KRASNODAR RORA rođen je 23. ožujka 1945. na Visu, gdje je njegov otac partizan tijekom Narodnooslobodilačke borbe upoznao lokalnu djevojku. Neobično ime dobio je jer je u Visu tada boravio visoki časnik Titove vojske koji je inzistirao da mu roditelji daju rusko ime s obzirom na to da su ruska imena tada bila popularna. Majka je imala težak porođaj, koji njegova blizanka nije preživjela.
Samo nekoliko mjeseci nakon njegova rođenja i oslobođenja u Drugom svjetskom ratu obitelj se preselila u Šibenik, gdje je Rora odrastao i kao 16-godišnjak debitirao za istoimeni klub koji je tada igrao drugu jugoligu.
U Dinamo je došao 1964. s 19 godina i puno desetljeće bio je neizostavan dio zagrebačke momčadi, sve dok mu tadašnja pravila nisu dopustila odlazak u inozemstvo.
"Zamjerali su mi što nisam otišao u Hajduk. A u Dinamo sam otišao iz inata jer se govorilo da bi mi navijači Šibenika zamjerili odlazak u Hajduk. Odnosi između Šibenika i Hajduka tada nisu bili najbolji. Tako su Aralica, Žaja i Nadoveza govorili da neće u Hajduk pa su ipak otišli, ali ja sam se zainatio", objasnio je u jednom starom intervjuu Rora razloge svog odlaska u Zagreb, usput ističući svoj "dalmatinski temperament".
A zapravo je sve već bio dogovorio s drugim zagrebačkim klubom Trešnjevkom, njegov otac je čak dobio popriličan predujam, ali u posljednji čas pojavio se Dinamo i "ukrao" ga. S vremenom se ispostavilo da je to bio vrhunski potez Modrih.
U narednih 10 godina Rora je za Dinamo odigrao 459 utakmica i postigao 37 golova, a vrhunac karijere bio mu je osvajanje Kupa velesajamskih gradova 1967. Bio je i strijelac u finalu protiv Leedsa. Bio je fantastično lijevo krilo i tvorio je ubojiti tandem s centarforom Slavenom Zambatom, još jednim Dinamovim Dalmatincem. "Suni Rora Zambati na glavu", tih godina je bio najpopularniji povik na Maksimiru.
"Kad u finalu prestižnog europskog natjecanja postignete gol i još k tome pobijedite, onda je sasvim razumljivo da mi je to i najdraži gol i najdraža pobjeda u karijeri", rekao je svojedobno Rora i objašnjavao važnost tog natjecanja: "Iz Italije ste imali tu Juventus, Napoli, Bolognu i Torino. Iz Španjolske Barcelonu, Valenciju, Sevillu i Bilbao. Portugal je imao Benficu i Porto, Nijemci Werder, Eintracht i HSV. Tada su 62 kluba igrala Kup velesajamskih gradova. Ne trebam naglašavati kakva je to konkurencija bila."
"Pokojni Branko Zebec nije gledao ni Juventus ni Eintracht. Mi smo vjerovali u sebe. Oni su nas doživljavali malo s visine jer su bili imena i vrijednosti. Sjetimo se Jacka Charltona iz Leedsa uoči finala kad se pitao: 'Tko je taj Dinamo, gdje je taj Zagreb?' I onda mu se desi to što se desi", prisjetio se u istom razgovoru Rora najveće sezone u povijesti kluba.
Iz Dinama je u inozemstvo otišao 1973., imao je ponude iz Brazila, gdje je mogao igrati u Santosu s Peleom, te iz Juventusa, ali naposljetku je otišao u belgijski Standard Liege, u kojem je trener bio Vlatko Marković. Nakon dvije godine otišao je u Francusku, u Nancy, za koji je tada igrao Michel Platini. Tamo je proveo još dvije sezone prije nego što je završio karijeru u drugoligašu Haguenauu.
Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je pet utakmica, a u svoje vrijeme glasio je za najzgodnijeg nogometaša bivše države, pa je imao najviše obožavateljica od svih igrača legendarne Dinamove generacije.
Da nije uspio u nogometu, bio bi pravnik, ali ovako je i nakon igračke karijere ostao u voljenom sportu, prvo kao novinar Sportskih novosti, a zatim i kao trener. Bio je pomoćnik Branku Zebecu u Dinamu, a samostalno je trenirao Radnički iz Kragujevca, Varteks, BSK iz Slavonskog Broda, Šibenik, Dinamo iz Vinkovaca i Zagreb. Umro je u Zagrebu 12. studenoga 2020.
