Foto: Guliver Image/Getty Images
U NOĆI s nedjelje na ponedjeljak, u ponoć po našem vremenu, hrvatska košarkaška reprezentacija igrat će prvo kolo olimpijskog turnira protiv aktualnog europskog prvaka Španjolske, momčadi koja uz Amerikance važi za prvog favorita turnira.
Gotovo je nemoguće prognozirati rezultat koji će igrači Ace Petrovića napraviti u Riju, jer u posljednja dva desetljeća hrvatski košarkaši naučili su nas da, kad su oni u pitanju, iznenađenja su uvijek moguća.
Uz par rijetkih iznimaka, hrvatska košarka godinama je uglavnom slijedila upute Murphyjevog zakona
Nažalost, ta su iznenađenja uglavnom bila ona negativna. Kad bi nas vrhunski odrađene pripremne utakmice uoči nekog velikog natjecanja i optimizam koji je prštao iz svlačionice uvjeravali da je došlo vrijeme da se napokon skine ''atensko prokletstvo'', nešto bi krenulo po zlu, a onda bi baš kao po Murphyjevom zakonu, sve otišlo u neku stvar. No, nekad je reprezentacija znala i ugodno iznenaditi. U Sloveniji 2013. momčad Jasmina Repeše odigrala je jako dobar turnir i zasluženo je izborila polufinale. Nažalost, takvi turniri bili su rijetkost, a nakon debakla na Euru prošle godine, kad je hrvatska košarka dotaknula samo dno, gotovo nitko nije vjerovao da se momčad bez izbornika i pobjedničkog mentaliteta može podignuti iz mrtvih te na kvalifikacijskom turniru u Torinu, preko Grčke i nikad jače Italije, osvojiti prvo mjesto i dohvatiti Rio.
Upravo se to dogodilo. Momčad je u pet do dvanaest preuzeo ''vatrogasac'' Aco Petrović i u rekordno kratkom roku uspio je stvoriti odavno izgubljenu kemiju, napravio je neke taktičke i kadrovske promjene, koje su urodile plodom i Hrvatska se plasirala na svoje četvrte Igre od samostalnosti.
U opširnom i izuzetno zanimljivom intervjuu za Index kapetan hrvatske reprezentacije Roko Ukić, bez dlake na jeziku, otkrio je koja je bila tajna Acinog uspjeha u Torinu, dao je svoje viđenje slučaja Ante Tomića, pokušao je objasniti zašto hrvatska košarka desetljećima pati na poziciji playa, reagirao je na nepravedan tretman u javnosti hrvatske košarkaške reprezentacije u odnosu na nogometnu i jasno je dao do znanja zašto ovoj reprezentaciji u ''akciji Rio'' nije potreban Justin Hamilton.
Nakon debakla na Euru i cirkusa pod kodnim nazivom ''Hrvatska traži izbornika'', a koji je trajao gotovo godinu dana, u Torino ste ispraćeni kao topovsko meso, a vratili ste se kao pobjednici s olimpijskom vizom u džepu. Kako?
''Ekipa koja je igrala u Torinu jedna je posve druga momčad od one koja je nastupila na posljednjem Euru. U Torinu je bilo pet, šest novih igrača, koji su donijeli svježinu i dodatnu energiju u momčad.''
Istina, ali trojica od njih, Arapović, Krušlin i Šakić gotovo da uopće nisu igrali?
''To se samo tako čini, ako se stvari promatraju sa strane. Svaki igrač, svih 12 igrača jednako su važni. Svatko od njih je donio nešto novo u momčad. Evo, danima pričamo o kemiji u momčadi, o genijalnoj atmosferi koja je vladala u Torinu. Zaista, nakon dugo vremena djelovali smo kao prava ekipa, u svlačionici je vladalo zajedništvo i vjerujte, nije to palo s neba. Svatko od tih momaka koje ste naveli, koji možda i nisu toliko participirali na parketu, itekako su dali svoj obol ovom trijumfu. Nemojmo nikome od njih oduzimati zasluge. Uvijek govorim da 12 najboljih igrača, a pri tome mislim na njihovu individualnu vrijednost, ne čini nužno vrhunsku momčad, pogotovo kad pričamo o reprezentativnim akcijama.
Imamo novog izbornika, Aco je donio neke nove stvari, uveo je različite metode treninga, uigrao je neke akcije koje do sada nismo koristili i posljedica svega toga su promjene koje su ovaj put donijele rezultat.
Ako se sjećaš, čak i u prvoj utakmici protiv Italije, u kojoj nismo igrali najbolje, izgubili smo za jednu loptu. I tada smo pokazali da smo momčad koja vjeruje u sebe i kad ne ide onako kako smo zamislili, koja zna što hoće, koja se ne boji pobjede. Nismo mi finale dobili na neku posebno genijalnu igru u napadu, na inspiraciju i na fenomenalnu šutersku večer. Talijane smo na njihovom terenu dobili, ma koliko to otrcano i jeftino zvučalo, isključivo na želju i na zajedništvo. Odigrali smo vrhunsku obranu, a ona je bila ključ pobjede nad Talijanima. Što se tiče utakmice prije, teško je sad analizirati svaku akciju i razbacivati se s paralelama. Mislim da je osnovni razlog uspjeha bila činjenica da smo nakon ''sto godina'' napokon izgledali kako prava ekipa.''
