HRVATSKU je nogometnu javnost jučer poprilično šokirala vijest da je Željko Sopić smijenjen s kormila HNK Rijeke. Zagrebački strateg tako nije uspio dočekati punih godinu dana na klupi kvarnerskog kluba, za što mu je nedostajalo nešto manje od dva tjedna. Premda su još pred nekoliko mjeseci kolale kuloarske priče kako predsjednik Rijeke Damir Mišković i glavni trener nisu u dobrim odnosima, tajming odluke poprilično je neobičan.
Pred tih istih godinu dana, kada je tadašnji trener Rijeke Sergej Jakirović naprasno napustio klupu Bijelih i otišao u Zagreb prije jedne od ključnih utakmica sezone, euro-dvoboja protiv Lillea, Mišković se žalio gdje je mogao i stigao o manjku fair-playa od strane Modrih s kojima je Rijeka pod njegovom vladavinom uvijek gajila (pre)prijateljske odnose.
Neobičan tajming i nezasluženi otkaz
Sada je, prije uzvrata protiv Elfsborga koji će također krojiti sljedećih devet mjeseci zbivanja na Rujevici te samo sat vremena nakon što je Sopić sasvim normalno odradio press konferenciju za tu utakmicu, Mišković sam povukao isti potez koji ga je nedavno toliko zabolio. Iako Rijeka u uvodu sezone nije briljirala dojmom, ipak je sasvim neobično da je Sopić dobio ispisnicu u trenutku kada je prvenstvo otvorio s pobjedom i remijem, prošao prvu europsku prepreku te u dosad odigranih pet utakmica imao gol-razliku 6:1.
Često se kaže kako treneri u nogometu žive od svog zadnjeg rezultata, no zaista bi bilo nepošteno Sopićev riječki mandat i (ne)ispravnost ove smjene procjenjivati samo kroz posljednjih nekoliko tjedana. Stoga se svakako moramo još jednom osvrnuti na prošlu sezonu u kojoj je Rijeka do njene same završnice bila u ravnopravnoj borbi za dva trofeja.
Istina je kako je Sopić preuzeo momčad koju je dobrim dijelom složio njegov prethodnik, no istina je i kako je Sopićeva Rijeka u većini sezone dojmovno pružala bolje partije od Jakirovićeve. Priče "što bi bilo kad bi bilo" nemaju mjesta u ovom tekstu, no činjenica je kako je Rijeka svoju najslabiju utakmicu prethodne sezone odigrala kada je izgubila 1:0 na Poljudu od Hajduka prije nego što je došlo do trenerske rotacije u Primorju.
Kratko po svom preuzimanju Rijeka je pod Sopićem odigrala al pari dvomeč s Lilleom u kojoj su Francuzi prolaz izborili tek nakon produžetaka te u drugom dijelu sezone nanizala čak devet uzastopnih pobjeda bez primljenog pogotka. Ipak, u finišu sezone vožnja na visokim okretajima pregrijala je riječki motor, a pragmatična i šampionska momčad izgubila je psihološku snagu te predala oba trofeja Dinamu.
Ako već nije odgovarao upravi, Sopiću je otkaz trebao biti uručen na kraju prošle sezone
U istom su periodu u javnost počele izlaziti spomenute "ćakule" kako Sopićev specifični karakter i komunikacija s medijima, gdje dlaka na jeziku nije bilo, ni u jednom trenutku ne odgovaraju Damiru Miškoviću. Već tada se spominjala smjena, da bi se po odigranoj zadnjoj utakmici te priče intenzivirale, a onda ipak zamrle.
Tada smo pisali kako je za bližu i dalju pozitivnu riječku budućnost i nastavak uzlaznog rezultatskog trenda hitno potrebno riješiti trenersko pitanje. Deklaracijom javne podrške ili smjenom - za Rijeku je u tom trenutku bilo manje bitno o kojoj će se opciji raditi, ključ je bio u trenutku koji bi momčadi donio stabilnost na početku nove sezone.
Nije tada nogometni puk dočekao nijedno, a logičan je slijed tih događaja onda bila Sopićeva smjena nakon prvog krivog koraka. Ipak, taj su korak prepoznali samo u upravi Rijeke, jer jedini je Sopićev krimen da je u ruke dobio momčad koja je u usporedbi s prošlosezonskom slabija za kapetana i golmana, stožernog stopera, lijevo krilo i jednog od najkvalitetnijih igrača lige te najboljeg napadača; i onda s tom istom momčadi rezultatski relativno uspješno otvorio sezonu.
