U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Nogometne devedesete pripale su Talijanima. Serie A je u tom periodu bila daleko najjača liga svijeta, pravi nogometni NBA, a svi najbolji igrači dolazili su na Apenine čak da bi igrali i za slabije klubove. Važno je bilo samo igrati u Italiji.
OVE sezone su se tri talijanska kluba uspjela plasirati u četvrtfinale Lige prvaka. Ždrijeb je nevjerojatno pomazio Talijane tako da su veliki izgledi da će čak dva izboriti nastup u polufinalu. Dok će se na onoj drugoj strani kostura ''poklati'' Real i Chelsea te City i Bayern, za plasman u polufinale Napoli i Milan igraju međusobno, a Inter je dobio od preostalih klubova objektivno najslabijeg rivala - Benficu.
Pobjednik prvog navedenog para igrat će protiv drugog, pa su prilično lijepe šanse da jedan klub iz Serie A opet gledamo u finalu elitnog natjecanja.
Tri Talijana u četvrtfinalu Lige prvaka prvi put nakon 17 godina
U neka druga vremena, to bi bila sasvim obična i banalna stvar, bezvrijedna da na nju potrošimo i minimum teksta. Jer, tako nešto je bilo normalno i očekivano. No, ako znamo da se nešto tako nije ponovilo punih 17 godina, onda je očito u pitanje nešto što bi valjalo analizirati.
Posljednji puta kad se to dogodilo Serie A je i dalje bila moćna, možda ne tako jaka kao par godina ranije, u slavnim devedesetima, ali dovoljno jaka da Juventus, Inter i Milan igraju ozbiljnu ulogu u utrci za pokalom Lige prvaka.
Te je sezone Barcelona s Ronaldinhom uzela svoj drugi naslov u povijesti, pobijedivši u finalu Arsenal, no već iduće godine Milan se Liverpoolu osvetio za ono ludilo što se događalo u Istanbulu 2005. No, upravo tu 2006. uzet ćemo zapravo kao godinu kad možemo reći da je i službeno okončana vladavina talijanskog klupskog nogometa i jedna neponovljiva era koja je trajala punih 20 godina.
Čudesna talijanska dominacija simbolički je završena iste godine kad je Italija zadnji put postala prvak svijeta
Azzurri su to ljeto u Njemačkoj uzeli svoje posljednje zlato na svjetskim prvenstvima (na iduća dva Mundijala nisu prošli skupinu, a na posljednja dva se nisu ni plasirali), a Calciopoli je te godine uništio Juventus te samim tim i dobar dio ugleda i statusa koji su do tada Talijani imali u europskom klupskom nogometu.
U isto vrijeme, nešto zapadnije, Španjolci i Englezi počeli su polako preuzimati žezlo koje je punih 20 godina bilo u vlasništvu klubova s Apenina i polako, kroz idućih par godina stvorili su novi nogometni poredak u kojem više nije bilo mjesta za Talijane, barem ne o onoj mjeri da oni diktiraju pravila igre.
Početak kraja se počeo nazirati kad je na vlast u Realu 2000. došao Florentino Perez s idejom stvaranja Galacticosa, Barcina La Masia je radila punom parom, što će se najbolje vidjeti nekoliko godina kasnije, a engleska Premier liga više nije ovisila samo o Alexu Fergusonu, jer su potencijal trenutačno najjače i najbogatije lige svijeta postepeno počeli shvaćati ruski, arapski, američki i azijski bogataši, koji nisu štedjeli da engleski nogomet vrate tamo gdje je bio prije Heysela.
Nikad više takve dominacije
Kako god, rezultat koji su ove sezone ostvarili talijanski klubovi u Ligi prvaka je impresivan, ali bilo bi infantilno i bezumno tvrditi da se Serie A vraća tamo gdje je bila prije 30 godina. Tada je to bila konstanta, a ove sezone se radi o anomaliji i izoliranom incidentu i vrlo vjerojatno nikad više nećemo gledati europsku dominaciju jedne lige kakvu smo gledali koncem prošlog stoljeća.
Lipanj je 1990. Cijeli svijet se sprema za najveći svjetski sportski događaj - Svjetsko prvenstvo u Italiji. Sa svake televizije ili radija svirala je bez ikakve sumnje najljepša mundijalska pjesma ikad - ''Notti Magiche'' u izvedbi Edoarda Bennate i Gianne Nannini.
Cijela Italija je bila na nogama i otvorenih očiju sanjala je naslov prvaka. Azzurri su imali brutalnu momčad i s razlogom su bili prvi favoriti natjecanja.
Zenga na golu, u obrani Baresi, Bergomi, Costacurta, Maldini, u vezi Donadoni, Giannini, Ancelotti, a naprijed zastrašujuća navala s Viallijem, zvijezdom u usponu Robertom Baggiom te, pokazat će se, neočekivanim junakom prvenstva Totom Schillacijem.