Simptomatično za hrvatski sport je da uvijek, bilo kad pričamo o pobjedama, bilo kad analiziramo poraze, za uspjeh ili neuspjeh, uvijek u prvi plan ističemo kemiju. Talijane smo dobili u produžetku, da je šut onog Talijana u zadnjoj sekundi prvog poluvremena s centra upao u koš, Hrvatska vjerojatno ne bi vidjela Rio i onda bismo sad pričali o nekoj drugoj vrsti kemije. Jasno, kemija je jako bitna, no u sportu postoje i neki drugi segmenti i detalji koji presuđuju. Slažeš li se?
"Naravno, ali kad bih ti sad krenuo nabrajati utakmice koje sam izgubio na jednu loptu, od Beograda do Poljske, ovaj bi intervju trajao četiri sata. U sportu je važan jedino rezultat, on je jedino mjerilo svega. Taj okus u ustima nakon utakmice generira sve. Tako je i sada. Rekao bih da smo u Torinu sve utakmice pobijedili zasluženo. Ne mogu reći da smo u nekim trenucima imali neku pretjeranu sreću i da smo na račun nje nekoga pobijedili. Nikada se nisam bavio stvarima ''što bi bili kad bi bilo'', ni nakon bolnih poraza, a njih sam u karijeri doživio barem za dva života, tako ni nakon pobjeda. Prošli smo u Rio, sve je super i moje su misli okrenute samo onome što nas čeka tamo.''
Što se dogodilo na posljednjem Euru? Kako je moguće da momčad koja je u Torinu odigrala ovako dobar turnir, prije samo godinu dana onako podbaci i doživi rezultatsku blamažu u ključnoj utakmici protiv Češke? U nedavnom intervjuu za Index, Neven Spahija nam je rekao kako smatra da je ključ neuspjeha bilo reprezentativno neiskustvo Velimira Perasovića na klupi. Što ti misliš?
''Zaista nemam namjeru ocjenjivati rad Perasa. Složit ćemo se da se radi o vrhunskom i dokazanom treneru i njegovo košarkaško znanje je neupitno. Što se tiče nastupa na Euru, mogu se s tobom složiti da se dogodio debakl, jer na koncu, rezultat je mjerilo svega, međutim, ja mogu postaviti pitanje što bi se dogodilo da je utakmica protiv Češke odigrana dan poslije. Bi li i tada izgubili 50 razlike ili bi možda pobijedili? To nećemo nikad saznati, no to nije ni bitno. Hoću reći da se naš nastup na Euru valorizira isključivo kroz taj debakl, a on to zaista i je bio, ali nitko ne spominje da smo pripremni period odigrali fantastično, da smo pobijedili sve utakmice, među kojima i doprvaka Europe Litvu u gostima 30 razlike. Grčku, koja je bila u najboljem sastavu bez Bogdanovića imali smo na dlanu i izgubili smo na jednu loptu. Devedeset posto vremena što smo igrali skupa djelovali smo dobro, no sve se to zaboravlja i samo se pamti ta nesretna Češka.
Nitko ne govori da je Bogdanović nekoliko dana prije turnira izvrnuo zglob i na početku turnira zaradio potres mozga. Simon je ozlijedio zglob prije utakmice s Češkom, a na poluvremenu je istu ozljedu obnovio. Žorić je cijeli turnir odigrao s puknutom zadnjom ložom. Naravno, sad je to sve nebitno, ali samo pokušavam kazati da nije sve baš samo crno i bijelo. Jasno mi je da je novinarski posao takav kakav je, da ljude zanima samo konačan rezultat, nema tu neke velike filozofije, ali volio bih da se neke stvari ipak znaju prije nego li se krene s napadima. Da se razumijemo, ne pravdam ja ni sebe ni momčad, ali ni Perasa, da sam navijač, prvi bih nakon prve četvrtine ugasio televizor.
Hoću reći samo da mi smeta da se sav Perasov rad valorizira isključivo na temelju jedne utakmice. Bio je to jedan užasan dan, koji nam se dogodio u najgorem mogućem trenutku. Nitko od nas do danas nije uspio odgovoriti što se točno dogodilo i zbog čega se to dogodilo. Kolektivno smo svi pali na svim poljima, i momčad i Peras kao izbornik, morali smo zbog toga pojesti govna i to je to, dalje nema. E sad, možemo mi satima razglabati o detaljima, je li ovo ili ono Peras mogao napraviti drugačije, bolje, ali mislim da to nema smisla.''
