JOHAN CRUYFF promijenio je povijest nogometa kao igrač, a još više kao trener. Rođen je u Amsterdamu 25. travnja 1947. godine, a umro je u Barceloni 24. ožujka 2016. godine. "Cruyff je sve promijenio. On je stvorio našu viziju o nogometu. Prije njega smo svi igrali na jedan način. On nas je naučio da razmišljamo drugačije. Njegova filozofija bila je jednostavna, ali briljantna: ako imamo loptu, protivnik ne može zabiti. Naučio nas je da se ne bojimo rizika, da kontroliramo igru", govorio je o svom učitelju Pep Guardiola.
Kao trener Barcelone i Ajaxa stvorio je nekoliko nezaboravnih nogometnih družina, odgojio genijalne igrače i utjecao na današnji nogomet u dotad nezapamćenoj mjeri. Španjolska reprezentacija, Xavijeva i Iniestina Barcelona, Milan iz kasnih osamdesetih i mnoge druge šampionske momčadi bile bi nezamislive bez Cruyffova utjecaja.
Njegovi postulati nekoć su se smatrali radikalnima i revolucionarnima, ali danas su standard - način na koji se moderni nogomet doživljava. Njegov rad s mlađim kategorijama i stvaranje igrača postali su model koji kopiraju gotovo svi nogometni klubovi u svijetu.
Cruyffova 20-godišnja igračka karijera završila je 1984. godine, nakon čega sjeda na klupu Ajaxa kao trener. U dobi od 68 godina dijagnosticiran mu je rak pluća i povukao se iz javnog života kako bi se borio s bolešću. Nažalost, tu bitku je ipak izgubio, ali iza njega ostaju "apostoli" raštrkani po cijelom svijetu. Pronose njegovo učenje i mijenjaju nogomet.
Uvjereni su kako bi svijet bio bolje mjesto kad bi njegova vizija nogometa prevladala. Njegov pristup nogometu je zabavan, ljepši i duhovniji od ostalih.
Sve je počelo 1947. godine u Amsterdamu. Vrlo brzo bilo je jasno kako će talentirani mladić jednog dana ispunjavati najveće sportske stadione i da će mase hrliti kako bi u čudu gledale što može s loptom. Nije razočarao... Njegova nogometna karijera bila je duga i ispunjena izazovima, a on je na njih spremno odgovorio osvojivši gomilu trofeja, čak 14 naslova prvaka, tonu kupova i zahvalnost nogometne javnosti za čudesne predstave na Svjetskom prvenstvu 1974.
Loše stvari počele su se događati pri kraju karijere, a oproštajni poraz 1978. godine bio mu je jedan od najtežih udaraca u životu. Cruyff se već bio oprostio u Barceloni, ali pristao je odigrati oproštajnu utakmicu za Ajax protiv Bayerna. Bavarci su pobijedili 8:0, na koncu utakmice Cruyffa su podigli na ramena i uručili mu buket, ali sve je više nalikovalo na sprovod nego na slavlje.
Oprostio se od ozbiljnog nogometa i otišao u čistilište - točnije u SAD, gdje je zaigrao za Los Angeles Aztecse i Washington Diplomatse. Potom je kratko otišao u Levante, gdje je gotovo bankrotirao uloživši novac u farmu svinja. Zato se 1981. godine vratio kući.
U prvoj povratničkoj utakmici za Ajax protiv Haarlema stadion De Meer bio je ispunjen do posljednjeg mjesta i svi koji su se tamo natiskali sumnjali su u njega. Tvrdili su da je njegova magija nestala, da je prestar za ozbiljan nogomet, ali ubrzo ih je razuvjerio.
Pri početku utakmice uzeo je loptu na centru igrališta, vješto izbjegao dvojicu braniča i potom drsko prebacio golmana. Takav lob većina nije vidjela nikad u životu. Golman je mogao samo gledati i diviti se sjajnom Cruyffovom udarcu dok je lopta polagano, ali elegantno ulazila u mrežu.
Cruyff je odigrao još tri godine na najvišoj razini, inspiriravši pritom jednu od najboljih generacija u Ajaxovoj povijesti, koja je svjetskom nogometu podarila Marca van Bastena, Ronalda Koemana i Denisa Bergkampa. Po završetku karijere uhvatio se trenerskog posla i stvorio dva nogometna "kraljevstva", najprije Ajax i potom Barcelonu.
Nije ni čudo što su ga njegovi obožavatelji pretvorili u kvazi-religiju i što padaju u neku vrstu transa kad govore o njemu. Engleski menadžer Vic Buckingham, njegov prvi trener u Ajaxu, zvao ga je "Božjim poklonom nogometu", Pep Guardiola je 2008., po preuzimanju Barcelone, objasnio u kojem će smjeru ići: "Cruyff je izgradio katedralu, a mi, njegovi učenici, moramo propovijedati njegovu religiju."
Cruyff nikad nije isticao svoju ulogu u shvaćanju modernog nogometa, ali je jednom izjavio: "Na neki način ja sam vjerojatno besmrtan."
Neki će reći kako je bio čudan lik, a dokaz su i njegovi govori u svlačionici, koji su često bili ispunjeni "džepnim filozofijama".