Italija je bila favorit svog Mundijala, a te 1990. se jedini put dogodilo da klubovi iz iste države osvoje sva tri europska kupa
Talijani su se pred početak turnira šepurili, smatrali su da im nitko nije ravan, a ruku na srce, imali su za to i pokriće. Mjesec dana prije početka Mundijala dogodilo se nešto što se nikad prije ni poslije nije - tri talijanska kluba su osvojila europske naslove.
Milan je u Kupu prvaka obranio titulu pobijedivši Benficu, Sampdoria je u Kupu pobjednika kupova bila bolja od Anderlechta, a Juve je u talijanskom finalu protiv Fiorentine osvojio Kup UEFA-e.
Italija je na tom prvenstvu završila ''tek'' treća, zahvaljujući Maradoni i Caniggiu(koji su, naravno, u to doba igrali u Italiji. Prvi u Napoliju, a drugi u Atalanti), no ta 1990. bila je okidač za jednu nestvarnu nogometnu eksploziju nakon koje se ostatak Europe mogao jedino međusobno mlatiti za mrvice koje bi na pod pale sa stola bogate talijanske trpeze.
Nestvarne brojke najbolje govore zašto je Serie A u 90-ima bila nogometni NBA
Od 1989. do 2000. šest različitih klubova je osvajalo naslove prvaka države (Napoli, Juventus, Inter, Milan, Sampdoria i Lazio), a čak osam različitih klubova je završilo na drugom ili trećem mjestu u osam uzastopnih sezona. Usporedite to s današnjom situacijom u pet najjačih liga i sve će vam biti jasno.
U Kupu, odnosno Ligi prvaka te u Kupu UEFA-e 13 od 20 finalista su bili Talijani. Klubovi iz Serie A od 1989. do 1999.. samo dva puta nisu igrali finale Lige prvaka. Bilo je to 1991. kad je Maradonin Napoli ispao od Reala, a branitelj naslova Milan od Marseillea te 1999. kad je Juve u polufinalu ispao od budućeg prvaka Manchester Uniteda.
Samo dvije godine kasnije, pokazat će se, da će taj poraz Berlusconijeve momčadi od francuskog prvaka imat će dalekosežne posljedice za budućnost europskog nogometa koji više nikad neće biti isti. No, doći ćemo i na taj dio.
U Kupu UEFA-e (koji je bio jače i teže natjecanje od Lige prvaka u ono vrijeme, jer je u elitnom natjecanju mogao igrati samo prvak, dok su u Kupu UEFA-e nastupala po tri, četiri kluba sa samog vrha najjačih liga) od 1989. do 1999. osam talijanskih klubova je podizalo pehar (četiri različita - Napoli, Inter, Juventus i Parma), a u istom periodu samo 1996. klubovi iz Serie A nisu igrali u finalu (Bayern je osvojio naslov protiv Zidaneova i Dugarryjeva Bordeauxa).
Ako svi ovi podaci nisu bili dovoljni da vas uvjere kakva je dominacija bila u Serie A u 90-ima onda možemo još dodati da je u tom periodu u Italiji srušeno šest svjetskih rekorda po visini transfera, a čak šest igrača je dobilo Zlatnu loptu igrajući za tamošnje klubove.
Prvi razlog je Diego
Razloga zbog čega je Serie A u devedesetima bila nogometni NBA je više i svi su na ovaj ili onaj način uzročno posljedično povezani. Prvi je naravno dolazak Diega Armanda Maradone 1984. u Napoli. Kad se taj transfer trebao realizirati, nitko na svijetu u tako nešto nije vjerovao, čak ni Napolitanci.
''Zašto bi pobogu najbolji i najskuplji igrač svijeta iz Barcelone došao u klub koji je prethodnu sezonu završio sa samo jednim bodom izvan zone ispadanja?'', pitao se cijeli nogometni svijet. No, Maradona je stigao, pionirski je otvorio vrata ostalima, a sve ostalo je, kako se ono kaže, povijest.
Drugi razlog je Heysel
Drugi, možda čak i važniji razlog za razumijevanje talijanskog booma dogodio se godinu dana nakon Diegova dolaska u Napulj.
Od 1977. do 1985. europskim klupskim nogometom su vladali Englezi. Čak sedam titula prvaka Europe u tom je periodu stiglo na Otok. Liverpool je četiri puta bio prvak, Nottingham Forrest dva, a Aston Villa jednom.
A onda se 1985. dogodio Heysel, kad su huligani, koji su se predstavljali za navijače Liverpoola izazvali stravične nerede u kojima je pred početak finala između Liverpoola i Juventusa život izgubilo 39 talijanskih navijača.
Kazna UEFA-e je bila nemilosrdna. Engleski klubovi su izbačeni iz europskih natjecanja na pet godina. Drastična odluka krovne kuće europskog nogometa toliko je unazadila engleski nogomet, da mu je bilo potrebno čak 14 godina da se vrati na scenu i da u onoj ludoj sudačkoj nadoknadi u Barceloni United slomi Bayern za naslov prvaka Europe.