Od Atene 1995. na ovamo, ako izuzmemo Euro 2013., hrvatska košarka obilježena je brojnim i bolnim porazima i podbačajima. Međutim, čak i onda kad smo bili po plasmanu najlošiji, jako smo dobro igrali s najboljima, ali te bi mečeve uredno gubili. Primjerice, 1997., izgubili smo sve živo, a Srbe, koji su se na kraju prošetali do zlata, držali smo u nokdaunu i da nije bilo one mitske trice Sale Đorđevića, tko zna u kojem bi smjeru priča otišla. 1999. slična priča. Pobijedili smo Talijane, koji su poslije bili prvaci Europe, a sve smo ostalo pogubili. 2001. usred Istanbula sredinom treće četvrtine Turke vodimo 20 razlike i izgubimo utakmicu. 2007. izgubimo od Latvije i Izraela, a pobijedimo domaćina Španjolsku i u četvrtfinalu protiv Litve imamo najprije otvorenu tricu Marka Popovića, a onda i bacanja Zorana Planinića za pobjedu i izgubimo. O utakmici protiv Slovenije u četvrtfinalu Eura 2009. i o onome što se sve događalo nakon tehničke Marka Popovića i knjige su napisane. Uvijek smo bili tu negdje i uvijek bi kad bi bilo najvažnije podbacili. Je li u pitanju luzerski mentalitet i ove tvoje, ali i svih generacija ''nakon Dražena''?
''Da ti budem iskren, pojma više nemam kojoj generaciji pripadam. U reprezentaciji sam tko zna od kada, no ne mogu reći da su porazi došli u paketu sa mnom. U reprezentaciju sam ušao nakon Turske, kad se reprezentacija također godinama nije mogla sastati s uspjehom. Moje mišljenje da nikad, ali baš nikad, osim u Beogradu 2005., nismo imali roster za koji bih mogao reći da je među tri i da zaslužuje medalju. Moramo biti realni i priznati da je to tako. Imali smo mi odlične igrače, mnogi od njih su u nekim fazama svoje karijere igrali u vrhunskim europskim klubovima, igrali su Final-fourove Eurolige ili su pak igrali u NBA-u, no nikad nismo imali momčad za biti među tri. Prema tome, svaki put smo morali napraviti iznenađenje,odigrati iznad svojih mogućnosti, da bi uopće došli u situaciju da se borimo za medalju.
Naravno, netko može reći kako i ćorava kokoš zrno ubode i da smo se od osam puta mogli jednom i zajebati i uzeti neku medalju. Istina, imali smo prilika za to, no nije se poklopilo. I zato se ne slažem da smo luzeri zbog toga, prije bih rekao da nikad nismo bili dovoljno kvalitetni košarkaši, kao skupina, da bi nešto tako napravili. Nikad mi nismo bili favoriti, pa da nam netko može staviti pod nos kako smo kiksali i kako smo podbacili. Uvijek smo bili autsajderi koji bi ta četvrtfinala igrali dobro i na kraju ostajali kratki za jednu ili dvije lopte. Jedini put kad smo igrali četvrtfinale kao favoriti, mi smo tu utakmicu i dobili. Bilo je to protiv Ukrajine prije tri godine u Sloveniji. Tad smo ušli u polufinale gdje su tri ekipe objektivno bile bolje od nas. Otkako ja pamtim, svaki poraz je bio od objektivno bolje reprezentacije. Jasno mi je da je to javnosti teško prihvatiti, pa i nama igračima, ali nažalost to je jedina istina. Sport je nepredvidiv i favoriti često gube. Kako si rekao, znali smo dobivati jače od nas, recimo Španjolsku 2007., ali nikad nismo znali odigrati kako treba u najvažnijoj utakmici.''
Nogometaši godinama ne mogu proći skupinu na velikim turnirima, a cijelu državu trese euforija dok traje europsko ili svjetsko prvenstvo. Sad su od Portugala ispali u osmini finala, a na Plesu je bio organiziran doček. Košarkaška je reprezentacija nakon niza četvrtfinala, pa na koncu i jednog polufinala, u javnosti percipirana kao luzerska. Kako to tumačiš?
''A što da ti kažem na to? Pljucaju nas svi. Bio sam četiri puta u četvrtfinalu Eura, igrao sam jedno polufinale, bio sam šesti na Olimpijskim igrama. Nikad to javnost nije kvalificirala kao uspjeh. Uvijek je bilo ili''neš ti'' ili totalna katastrofa. Kad već uspoređujemo naše rezultate s nogometašima, pa što su to oni napravili od 1998.? Ne znam stvarno kako da ti to objasnim.''
Kad smo kod nogometa, za vrijeme je Eura svatko u ovoj državi dozvoljavao si je nešto reći na temu uspjeha ili neuspjeha reprezentacije, navijača, Zdravka Mamića... S druge strane, nastupe košarkaške reprezentacije prati tek nekoliko novinara, a javnost se donekle zainteresira samo ako se postigne neki veći uspjeh. Smatraš li da je ta nebriga političkih i društvenih elita uzrok totalne marginalizacije hrvatske košarke unazad dvadeset godina?