"Ako ne možeš pobijediti, pobrini se da ne izgubiš."
"Svaki nedostatak ima svojih prednosti."
"Ako nisi tamo gdje bi trebao biti, ili si stigao prerano ili si zakasnio."
"Da sam želio da shvatiš, objasnio bih ti bolje."
Iako je Cruyffov nogomet postao svojevrsna religija, on uopće nije religiozan. Dok je radio u Španjolskoj, primijetio je kako se baš svi igrači križaju na utakmicama i komentirao to u svom stilu: "Da to vaše križanje radi, sve bi utakmice završile bez pobjednika."
Postoji crno-bijela snimka Cruyffa iz kasnih pedesetih godina na kojoj se dodaje sa svojim starijim prijateljem, potom mu gurne loptu kroz noge i opali je. Već tad, dok je još bio dječak, njegova sjajna tehnika, balans, brze noge i još brži um bili su jasni kao dan.
Svoje vještine brusio je, baš kao svi veliki nogometaši, igrajući na ulici. Provodio je sate i dane nabijajući loptu po susjedstvu.
"Kamo je Johan išao, lopta ga je slijedila i obrnuto", prisjetio se prijatelj iz djetinjstva.
Snimka je nastala u vrtu njegove kuće, izgrađene 1920. godine za radničku klasu u Amsterdamu, a snimatelj je bio dječakov otac Manus Cruyff, vlasnik male voćarnice u njihovom obiteljskom domu u Ulici Akkerstraat. Nekoliko godina kasnije otac je preminuo od srčanog udara, a ta je tragedija iz temelja promijenila dječakov život.
Predgrađe Amsterdama i danas izgleda slično, svaka kuća ima vlastiti vrt, u njegovoj ulici su mala knjižnica i mala crkva. U međuvremenu su stanovnici prozvali njegovu četvrt Betondorp, što znači "Betonsko selo", a Ajaxov stadion bio je jedva 400 metara udaljen od Cruyffova doma.
Po očevoj smrti Cruyffova majka radila je kao čistačica na stadionu, a maleni Johan svo slobodno vrijeme provodio je tamo. Znali su ga svi klupski djelatnici, a šest mjeseci poslije njegova 17 rođendana tadašnji trener Buckingham, koji je na neki način zamijenio njegova oca, dao mu je priliku u prvoj momčadi Ajaxa.
Klub je već tad bio jedan od najvećih u zemlji, ali Nizozemska nije bila poznata kao nogometna nacija. Razlozi su bili zastarjelo shvaćanje nogometa i loša infrastruktura. No samo deset godina kasnije Ajax i Nizozemska postali su važan čimbenik na nogometnoj mapi, a Cruyff je najzaslužniji za to.
Na klupi s legendarnim Rinusom Michelsom i s Cruyffom na terenu, Ajax je razvio novi stil nogometa, kasnije nazvan "totalnim nogometom". Kako je Barcina igra danas utemeljena na sličnim postulatima, slobodno se Ajax može nazvati Barcom tog doba.
Tri godine zaredom bio je prvak Europe, od 1971. do 1973., a na SP-u 1974., igrajući još bolju varijantu totalnog nogometa, Johan Cruyff i Nizozemska dominirali su turnirom, ali na koncu su u finalu morali stisnuti ruku Zapadnoj Njemačkoj.
Razlog poraza bilo je ogromno, čak pretjerano samopouzdanje nizozemskih igrača. U drugoj minuti finala, prije nego što su Nijemci uopće dotaknuli loptu, Nizozemska je povela iz jedanaesterca koji je izborio upravo Cruyff.
U idućih 20 minuta, umjesto da jurnu ka drugom golu, Nizozemci su čuvali loptu poigravajući se sa svojim protivnicima. Nijemce je to motiviralo i uspjeli su do konca utakmice preokrenuti i pobijediti.
Taj poraz najteži je u Cruyffovoj karijeri, ali isticao ga je kao pobjedu govoreći da su, iako su Nijemci osvojili trofej, svi zapamtili samo Nizozemce.
"Ne postoji veći trofej od priznanja stilu vašeg nogometa", rekao je nakon poraza Nizozemske od Brazila u polufinalu SP-a 1998. godine. Na gotovo svim idućim velikim natjecanjima Nizozemci su imali odlične igrače i igrali su sjajno, ali potom bi neobjašnjivo izgubili, obično nakon jedanaesteraca.
Ali Cruyff je ostao uvjeren u takav način nogometa, atraktivan i kreativan, što mu je tijekom cijele karijere ostao temelj nogometne filozofije. Po tome se razlikuje od trenera koji tvrde kako je jedino pobjeda važna.
Maneken takvog pragmatičnog nogometa postao je Jose Mourinho, koji se 90-ih u Barceloni susreo s Cruyffovim teorijama, ali odabrao je, kako Cruyffovi poklonici kažu, tamnu stranu sile.
I Cruyff je volio pobjede, baš kao Mourinho, ali u njegovu shvaćanju pobjede i atraktivna igra idu ruku pod ruku. Odbijao je igrati ružno i često je isticao: "Što ako igram ružno cijelu sezonu i na kraju ne osvojim naslov? Ovako vam barem ne propadne sezona jer navijači uživaju u vašoj igri."
