ZAGREB devedesetih godina kao klincu koji postaje polako zaluđen sportom nudio je sve.
Iako sam “zakasnio” na Draženovo vrijeme, u Ciboni se tih godina igrala jako ozbiljna košarka. Dražena nije bilo, ali je Cibona u njegovom domu redovito tukla najveće europske klubove, a u pravilu je prolazila dvije faze natjecanja i stizala do Top 16.
Dinamo, odnosno Croatia, se u to vrijeme borio s Newcastleom, Atleticom pa Celticom, Ajaxom, Portom, Manchester Unitedom, ali što je bilo još važnije, i s Bad Blue Boysima koji Tuđmanovu Croatiju nisu prihvaćali.
Nisu je prihvaćali ni moji doma, a ni u kvartu pa se na Croatiju nije išlo. U to vrijeme gledao se samo Ajax u Ligi prvaka i jedan derbi s Hajdukom. Za mene, a i moje frendove, glavna fora bio je samo Badel i njegov pohod na europsku titulu. Dinamo, ne Croatiju, svi smo gledali i voljeli, ali prvi pravi doticaj s navijanjem i ono što atmosfera može značiti u sportu imali smo u Ledenoj.
Navučeni na Badel i Ledenu
Neću lagati da sam bio rukometni ekspert. Nismo imali pojma o rukometu, ali smo tih godina bili navučeni na Badel i Dom sportova jer energiju koja je prštala iz Ledene dvorane bilo je teško opisati. I vjerojatno je nikad neću ponovno doživjeti.
Osim tisuća strašnih Boysa, koje je Badel prigrlio kao svoje i koji im je jedini puštao Dinamove pjesme u dvorani, za to su bili zaslužni i strašni frajeri na terenu. Badel 1862 je bio baš fajterska ekipa, a ja sam na tekme išao zbog Džombe i Saračevića.
Mirza je baš bio bog. Onakav brz i neuhvatljiv oduševljavao je klince. Baš kao i Saračević, ogromni, ćelavi tip čiji šut nisi ni vidio dok se mreža nije zatresla. Njih dvojica, kad bi zabili gol, okrenuli bi se prema tribinama, raširili ruke i raspalili ionako nabrijane navijače.
Smrtni neprijatelj bila je Barcelona. Moćni Španjolci igrali su finale s Badelom 1997., 1998. i 1999. Prve godine si nekako preživio razbijanje u finalu, a druge si se nadao da ih imaš, osobito nakon 10:10 na poluvremenu u prvoj utakmici u Barceloni. No, onda su svoje odradili austrijski suci Wille i Vorderleitner koji su se pobrinuli da Barca dobije deset razlike. Ni prije ni poslije nisam vidio da su nekoga suci tako krali kao što su to činili Badelu.
Džombu je u jednoj kontri Garralda gurnuo s leđa, Barrufet mu je postavio nogu i Džomba se glavom zabio u stativu. Ništa nije suđeno. Netko sa Zagrebove klupe kasnije je želio uzeti sucu zviždaljku, a ovaj se teatralno bacio na pod i glumio da je dobio udarac. U uzvratu su bili bolji, ali su i tamo imali sudački poguranac, zlu ne trebalo. Mržnja je prejaka riječ, ali negativne emocije koje smo osjećali prema toj Barceloni su se već ozbiljno nakupile i 1999. smo mislili da je to - to.
"Himalaja - tres! Himalaja - tres!"
Konačno se prva utakmica igrala u Zagrebu, a pakao koji je čekao Barcu teško je bilo opisati. U dvoranu smo ulazili valjda tri sata. Bog zna koliko je karata bilo tiskano, ali je ispred dvorane ostalo, kažu, više od tisuću ljudi. Ja sam imao tu sreću da je frendova mama radila u firmi koja je bila jedan od sponzora pa smo karte uspjeli nabaviti. Na tekmu nas je vodio njegov stari koji je bio dimenzija kao Saračević pa smo se nekako progurali do ulaza.
“Himalaja - tres! Himalaja - tres! Jedan, osam, šest, dva ru-ko-met! U boj, u boj bijeli, bijeli u boj za Zagreb svooooj”, grmjela je Badelova himna s razglasa, a tutnjava i grmljavina s navijačke tribine čula se i izvan dvorane.