''O imidžu svake firme ili svakog pojedinca treba se brinuti. O imidžu sporta najvažniji je uspjeh reprezentacije, a to je sklisko područje koje se može na različite načine definirati. Četvrto mjesto se može definirati i kao povijesni uspjeh, ali i kao totalnu katastrofu. Na ljudima iz Saveza, dakle pričamo o stvarima koje su izvan moga dometa, i njihovom odnosu s medijima leži način na koji bi se to trebalo generirati. Naravno, nema PR-ovca koji će blamažu protiv Češke moći prikazati kao uspjeh, no i u periodu otkako ja igram za reprezentaciju, bilo je i jako dobrih rezultata. Od plasmana na Igre 2008. i sadu Rio do nekoliko odličnih nastupa na Eurima.
Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje, a da budeš u potpunosti zadovoljan odgovorom, jer ni sam nisam siguran u čemu je osnovni problem. Međutim, tako je kako je, kao sportaš mogu jedino biti maksimalno samokritičan i svjestan da će ovakva situacija trajati sve dok ne napravimo neki ekstra rezultat. Premda smatram da plasman u Rio nije povijesni rezultat hrvatske košarke – hrvatska reprezentacija već je bila na Igrama i bit će u budućnosti opet – užasno mi je drago da smo barem na trenutak uspjeli ljude razveseliti i ''natjerati'' da ponovno s guštom gledaju košarku. Naravno, nitko normalan ne može obećati neki senzacionalan rezultat u Riju, ali ako odigramo kako treba, ako dobijemo ono što dobiti moramo, siguran sam da će cijela priča dobiti jedan pozitivan predznak.''
Aco, iako je na klupu sjeo kao vatrogasno rješenje, uspio je u kratkom roku napraviti pravo malo čudo. Međutim, zanimljivo je da ste do Rija došli s granitnom obranom kao glavnim forteom, što je posebno zanimljivo, jer sve momčadi koje je Aco trenirao igrale su uglavnom napadačku košarku, a obrana je bila, recimo to tako, u drugom planu. Kako to tumačiš?
''Dvije su stvari tu jako bitne. Najprije, svaka ekipa ima predispozicije za igrati neku vrstu košarke, a naš adut je super obrana. Ako stavimo mene na playa ili ako igramo bez playa s Hezonjom ili Simonom, imamo vanjsku liniju preko dva metra i možemo taktički puno toga odigrati za izbaciti protivnika iz njegovih zacrtanih shema. Možemo braniti pick and roll na sto načina, možemo preuzimati, možemo stvarno puno toga. To je prednost ove generacije na individualnoj razini, a Aco je to sjajno detektirao i iskoristio je naše fizičke predispozicije na najbolji mogući način, zaigrao je na tu kartu koja se na kraju pokazala kao dobitna.
Možemo dobro držati skok, imamo Šarića koji je vrhunski skakač s četvorke, imamo Simona koji je odličan u skoku s dvojke, tako da ne pušimo skok i možemo odlično držati obranu.
Druga stvar koja je jako bitna, a to ljudima sigurno glupo zvuči, na turnire kao što je bio ovaj u Torinu, dolaziš na nove lopte i nove obruče. Znam da je možda glupo, ali to je činjenica. Od četiri reprezentacije jedini igrač koji je bio pri šutu bio je Simon, i to na zadnje dvije utakmice.
Bogdanović je zabijao 25 poena po utakmici, ali na račun šuta, već na druge načine i na svoju kvalitetu. Znali smo da će igračima koji po vokaciji nisu šuteri, Calathesu, Antetokounmpu ili Gentileu, u ovakvim uvjetima biti još teže pogađati i to smo iskoristili. Preuzeli smo rizik, njih smo puštali, a igrače, za koje smo ocijenili da bi nam mogli biti veća prijetnja smo duplirali i ta se taktika pokazala pobjedničkom.''
Protiv Grčke ste nakon 12 minuta igre imali 24 poena razlike. Trebalo je to biti rutinsko odrađivanje do kraja, ali na koncu se dobivena utakmica pretvorila u dramu. Međutim, od trenutka kad su Grci poveli, a tada je vjerojatno svatko u Hrvatskoj smatrao da ćemo svjedočiti još jednom, toliko puta viđenom raspadu sustava, dogodilo se nešto nesvakidašnje kad pričamo o hrvatskoj košarci. Momčad se nije raspala, obrana je postala beton, a Grci skoro osam minuta nisu zabili koša. Godinama smo gledali slične utakmice koje bi Hrvatska po uhodanom scenariju gubila. U Torinu smo vidjeli novu, drugačiju Hrvatsku, koja se nije raspala.
''Najprije, ova reprezentacija ima nešto što neke prije reprezentacije nisu imale. Ova momčad ima karakter, zna se izvući iz problema u koje upadne, a kad kola krenu nizbrdo igrači neće jedan drugoga slati u neku stvar i svađati se međusobno, kao što je to nekad znalo biti.
