MEMORIJALNA utakmica za Dražena Petrovića, koja se ovog četvrtka održala u Areni povodom skorašnjeg 60. rođendana košarkaškog Mozarta, u Zagreb je dovela ljude iz svih faza njegove karijere, od Šibenke i Cibone, obiju reprezentacija, do Real Madrida te NBA klubova.
Bilo je tu mnoštvo igrača i trenera, ali i čovjek koji se posljednje četiri godine Draženova života brinuo o njegovoj karijeri. Warren LeGarie postao je Petrovićev agent 1989. godine, dok je bio igrač Real Madrida koji se pokušava izvući iz ugovora i otići u NBA, u Portland Trail Blazerse, koji su ga tri godine ranije izabrali na draftu.
LeGarie je u Americi najpoznatiji kao idejni začetnik jedinstvene organizirane Ljetne lige u Las Vegasu, ali osamdesetih je bio agent koji je spajao SAD i Europu, tražio angažmane europskim zvijezdama u NBA ligi i nižoj klasi američkih igrača u Europi.
S Draženom je bio tijekom cijele njegove NBA karijere, proživljavao s njim muku neigranja u Portlandu i zvjezdani uspon u New Jerseyu te je direktni svjedok vremena u kojem je hrvatski as prolazio svoje najteže trenutke i u kojima je dočekao naplatu.
LeGarie je sada u sedamdesetima i njegova sjećanja na događaje od prije više od 30 godina ne odgovaraju sasvim povijesnim činjenicama, ali prenosimo ih onako kako diktira njegovo pamćenje, od trenutka kad je počeo sakupljati i dodavati lopte Draženu na treningu u Madridu, preko operacije na kralježnici koja ga je mogla ostaviti paraliziranim, do događaja koji su konačno doveli do odlaska iz Portlanda i selidbe u Netse.
Otkrio je i da mu je vijest o Draženovoj pogibiji prenio rivalni agent, zbog čega je mislio da se radi o morbidnoj šali, a govorio je i o vjerojatnosti da se Dražen tog nesretnog ljeta 1993. vrati igrati u Europu. Dotaknuo se i današnjih hrvatskih NBA igrača te prognozirao budućnost novom NBA Hrvatu Karlu Matkoviću, koji je posljednja dva ljeta igrao u njegovoj ligi u Las Vegasu.
Kad ste posljednji put bili u Zagrebu?
Uvijek sam volio Zagreb, bio sam tu puno puta, a svaki put mi se čini kao da je prvi. Prekrasno je. Posljednji put u Hrvatskoj sam bio u Zadru kad sam posjetio Stojka Vrankovića s obitelji, a nakon toga smo došli u Zagreb na nekoliko dana.
Kako ste upoznali Dražena?
Sreli smo se u Madridu prije nego što sam mu postao agent. U Realu je igrao s Johnnyjem Rogersom, koji je bio moj klijent. Vratili su se s gostovanja i svi ostali igrači otišli su u svlačionicu presvući se prije nego što odu, ali iz dvorane sam čuo zvuk lopte koja se odbija od parketa i prolazi kroz mrežicu.
Ušao sam i vidio Dražena. Tada nisam znao puno o njemu, sjećao sam ga se samo s jedne pripremne utakmice. Počeo sam mu skupljati i vraćati lopte nakon šuteva i tako smo se povezali. Nedugo poslije u Zagrebu je bilo Europsko prvenstvo (1989., op.a.), ponovo smo se našli i on je odlučio da sam ja prava osoba da ga predstavljam.
Koliko dugo ste tada već bili agent?
Puno godina. Zapravo, ne tako puno, od ranih osamdesetih. Počeo sam u Italiji pa se proširio na Španjolsku. Doveo sam Swena Natera u Udine, gdje je igrao s Draženom Dalipagićem kod trenera Ace Nikolića. Tada je zapravo krenulo.
Prije Dražena niste imali nijednog klijenta s područja bivše Jugoslavije?
Ne, tek se tada NBA počela otvarati prema Europljanima. Prvi klijent iz istočne Europe bio mi je Bugarin Georgi Glučkov, a iz zapadne Europe Španjolac Fernando Martin, kojeg sam odveo u Portland prije Dražena. NBA momčadi tada još nisu bili uvjerene da će im europski igrači biti od velike koristi.
Angažirao vas je da mu pomognete otići u NBA?
To je bio jedan od razloga. Već je bio u Realu i bilo je samo pitanje kako izaći iz tog ugovora i otići u Portland, koji ga je već bio draftirao. Nije mogao ići ni u jedan drugi klub, osim ako ga Portland razmijeni ili ga se odrekne.