Treći razlog je Berlusconi
Nakon Heysela se dogodio vakuum u europskom nogometu i tri naslova prvaka Europe uzeli su Steaua, Porto i PSV. Engleza više nije bilo, Španjolci su bili u velikoj krizi, a Talijani su čekali pogodan trenutak kojeg su dočekali 24. ožujka 1986. Naime, tog je dana Silvio Berlusconi preuzeo Milan i od tog dana ništa više neće biti isto ni u talijanskom, ali ni u europskom nogometu.
Berlusconi je jedna od najkontroverznijih osoba, pa čak i najomraženijih osoba u posljednjih nekoliko desetljeća, i to ne samo u Italiji. Uspon i pad Silvija Berlusconija obilježile su korupcijske afere, seksualni skandali, utaje poreza, šurovanje s mafijom, rasne i homofobne izjave dok je obavljao dužnost premijera Italije.
Definitivno Berlusconi nije bio osoba koju bismo mogli staviti na vrh nekog moralno-etičkog poretka, ali nitko za nogomet u Italiji, odnosno, za njegovu dominaciju devedesetih nije napravio više od ovog taštog, iskvarcanog i vječno zalizanog bogataša koji se tog 24. ožujka 1986. svojim helikopterom uz ovacije navijača spustio na travnjak San Sira gdje je bio dočekan kao kralj Mida, koji će svojim kapitalom posrnulog giganta vratiti na vrh Italije i Europe.
Berlusconi je spasio klub pred bankrotom, doveo ga na vrh Europe i prvi shvatio da u nogometu leži nevjerojatan novac
Milan je početkom osamdesetih bio u središtu skandala s namještanjem utakmica i izbačen je u drugu ligu. Ekspresno se vratio iduće godine, da bi zatim opet ispao. Ponovno se vratio, ali je do dolaska Berlusconija tavorio u prosječnosti calcia. Kaotična atmosfera oko kluba samo se pojačala u nadolazećim godinama, jer su ih rastući dugovi doveli do ruba bankrota.
Bila je to traumatična spoznaja za armiju navijača Milana, a strmoglav pad velikog kluba doveo je do toga da Juventus je preuzeo prijestolje kralja poluotoka.
U prosincu 1985. navijači Milana razvili su golemi transparent preko San Sira moleći Berlusconija da kupi njihov klub i spasi ih. Berlusconi je strpljivo sjedio, zadovoljno trljao ruke i uživao u tome da ga se čeka kao Mesiju. Berlusconi, rođen u Milanu i veliki navijač kluba, došao je pomoći voljenom klubu, ali preko njega dodatno nadograditi svoje poslovno carstvo i doći do moći kakvu nitko u Italiji nije imao.
Na tiskovnoj konferenciji nekoliko dana nakon što je kupio klub, izjavio je: ''Milan je momčad, ali je i proizvod za prodaju, nešto za ponuditi na tržištu'', rekao je Berlusconi i s tom je rečenicom iz temelja promijenio paradigmu europskog nogometa.
Zahvaljujući Berlusconiju, nogomet je postao biznis, i to jedan od najunosnijih, a nitko prije njega nije toliko dobro shvaćao važnost televizije za razvoj i popularizaciju nogometa.
Sin bankarskog službenika iz Milana i domaćice, Silvio Berlusconi je s odličnim uspjehom završio pravni fakultet, no želio je puno više. Stoga je 60-ih fokus bacio na poslove s nekretninama na čemu je zaradio bogatstvo.
Već tada je dobro shvaćao neograničenu moć varanja i muljanja pa bi poslovne neuspjehe kamuflirao izmišljenim citatima pripisujući ih američkim tajkunima kako bi potaknuo motivaciju svojih zaposlenika.
Berlusconi je prvi put ušao u svijet medija 1973., pokrenuvši malu tvrtku za kabelsku televiziju TeleMilano, koja je bila prva privatna talijanska televizijska stanica. Telemilano se kasnije razvio u Canale 5, prvu nacionalnu privatnu TV postaju.
Prevarama, muljažama i vezama stvorio carstvo
Berlusconi je bio jako inteligentan i prvi je shvatio za čime mase žude - za utopijom i zabavom. Prvi je u Italiju uveo popularne američke serije kao što su Dallas, Dinastija i Baywatch, no iako mu je posao išao savršeno dobro, postojao je zakonski okvir kojeg je Berlusconi, praveći se blesav, redovito zaobilazio.
Naime, u to su vrijeme u Italiji privatne postaje mogle emitirati samo lokalno, ne i nacionalno. Mnogima bi takva rabota značila zatvaranje stanice i potencijalni zatvor, ali ne i mudrom Silviju. Sprijateljio se s premijerom Italije i šefom Socijalističke partije Bettinom Craxijem.
Kad su sudovi u Torinu, Pescari i Rimu odlučili ugasiti Berlusconijeve kanale, Craxi je jednostavno izdao dekret kojim je njegovu nacionalnu mrežu "lokalnih" postaja reklasificirao kao legalne. Nekoliko godina kasnije pokazalo se da je Berlusconijeva medijska grupa Fininvest prebacila blizu 21 milijardu lira (oko 17 milijuna dolara) na Craxijeve tajne offshore bankovne račune.
