JUTROS je u dobi od 75 godina preminuo Krasnodar Rora, jedna od najvećih legendi Dinama i strijelac u finalu Kupa velesajamskih gradova kad je zagrebački klub osvojio svoj jedini europski trofej.
Povodom Rorine smrti, u suradnji s Yugo Papirom, prenosimo priču Ivana Kreutza za Plavi vjesnik iz prosinca 1967., kad ga su ga Rora i obitelj ugostili u svom domu.
"OPROSTITE, ali iznenada su ga uzeli u karantenu", dočekala me Marijana Rora, supruga poznatog Dinamovog igrača.
Takav je život nogometaša i njihovih supruga. Tek poslije trećeg dogovora vrata mi je otvorio glavom i bradom Krasnodar Rora.
Širokom gostoljubivom gestom uveo me je u dvosobni stančić. Dvije sobice, kuhinjica i nusprostorije - sve minijaturno. Dvogodišnja Bojana dotrčala je vješto se snalazeći u labirintu pokućstva. S kauča se oglasio jednomjesečni Andrej. Sigurno će od kluba zatražiti veći stan.
"Evo, događa se da sam i ja kod kuće", našalio se Krasnodar.
Njegova supruga to ne prihvaća kao šalu:
"Stalno sam sama. Još sam i strpljiva. Sama sebi se čudim. Evo kakav vam je život žene nogometaša - da si sama od jutra do večeri i da ti radio svira od 6 do 24, da se ne bi osjećala tako usamljena. Zato mi najbolje znamo sve emisije prvog i drugog programa i što se daje na televiziji."
Ovaj mjesec bio je za nju tragičan ...
"Evo ovako: on na putu, a ja pred porođajem."
"Tu je bilo Skoplje. Imao sam toliko vremena da se iz Skoplja vratim avionom u Zagreb i onda produžim natrag u Beograd. Tog poslijepodneva rodio se Andrej. Imao sam toliko vremena da kupim cvijeće i odnesem ga u rodilište. Zatim sam opet došao u Zagreb da pokupim čiste stvari, rublje i sve potrebno za Bolognu... pa karantena radi Rijeke... kući radi rublja, pa uzvratna utakmica s Bolognom i odmah u Zrenjanin..."
Bojana je udarila glavom o rub pokućstva. Dotrčala je plačući tati i, pošto joj je on nešto nježno, šaputao, ubrzo se nasmijala.
"Takva nam je gotovo čitava godina. Izuzevši deset dana ljeti i deset za Novu godinu, ukoliko se i tada ne ide na turneje. Dinamo ima najveći broj internacionalnih utakmica."
Vjerojatno su njegova novčana primanja takva da mu se sve to isplati.
"Ovako, iskreno govoreći, mi nogometaši spadamo među vodeće ljude po pričanju. Mada statistika kaže da su po prosjeku prihoda nogometaši na devetnaestome mjestu u Jugoslaviji.
Mislim da bismo bili vrlo dobro plaćeni kad bi nam naše zarade bile redovito isplaćivane. Ali, kad od studenog do travnja ne dobiješ ni dinara, kao što je to bilo prošle sezone... čovjek s dvjesto tisuća može više uštedjeti od mene sa četiristo. Jer, danas dobijem 600.000, a nakon toga ni dinara. Dolaziš u situaciju da se zadužuješ."
Gost u svojoj kući
"A što više imaš, više je potrebno", iskreno upada Marijana.
"A onda, ljudi nas gledaju posebnim pogledom. Kako sam odjeven, kako supruga..."
"Sad, što supruga nikamo ne izlazi, to je druga stvar", komentira Marijana.
"Onda je tu obaveza prema roditeljima koji žive u Šibeniku; godišnje šesto do sedamsto tisuća, kako kada. A sve ovisi o tome koliko mi dobijemo. A činjenica je da ništa nemam od tih novaca. Mladi smo ljudi. Htjeli bismo izlaziti..."
"Ima već tri mjeseca što nismo bili u kinu. A kad ima vremena, onda mu je najdraže da navuče pidžamu i sjedi pred televizorom."
