ZADNJI sport koji bi čovjek želio pogledati u Sjedinjenim Državama vjerojatno je nogomet.
Za Ameriku, zemlju velike i specifične sportske kulture, najtipičniji bili bi američki nogomet i bejzbol pa tek onda NBA i NHL. No, NFL će za nekoliko dana krenuti tek s predsezonom, košarke i hokeja trenutačno nema pa je, uz MLB, jedina liga koju možete trenutačno gledati u SAD-u ona nogometna, odnosno MLS.
U regiji oko San Francisca jedini klub koja igra u najvišem razredu američkog nogometa su San Jose Earthquakes, skraćeno Quakes, petoplasirana momčad Zapadne konferencije koja je u subotu navečer igrala protiv “fenjeraša” Colorado Rapidsa.
Na prvi pogled dosadna utakmica bila je sjajna prilika da se nogomet doživi na način koji je nama Europljanima potpuno nezamisliv.
Gledati ostale američke sportove neobično je i nezaboravno iskustvo, no kad u to okruženje stavite nogomet i sve ono što on u ostatku svijeta predstavlja, treba vam dosta vremena da prihvatite da ste na utakmici koja s “našim” nogometom nema previše veze. Dodate li tome i rijetko viđeni Avaya Stadium, cijela priča u predgrađu San Josea postaje pomalo i nadrealna.
Stadion kao park
Dom San Jose Earthquakesa, izgrađen 2012. godine za 100 milijuna dolara, nalazi se u predgrađu San Josea i ima samo tri tribine. Ona četvrta je zapravo šetalište s par stolova iza jednog gola iznad kojeg dominira golemi HD semafor na kojem se vrti prijenos utakmica. No, samo sto metara iza nje je zračna luka San Jose International, koja daje nevjerojatnu kulisu jednoj nogometnoj utakmici.
Kad ulazite na stadion, morate proći kontrolu skoro kao da ulazite u zrakoplov. U malenu košaricu morate povaditi sve stvari i onda proći kroz detektor metala i tek nakon toga će vam skenirati ulaznicu za mjesto iznad kornera koja je stajala 32 dolara (210 kuna). Nije malo, pogotovo ako platite dodatnih 25 dolara parkiranje. No, ako ste s Balkana i ne držite se nužno pravila, parkirat ćete 50 metara dalje na parking od šoping centra koji je besplatan i koji gotovo nitko ne kontrolira jer ta ideja ionako nikome ne pada na pamet.
Prostor u krugu stadiona teško je i opisati jer nema nikakve veze s onim na što smo se naviknuli. Iza spomenutog semafora je golema livada na kojoj se ljudi izležavaju čekajući još tih pola sata do utakmice, a u jednom kutku postavljeni su tobogani i igraonice za klince uz popratne kioske s hranom i pićem. No, pravi spektakl kreće dok hodate ispod tribina kroz koje se najnormalnije vidi travnjak. Nakon par redova sjedalica uz sami teren nalazi se prostor koji nalikuje na pravi bar. Visoki stolovi i stolice te konobari u crnim hlačama, bijelim košuljama i leptir mašnama koji poslužuju one s ulaznicama za lože koje stoje “samo” 250 dolara.
Nešto dalje dimi se iz velikih metalnih posuda u kojima je vrhunska hrana. Ako se umorite od sjedenja ili stajanja na raspolaganju su vam kauči i naslonjači iz kojih ne vidite teren, ali zato su tu golemi televizori na kojima možete gledati utakmicu koja se odigrava samo par metara dalje. I za “obične” navijače tu je nevjerojatna gastronomska ponuda. Možete jesti hot dog, sendvič, burger, roštilj ili morsku hranu. Postoji šank koji toči samo pivo, barem 30 vrsta, na drugom se toči vino na čaše po cijeni od deset dolara nadalje, a za one najraspoloženije ima i žestica. Pivo ne morate nositi u plastičnim čašama, nego ćete ga dobiti u limenci ili boci jer nitko ne očekujete da ćete ga u jednom trenutku baciti u travnjak ili nekome na glavu.
Imaju i ultrase
Kako se bliži vrijeme utakmice, tribine se ne pune previše jer u Americi je nepisano pravilo da se barem do druge četvrtine, trećine ili poluvremena ne ide na tribinu nego se ždere i pije ispod nje. Iako je nogomet u SAD-u u golemom porastu, a u populaciji između 18 i 35 godina je dostigao bejzbol, San Jose Quakese gledaju uglavnom pripadnici latinoameričkih manjina, najviše Meksikanaca koji su formirali i navijačku skupinu. Imaju par zastava i pjesama, a vođa je, kao “pravi”, gol do pasa i leđima okrenut terenu te s megafonom u ruci.
