kući Dominika Kotarskog, koji je imao odličnu sezonu i prije nekoliko tjedana za dva milijuna eura prešao u grčki PAOK.
"Volio bih pratiti put Kotarskog, ali idemo korak po korak, prvo se želim nametnuti kao prvi golman i imati dobru sezonu. Treba biti strpljiv i raditi, uvjeren sam da će šansa doći kad-tad", skromno i prizemljeno kaže Žiger, mladić koji je odabrao ekstreman put, ali baš zato što je otišao iz Hrvatske tako mlad, nije u startu bio zatrovan snovima o zvjezdanoj karijeri u velikom klubu koji ga je doveo, nego je sve shvaćao kao dio odrastanja i izgradnje u najboljeg golmana koji može postati.
U razgovoru za Index objasnio je zašto se vratio u Hrvatsku, i to baš u Goricu, kao i zašto je uopće otišao od kuće tako mlad. Rekao je da mu je izbacivanje Dinama bio najljepši trenutak karijere, ali da to nema veze s Dinamom, a izdvojio je i karakteristike koje bi volio preuzeti od najboljih svjetskih golmana.
Kako je došlo do dogovora s Goricom?
Završavao mi je ugovor s Chelseajem pa smo tražili klub u kojem bih mogao dobiti šansu. Poziv iz Gorice dobio sam dan prije prijateljske utakmice s Varaždinom, došao sam na utakmicu bez ijednog treninga i odradio jedno poluvrijeme, zadovoljio predsjednika i trenera, zahvaljujem im na šansi.
Kakvi su prvi dojmovi o klubu?
Sve je izvrsno, jako sam zadovoljan. Imamo fenomenalnog trenera golmana Sinišu Klafurića, jasno je da se tu odlično radi s golmanima kad su Kahlina i Kotarski napravili velike transfere. Veselim se treninzima i nadam se da ću s njim još napredovati.
Kako vidiš Goricu u odnosu na ostale klubove HNL-a?
Velika četvorka se dosta pojačala, ali u nogometu je sve moguće. Na nama je da se borimo i trudimo, ozbiljan smo klub i vjerujemo da u svakoj utakmici možemo pobijediti. Gorica će biti dobra ove sezone.
Je li činjenica da ti je otac bio golman imala ulogu u odluci da i ti odeš u tom smjeru?
Naravno, kad si mali, tata ti je idol u svemu, samo sam htio biti golman. Kad sam došao na prvi trening, odmah sam stao na gol i na njemu i ostao. Počeo sam u Zagrebu sa sedam godina, Zagreb je onda imao jednu od najboljih akademija u Hrvatskoj, u Zagrebellu je i reprezentacija znala trenirati.
Kako si završio u Chelseaju u tako mladoj dobi?
Bio sam dijete, imao sam 13 godina, a dobiti poziv iz Chelseaja velika je stvar, prilika kakva se ukaže jednom u životu. Stvarno sam sretan zbog svega što sam tamo prošao, bilo je to veliko iskustvo koje će mi pomoći u nastavku karijere.
Imao sam jako dobru sezonu u Zagrebu, ne sjećam se u limačima ili pionirima. Zagreb je imao sportsku suradnju s Interom iz Milana pa me nagradio odlaskom u Interov kamp na tjedan dana. Tamo sam isto jako zadovoljio, pretpostavljam da me Chelsea tamo vidio.
Pozvali su me da dođem trenirati kod njih, išao sam 4-5 puta na nekoliko dana i jedanput cijeli mjesec kad nije bilo škole. Pozvali su me u svoju akademiju i kao obitelj smo odlučili svi otići i tamo započeti novi život.
Roditeljima je bilo najteže, odlazak u novu državu bila je velika odluka. Meni i bratu bilo je lakše jer su oni bili uz nas. Mama je bila medicinski tehničar u Petrovoj, a otac strojarski tehničar, ali tada je bio nezaposlen. Klub nam je pomogao u svemu, sa smještajem, njima s poslom, meni i bratu sa školom... Tata je postao vozač u akademiji, a mama je dobila posao u palačinkarnici.
Brat Luka je četiri godine mlađi od mene, igra za U18 momčad AFC Wimbledona, a sad trenira s prvom ekipom. Talentiran je, malo viši od mene, možda ćemo i njega gledati u HNL-u.
Kako je bilo odrastati u Londonu?