"Gost u svojoj kući. Stvarno, najbolji izraz za nas nogometaše. Ne, nemam auto. Sad ćete se smijati, ali nemam novca za to. U redu, čini se da tražimo velike svote. Sve ovisi o tome s kojeg se ugla gleda. A tko mi jamči, dokle ću igrati u prvoj momčadi? Ako mi sutra netko slomi nogu i onesposobi me za čitav život, i vi ćete reći: 'Tko mu je kriv, a što je igrao nogomet!'
Kad smo išli u Španjolsku, morao sam odustati od ispita. Propala mi godina na fakultetu. S dvadeset i osam godina mi smo već starci, nogometaši za rashod. A drugi su mladi stručnjaci i s doktorskim titulama. Jasno je da i tu moramo gledati računicu, ono što se više isplati.
Tko će mene jednog dana žaliti ako budem nitko i ništa, bez igdje ičega? Vama nitko ne brani da se zaposlite u inozemstvu, a mene puštaju kao nogometaša kad sam na izmaku snaga. Je li to po Ustavu? Jedan austrijski klub ponudio je za mene Dinamu 30.000 dolara. Pa valjda onda ipak nešto vrijedim? Oprostite trenutak..."
Rora ima i velik broj navijačica
Iz sobe je odnio prljave pelene, koje mu je pružila supruga prematajući sina. Iz kuhinje se čuje zujanje automatskog stroja za pranje rublja.
"Kad je Bojana bila beba, žena pere i pere pelene. A ja, zbog snage, cijedim iz njih vodu. Dojadilo mi. Kupio sam stroj za pranje rublja, pa ako treba, sam pere. Malo praška i pritisnem botun."
Nudi me konjakom što ga je dobio od prijatelja, vratara talijanske Ponziane.
"Vi ćete nas ispričati, ali mi uopće ne pijemo."
Kamo god pogledaš - pepeljare, a nitko ne puši.
"Mi smo vjerojatno obitelj s najvećim brojem pepeljara. Gdje god dođem, dobijem pepeljaru. Nađe se pri ruci malobrojnim posjetiteljima. Ne dolaze nam. Daleko stanujemo. A onda, samo smo tri godine u Zagrebu, pa imamo malo znanaca. Poznanstva se kreću u uskom krugu prijatelja, uglavnom iz Šibenika. Zamjeravaju mi što nisam otišao u Hajduk. Pa otišao sam u Dinamo iz inata. Govorilo se da bi mi navijači Šibenika zamjerili, odem li u Hajduk. Pa eto, to sad prvi put kažem, odnosi između ta dva kluba, Šibenika i Hajduka, nisu bili baš najbolji. Aralica, Žaja i Nadoveza su govorili da neće u Hajduk, a ipak su otišli. Ja sam se zainatio."
Smatraju ga najljepšim jugoslavenskim nogometašem. Dobro građen, lijepih crta lica, crne kose i zelenih očiju, Krasnodar Rora ima i velik broj navijačica.
"Sanjaju ga, a mene ne smije nitko ni pogledati", šali se supruga.
U redakciji su me upozorili da svakako i nju snimim, jer je vrlo lijepa.
"Zar si mu već rekla da sam ljubomoran", smije se Krasnodar. "Pa ljubomoran sam poput svakog muškarca. Ne, mi muškarci nismo toliko ljubomorni, koliko sujetni. A Dalmatinci posebno."
"Tata, idemo 'išu lanca'", javlja se Bojana.
Krasnodar se digao i s kćerkicom se vrti po sobi, pjevajući "Kolo išu lanca". Među mnogobrojnim trofejima na policama porazmještene su i dječje igračke.
"To nije ništa. Pokazat ću vam spavaću sobu."
U prvi trenutak mi se učinilo da sam ušao u trgovinu dječjih igračaka.
"Sa svakog putovanja donesem ponešto. Djeca i žena, to su moja ljubav i sreća."
Ispričao sam se što sam im oduzeo jednu slobodnu večer.