POZNATI srpski rukometni novinar Žika Bogdanović kolumnu za portal Balkan Handball posvetio je hrvatskim rukometašicama. Prenosimo je u cijelosti.
REKLI smo, svatko ima pravo na početničku sreću, pa i Nenad Šoštarić. Nije u redu da čovjek ni kriv, ni dužan, bude godinama nesretan zato što je netko drugi polomio ogledalo u Varaždinu nekog prosinca 2014. godine. Sedam godina nesreće. Mađarske su to zvjezdice, nisu ih ozbiljno shvatile, imaju dva trenera, kao da staviš po jednog iz Dinama i Hajduka, pa neka se slože majci ako mogu.
"Brate, to je školska ekipa."
"I ne samo zato što oni bekovi djeluju onako lagano i nevino, jer su odlučili biti dobri đaci i imati nešto poslije karijere, a ne da zarađuju za bližu i pomažu širu familiju. One dvije sestre se moraju vratiti na fakultet sljedećeg tjedna, što ti je, pobijede li još jednu, neće dobiti potpis za ispit. Boli profesore uvo za njihovu 3-2-1 dok vrišti semestar od kognitivne neuroznanosti i osnova socijalne psihologije…“
Ma pojest će ih Nizozemska, znaš da one kasnije pale. Tako su ih i u Japanu na početku dobile Slovenke, pa su poslije napravile od zemlje ravnu ploču do finala.
"Čekaj, evo Ćamile, vrišti ispred hotela 'Kaća, pobijedili smo'."
Što je sad?
Umorne Nizozemke, igrale jučer onakvu utakmicu sa Srbijom. Imale su dan više za pripremu. Otvorilo im se. Pa gledaj, jedna Angela Malestein šutne s krila, a ova čudna mala iz Ploča stoji na četiri metra od nje i hvata joj živu kao što se mulj hvata na tebe ako se kupaš tamo kod luke. A i to smo probali jednom željni Jadrana kada naletiš iz pravca Metkovića. Jednom i nikad više. Bezobrazluk.
A Srbija? Ako hoćeš "papir", Srpkinje su iskusnije i kvalitetnije. I moraju pobijediti da bi prošle. Sad će ove dva dana sjediti na "kauču kod Ćane", čitati komentare na mrežama, poznanici će skužiti da su na Prvenstvu pa će ih gnjaviti, spičit će ih lagana euforija i neće biti fokusa. Vrijeme je da padnu.
OK, prenijele su četiri boda, ali sada ide ono pravo. Više nisu autsajderice i ispod radara. Sad će ih svi ozbiljno shvatiti i tu je kraj. Mainstream mediji su ih otkrili kao Kolumbo Ameriku i sad je stvarno kraj. Skrolaju, gledaju se ispred ogledala u "Scandicu" i pitaju:
"Bože, jesam li to ja? Najljepša, najjača, neustrašiva? Najbolji student, heroina hrvatske nacije, milijunaš iz blata?"
Rumunjke. Neagu. Ima plaću veću od cijele prve Šokine postave, plus njegova i cijeli stručni stožer.
Ništa, šest bodova, ali tu je kraj. Ide "kaznena ekspedicija". Nora je opet tu, deset puta ulazio metal u koljeno, a 15 medalja oko vrata. Sada će ih pregaziti, spustiti na zemlju i puknut će "balon".
"Jesam li ti rekao?"
E sada Njemice. Germanska disciplina, samopouzdanje, biz će to "blitz-krieg". Uplašit će se. Uostalom, što će one u polufinalu dok Koprivnica juri signal na RTS-u? Bile su pet dana po medijima, ostat će im lijepa uspomena na jedan morbidan prosinac u kojem nisu mogle slobodno udahnuti zrak, jer Danac nije dao da puštaju taj balkanski virus na njegovu zemlju "mrtvih nercova".
"Ma pazi, iks na poluvremenu. Sada kreće 'Dieter Miller efekt '. Sjeća se Šoka, vjerojatno ima traume iz 1976., tada su svi navijali za Jugoslaviju."
"Pa što je ovo?"
Pojma nemam.
"Najveće iznenađenje u povijesti rukometa?"
Ma, slabo je to. Nema tu definicije, riječi samo pokvare doživljaj, brajo moj…
Nego da te pitam nešto, jesi li se zaljubija?
U koga?
Znaš ti dobro u koga. Sva sreća pa nisu svi iz Ploča otišli za Crnu Goru.
Da nije jedna, nikada ne bismo saznali za ovu. Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane.
Kako brani, kako hvata one lopte s gol linije!
A tek kako proslavlja! E, to me više izludi od svake obrane. Te rupice na obrazima i blagi osmijeh dok maše rukom i čeka da "degažira" loptu u polje.
Znaš ono, sve se ruši oko tebe, neboder je progutala zemlja, padate s 28. kata ravno na glavu, a mama je tu iznad tebe s padobranom i kaže glasom kao da te uspavljuje: "Bit će sve u redu, sine."
Platonski.
Okani se zaljubljivanja, čovječe. Ostat će upamćena kao Panenka, kao horog Kareema Abdul-Jabbara, kao Talantov eret…
A Francuskinje?
Tko?