Drugi detalj je da kad momčad, koja gubi 20 razlike, u ovom slučaju pričamo o Grčkoj, potroši enormnu količinu energije da bi stigla zaostatak. Igrači koji su stigli taj zaostatak maksimalno su se potrošili, a kad su ih zamijenili igrači s klupe, koji su predugo bili vani, jednostavno nisu znali uhvatiti pravi ritam, a mi smo ponovno ušli u seriju. I to je bilo to.''
Reprezentacija je do Rija došla bez pomoći Ante Tomića. Tomić je i dalje vjerojatno naš najbolji centar, no reprezentacija je bez njega izgledala jako dobro. Je li u pitanju samo slučajnost ili je Tomić zaista bio taj koji se svojim karakterom nikako nije mogao uklopiti u ostatak momčadi? Je li Ante bio problem i je li on rušio tu homogenost u reprezentaciji koju toliko potenciraš?
''Čak i da to mislim, nikad ne bi prstom pokazao u jednog čovjeka i njega okrivio za sve probleme i nevolje. Košarka je kolektivni sport i jednostavno pojedinac nikad ne može biti jedini krivac. Stvari s Antom nisu jednostavne. Nitko ne može osporiti činjenicu da je Ante Tomić vrhunski košarkaš s vrhunskom karijerom. Također, složio bih se s mišljenjima najvećih europskih stručnjaka koji tvrde da je on naš najbolji centar. Međutim, s pravom se postavlja pitanje zašto Ante nikad nije igrao na istom nivou u reprezentaciji, kao što je igrao u klubu. Krivac za to se tražio svugdje, od trenera, pa sve do suigrača. Sigurno je da ja ne znam dati pas iz picka kao što ga zna odigrati Huertas, ali imam neke kvalitete koje Huertas nema. Bojan Bogdanović ne zna razigrati kao što to zna Navarro, ali Bojan zna neke druge stvari tri puta bolje od Navarra. Svaki igrač ne mora u dvije različite ekipe jednako dobro igrati. Također, puno je lakše igrati u klubu nego u reprezentaciji. U klubu si svaki dan, suigrače poznaješ u dušu i igrate s automatizmom. U reprezentaciji je ipak puno teže. Suigrače vidiš nekoliko puta godišnje, uoči nekog turnira odradite pripreme i to je to.
Međutim, košarka je sport u kojem imaš loptu, protivnika i koš i tako je to na cijelom svijetu. Igrao ti basket ispred kuće ili finale Olimpijskih igara, princip je isti. Nemoguće je da netko šest godina na istu foru ne funkcionira. Vjerojatno je postojao objektivan problem u sustavu i okruženju u kojem se nalazio, a vjerojatno je i postojao problem i u njegovom snalaženju, odnosno nesnalaženju u sredini kao što je hrvatska reprezentacija. U reprezentaciji se vjerojatno nije najbolje osjećao i zbog toga nije davao svoje najbolje utakmice.
Tko god kaže da se za Tomića nisu radile akcije, da se za njega nije pokušavala prilagoditi igra, taj nema pojma. Svašta se pokušavalo i na svakakve načine se na njega pokušalo utjecati. Ono što je jako važno da bi se pokušao razriješiti taj, nazovimo ga misterij Ante Tomića, činjenica je da u Euroligi igraš protiv euroligaških centara, a u reprezentaciji, kad igraš protiv najjačih ekipa ipak igraš protiv NBA centara. Konkurencija nije ni približno ista i tu vjerojatno leži velik dio odgovora na pitanje koje si mi postavio. Ante Tomić nije ni prvi ni zadnji koji je imao taj problem. Sjetimo se Vujčića, koji nikad ni približno u reprezentaciji nije igrao dobro kao u klubu, pa na koncu, i sam sam u jednom dijelu karijere bio u sličnoj situaciji kao Ante. Tony Parker je bio MVP finala NBA lige, a s Francuskom od Beograda 2005., kad je uzeo broncu do srebra 2011. u Litvi nije odigrao ništa. Koliko god ti fenomenalan igrač bio, jako je teško na turniru u 15 dana, koji je van svih ritmova natjecanja odigrati na vrhunskoj razini i zadovoljiti svačije ukuse.''
Premda se Tomić nikad oko toga nije oglasio i iako nikad nije decidirano objasnio razloge svog otkazivanja, za pretpostaviti je da su brojne kritike i omalovažavanja od strane novinara i ''stručnih'' komentatora koji košarku prate tek paušalno, bili možda i ključni razloga bojkota. Pretpostavljam da si svjestan da si ti jedan od reprezentativaca koji je također često na udaru kritika. Kako se nosiš s tim?
''Svjestan sam toga da je svatko od nas, tko je god barem jednom obukao reprezentativni dres, bio na meti kritika i vrijeđanja. Da ti budem iskren, ne čitam što novinari pišu, još manje čitam komentare po forumima. Kad sam bio mlađi takve stvari su me jako pogađale, često su me i dekoncentrirale. Čak i kad bih odigrao dobro, nisam uspio zadovoljiti svačiji ukus. Mogao sam ja odigrati ne znam kako genijalno, ali uvijek bi se našao netko koga bi iritirao ili ja ili moj stil igre. Čitav ću život imati višak driblinga bez obzira na to što šest godina nemam višak driblinga. Imate igrača za kojeg se prikrpala fama da taj ne igra obranu. Može se taj ubiti 35 minuta igrajući vrhunsku obranu, nakon prvog koša kojeg primi javit će se oni koji će reći ''daj, vadi ga vani, pa vidiš da taj ne zna igrati obranu.''
