DAMIR MIKEC osvojio je na Olimpijskim igrama u Tokiju srebrnu medalju u streljaštvu za Srbiju, a nakon toga je dao veliki intervju za srpski Kurir.
U njemu se, između ostalog, prisjetio odrastanja i djetinjstva u rodnom Splitu odakle je kao dijete, kad je počeo rat, otišao u Herceg Novi.
Damirov otac je Slovenac i bio je vojnik baš kao i njegov otac. Imali su 17 prekomandi u vojnoj karijeri u Jugoslaviji. U srpskoj Senti upoznao je Damirovu majku koja je rodila Igora i Gorana, Damirovu stariju braću. Oni su, kaže Mikec, imali problema s disanjem pa su im liječnici sugerirali morski zrak i klimu. Baka i djed prodali su vikendicu na Cresu i preselili se u Kaštela, a Damirov otac tražio je prekomandu u Split kako bi više mogao biti s obitelji.
"Tata je zaista dobio prekomandu i 1980. godine moji su došli u Split. Jako im se svidjelo, Split je zaista prelijep grad, a oko njega su i brojni otoci. Tata je rekao: 'To je to, više ne mrdam nigdje.' Imao je plan da kupi i jedrilicu od 15 metara pa da obiđemo sve otoke. Onda su odlučili imati još jedno dijete i tako sam se ja rodio 1984. godine", rekao je Mikec i nastavio:
"Kad je počeo rat, morali smo otići. Zadnjim grčkim brodom otišli smo iz Splita za Herceg Novi koji nam je pružio puno toga. Ja sam praktički cijelo svoje djetinjstvo, do 15. godine, bio na moru. Iz Splita se sjećam rata, aviona koji nadlijeću grad i brodova koji su s mora pucali na grad, čulo se bum-bum-bum. Kao klinac sam volio skateboard. Imali smo u Splitu jedne stepenice po kojima smo se spuštali. Sjećam se padova i roditelja koji su se tome protivili. Živcirali smo jednog susjeda koji nas je polijevao vodom iz lavora, bili smo skroz mokri. Bilo je to lijepo djetinjstvo."
Sjeo sam i plakao
Mikec se u Split prvi put vratio 2003. godine što je, kaže, bilo jako emotivno iskustvo.
"Svega sam se sjećao iako sam otišao kad sam završio prvi razred. Bio sam kod jednog prijatelja i iz centra grada sam otišao do mojeg Mertojaka. Sjetio sam se školskih dana, čak i nekih scena iz vrtića poput slikanja s Djedom Mrazom. Imao sam jako veliku želju da se vratim. Otišao sam do moje osnovne škole, bili su praznici. Na ulaznim vratima bio je popis prvašića i sjetio sam se svojih prvih koraka, kako nas raspoređuju u vrstu kad smo ulazili u školu. Pogledao sam nazad u moju zgradu i krenule su suze... Sjeo sam na klupu i plakao kao kiša. Tu sam se ispraznio, bilo je jako emotivno, baš kao kad mi je majka preminula. Sve mi se skupilo. Ipak je to bio dio našeg života i tamo više nemamo nikoga", rekao je Mikec.