U 26. dijelu slagalice zvane utrka za naslov prvaka Hrvatske 2024. godine, sva su tri pretendenta slavila u svojim susretima. Učinila je to i Rijeka, koju je čekao najteži posao u derbiju s Osijekom (3:0). Premda Osijek vjerojatno igra najslabiju sezonu od svog uzleta pogonjenog mađarskim kapitalom, i dalje je po snazi četvrta momčad lige, koja može zapapriti svakom protivniku, što je i pokazao protiv Dinama prošli vikend.
Slab početak derbija kao nastavak riječkog niza
Natruhe toga mogli smo vidjeti i u samom začetku jučerašnje utakmice, u kojoj su Riječani i Osječani na travnjaku bili u egalu po pitanju dojma i prikazanog nogometa. Prvih dvadesetak minuta bio je tako nastavak pomalo ispuhanih izdanja momčadi s Kvarnera koje smo gledali u prethodne tri utakmice: Dinamo, Rudeš, Varaždin.
Premda Rijeka nije sličila na ekipu koja je ove sezone u većini dvoboja "preletjela" svoje protivnike, iz tog je niza izašla s nenegativnim dojmovima – tijesni i kasni poraz od Dinama te dvije pobjede na mišiće za prolazak u polufinale Kupa Hrvatske i novi prvenstveni trobod.
Kada su se na takva izdanja počela nadovezivati sporohodna izdanja Riječana u uvodu derbija, navijači su imali razloga za brigu. Tu je brigu dodatno potencirala velika prilika bivšeg riječkog kapetana Vedrana Jugovića, koji je iskoristio pospanost bijele obrane i Nediljka Labrovića te, srećom po domaće igrače, iz velike prilike tek pogodio prečku.
Kamene crte lica riječkog trenera Željka Sopića zaista je teško iščitati, čak i onima koji revno prate njegova javna obraćanja. Izraz lica uvijek je isti, stoga je zahtjevno prepoznati kada je ozbiljan, a kada je na repertoaru njegov sada već zaštićeni sarkazam. U najavi utakmice tako je rekao da će Rijeka krenuti napadati "između 17. i 18. minute", a baš je tada Marco Pašalić imao prvi solo-prodor utakmice i udarac u okvir gola.
Bila je to samo najava otvaranja utakmice i riječkog vodstva. Buđenje iz letargije, kako to već po običaju biva ove sezone, donio je novi u nizu junaka iz riječke riznice istih. Dvominutni riječki blitzkrieg u režiji Tonija Fruka i Mirka Marića servirao je dvije prilike koje je iskoristio riječki veznjak Veldin Hodža, a Rijeka je potom ponovo potekla.
To je pobjeda koja je Rijeci trebala da bi vratila pobjednički, šampionski mentalitet u momčad nakon fizičkih i psihičkih napora koji su momčadi naneseni prvo porazom od konkurenta Dinama u sudačkoj nadoknadi, a potom i napornih tjedan dana unutar kojih su još morali lomiti dvije tvrde momčadi u vidu Rudeša i Varaždina.
Riječki šampionski kolektiv – izdanje 14
Medijski narativ o riječkom šampionskom kompleksu već je dovoljno puta ponovljen, no zaista je nevjerojatno da se niz i dalje nastavlja. Rijeku tako kroz sezonu redom vode pojedinci čije se izvrsne predstave izmjenjuju kao na tekućoj traci. Za razliku od utakmice protiv Varaždina, kada se heroj Niko Galešić aktivirao tek u finišu utakmice, Hodža je to učinio sredinom prvog poluvremena i tako utakmici dao drukčiji kontekst.
Rijeka se protiv Varaždina nije imala vremena razgoropaditi, dok je sat vremena igre protiv Osijeka s dva pogotka prednosti s momčadi skinuo pritisak rezultatskog imperativa. Momci u bijelim dresovima opet su izgledali moćno, brzo i fluidno. Dominirali su terenom, nisu skinuli nogu s gasa i nastavili su nizati prilike koje pukom srećom (dvije vratnice) i obranama Marka Malenice nisu završile u osječkoj mreži.