U konačnici, ta kontroverzna odluka došla je kao veliko olakšanje milijunima Talijana, a ponajviše samom Berlusconiju. Njihova neobuzdana žeđ za ovim novim televizijskim valom donijela mu je oko 113 milijardi talijanskih lira (58,3 milijuna eura), otvarajući vrata bezbrojnim drugim poslovnim pothvatima.
Kontinuirano gomilanje imovine i druženje s ljudima na visokim položajima za Berlusconija je bio samo štit od istraga ili kaznenog progona. Nakon što je već osvojio svijet medija, Berlusconi je oko bacio na svoju dvije najveće ljubavi - Calcio i Milan.
Berlusconijeva vizija transformacije kluba išla je puno dalje od pukog pobjeđivanja u utakmicama i gomilanja trofeja. Želio je da njegova omiljena igračka postane stil života. Pokrenuo je časopis Forza Milan te liniju sportske odjeće u blizini kluba. Preko noći Milan je postao svemirski brod za do tada, prilično konzervativno i tradicionalno poimanje nogometa u Italiji.
Od posrnulog diva u samo dvije godine stvorio najbolju momčad svijeta
Milan je već prve sezone prodao 60 tisuća pretplatničkih karata, a kad je završio poslovni dio strategije kluba, Berlusconi se bacio na onaj sportski i u dvije sezone je napravio stroj koji je postao sinonim za trofeje i nepobjedivost.
Na čuđenje mnogih, za trenera je doveo Arriga Sacchija, anonimnog bivšeg prodavača cipela, koji je vodeći drugoligaša Parmu u Kupu šokirao Milan. Berlusconiju se sviđala Sacchijeva progresivna filozofija nogometa, koja je u potpunosti odudarala od catenaccia, kojeg je prakticirao Juventus, ali i ostatak lige.
Berlusconi je želio pobjede, trofeje, slavu, ali je tražio i glamur, ljepotu, uzbudljivost. Kad je Sacchi stigao, odmah je naišao na žestoke kritike milanskog tiska. Tvrdili su da netko tko nikad nije igrao nogomet ne može biti dobar trener. Sacchi je kritičarima uzvratio: "Nikad nisam shvaćao to da bi netko postao džokej najprije mora biti konj."
Sacchi je osmislio kako želi da mu momčad izgleda, a Berlusconi je uz podršku svog vjernog potpredsjednika Adriana Gallianija svom treneru na raspolaganje stavio čekovnu knjižicu da kupi ono što misli da mu treba.
Milan je tada u kadru imao nekoliko top igrača, u prvom redu Franca Baresija, Roberta Donadonija i mladu nadu Paola Maldinija, a da Berlusconi misli ozbiljno pokazao je kad je u ljeto 1987. doveo aktualnu i buduću Zlatnu loptu - Ruuda Gullita i Marca van Bastena te iz Rome Carla Ancelottija.
Milan je te 1988. osvojio prvi Scudetto nakon devet godina, a Berlusconi je Sacchiju za nagradu u ljeto te godine doveo i Franka Rijkaarda. Milan na pogon genijalnog nizozemskog terceta se prošetao dvije sezone zaredom u Kupu prvaka, a Berlusconi je u rekordno kratkom roku klub pred bankrotom pretvorio u najmoćniju nogometnu družinu na svijetu.
Berlusconi je uvjerio UEFA-u da pokrene Ligu prvaka
Berlusconija euforija nije ponijela i razmišljao je dugoročno. Prvi je prepoznao golemu moć europske pozornice i novac koji tamo leži. Nakon iznenađujućeg poraza i ispadanja u četvrtfinalu Kupa prvaka od Marseillea 1991., Berlusconi nije čekao već je napravio strašan pritisak na UEFA-u da pod hitno promijeni format natjecanja.
Sve do tada Kup prvaka se igrao po klasičnom kup natjecanju i gazda Milana je bio zabrinut da bi zbog jednog lošeg dana svoje momčadi mogao izgubiti milijune. Berlusconi je predložio UEFA-i da natjecanje postane liga koja će se igrati tijekom cijele godine.
Ideja je prošla, UEFA je shvatila što im Talijan govori, shvatila je da je u pitanju zlatna koka i već od iduće sezone dogodila se promjena. Natjecanje je dobilo ime Liga prvaka, a Berlusconi je bio inicijator stvaranja novog barometra prema kojem će se mjeriti kvaliteta najboljih europskih klubova.
Stvarajući moćni Milan, Berlusconi je stvorio nogometnu NBA ligu
No, možda ni ne shvaćajući, Berlusconi je stvarajući supermomčad, pomogao i Serie A da u samo nekoliko sezona postane meka za sve najbolje igrače svijeta. Berlusconijeve televizije su prve prenosile širom Europe utakmice Serie A. Dok je ostatak Europe u nogometnom smislu bio nevidljiv, Calcio je živio punim plućima.