Shvatio sam da to nikad neće prestati i da je najpametnije i po mentalno zdravlje najbolje, prestati čitati takve stvari i od tada se ne nerviram. No, to je tako, nemamo se mi što tu žaliti ili negodovati. Kome to smeta neka ne čita, a kome ne smeta, neka čita, neka se ruga ili što već želi.''
U Torinu se dalo primijetiti da su neki igrači dobili odriješene ruke, što do sada u reprezentaciji i nije bio slučaj. Od Draženove smrti hrvatskoj košarci kronično je nedostajao vođa, igrač koji će se baciti na glavu kad treba. U Torinu su stvari izgledale drugačije, neki igrači su dobili slobodu koje na nekim ranijim turnirima nije bilo. Misliš li da je možda i to jedan od razloga uspjeha u Italiji?
''Javnost je godinama po generacijama tražila vođu, spasitelja. U jednom dijelu karijera to sam bio i ja, bio je Bojan, sad je Šarić u toj poziciji. Ne znam, sutra će to biti Hezonja, pa će biti Bender. Ako iza tebe ne stane trener, ako te on kao takvog ne prepozna, a onda samim tim i suigrači, nema šanse da može jedan igrač kao pojedinac doći na parket i zaglumiti šerifa. Aco ima tu filozofiju igre u kojoj je posložena hijerarhija apsolutno sve. Igrači su to jako dobro prihvatili i to se vidjelo na terenu tako da se mogu složiti s tvojom teorijom. Kod nekih ranijih izbornika pristup je bio drugačiji, ne kažem da je taj bio pogrešan, ali kako smo već zaključili, rezultat je jedino mjerilo, a nama je ova Acina filozofija rezultat donijela pa nije teško izvući zaključke. Aco vodi igru s manje rotacija, igrači za koje on smatra da su naša najjača napadačka oružja igraju puni samopouzdanja, bez obzira hoće li promašiti šut ili dva, što ranije i nije bio slučaj. Ne kažem da su neki drugi sustavi igre krivi, međutim, mi smo Acine zamisli prepoznali i one su donijele rezultat. Svatko od nas ima neku svoju ulogu, točno se zna tko što smije i idemo u tom smjeru sve dok to donosi dobar rezultat.''
Godinama te gledam i obrana nikad nije bila sporna, međutim, čini mi se da si, barem u Torinu, odigrao možda i najzreliju košarku u karijeri. Napadački si se dosta podredio momčadi, ne forsiraš i ne divljaš po parketu kao nekad. Je li to tvoja osobna odluka ili je to također plod te Acine filozofije o kojoj si pričao?
''Sve je povezano. U godinama sam kad mi je jedino bitan uspjeh ekipe. Kad si mlad, neke druge stvari su ti prioriteti, imaš neke druge filmove u glavi i drugačije ambicije. Želiš se dokazati, želiš pokazati koliko znaš, koliko si napredovao. U jednoj rečenici, želiš se izboriti za svoje mjesto pod suncem. Uvijek igraš instinktom, nagonom, a tek onda sekundarno glavom. Moja pozicija takav stil igre najmanje dopušta. Kad igraš playa, moraš misliti i za sebe i za druge, međutim, puno toga ovisi i o momčadi u kojoj jesi. Na Euru 2009. bio sam play, ali i naš najbolji strijelac i najveći potrošač lopti.
Međutim, tada u reprezentaciji nismo imali ni Bogdanovića ni Šarića. Danas s njima imamo neusporedivo veći broj opcija i mislim da je logično da njih dvojica budi nositelji i glavni potrošači lopti. Oni neka zabijaju, ja ću igrati obranu, razigravat ću, držat ću ritam, distribuirat ću lopte i radit ću sve što treba i sve ono što mislim da će ekipi najviše pomoći. Toga sam svjestan ja, toga je svjestan i Aco, koji donosi odluke kako će ekipa igrati, a na koncu, toga je svjesna i ekipa i mislim da zato dobro izgledamo. Naravno da bih volio da sam šutirao trice 5-10 umjesto 2-10 i da sam svaku utakmicu zabio tri trice više. Niti mi je ikad itko to branio, niti mi je ikad itko to oduzeo. Ali, ako taj moj učinak nije pomogao ekipi, osim nekog dojma i osim toga da će mi netko reći da sam igrao ludilo, od svega toga nemam ništa. Jedna ili dvije moje pogođene trice neće pomoći momčadi, ali one stvari koje sam radio u Torinu, mislim da su bile odrađene OK i držim da je to način na koji najviše mogu pomoći ekipi.''
