NAKON ispadanja Portugala s Eura najlakše je uprijeti prstom i tražiti krivca. Iako se radilo o dvoboju protiv jednog od najvećih favorita turnira, činilo se da Portugalci imaju dovoljno za prolaz. Individualno gledano, igrači su bili dovoljno kvalitetni da to i ostvare. Kako su onda zapeli u četvrtfinalu?
Za početak svakako treba odati priznanje Francuskoj, koja je unatoč svojoj groznoj konverziji i dalje jedna od najstabilnijih reprezentacija svijeta. Ne od ovog turnira, nego već godinama. Često se kaže da na teren mogu izvesti dvije momčadi koje bi bile konkurentne, toliko im je širok kadar.
S druge strane, potrebno je vidjeti što su to njihovi protivnici učinili da bi si ograničili šanse za još veći uspjeh. Kao što često slušamo "naše stare" kako govore da riba smrdi od glave, tako je velik dio odgovornosti na njihovu izborniku Robertu Martinezu.
Odgovornost prije svega
Preuzimanjem Portugala španjolski stručnjak na neki način pokušao je isprati gorak okus svog mandata na klupi Belgije. Da, Belgijci su bili treći 2018., ali oduvijek je ostajao dojam da su trebali biti bliže i učiniti više. To je možda malo nepošteno jer je treće mjesto i neizvjesna utakmica protiv Francuske u polufinalu ipak nešto vraški blizu.
Martinez je Portugal u kvalifikacijama učinio nemilosrdnim protivnikom. Maksimalan broj bodova i jako uvjerljiva igra mnogima su dali za pravo kad su ih stavili u krug najvećih favorita. No kako su u kvalifikacijama gazili, tako su se na samom turniru stisnuli.
Vrlo brzo postalo je jasno da više žele kontrolirati situaciju i rizike nego stvoriti aktivnu i dinamičnu igru. Prvi po odgovornosti za to je upravo Martinez, kojem je postalo važnije dati manje protivniku nego učiniti nešto prema naprijed.
Jedna od odluka koja je tome kumovala je i ona da u špici, gotovo bez pauze, drži Cristiana Ronalda. Nekoć višestruki osvajač Zlatne lopte i legitimno najbolji igrač svijeta u pojedinim sezonama nije više isti nogometaš. Stigle su ga godine, što je prirodno, ali čini se da on to još ne zna.
Nitko ne može reći da Ronaldo ne želi odgovornost ili biti igrač odluke, ali u ovom trenutku u karijeri on mora naučiti delegirati. Naime, njegovo preuzimanje odgovornosti na terenu često se čini kao lov na slavu. Kao da to radi s figom u džepu.
Ispravna slika o samom sebi
Bila bi laž reći da se Ronaldo nije mijenjao tijekom karijere. Svakome tko i malo zagrebe po njegovoj igri vrlo brzo postaje jasno da je od krilnog postao centralni napadač. Ne zato što je to htio, nego zato što više ne može raditi sve ono što bi krilni igrač trebao.
Jednostavno nije spreman za beskonačna ponavljanja, obrambenu odgovornost i ulazak u duele, koji brzo troše i mlađe igrače. To nije ništa sramotno, dapače, možda je u jednom trenutku bilo i za pohvalu. Bio je svjestan da ako želi igrati više minuta, morat će svoje vještine koristiti na mjestu koje zahtijeva manje trošenja.
I u tome je bio izuzetno uspješan i u Europi i u Saudijskoj Arabiji. Dok god si njegove momčadi to mogu priuštiti. Dok god je moguće imati igrača manje u obrani i čovjeka koji traži svoj postotak sudjelovanja u napadu. Naravno, sve je lakše kad s njim dobivate i ogroman brend.
Voditi primjerom, a ne zabludom
Koliko god se on činio velikim na klupskom nivou, to nije ništa prema njegovom statusu u portugalskoj reprezentaciji. U njoj je Ronaldo ikona, koja u očima mnogih nadilazi i legendarnog Eusebija. U njegovoj sjeni i pod njegovim krilom rasli su praktički svi današnji reprezentativci. Osim Pepea, naravno.
Takav tretman on je i zaslužio i nitko mu ga ne može oduzeti. Jedino Ronaldo sam može preuzeti drugu ulogu. Onu u kojoj će neke njegove i dalje elitne karakteristike doći do izražaja - od napadanja dubine do postavljanja u skoku.
Samo to nije nešto čime on može pridonositi 90 ili 120 minuta po utakmici. Unatoč svojoj suludoj disciplini i radnoj etici bez premca, stvari ne traju vječno. Kapetan Portugala treba shvatiti da mora evoluirati, a ne živjeti na onome što je prije mogao raditi.
Cristiano je na ovom turniru po golu pucao 23 puta. Izuzmemo li kazneni udarac protiv Slovenije, to je rezultiralo s 2.83 očekivana gola. On nije postigao nijedan. To je grubo pojednostavljeni učinak prvog napadača koji traži loptu i prilike za udarac te time itekako utječe na to kako Portugal igra.
Možda ste primijetili da će Ronaldo, ma koliko daleko bio od lopte i makar se nalazio okružen dvojicom, i dalje tražiti da mu se doda lopta. Kao što su pojedini kolege već naznačili, to je jasan indikator njegovog statusa. Rijetki će ga ignorirati jer njegov status kontrolira samo on.
I baš zato je potrebno da on drugima pokaže put u budućnost. Cristiano Ronaldo će i dalje igrati za Portugal, ali treba početi igrati svjestan svojih ograničenja. Treba mu postati jasno da svoje vještine najbolje može pokazati u ograničenom formatu.
Mora prepustiti igri da se vrti oko drugih principa od onih na koje je navikao. I time će si produljiti vijek na terenu i osigurati još jednu stepenicu rasta u karijeri. On nikako nije loš igrač, ali više nije ni onaj koji je bio.
Uspije li preuzeti ulogu u kojoj će i drugima pokazati da nema nedodirljivih, svojoj će ekipi otvoriti vrata prema većem uspjehu. To mu nitko drugi ne može pokazati ili reći. Ronaldo je u reprezentaciji, kao i mnogo puta dosad, sam. Ali ovaj put ne na vrhu, nego na križanju karijere. Može primjerom pokazati pravi smjer, ali nitko osim njega ne može donijeti tu odluku.