Stadioni su bili puni, glamour Serie A bio fascinantan, a nedjeljni derbiji gledali su se svugdje na Starom kontinentu, od Balkana pa sve do Otoka. Sredinom devedesetih, kad je Serie A bila na vrhuncu popularnosti i moći, prestala se vezivati samo za sportski kontekst već je postala dio pop-kulture.
Dresovi talijanskih klubova bili su prekrasni, estetski impresivni i dovoljno je baciti oko na domaće garniture Rome i Fiorentine, da bude jasno o čemu pričamo, a kako je Serie A bila i prva europska liga koja se na tjednoj bazi prikazivala i na području bivše Jugoslavije, 1995. novosadski punk rock band Atheist Rap genijalno je obradio kultni evergrin Al Bana i Romine Power ''Felicita'', koji je bio posveta Serie A tog vremena i zvijezdama koje su igrale u Italiji devedesetih.
Radije u bilo koji klub u Italiji nego u Bayern
Nakon SP-a u Italiji 1990., gotovo da nije bilo igrača koji je na nogometnoj mapi nešto vrijedio i značio, a da nije bio u Serie A. Kako u to doba nije postojalo Bosmanovo pravilo i svaki je klub mogao imati samo tri stranca, svi ti silni igrači koji su po svaku cijenu željeli doći na Apenine pristajali su igrati u drugorazrednim, pa čak i trećerazrednim talijanskim klubovima.
Samo da budu u Italiji. Slučaj velike danske zvijezde Briana Laudrupa iz 1990. možda najbolje oslikava trend koji je tada vladao u europskom nogometu. Naime, mlađi brat Michaela Laudrupa je u ljeto 1990. odlazio iz Bayer Uerdingena i jedina mu je želja bila Italija.
Koji klub bilo je manje bitno, samo je želio doći u nogometnu NBA. Na kraju nije uspio, razočaran je potpisao za tamo nekakav Bayern, ali je iskoristio prvu priliku da pobjegne iz ''bezveznog'' bavarskog diva i ode u obećanu zemlju. Nakon što je Danska u ljeto 1992. senzacionalno postala prvak Europe, dobio je ponudu Fiorentine i praktički je trčeći iz Münchena stigao do Firenze.
Nizozemski zlatni trojac u Milanu, njemački u Interu
"Serie A bila je najbolja i najatraktivnija liga u Europi 1990-ih. Ono što je Engleska sada, Italija je bila tada. Čim sam počeo igrati u Serie A, primijetio sam da se radi o puno višoj razini igre. Bilo je jako teško pobjeđivati, jer je liga bila takva da je svatko svakoga mogao pobijediti. Ni najboljim ekipama nije bilo lako kod onih najslabijih jer su i za te momčadi igrali fantastični igrači. Italija u devedesetima bila zemlja u kojoj su igrali svi najbolji igrači svijeta'', u razgovoru za FourFourTwo se prisjetio Aron Winter, koji je nakon trijumfa u Kupu UEFA s Ajaxom 1992. protiv Torina igrao najprije za Lazio, a onda za Inter.
Početkom 90-ih, kako smo već rekli, Milan je igrao na pogon nizozemskog trojca, u Interu su glavnu riječ vodili aktualni prvaci svijeta Lothar Matthaus, Andreas Brehme i Jurgen Klinsmann, u Juveu je igralo pola talijanske reprezentacije pojačane s Nijemcima Jurgenom Kohlerom i Thomasom Hasslerom te čuvenim Brazilcem Juliom Cesarom.
Kad je Hassler otišao kod sunarodnjaka Rudija Vollera i najboljeg stopera svijeta u ono vrijeme, velikog Brazilca Aldaira u Romu, u Staru damu je stigao najtalentiraniji njemački igrač u to doba Andreas Moeller. Međutim, nisu samo velikani imali velike igrače.
Ono kad ikona Reala, miljenik navijača i najbolji igrač Španjolske napusti kraljevski klub da bi potpisao za Torino
Iz današnje perspektive zvuči nevjerojatno, ali ikona Reala i jedan od najboljih igrača Španjolske, Martin Vazquez je u ljeto 1990. odlučio otići iz Madrida kako bi potpisao za Torino.
Ne za Juventus, nego za Torino u kojem su tada bili prvi napadač Brazila Walter Casagrande, legendarni Belgijac Enzo Schifo, najtalentiraniji talijanski nogometaš tog doba Gianluigi Lentini (koji će u ljeto 1992. srušiti svjetski rekord potpisom za Milan, no zbog posljedica teške automobilske nesreće nikad nije ispunio puni potencijal) te mlađahni Christian Vieri.
Taj Torino je stigao 1992. do finala Kupa UEFA-e gdje je izgubio od Ajaxa, a dva ključna igrača Kopljanika, Dennis Bergkamp i Wim Jonk su u paketu stigla u Inter.