“Ne razumijem zašto to radi… Mogao bi ga netko kazniti ili izbaciti sa stadiona. To se ne smije”, kaže nam naša domaćica Tiffany u čijem stanu živimo u obližnjem Mountain Viewu.
Ona je velika navijačica San Jose Sharksa u NHL-u i nogomet ne gleda prečesto. Nije joj jasno zašto bi netko radio to što radi taj zločesti Meksikanac. Pokušali smo joj objasniti da je to sasvim uobičajeno, ali nije išlo. San Joseovi “ultrasi” pjevaju svoju verziju Liverpoolove pjesme “Allez, allez” i legendarne “Dale, dale, Boca” argentinskih navijača te uz njihovu pjesmu i miris marihuane koji se širi tribinama počinje utakmica.
Iako je pušenje trave potpuno legalno u Kaliforniji, na javnim je mjestima strogo zabranjeno, no budući da je redara malo ili nimalo po tribinama, nekoliko opuštenih Meksikanaca je još opuštenije zapalilo. Nije im se džoint još ni ugrijao, a već u 2. minuti Espinoza je odlično ubacio s desne strane, a nesretni Aboubakar je loptu, u želji da je izbije ispred Wondolowskog, skrenuo u vlastiti gol za erupciju oduševljenja na stadionu.
Grozna momčad Colorada borila se s loptom cijelo poluvrijeme, a do 34. minute zanimljivije je bilo u zračnoj luci iza gola San Josea na koju su slijetali zrakoplovi Alaska Airlinesa, Hawaiian Airlinesa, Southwesta i ostalih manje poznatih kompanija. A onda je Valerij Kazaišvili, poznatiji kao Vako, dvaput lažnjacima slomio kičmu protivničkom braniču i krasnim udarcem s ruba šesnaesterca zabio za 2:0.
Došlo je poluvrijeme i vrijeme za novu rundu kobasica i svega živoga što se može kupiti, a u klupski dućan se od gužve skoro nije moglo ni ući. Dresovi po 130 dolara, majice po 40 i neke neobične deke za vruću kalifornijsku noć po 30 dolara prodaju se kao lude, a siroti roštilj majstori ne stignu ispeći onoliko kobasica koliko ih raja želi pojesti. Pivo se prodaje po najmanje sedam dolara, koliko stoji i boca gaziranog pića, a nešto jeftinija je voda koja stoji šest dolara.
Odlični potezi i golovi
U poluvremenu utakmice na travnjaku su mali golovi na kojima klinci igraju nogomet, a odabrani navijač ima priliku osvojiti poklon ako pogodi koji igrač San Josea zabija gol koji se upravo vrti na videozidu. Kako se bliži drugo poluvrijeme, na tribine polako dolazi većina od 17.762 gledatelja, što znači da je utakmica praktički rasprodana budući da na Avaya Stadium stane 18.000 ljudi. Ni u jednom trenutku sigurno nije bilo toliko ljudi na tribinama, ali to je američki stil u kojem malo gledaš utakmicu, malo kupuješ, malo piješ i jedeš i tako u krug. Glavno je da se dobro zabaviš, a lako ćemo za rezultat, koji je na 3:0 krasnom solo akcijom povećao Salinas u 83. minuti nakon što je par minuta ranije isti igrač skoro slomio stativu strašnim udarcem s 20 metara. Poraz Rockiesa i konačnih 3:1 postavio je Rubio dvije minute prije kraja i San Jose je došao do četvrte uzastopne pobjede kojom je skočio na četvrto mjesto na tablici.
Iako smo vidjeli par sjajnih poteza i odlične golove, nije to nogomet koji bi vas nužno vratio na stadion San Josea. No, sve skupa upakirano je u odličan proizvod koji se Amerikancima očito sviđa i za nostalgične Europljane ih uopće nije briga. Oni su “soccer” amerikanizirali koliko su god mogli. Možda će netko reći da su mu s vinom na čaše, roštiljom, konobarima s leptir mašnama i svim ostalim oduzeli dušu, ali vlasnike, od kojih je prvi 1974. godine bio Milan Mandarić, to neće biti previše briga.
Ako se Quakesi neće dovoljno dobro prodavati, vlasnici će ih preseliti u neki drugi grad, nevezano s time što je riječ o jednoj od najstarijih franšiza u MLS-u. Nogomet danas u cijelom svijetu vrti isključivo novac, što Europa teško prihvaća, ali nema izbora. U SAD-u je sport odavno samo jedna od grana strašno bogate industrije od koje svi imaju koristi.
I baš nitko se ne buni.