Po cijeli dan sam bio na nogama, škola od devet do tri, odeš doma na ručak pa na trening, a kad se vratiš, toliko si umoran da odmah ideš spavati.
Koliko si u tim prvim godinama uopće bio u kontaktu s prvom momčadi?
Upoznao sam sve naše igrače koji su bili u Chelseaju, Stipu Pericu, Marija Pašalića, Mateja Delača i kasnije Matea Kovačića, ali u akademiji nisi u nikakvom kontaktu s prvom ekipom, iako ih dijeli samo cesta. Ponekad bi netko iz prve ekipe došao do akademije, pa ti to bude wow, vidiš uzora i dan poslije se hvališ u školi.
Kakav je uopće tamo natjecateljski ustroj za tako mlade kategorije?
Do U18 nemaš ligu, nego turnire, putuješ po svijetu i pripremaš se za U18. I Premier liga ima turnir, ali to se igra po skupinama, pa se moraš kvalificirati dalje, ne igra se jedinstvena sezona. Ja sam u U18 ušao sa 16 ili 17 godina, nakon toga imaš U23 ekipu, a nakon toga ili ulaziš u prvu momčad ili, puno češće, ideš na posudbu.
Rijetki su slučajevi da igrač iz akademije direktno uđe u prvu ekipu, kao Callum Hudson-Odoi. On je moja generacija, on i Jadon Sancho su odskakali u cijeloj zemlji. Hudson-Odoi je bio i bolji, ali Sancho je ranije dobio priliku u Borussiji.
Tko je od danas poznatijih igrača bio u tvojoj generaciji?
Marc Guehi, kojeg je kupio Crystal Palace, Conor Gallagher, koji je također bio u Palaceu, a sad bi mogao dobiti priliku u prvoj ekipi Chelseaja, Tariq Lamptey i Billy Gilmour dobili su dosta šansi kod Franka Lamparda, a sad su u Brightonu... Reece James je godinu stariji, ali svi smo mi bili u ekipi koja je te sezone osvojila četiri trofeja, što se u povijesti akademije nije dogodilo - FA kup mladih, kup Premier lige, Premier ligu južni dio i onda u finalu pobijedili prvaka sjevera Manchester United.
Iduće godine smo igrali finale Lige prvaka mladih, a onda smo s U23 ekipom bili bez poraza kad je pandemija prekinula sezonu pa su nas proglasili prvacima, iako nije bilo završeno.
Jesi li se nadao da ćeš upasti u prvu momčad Chelseaja?
Bio sam sretan što sam u jednoj od najboljih akademija. Čak i ako ne dođeš do prve ekipe, znaš da ćeš doći do drugih dobrih klubova, trudiš se i znaš da se rad uvijek vrati. U U23 momčadi ponekad kao nagradu za dobar rad ili dobru utakmicu dobiješ trening s prvom ekipom i to ti bude doživljaj kao da si nastupio za nju.
Kad smo se okupili nakon prekida zbog korone, počeo sam pripreme s prvom ekipom dok je trener bio Lampard. Golmani su tada bili Caballero i Kepa, kasnije je došao Mendy. To je bilo fantastično iskustvo. Trener golmana je Hilario, koji je također nekad branio za Chelsea, s njim sam dosta radio na tehnici.
Svi su bili fenomenalni, davali mi savjete, i kad mladi igrači pogriješe, nisu negativni, nego ti daju pozitivnu energiju da nastaviš dalje. Caballero je bio duplo stariji od mene, on 40 godina, a ja 20, on mi je najviše savjeta dao. I Petr Čech, koji je znao uskočiti i nakon kraja karijere.
Davali bi mi savjete o pozicioniranju, gdje treba stajati, kako negdje staviti nogu, kako držati ruke, detalji kod bacanja, tajming kod šuta, sve su to sitnice koje mogu donijeti poneku milisekundu.
Ali golmanima se najteže probiti u takvom klubu jer trebaš sakupiti puno iskustva, ići korak po korak, stepenicu po stepenicu. Bio sam sa 17 godina na posudbi na jednoj utakmici u petoligašu i seniorski nogomet je velika razlika. Iako nije to neka kvaliteta, puno se da naučiti.
Izgubili smo 3:0, ali proglašen sam za igrača utakmice, to je bilo bombardiranje. Igrao sam za Sutton United na gostovanju kod šestoligaša Spennymoora, ima sažetak na YouTubeu. Nisam ni odradio trening, samo sam došao na utakmicu, nisam znao je li im to najbolja momčad ili rezerve, ali imao sam puno obrana i puno ispucavanja.