Treba istaknuti i trenutak slabosti koji je osječkog igrača Roka Jurišića pri rezultatu 2:0 doveo u mat-poziciju, koju ovaj nije iskoristio, a što bi možda utakmicu odvelo u drukčije vode. Neovisno o tome trenutku, Rijeka je od vodstva pa nadalje ponovo izgledala kao momčad koja je u 2024. godini bez trunke sumnje u vlastite kvalitete promarširala Velikom Goricom i Splitom te na isti način na svom terenu dočekala Istru 1961 i Lokomotivu.
Novi junak Veldin Hodža
Nakon što je mirnoćom rutiniranog napadača loptu plasirao u malu mrežicu, a potom savršeno tempirao svoj nalet iz drugog plana, Veldin Hodža je do kraja utakmice, u maniri tehnički profinjenih napadača, loptu dignuo preko Malenice za svoj trogodak u 72. nastupu za Rijeku. Momak iz riječke škole nogometa svoj je debi u bijelom dresu dočekao još u jesen 2020. godine u Kup pobjedi protiv Dilja. Tada mu je prvu pozornost poklonio trener Simon Rožman.
Na kaljenju u Orijentu, a potom i Hrvatskom dragovoljcu, Hodža je pokazao dovoljno da bi bio vraćen u Rijeku. Tamo je pod trenerom koji ga je vodio baš u klubu iz Sigeta, Draganom Tadićem, priključen prvoj momčadi. U najgoroj riječkoj polusezoni pod predsjedanjem Damira Miškovića, jedna od rijetkih pozitivnih točki bilo je uvođenje Hodže u prvu postavu Rijeke. Hodža je igrao i pod talijanskim trenerom Serseom Cosmijem, da bi se po dolasku Sergeja Jakirovića za kormilo Rijeke, u paru s Lindonom Selahijem, isprofilirao u jedan od najčvršćih veznih redova lige.
Premda je Hodža svakako podigao razinu svojih izdanja ove sezone u usporedbi s prethodnom, zanimljivo je kako su mu ključne brojke slične, a u nekim kategorijama i slabije nego što je to bio slučaj prošle godine. Jedna od rijetkih iznimki su one zbog kojih se i nogomet igra – pogoci.
Prošle sezone Hodža, nakon Jurice Pršira iz Gorice, bio je najraspucaniji veznjak lige koji nije pronašao put do protivničke mreže. Od čak 28 pokušaja prema suparničkim vratima, tek ih je šest uopće išlo u okvir gola. Ove sezone riječki veznjak pucao je 19 puta, skalirano na 90 minuta, to je 27% manje pokušaja nego prošle godine, a već je stigao do pet golova.
Domaće snage Rijeke
Velika snaga Rijeke leži i u činjenici da ovu sjajnu sezonu nose i tri igrača ponikla u klupskoj akademiji. Uz spomenutog Hodžu, redovni su prvotimci i Ivan Smolčić, kojeg protiv Osijeka nije bilo zbog akumuliranih žutih kartona, dok u tu kategoriju možemo "pogurati" i Niku Galešića koji je iz Herthine škole nogometa došao u riječku i odradio jednu sezonu kao junior. To su brojke koje su usporedive s preostalim kandidatima za titulu (Sigur, Pukštas, Elez, Baturina...), no za Rijeku su pomalo i nezamislive u novoj eri.
Momčad koja je osvojila titulu 2017. godine u prvoj je postavi imala vratara Andreja Prskala, dok je od preostalih 461 ligaškog nastupa te sezone samo jedan pripao nekom od bivših riječkih omladinaca. Radilo se o Ivanu Močiniću, koji je zaigrao u prvom kolu, a potom napustio Rijeku i otišao u bečki Rapid. To nije iznenađenje za pratitelje domaćeg nogometa i poznavatelje postulata Matjaža Keka koji je tada vodio ekipu s Kvarnera. Rezultat je bio vršni cilj Slovenca, dok za razvijanje mladih igrača nije bilo mjesta ni vremena.
