HRVATSKA reprezentacija ostvarila je možda najveću pobjedu u svojoj povijesti. Čeka ju polufinale Svjetskog prvenstva s Argentinom i daleko najmanja zemlja od preostalih u natjecanju u najgorem slučaju će završiti četvrta na svijetu, ali nakon trijumfa protiv Brazila Hrvate je nemoguće ne ocijeniti kao ozbiljne kandidate za novu medalju.
Izdvajati individualce nije uvijek pravedno, ali najzaslužniji čovjek za šansu koju Hrvatska ima je Dominik Livaković. Bez njegovih 14 obrana u igri i četIri u raspucavanju sve drugo što je ekipa kao kolektiv napravila protiv Japana i Brazila bilo bi uzaludno. Svi Brozovićevi pretrčani kilometri, Modrićevi pasovi i Juranovićeva zatvaranja bili bi zaboravljeni da se 27-godišnji golman nije pretvorio u hobotnicu i po ukupnim obranama debelo iza sebe ostavio sve golmane koji su i dalje na turniru.
Kako je kraj Svjetskog prvenstva sve bliže, uz prognoziranje o tome čiji će kapetan podići najprestižniji pehar u svijetu sporta, sve je opravdanije i razgovarati o kandidatima za individualne nagrade, a Livaković zaslužuje da ga se spomene i u razgovoru o najboljem igraču, a ne samo najboljem golmanu turnira.
Otkako se 1982., kada je Svjetsko prvenstvo na krilima Paola Rossija osvojila Italija Zlatnu loptu Mundijala počelo dodjelivati, osvojio ju je samo jedan čovjek koji je nosio rukavice - legendarni Nijemac Oliver Kahn. Dodijeljena mu je 2002. u Japanu i Južnoj Koreji kao neka vrsta utješne nagrade nakon što ga je u finalu dva puta matirao tada nezaustavljivi Ronaldo Nazario.
Napadači, Kahn, Zidane i Modrić
Kahn je jedini koji je od Rossija 1982. razbio dominaciju igrača u polju i nagradu za najboljeg igrača turnira osvajali su redom igrači koji većinu posla obavljaju u završnoj trećini terena, uz izuzetak Zinedina Zidanea 2006. i Luke Modrića 2018. godine.
Ako Hrvatska ponovno šokira svijet i uđe u finale te u najgorem slučaju obrani srebrnu medalju iz Rusije, a Livaković pritom kao u dosadašnjem dijelu turnira ostane imun na kikseve, bit će teško naći protuargumente za tezu da se golman Dinama zaslužuje naći rame uz rame s Kahnom u povijesti svjetskih prvenstava.
Naravno, ozbiljnu priliku za osvajanje Zlatne lopte SP-a imaju i heroji drugih reprezentacija poput Kyliana Mbappea, Lea Messija ili nekog trećeg, ali za sada uz Messija jedini igrač s dvije službene titule igrača utakmice u nokaut-fazi turnira dolazi iz Zadra, a nije riječ o branitelju titule najboljeg igrača SP-a Luki Modriću.
Nesigurnost i Modrićeva motivacija
U slučaju da se nagrada za najboljeg igrača Svjetskog prvenstva za tjedan dana nađe u rukama, tj. u rukavicama Dominika Livakovića, u povijesti nogometa to bi predstavljalo veću priču od one Kahnove.
Nijemac je na Svjetsko prvenstvo 2002. stigao kao jedan od najboljih golmana svijeta, igrač europskog giganta Bayern Munchena, četverostruki prvak Njemačke i osvajač Lige prvaka, a uz to i reprezentativna jedinica ekipe koja je bila među favoritima za zlato.
Livaković je u Katar došao kao golman Dinama i čovjek koji je zamalo izgubio reprezentativnu jedinicu zbog svoje nesigurnosti za koju sada - zahvaljujući onom viralnom razgovoru njega i Modrića snimljenog u FIFA-inom dokumentarcu - znamo da je zaista postojala i bila adresirana kao problem unutar svlačionice.
Koliko god dio sportske javnosti u trenucima uspjeha voli započeti hajku na sve koji su se ranije usudili išta kritizirati, ostaje činjenica da Livaković i dalje nije najbolji golman na svijetu, a u nekim aspektima (istrčavanjima i distribuciji) je daleko ispod same elite.
Livaković je već ušao u legendu
Ali baš zbog toga su njegovi fenomenalni nastupi na Svjetskom prvenstvu priča koja plijeni pažnju više od one o Kahnu u Japanu i Koreji. Golman s karijernim usponima i padovima, u nekim aspektima limitiran, a u drugima zaista golmančina, počeo je braniti najbolje kada je bilo najpotrebnije.
Nastupi Dominika Livakovića na Svjetskom prvenstvu 2022. već sada su legendarni, neovisno o ishodu turnira. U preostalim utakmicama nam samo ostaje pokušati što više uživati, a eventualna individualna priznanja učvrstit će mjesto u nogometnoj povijesti koje Livaković zaslužuje.