Kako je moguće da ti je do prošle sezone to bila jedina utakmica na posudbi?
To je bilo nekih mjesec ili dva prije nego što ćemo igrati s Dinamom. Nisam htio otići zbog Lige prvaka mladih, htio sam je odraditi do kraja jer sam mislio da će mi to nešto donijeti kasnije u karijeri. A i bilo je teško naći klub. I lani mi je bilo teško naći posudbu jer je još bila korona i dosta je klubova već bilo popunjeno, nije bilo takvog protoka igrača.
Dobio sam poziv iz slovenskog drugoligaša Rudara Velenje, bilo je to dobro iskustvo, seniorski nogomet, ali mlada ekipa, nitko stariji od 23 godine. Bili smo dobra klapa, cilj je bio izboriti prvu ligu, ali tako mladi igrači nemaju kontinuitet i završili smo peti, što je čak i bio solidan rezultat.
I kakva su ti iskustva iz Lige prvaka mladih?
Fenomenalna, pogotovo kad ideš na gostovanja pa letiš s prvom ekipom, zapravo je isti ugođaj kao da igraš s njima, samo što odeš na drugi stadion, odigraš svoju utakmicu pa onda poslije ideš gledati njihovu. Svima nam je ostala u lijepom sjećanju, veliko iskustvo.
Kako si reagirao kad si saznao da u četvrtfinalu igrate protiv Dinama?
Znaš da igraš protiv domaćih dečki, imao sam dosta prijatelja u Dinamu pa mi je to bio dodatni motiv da mogu zezati ja njih, a ne oni mene. Pripremao sam se za njih, oni su prethodno prošli na penale dva puta. Sjeo sam za kompjuter, radio analizu, gledao gdje tko puca... Vidio sam da su Franjić i Baturina oba puta pucali u istu stranu, zapisao sam to i nadao se da će opet. I uspjelo je, obranio sam obojici.
To je najljepši osjećaj za golmana, kad braniš penale, pobijediš i budeš junak. Nakon što sam obranio drugi, to je bilo to, pobijedili smo. Sjećam se da sam klizao prema korner-zastavici, a odjednom je na meni bilo milijun ljudi, jedva sam preživio.
Nisam razmišljao o tome bi li mi to moglo otvoriti vrata Dinama, samo sam bio fokusiran na polufinale s Barcelonom za koju je igrao Ansu Fati. Tu smo isto prošli na penale nakon što sam obranio njihov zadnji udarac. Pomoćni trener mi je rekao da poradim na slavlju ako bude kao protiv Dinama, ali nisam znao što bih pa sam samo raširio ruke.
Veliko razočaranje bio je poraz od Porta u finalu, još smo bili umorni od Barcelone s kojom smo igrali samo tri dana ranije, promijenili smo igru i to nas je malo poremetilo... Nismo imali sreće, falila je bolja realizacija, ali i drugo mjesto je uspjeh, nije mala stvar dogurati do finala Lige prvaka.
Za reprezentaciju si igrao u U17, U18 i U19 selekcijama, ali kasnije ne. Kako to?
Nitko me nije kontaktirao iz U21 reprezentacije, ali ako se što prije nametnem kao prvi golman Gorice, nadam se da će mi to otvoriti vrata. Sa mnom ili bez mene, vjerujem da prolazimo Dansku u dodatnim kvalifikacijama za Euro, imamo vrhunskih igrača koji će brzo dobiti šansu i u A selekciji, a na meni je da se trudim, treniram i budem strpljiv.
Tko su ti uzori?
Kad sam bio u Zagrebu, Livaković je imao 17 godina i bio prvi golman, a kad braniš za mlađe kategorije, normalno je da ti uzor bude golman seniora. Najveći uzor mi je Manuel Neuer, ali od Edersona se može puno naučiti o distribuciji i ispucavanjima, Alisson i Ter Stegen su odlični, svi imaju neke prednosti.
Kako bi složio idealnoga golmana, što bi uzeo od kojeg velikana?
Buffonovu glavu i njegovo razmišljanje o nogometu, igru nogama od Edersona, istrčavanja od Neuera, bočni volej od Kaspera Schmeichela i dominaciju u šesnaestercu od Courtoisa.