Problem je bio u tome što ga je uprava Portlanda jako željela, ali treneri su se opirali. Bili su još vrlo skeptični prema Europljanima, bojali su se problema u komunikaciji, kako će se prilagoditi, više su se fokusirali na ono što igrač ne može napraviti nego na ono što može jer su imali jako velik izbor.
Trener Mike D'Antoni uvijek je govorio da je u Europi tako malo igrača koji su vam dostupni i da treba iskoristiti njihove vrline, gledati kako vam mogu pomoći, a ne kako će vam naštetiti. Za mene je takva pozitivna filozofija najbolja.
Što su treneri vidjeli kao najveći problem s Draženom?
Bili su previše opterećeni američkim igračima, smatrali su ih snažnijima, bržima, što je u većini slučajeva točno, ali to ne znači da se Europljanin ne može prilagoditi i učiti. Dražen vas je mogao prevariti svojim dječačkim izgledom, djelovao je kao netko kome biste dali da vam se igra s djecom jer djeluje vrlo blago.
Ali ispod toga je vatra, natjecateljski duh kakav pronalazite samo u iznimnim igračima kao što su Michael Jordan, Kobe Bryant, koji se zbog svoje prirode nikad neće pomiriti s drugim mjestom, nego uvijek žele biti najbolji. Takav je bio i Dražen.
Znao je u čemu je dobar, ali i bio je dovoljno samosvjestan da zna i što su mu slabosti, a to je teško pronaći, posebno među igračima koji su od tako rane dobi bili uspješni. Mogao se pogledati u ogledalo i reći: 'Moram ojačati, moram biti brži i eksplozivniji s loptom.' Draženova sposobnost da shvaća kako još treba raditi na sebi i napredovati bila je velika vrlina, znao je da stalno mora evoluirati.
Kako se mentalno nosio s činjenicom da ne igra?
Postoje dvije vrste igrača. Oni koji su naviknuti samo na uspjehe, koji su okruženi ljudima koji će im stalno odgovarati s "da", a kad prvi put čuju "ne", neće se znati nositi s tim. Umjesto da prihvate izazov, razljutit će se, zatvoriti u sebe, kazniti ostatak svijeta, a kažnjavaju samo sebe.
Dražen je imao drugi pristup, uvijek je vjerovao da će prijeći svoje prepreke još napornijim radom. Nije bilo pitanje hoće li, nego kad će. Jedan od igrača koji je direktno profitirao od Dražena je Terry Porter, koji je također tu u Zagrebu.
Kad je došao u ligu, bio je OK šuter, ali Dražen se povezao s njim i pomogao mu da postane bolji tricaš. Time se razlikovao od Fernanda Martina, kojem je smetalo to što u Portlandu nije bio starter i ključan igrač. Njega je takva uloga mučila i vratio se u Španjolsku već iduće godine.
Dražen je bio drukčiji. Njegov natjecateljski duh nikad mu nije dopuštao da prihvati poraz. Znao je da će uspjeti, da će pronaći način, kao što i jest.
Ljudi ne znaju da je, kad je došao u Portland - a to ni liječnički nalazi iz Madrida nisu pokazivali - Dražen imao cistu na kralježnici. Nitko ne zna za to.
Samim time, nije mogao sudjelovati na pripremama jer se morao oporavljati od zahvata kojim su mu je odstranili. A to je vrlo osjetljivo područje jer da je nešto pošlo po zlu, mogao je ostati paraliziran.
Nasreću, nikad se nije zakompliciralo, ali morao je proći tu operaciju. No, dok se on oporavio i pripremio, momčad je već bila započela sezonu, pa je već u startu bio u zaostatku. To nije bila njegova krivnja, niti klupska, samo stjecaj životnih okolnosti.
Zbog toga je bilo i razumljivo da nije puno igrao u prvoj sezoni, ali sve je promatrao, učio i postupno shvaćao što je potrebno da uspije na NBA razini - kolike žrtve, koliko napornog rada, na čemu mora raditi, posebno na vještini s loptom i fizičkoj snazi.
U drugoj sezoni je zatražio trejd i dobio ga je. Što je dovelo do toga?
U drugoj sezoni svakako je bio ambiciozniji, želio je veću ulogu u momčadi, smatrao je da je spreman. Fizički je ojačao, usavršio neke poteze koji su mu omogućavali da si stvori prostor u igri, napravio je iskorak. Ali i dalje je trebalo u to uvjeriti trenera.