Jedan od najboljih engleskih igrača 90-ih dolazi u Bari
Engleska je na tom Mundijalu u Italiji osvojila četvrto mjesto, a uz Garyja Linekera i Paula Gascoignea, najvažniji i najbolji igrač bio je sjajni ofenzivni veznjak Aston Ville David Platt. Platt je nakon tog svjetskog prvenstva, 1991. također stigao u Italiju, ali nije otišao u neki od velikana, već je stigao u maleni Bari s kojim je iste sezone ispao u drugu ligu.
Usporedbe radi, to je kao da sad Phil Foden ode u Cremonese. ''Bari mi je bio ulaz u Serie A, nisam ni znao gdje je'', prisjetio se Platt, koji je unatoč ispadanju svog kluba odigrao jako dobru sezonu i zaradio poziv u Juventus.
''Kad sam pogledao svlačionicu Juventusa, pomislio sam: 'To je to, uspio sam'', rekao je Englez, koji se ipak nije previše naigrao u Juventusu, pa je otišao u Sampdoriju gdje je savršeno kliknuo s liderom ekipe Robertom Mancinijem.
''Nisam puno igrao u Juventusu. Njihov napadački red je bio nestvaran. Antonio Conte je sam nosio vezni red, a Baggio i Vialli su u napadu radili što su htjeli. Dolazio je i mladi Alex Del Piero. Baggio je za momčad imao isti utjecaj kakav je za Sampdoriju imao Mancini, ali problem je što s Baggiom nikad nisam uspostavio dobar kontakt. Iste sezone kad je Baggio otišao u Milan, Juve je osvojio Ligu prvaka'', dodao je legendarni Englez.
Platt je za Sampdoriju igrao dvije sezone, a onda se u ljeto 1995. vratio kući, u Arsenal, a klub iz Genove je vrlo brzo pronašao adekvatnu zamjenu za sjajnog Engleza. Ajax je 1995. poharao Europu i za mnoge je ta generacija Kopljanika najbolja klupska momčad svih vremena.
Najbolji stoper SP-a 1994. kao jedini uvjet za prelazak u klub koji se tek vratio iz druge lige tražio je sliku sa Sharon Stone
Jedan od ključnih igrača u pohodu na Ligu prvaka bio je 19-godišnji Clarence Seedorf, čovjek koji se jedini može pohvaliti da je s tri različita kluba bio prvak Europe (Ajax, Real i Milan). Tog ljeta nije bilo ozbiljnog kluba koji nije slao ponude za mladog Nizozemca. Real, Barcelona, Milan, Juventus, Inter, svi su željeli Seedorfa, a on se pak odlučio za Sampdoriju u kojoj su ga čekali Mancini, Siniša Mihajlović, Christian Karembeu, Enrico Chiesa, Walter Zenga, Alberigo Evani...
Nakon SP-a u Italiji u Fiorentinu je došao Gabriel Omar Batistuta, jedan od najboljih napadača 90-ih i čovjek koji je u Firenzi dobio svoj kip. No čak ni čudesni Argentinac nije uspio spasiti Fiorentinu da u ljeto 1993. ne ispadne u drugu ligu.
Viole su se ekspresno vratile u Serie A, a tadašnji vlasnik kluba i uspješni filmski magnat Vittorio Cecchi Gori odlučio je da se nešto slično više ne smije dogoditi i u ljeto 1994., neposredno nakon SP-a u SAD-u doveo je Portugalca Ruija Costu i najboljeg stopera spomenutog Mundijala Marcija Santosa.
Brazilac, koji se upravo okitio svjetskim zlatom, imao je samo jedan uvjet da bi došao u klub koji se upravio vratio u prvu ligu. Tražio je od Cecchi Gorija da ga preko svojih veza u filmskom svijetu upozna sa Sharon Stone. Tek kad se slikao sa zvijezdom Sirovih strasti stavio je potpis na ugovor.
Ljestvica najboljih strijelaca Serie B 93./94. najbolje pokazuje kakav je tada bio Calcio
Koliko je talijanski nogomet tih godina bio jak, možda najplastičnije pokazuje ljestvica najboljih strijelaca Serie B. Prvi strijelac u sezoni 1993/94 je bio napadač Ancone Massimo Agostini, koji je s Milanom bio osvajač Europskog superkupa i Interkontinentalnog kupa, a s Parmom je podigao pehar Kupa Italije.
Drugi je bio napadač Ascolija, ''stanoviti'' Nijemac Oliver Bierhoff, koji je za taj klub igrao od 1991. do 1995. Zatim je tri godine bio član Udinesea, a 1998. je potpisao za Milan. Treći je bio Batistuta, šesti Enrico Chiesa, osmi Andrea Carnevale, tada igrač Pescare, a tri godine ranije osvajač svjetske bronce s reprezentacijom Italije.
Deseti na ljestvici je bio napadač Verone Pippo Inzaghi, odmah iza njega smjestila se ikona talijanskog nogometa, a tada napadač Cesene Dario Hubner, a 12. mjesto zauzeo je golgeter Ravene Christian Vieri.