Ovakve vijesti za sobom uvijek vuku more priča i pozadinskih objašnjenja koje prikladno izlaze na vidjelo tek u ovakvim trenucima, pa smo tako mogli čuti da su igrači sabotirali Sopića protiv Varaždina, da on nije kvalitetno radio te da je tek "galamdžija", da je on unazadio igru u usporedbi na prošlu sezonu, da Mišković nije odobrio isplate odšteta za određene transfere...
Ako ćemo se pak držati činjenica, Željko Sopić riječku je klupu napustio kao četvrti najuspješniji trener u periodu Republike Hrvatske sa 66.67% osvojenih bodova u 44 vođene utakmice, iza spomenutog Jakirovića, Matjaža Keka i Igora Bišćana. Momčad koja je po individualnoj kvaliteti bila treća u državi do same je završnice bila u borbi s višestruko kvalitetnijim, igrački širim i bogatijim Dinamom te je igrala najbolji nogomet lige.
Isto tako je istina da si svojim ponašanjem i čestim otresitim nastupima prema mnogim javnim figurama nije olakšao status u oku javnosti niti skupio previše simpatija - čak ni u redovima navijača Rijeke. Njegova je ličnost polarizirala hrvatsku nogometnu javnost, a sarkastične ispade često se ocjenjivalo kao bahatost. U Rijeci će se po pitanju trenera za svagda usporedbe vući s Kekom, pa je možda zato i logično da Miškoviću nije sjeo Sopićev javni nastup koji je bio oprečan Slovenčevom, jer ovaj je svoje oštre i "teške" riječi čuvao isključivo za svlačionicu.
Nastavak loših poteza Rijeke
Nažalost, ovaj potez djeluje kao nastavak niza loših odluka koje u Rijeci donose ovoga ljeta. Nakon pokušaja krpanja odnosa koji su očito bili načeti i nepopravljivi na relaciji trener - predsjednik, bezobraznim podizanjem cijena pretplata kojima je pokvarena narušena atmosfera u navijačkom korpusu, a potom i pasivnim pristupom na igračkom tržištu čime je Rijeka oslabljena ušla u nastavak sezone, sada je i smijenjen trener.
Previše povjerenja na prvu ne ulijeva ni odabir novog trenerskog imena, jer kormilo broda sada preuzima dosadašnji Sopićev te bivši Jakirovićev pomoćnik Radomir Đalović. Crnogorac je istinska legenda Rijeke koja je uvijek ginula za klub, od igračkih dana kada je bio najbolji strijelac kluba, odradio unosni transfer, a potom se vratio pomoći u vrijeme besparice i rezultatske krize, pa tako i u sklopu stručnog stožera.
Đalović je uz teren i dalje više na nogama nego na klupi, živi i proživljava svaki potez svake utakmice, a ne valja zaboraviti ni da je bio jedini koji je ostao vjeran klubu lani kada je Jakirović otišao u Zagreb i za sobom pokupio dobar dio svojih pomoćnika. No, očit nedostatak trenerskog iskustva mogao bi biti ključan u situaciji kada je pred Rijekom veliki rezultatski imperativ i ključni dio sezone, a u kojem momčad usprkos korektnim rezultatima ne izgleda dobro.
Naravno, lako je moguće i da će se Đalovićevom energičnošću "zaraziti" momčad i da će se njegovo ustoličenje kroz narednih nekoliko tjedana pokazati dobrim potezom, no njegovu ćemo istinsku trenersku vrijednost i doprinos vidjeti tek nakon nekoliko mjeseci kada momčad napusti sada već dobro poznata svježina koja "provjetri svlačionicu" i uzdigne moral kod (gotovo) svake promjene trenera.
Puno će toga ovisiti i o daljnjim aktivnostima na tržištu. Sportski direktor Darko Raić-Sudar navodno je bio protiv smjene trenera pa ostaje vidjeti kakva će biti njegova budućnost u klubu. Pristalice Rijeke sve više gube tlo pod nogama ovog ljeta, no mogao bi ih umiriti jedan populistički potez u vidu zvučnog igračkog transfera. Đaloviću u svakom slučaju treba dati vremena i strpljenja, neovisno o njegovoj naizgled lošoj startnoj poziciji.
Rijeka je nakon sjajnih godinu dana u kojima je ponovno zauzela poziciju broj dva u hrvatskom klupskom nogometu ovog ljeta napravila puno toga da bi tu istu poziciju i ispustila. Umjesto da iskoristi klupska previranja koja su zadesila i Hajduk i Osijek i mudrim potezima unutar klupskih struktura i svlačionice unaprijedi momčad i zajaše navijački val optimizma, dojam je kako je otkaz Željku Sopiću samo zadnji u nizu poteza koji će Rijeku ponovno dovesti bliže prosjeku nego konkurentnosti za titulu.