HRVATSKA je sinoć u Kairu, nakon izvođenja udaraca s bijele točke, preskočila Tunis (0:0, 5:4) na putu za finale turnira u kojem će igrati protiv Egipta. Utakmica koja je, pogotovo u prvom poluvremenu, izgledala kao svojevrsni trening donijela je tek nekoliko zanimljivih situacija.
Još jedna prijateljska uspavanka
Jezivo prazan stadion, Međunarodni stadion u Kairu, dočekao je hrvatsku reprezentaciju u polufinalu prijateljskog turnira koji se igra u "zadanom" međunarodnom terminu. S druge strane terena nalazio se protivnik kojem je dvoboj značio malo više nego Hrvatskoj.
Tunis se u prvom poluvremenu postavio u niski blok i predao posjed Dalićevim igračima. Tempo prvih 45 minuta bio je ubitačno spor. Kretanja među linijama protivnika bila su i spora i bezvoljna. Na trenutke se činilo da je jedino uzbuđenje u dvoboju bilo vezano uz ovacije koje je Luka Modrić dobivao pri svakom dodiru s loptom.
Sve ostalo bilo je za brzi zaborav. Ne treba stoga osuđivati reprezentativce koji su usred još jedne naporne sezone, no svakako se čini kako je čitav proces besmislen. Da nije bilo poništenog gola Tunisa zbog zaleđa, činilo bi se da netko tjera momčadi, a pogotovo Hrvatsku, na igranje ovog "termina".
U drugom dijelu izmjene su donijele barem potrebu za dokazivanjem. Pogotovo igrača koji su na rubu startnih jedanaest. Igra je bila mnogo okomitija, a čak su i prekidi zanimljivije izvođeni. Barem strukturalno.
Tunižani su imali nekoliko izleta pred vrata Ivice Ivušića, ali nakon 90 minuta golova nije bilo pa se pristupilo izvođenju jedanaesteraca. Netko je morao rezervirati mjesto u finalu protiv Egipta u utorak. Uz uspone i padove u seriji udaraca s bijele točke, Ivušić je na kraju, s tri obrane, izvukao kestenje iz vatre i tako donio Hrvatskoj trijumf.
Sve u svemu, u subotu navečer nismo doznali ama baš ništa što do sada nismo znali, bilo da je riječ o pozitivnim ili negativnim dijelovima igre. Zato nema nikakve potrebe taktički analizirati nešto što nije imalo mnogo taktičke podloge.
Pogled u alternativnu stvarnost
To, ipak, ne znači da tema nedostaje. Utakmica koju ste mogli gledati bila je jeziv pogled u prošlost i još strašniji pogled u neku alternativnu stvarnost. Onu u kojoj ne postoji Liga nacija.
Uvođenje ovog natjecanja u domaćim nogometnim krugovima donijelo je većinom negodovanje. Loš nastup u prvoj iteraciji dodatno je produbio tu antipatiju. Međutim, nešto bolja igra i rezultati nakon toga obrnuli su narativ.
Nastup u finalu protiv Španjolske, unatoč porazu, samo je dolio ulja na vatru. Odjednom je Liga nacija postala natjecanje koje treba ozbiljno shvatiti. Hrvatskoj je ona to postala zbog rezultata, ali sama po sebi je to bila otpočetka.
Ne, nije zato što je savršena. Ona također koketira s preopterećenjem vrhunskih igrača i suludim rasporedom usred sezone. Samo su alternative mnogo gore. One su ono što smo gledali sinoć protiv Tunisa.
Utakmice bez motiva, uz dužno poštovanje Tunisu, igraju se protiv osrednjih protivnika. Hrvatska, unatoč vrhunskim rezultatima, i dalje ne može stalno igrati prijateljske utakmice protiv vrhunskih protivnika. Mnogo češće bi mogla sudjelovati na turnirima poput onog u kojem trenutno sudjeluje.
Liga nacija je najmanje zlo
Zbog Lige nacija vrhunske su reprezentacije primorane igrati protiv Hrvatske. I to je ono odlično za Dalića i HNS. Ako se već u nekim terminima mora igrati, mnogo je bolje imati prave protivnike. Obje momčadi mogu isprobavati rješenja za budućnost, ali se ne smiju u potpunosti opustiti.
Jer ako ispadnu u niži razred, bit će primorani igrati protiv mnogo lošijih protivnika u tim istim terminima. Mogućnost kvalifikacija na Euro i određivanje nositeljstva samo su dodatni elementi koji dodaju na privlačnosti.
I zbog toga postoji samo jedna prikladna reakcija na noćašnji dvoboj, a to je zahvala na postojanju Lige nacija. Jer da je nema, upravo bismo ovakve bezvoljne horore gledali vrlo često.