Hagi iz Reala prešao u drugoligaša Bresciu, a iz Brescie u Cruyffovu Barcelonu
Gledajući tu ljestvicu i čitajući nevjerojatna imena koji su tada igrala u drugom razredu talijanskog nogometa, primijetit ćemo da se na 16. mjestu najboljih strijelaca te sezone našao najbolji rumunjski nogometaš svih vremena Gheorghe Hagi. Hagi je od 1990. do 1992. igrao za Real, da bi onda prešao u drugoligaša Bresciu, a onda u ljeto 1994. potpisao za Cruyffovu Barcelonu.
U ljeto 1990. ulazak u prvu ligu su izborili Pisa i Parma. U Pisi je već bio Carlos Dunga, kapetan Brazila i čovjek koji će podići pokal svjetskog prvaka 1994. a pridružila mu se argentinska zvijezda Diego Simeone. Simeone se u Pisi zadržao dvije sezone, prije nego li će otići najprije u Sevillu, a zatim biti jedan od ključnih igrača Atletica, Lazija i Intera.
Ligu prvaka 1999. je osvojio Manchester United, no ostala dva trofeja stigla su u ruke Talijana. Lazio je u zadnjem izdanju Kupa pobjednika kupova pobijedio Mallorcu 2:1, a za momčad koja će iduće sezone osvojiti Scudetto tada su igrali Pavel Nedved, Alessandro Nesta, Siniša Mihajlović, Dejan Stanković, Roberto Mancini, Matías Almeyda, Marcelo Salas, Christian Vieri... a na klupi su sjedili Fernando Couto, Atilio Lombardo, Ivan de la Pena i Sergio Conceicao. Nestvarna ekipa.
Sedam dana ranije Parma je u Moskvi deklasirala Marseille s 3:0, osvojivši tako treći europski trofej u desetljeću u kojem se po prvi put u povijesti plasirala u elitno društvo talijanskog nogometa.
Parma 1990. ušla u Serie A, a kraj desetljeća dočekala s tri europska naslova i jednim finalom
Kad je prehrambena tvrtka Parmalat postala sponzor kluba, nešto se počelo događati, a Parma je ulaskom u Serie A 1990. pod hitno trebala pojačanja. Prve dvije zvijezde koje su stigle u klub bili su slavni vratar Brazila Claudio Taffarel i švedsko čudo Tomas Brolin.
''Čitav proces mog transfera u Parmu bio je nevjerojatan. Svjetsko prvenstvo 1990. završilo je za nas nakon poraza od Argentine u osmini finala, a mi smo se vraćali u Brazil. Čekajući let u zračnoj luci Milan-Malpensa prišao mi je neki tip i pitao me: ‘Hoćeš li igrati u Italiji?’ Nasmijao sam se i rekao: 'Pa da, ali kako?' Tjedan dana kasnije zazvonio mi je telefon i čovjek s druge strane me pitao: 'Želiš li i dalje doći?' Tada sam shvatio da je ozbiljno. Parmalatovi predstavnici došli su u Brazil nekoliko tjedana kasnije na pregovore s mojim klubom, Internacionalom, a ja sam se pridružio Parmi'', prisjetio se brazilski golman pa je nastavio:
''Kada sam stigao, suigrači su me tražili autogram. Malo sam se uplašio zbog toga. Razmišljao sam: 'U kakav sam to klub došao?' Samo je jedan član te momčadi prije igrao u Serie A, ali svi su bili svjesni prilike koja nam se pružila. Imali smo jasan cilj u prvoj godini: 'salvezza' kako bi rekli Talijani - izbjeći ispadanje. Klub nije imao teren za trening pa smo trenirali u javnom parku, trenirali bismo bilo gdje u gradu.''
''Ali imali smo jaku vezu s ljudima u gradu, i iako većina naše momčadi nije imala iskustva u Serie A, pokazali su se dovoljno dobrima za najvišu razinu. Parma je tada napravila dobar posao, Brolin je bio fantastičan igrač. Svi smo postali obitelj u Parmi'', pričao je Taffarel.
Vođeni čvrstom rukom trenera Nevia Scale, Parma je osvojila Kup 1992., a već iduće sezone i Kup pobjednika kupova. U finalu KPK-a 1994. su izgubili od Arsenala, da bi u finalu Kupa UEFA-e 1995. golovima Dina Baggia srušili Juventus. Trijumf u Moskvi 1999. bio je labuđi pjev jedne nevjerojatne generacije Parme.
I nakon što je osvojeno Bosmanovo pravilo u prosincu 1995., talijanski klubovi su dominirali europskim nogometom. Bogati klubovi, koji su do sada mogli imati samo tri strana igrača, sad su mogli kupovati koliko su htjeli. Juventus je u finalu Lige prvaka 1996. pobijedio ''očerupani'' Ajax, a Stara dama je i iduće dvije godine igrala u finalu.