Pomalo paradoksalno, ali dojma sam da je ta promjena stila igre u tvoj košarci možda najviše plod činjenice da si zadnju sezonu odigrao lišen, nazovimo to tako, nekog prevelikog rezultatskog imperativa. Nakon silnih godina u vrhunskim klubovima u kojima je ljestvica očekivanja uvijek bila maksimalno podignuta, Cedevita i Varese ipak su klubovi u kojima si mogao igrati košarku da bi uživao u njoj, a ne nešto nekome dokazivao. Izgledaš mi nikad spremniji. Slažeš li se?
''Istina, samo ja bih dodao, ne spremniji, nego nikad zdraviji. Više od pola moje reprezentativne karijere bilo je obilježeno ozljedama. 2010. sam bio programiran za prvog igrača reprezentacije, a igrao sam s tri polomljena ligamenta. Sljedeće godine ista stvar, a tada sam slomio nogu. Cijeli Euro u Sloveniji 2013. odigrao sam s rupturom ahilove tetive. Od tri reprezentativne akcije, kad sam trebao biti fizički najmoćniji, jednu nisam uopće igrao, a u dvije sam bio povrijeđen. Noge su za playa ključ, one ti čine razliku, a te su ozljede ostavile velike posljedice na moje noge. Ova sezona me preporodila, ali na koncu, svjesno sam tako stvari i posložio. Umjesto devet mjeseci igrao sam šest, a to je ogromna razlika za moje tijelo. Uhvatio sam korak, došao sam do daha fizički i to je rezultiralo da mogu odigrati 40 minuta obranu na Belinelliju, za što stvarno moraš biti fizički top. Osjećam se odlično, forma je dobra, a cilj mi je vratiti se tamo gdje sam bio dobar dio karijere.''
Kako je moguće da Hrvatska još od Pina Gjerge i Nikole Plećaša nije stvorila vrhunskog playa? Čak i u bivšoj Jugoslaviji kreatori igre u reprezentaciji su bili Slavnić, Radović, nešto poslije Zdovc i Đorđević. U Jugoplastici, službeno najboljoj klupskoj momčadi Europe svih vremena playa su igrali Sretenović i Pavićević. I danas patimo zbog toga i uzimali smo na tim pozicijama Drapera ili Lafayettea. Ti bi mi kao play možda znao odgovoriti na ovo pitanje?
''Ne bih se složio s tobom. Mislim da smo Zoran Planinić i ja činili TOP 5 tandem na toj poziciji u Europi. Puno ljudi se s tim neće složiti jer nismo napravili dobar rezultat s reprezentacijom, pa je samim tim i percepcija javnosti takva kakva je. No, u klubovima smo napravili obojica izuzetne stvari. Igrali smo more Final Foura i bili izabrani za najbolje igrače. U periodu kad smo skupa igrali, kad smo bili na vrhuncu, mislim da smo bili jedan od boljih play tandema ako ćemo kao kriterij uzeti igračku kvalitetu.
Međutim, problem postoji i od njega ne smijemo bježati. A po meni taj je problem i logičan. Ako u prošlosti nisi imao vrhunske playmakere, kako ćeš ih onda imati u budućnosti? Od koga će klinci učiti? Tko će im davati košarkaško znanje potrebno za tu poziciju, koja je u košarci specifična? Kod nas je i zajebano biti play. Ako šutiraš previše, onda nisi play, Ako opet šutiraš premalo, onda si netalentiran jer ne znaš zabiti koš. Ako si visok, nisi play, nego si dvojka. Ako si nizak, onda nisi za košarku jer si prenizak.''
Ideal nekog europskog tipa playa meni je uvijek bio Zoran Sretenović. Taj nije šutirao puno, ali kad bi puknuo, uglavnom je zabijao i to ključne koševe, a igrao je kao da ima računalo u glavi.
''Sretenović je u svoje vrijeme bio vrh, ali pitam ja tebe, da nije igrao u Jugoplastici, tko bi ikad čuo za njega? Pravi playmaker mora biti igrač koji ima sreću da se u pravom trenutku nađe na pravom mjestu, odnosno u pravoj momčadi i mora biti igrač idealan za baš tu ekipu. Uvjeravam te da je Zoran Planinić 16 tisuća puta talentiraniji igrač od Sretenovića i možemo se kladiti da bi Zoran Planinić dobio Sretenovića 11:0 na osam basketa zaredom. Ne sporim ja da je Sretenović bio savršen play za onakvu momčad Jugoplastike, i sigurno je da bi bio bolji od Planinića za igru s Rađom i Kukočem, ali individualno, Zoran Planinić sto puta je bolji košarkaš od Sretenovića. Stavi njih dvojicu u matchup i vidjet ćeš da bi Planinić Sretenoviću zabio 30 poena, dok ovaj ne bi zapucao prema obruču.