Koliko se sjećam, igralo se gol za gol, a svaki put kad se Zagreb približio “lopovi” su nešto izmislili. Zagrebašima se sudilo sve, a Španjolcima ništa. Pred kraj utakmice netko je udario Šprema bez lopte, a Sarač je poludio. S velikim Velimirom Kljajićem naganjao je suca po parketu, držala su ga dvojica, a s tribina je letjelo sve. Sreća da nije bilo mobitela.
Strašno hrabri bili su danski suci kad su u takvoj atmosferi tako očito navlačili za Barcelonu, a nisu promijenili priču ni kad su se jako ozbiljni i ljuti tipovi počeli skupljati oko parketa. Zaštitari su ih jedva zadržavali, a nakon što je dosuđen neki smiješni sedmerac je puklo. Jedan navijač probio se kroz kordon, jurnuo prema sucu i udario ga u glavu. Koliko god to nije lijepo priznati, eksplodirali smo od oduševljenja i baš nitko nije razmišljao o tome da bi se utakmica mogla prekinuti i da bi Zagreb mogao biti izbačen.
Dok su redari odvodili tipa s tribina su letjeli upaljači. “Jebo vam pas mater, jebo vam pas mater!”, orilo se Ledenom, a malo se smirilo tek kad je Sarač uzeo stvar u svoje ruke. Popeo se na reklame, raširio ruke i polako ih spuštao u želji da smiri navijače. On je znao kakva je situacija i znao je da je Zagrebu i svima nama jedina šansa da ih prođemo tu u Ledenoj. Da je trebalo, vjerojatno bi skočio među njih i podijelio par šamara da ih smiri, a to, vjerujem, nikome ne bi bilo ugodno.
Bum!
Kad je utakmica nastavljena, igralo se i dalje “na nož”, a u zadnjim sekundama gol za 22:22 i nadu u uzvratu zabio je baš Saračević. U svojoj klasičnoj maniri, kretao se onim teškim, teretnim koracima i imao si dojam da nema šanse da će ta masa uopće skočiti, a kad skoči kao da je u zraku godinama.
Bum! Donji desni kut, a u dvorani delirij. Sarač se okreće prema Boysima, širi ruke i vjerojatno “skida” Španjolcima sve po spisku. 22:22! Ali, nije bilo dovoljno. Barcelona je bila prejaka u uzvratu, dobila je 29:18 i treći put je srušila Zagreb.
Badel više nije bio ni blizu, a manje od godinu dana kasnije vratili su nam i Dinamo. Ako se dobro sjećam, došlo je i do nekog sukoba između Boysa i vodstva Badela i kemija se izgubila. Sarač i Džomba otišli su iz Zagreba (i s Fotexom OPET izgubili od Barcelone), a i mi polako iz Ledene.
Silvio Marić i Robert Prosinečki bili su naši heroji, bogovi koji su hodali među nama. Džombi i Mariću sam stigao sve reći, s velikim Žutim zafrkavao sam se u Čatežu, ali...
Sad mi je žao što mu nisam rekao
Zlatka Saračevića vidio sam, igrom slučaja, samo nekoliko puta. Na nekim presicama, domjencima i tomu slično. Htio sam mu samo stisnuti ruku i reći da se sjećam onoga gola Barci i kad se popeo na reklame. Bilo mi je glupo.
“Kaj će si tip misliti?”
Vijesti o smrti velikana u zadnje vrijeme saznajemo nekako čudno. Na mobitelima, u moru notifikacija, samo dolazi - umro je taj i taj.
A taj i taj je ovaj put bio jedan od likova koji je obilježio naše sportsko odrastanje i koji je bio najzaslužniji što smo devedesetih hodočastili u Ledenu i navukli se na sport općenito.
Koliko sam čuo o Saračeviću, bio je normalan tip, druželjubiv i pristupačan. Zato mi je sad užasno žao što mu u nekoj od tih prigoda nisam prišao i nešto rekao.
Pa ću sad.
Gospon Zlatko, hvala vam za sve. Točno se sjećam onoga gola Barceloni 1999., kad ste se popeli na reklamu i pokušali smiriti Boyse.
Fala vam za tu 1999., za Badel i za Ledenu.