Interove gluposti, a onda dolazak Il Fenomena
Milan je stalno dahtao za vratom Torinezima, a onda se polako počeo buditi i drugi milanski div - Inter. Premda je u 90-ima Inter dva puta osvojio Kup UEFA (1991. i 1994.), klub se cijelo desetljeće mučio, bio je čak i na korak do ispadanja, a uprava kluba je donijela nekoliko, pokazat će se, nevjerojatno glupih odluka.
Žargonski rečeno, škartala je trojicu igrača koji će kasnije promijeniti svijet nogometa. Dennis Bergkamp je označen krivcem za sve loše u klubu i potjeran je u Arsenal, Matthias Sammer nikad nije dobio ni priliku, pa je otišao u Dortmund kojeg je vodio 1997. do naslova prvaka Europe, a Roberto Carlos je zbog neslaganja s trenerom Hodgsonom nakon samo godinu dana otišao u Real gdje je postao vjerojatno najbolji lijevi bek u povijesti.
Dana 31. kolovoza 1997. Youri Djorkaeff je prvi izašao iz tunela na travnjak San Sira, iza njega je bio Javier Zanetti, pa Diego Simeone, a onda se pojavio čovjek kojeg je cijeli svijet želio vidjeti - Ronaldo Luís Nazário de Lima.
Predsjednik Barcelone Josep Lluis Nunez samo nekoliko tjedana prije izjavio je da će Ronaldo doživotno ostati na Camp Nouu nakon što je Brazilac zabio 47 golova u svojoj prvoj sezoni u klubu. Ispostavilo se da je to bila njegova jedina sezona na Camp Nouu. Pregovori o novom ugovoru su prekinuti, a Inter je doveo najskupljeg i najboljeg igrača svijeta.
''Ronaldo je stvarno bio najbolji, stvarno je bio fenomen. Bio je dobar u svemu - ne samo u postizanju golova. Bio je najbolji igrač s kojim sam ikada igrao'', priznao je Winter.
Brazilac je u prvoj sezoni zabio 34 gola za Inter, a u finalu Kupa UEFA-e 1998. praktički je sam uništio Lazio za pobjedu 3:0. Ipak, ozljede su bile jedini protivnik protiv kojeg Ronaldo nije mogao. Premda je i dalje igrao izvrsno, Il Fenomeno je više vremena provodio po rehabilitacijama nego na terenu.
Ronaldo je u svom primeu bio tornado, razarajuća sila prirode. Svijet do tada nikad nije vidio takvog igrača. Nevjerojatan dribler, fantastičan trkač, fizički dominantan i nestvarno precizan. Njegov nogomet bio je nešto najbliže virtualnom nogometu. Il Fenomeno je imao sve da bude najveći svih vremena, ali koljeno nije izdržalo.
Inter je 1999. još jednom srušio svjetski rekord po visini transfera dovevši iz Lazija Christiana Vierija, a u klub je došao i Roberto Baggio. Ipak, ni to nije bilo dovoljno za Scudetto i Interu 90-e ostaju jedino desetljeće bez naslova prvaka Italije.
''Ne žalim što sam otišao u Inter. Imam sjajna sjećanja na vrijeme provedeno tamo. Nisu oni krivi za ozljede koje sam imao, a nisam ni ja. Tko zna što smo mogli postići da nije bilo svega toga?'', rekao je Ronaldo u jednom intervjuu za FourFourTwo..
Nikad više, nikad više
Ulaskom u novo tisućljeće, puno se toga promijenilo. Bosmanovo pravilo dalo je mogućnost bogatim klubovima da postanu još bogatiji, Španjolci i Englezi vratili su se na velika vrata, baš kao i Bayern, a Talijani su sve teže pratili nove trendove. Naravno, kako se ništa ne može izgraditi preko noći, jednako se tako ništa ni ne može tako brzo uništiti.
Milan je 2003. i 2007. na valu moći prethodnog desetljeća osvojio još dvije Lige prvaka, a Inter jednu 2010. No, bilo je jasno da su dani ponosa i slave odavno prošli i ostali u zlatnim 90-ima. "Razina Serie A pala je početkom 2000-ih. Premier liga je postala veća i jača, Bundesliga i La Liga su rasle, a i francuska liga je također napravila neke korake'', rekao je Winter.
Veliki novac više nije bio u Italiji nego u Engleskoj, zahvaljujući sve unosnijim televizijskim poslovima te u Španjolskoj, gdje je započela era Galacticosa.
Najbolji igrači počeli su se seliti u ostale lige i prosječna posjećenost počela je opadati. Sezone 2006./07., nakon zloglasnog skandala Calciopoli, prosječna gledanost pala je ispod 20 tisuća, a financijska kriza koja je pogodila Europu najviše se osjetila upravo u Italiji.
Ipak, ostaje podsjetnik na jednu čudesnu epohu u povijesti nogometa. Trinaest naslova u europskom kupovima, tko zna koliko još finala, šest transfera koji su srušili svjetski rekord i šest osvajača Zlatne lopte u samo deset godina! Nikad više onakve dominacije, nikad više.