Kod pravog playa važno je samo kako on djeluje u kolektivu. Netko će reći da sam danas bolji igrač nego prije, da sam sazrio. Vraga jesam. Samo što je ova reprezentacija drugačija i meni više ovaj stil odgovara. Netko playa vidi kao nekog tko tu i tamo doda koju loptu, stoji u kutu i čeka loptu da bi zabio dvije trice i svi zadovoljni. A opet, nekome je ideal Russell Westbrook. Sve ovisi o tome kako ljudi gledaju na košarku i zato i kažem da je nemoguće sve ukuse zadovoljiti. Kad sam odrastao, meni uzor nije bio Sretenović, nego Iverson. Težio sam tom modelu i tom načinu igre.
Vjerujem da je tako i danas i ne mogu zamisliti da sad neki klinac kaže da mu je uzor, ne znam sad, recimo Kostas Sloukas. Neće, reći će da mu je najbolji play Westbrook ili Curry. Meni kad sam počinjao uzori su bili Steve Frances i Allen Iverson. Koliko su oni samo driblali. I tako kreneš, učiš, upijaš, većinu dobroga, dosta i lošega, nekoliko puta opališ glavom kroz zid, ali nakon nekog vremena kad sazriješ neki prozori ti se krenu otvarati. Mladom igraču užasno je teško bez uzora i mentora, bez nekoga tko će ga naučiti osnovama. Također, za mladoga igrača ključno je da sazrijeva u pobjedničkim ekipama, sve su to imali naši prethodnici koji su odrastali u starom sistemu, a mi nismo. Mislim da tu leži odgovor na tvoje pitanje.''
Smatraš li ispravnom odluku izbornika da u Rio povede isključivo igrače koji su bili u Torinu? Pitam te to uglavnom jer smatram da bi nam Justin Hamilton itekako dobro došao na turniru koji će se igrati u paklenom ritmu protiv izuzetno jakih ekipa, pogotovo jer nam centarska linija ne impresionira, a izbornik neke igrače gotovo da i ne koristi.
''Nije to bila samo Acina odluka, cijela momčad je to odlučila. Hamilton je odličan igrač, ali nervira me kad mi netko kaže da se on opravdano nije odazvao. Kako se to opravdano nije odazvao? Je li ozlijeđen? Nije. Nije se odazvao jer nije želio doći i riskirati da se eventualno ne ozlijedi pa da mu propadne NBA ugovor. Je li isto mogao napraviti i Dario Šarić? Dario također nije imao potpisan ugovor prije kvalifikacija, već ga je potpisao nakon. Prema tome, zašto je Hamiltonov izostanak opravdan? Opravdan može biti jedino u slučaju ozljede, drugo opravdanje za mene ne postoji. Svatko tko se iz opravdanog razloga nije pojavio na pripremama 8. lipnja, kad smo se prvi put skupili, barem prema mom viđenju sporta, nije zaslužio ići u Rio. Jasno je meni da bi svatko želio ići na Olimpijske igre, ali te je Igre netko trebao i osigurati. Nemojmo podcjenjivati ulogu igrača koji su igrali malo ili ništa. Obol svakoga od nas je bitan, sve treba valorizirati, a nije tajna da je to bio zajednički stav nas svih igrača. Izbornik to nije morao uvažiti, na koncu, njegova je zadnja, ali srećom poslušao nas je. Sad nam preostaje da svakom utakmicom igramo sve bolje i bolje, kvalitetnije nego što smo igrali u Torinu i to je jedini ispravan način da pokažemo kako je ta odluka imala smisla.''
Dojam je da je grupa u kojoj je Hrvatska neusporedivo teža od one druge grupe. Slažeš li se?
''Naravno. Ne treba biti neki veliki genijalac za to zaključiti. Tamo su Kina i Venezuela, dvije daleko najslabije reprezentacije na turniru. U našoj grupi, za ne biti četvrti i za izbjeći Amerikance u četvrtfinalu, moramo ostvariti tri pobjede, a to sigurno nije lako. Nećemo imati pravo na kiks, na slab dan, nećemo imati pravo na luksuz da izgubimo neku utakmicu koju bismo morali dobiti. Bit će užasno teško, no s druge strane igrat ćemo potpuno rasterećeni jer smo glavninu posla obavili samim plasmanom. Nemamo se koga plašiti, važno je da mi damo sve od sebe i samo da ne bude ozljeda, a onda što bog da.
Moram priznati da mi je Nigerija nepoznanica, jer nikad nisam igrao protiv njih, a Litva i Argentina sigurno nisu bolje reprezentacije od Grčke i Italije. Nisu ni lošije. To je taj rang i s njima se da igrati. Španjolska je sigurno rang više i uz Amerikance najveći su favoriti turnira. Brazil je domaćin, a ima i odličnu momčad. Iz tog razloga Španjolskoj i Brazilu dao bih prednost u našoj grupi, ali daleko od toga da se i protiv njih ne može igrati. U jednoj utakmici na ovakvom natjecanju osim Amerikanaca svatko je pobjediv. Tu vidimo svoju priliku. Ne možemo obećati da ćemo pobijediti te tri utakmice koje su nam cilj, ali možemo garantirati da ćemo učiniti sve što je u našoj moći, pa što bude.''