Povijesni podvig u sjeni hat-tricka
Svjetla pozornice u nogometu gotovo su uvijek rezervirana za strijelce, a ta će se navika vrlo vjerojatno teško promijeniti u dogledno vrijeme. Ipak, ispod radara je nakon ove utakmice prošao još jedan povratak u dobru formu, a radi se o riječkom veznjaku Toniju Fruku. Najbolji asistent lige je prije ovog vikenda produžio svoj zimski san usprkos natprosječno visokim temperaturama za ovo doba godine. Morali smo tako čekati devetu utakmicu Rijeke u 2024. godini da bi Fruk poslužio svoje suigrače prilikama za pogodak, a da oni te poklone i iskoriste.
Ako ćete i pokušaje udarca koje protivnički igrači autogolom skreću u vlastitu mrežu brojati kao asistencije, što autor ovih redaka, sukladno svojoj nogometnoj logici, i radi, Fruk je dvama asistencijama protiv Osijeka stigao do fenomenalnih 16 asistencija u dresu Rijeke ove sezone. Nevjerojatno je da je to napravio u svom 30. nastupu, što bi značilo da svaku drugu utakmicu upisuje asistenciju za pogodak. Još je nevjerojatnije da je ovime oborio rekord nekog igrača Rijeke po broju asistencija u jednoj sezoni; i to u situaciji kada Rijeka pred sobom još ima 11 do 12 utakmica, ovisno o rezultatu u polufinalu Kupa Hrvatske.
Dosadašnji su rekorderi Rijeke bili Anas Sharbini i Zoran Kvržić, koji su u sezonama 2014./15. odnosno 2018./19. upisali po 15 asistencija. Fruk je do jučer bio izjednačen na trećem mjestu s Igorom Novakovićem iz sezone 2004./05. odnosno Robertom Murićem iz sezone 2021./22., koji su upisali po 14 asistencija, da bi ih u samo 90 minuta svih prestigao. S obzirom na očiti uspon u formi te fazu sezone u kojoj se nalazimo, za očekivati je da će Fruk postaviti rekord koji će u budućnosti netko teško srušiti.
Pogled prema budućnosti
Nezahvalno bi bilo reći da Rijeka sada može odahnuti i da ju čeka nešto lakši dio rasporeda, na koji se nadovezuje i reprezentativna pauza. Gostovanje kod osme momčadi lige, Slaven Belupa, bit će novi izazov koji je Rijeka ove sezone već prebrodila, ali tek uz teško ponovljiv trenutak inspiracije i "maradonijanski" pogodak Nike Galešića. Valja se prisjetiti i teškog poraza 4:2, koji je Rijeka jesenas doživjela na Rujevici od Farmaceuta – što je i jedini domaći poraz Rijeke ove sezone.
Slaven je i protiv Dinama jučer pokazao kako može biti izuzetno opasna momčad, a računici valja pribrojiti i faktor razrovanog koprivničkog travnjaka koji bi, s obzirom na stil igre, trebao odgovarati domaćinu puno više nego Rijeci. No, uzevši u obzir sve ove otegotne okolnosti, jedna momčad koja pretendira na titulu ne treba se i ne smije bojati gostovanja kod momčadi iz sredine lige koja je na tom terenu ove sezone već kapitulirala pet puta.
Na koncu, Rijeka nas je ove sezone već razmazila dobrim predstavama i individualnim bljeskovima koji su momčad s Kvarnera zasluženo gurnuli na vrh prvenstvene ljestvice. Marco Pašalić pokazao je protiv Osijeka konotacije svog ponovnog buđenja, Mirko Marić odigrao je možda i najbolju utakmicu od dolaska u Rijeku, a Marko Pjaca bio je neuobičajeno neprimjetan. Pitanje je samo, tko će sljedeći zasjati?