Još je teže bilo zato što je momčad bila dobra. Lakše je ubaciti novog igrača u petorku ili rotaciju ako je momčad loša. Bio je izazov uvjeriti trenera Adelmana da Dražen može doprinositi ekipi. Najviše mu je pomoglo to što su igrači poput Portera i Dannyja Aingea znali da je Dražen NBA igrač, vjerovali su u njega i to su govorili treneru.
Ali on je bio tvrdoglav, morao se nositi s Clydeom Drexlerom, koji je startao na toj poziciji. Na nesreću, trener je inzistirao da igra izvjesni Danny Young. Bili smo frustrirani, ali bilo je naznaka da će se Draženu otvoriti prilika da više igra.
Drexlerova supruga bila je trudna i tijekom jedne serije gostovanja morao je otići kako bi bio uz nju na porođaju. Na tih par utakmica u kojima je dobio veću priliku, Dražen je zabijao blizu 20 poena, igrao sjajno i svi su govorili kako je to konačno pravi Dražen i da će sad valjda biti veći dio momčadi.
Tada je u NBA-u vrijedilo nepisano pravilo da igrač ne može startati ako nije bio na jutarnjem raspucavanju. Drexler se nije vratio na vrijeme, propustio je raspucavanje i Dražen je bio uvjeren da će startati, a nitko mu nije rekao da neće.
Clyde se vratio za utakmicu i prije početka objavljeno je da će startati, protivno nepisanom pravilu. Što je najgore, Dražen nije dobio ni minutu. I tada je to postao problem jer je shvatio da, što god da učini, nije važno, trener je već donio odluku. To smo smatrali izdajom.
Rekao sam Draženu da ću se boriti za njega i pronaći mu mjesto gdje će igrati. Dođe vrijeme kad osjetiš kako se, bez obzira na to koliko se trudio, radio i vjerovao, stvari neće promijeniti. Nisam zatražio trejd, nego sam inzistirao na njemu i rekao treneru da ću ga u protivnom početi napadati jer je cijelu stvar učinio osobnom kad nije razgovarao s njim nakon utakmice u kojoj je trebao startati, a nije ni zaigrao. Tako je pokazao da nema nikakvih osjećaja prema njemu.
Dao sam mu ultimatum, rekao mu da me nije briga hoću li više ikad surađivati s njim. Tada sam, na neki način, morao odlučiti tko ću biti kao agent. Zapravo mi je tako Dražen pomogao da postanem snažniji agent. Jer riječi su jedno, one mogu biti laži, ali djela nikad ne lažu.
Nasreću, bio sam blizak s upravom Blazersa i oni su se također protivili tome da Dražen ne igra. Razgovarao sam s nekim igračima i njima također nije bilo drago kako se Dražena tretira, nije im imalo smisla da Danny Young igra ispred njega.
Počeo sam davati intervjue na radiju, u novinama i uvijek napadao trenera jer je nefleksibilan i ne dopušta Draženu da postane igrač kakav može postati. Treneru je postalo vrlo nelagodno, bio je osjetljiv, imao tanku kožu jer ga nitko prije nije propitkivao, ali to je bio jedini način. Završio sam u dva poglavlja njegove knjige, u oba u negativnom kontekstu.
Dražen mi je u tom trenutku bio puno važniji, ono što je značio, ne samo svojoj obitelji, nego i Hrvatskoj, cijeloj Europi. Mnogi europski igrači su se pitali ima li smisla dolaziti u NBA i sjediti na klupi ako dospiju kod pogrešnog trenera, kao kasnije Spanoulis, koji bi kod drugog trenera postao zvijezda.
Je li bilo drugih opcija osim New Jersey Netsa?
Razgovarao sam s drugim klubovima, ali Netsi su bili idealni. Roger Newell, sin velikog trenera Petea Newella, bio je prvi čovjek koji je u NBA ligu donio računalne softvere i analitiku, koji je razumio da vrijednost igrača raste i pada. Njegovi izračuni su pokazali da će Dražen biti zvijezda u pravoj momčadi.
Analizirao je sve momčadi, a Netsi su imali dva izvrsna igrača - Kennyja Andersona i Derricka Colemana - koji nisu igrali Draženovu poziciju, a mogli su profitirati od prostora koji Dražen stvara svojim vanjskim šutom, posebno zato što Kenny nije bio dobar šuter, ali bio je sjajan u prodorima i mogao je tako rušiti obrane i davati Draženu povratne lopte na šut.
Billa Fitcha, trenera Netsa, poznavao sam od ranije. On je jedan od onih trenera koji vole raditi s igračima, kojima vjeruju više nego svom sustavu. Razgovarao sam s njim i obećao mi je da će Draženu dati priliku i omogućiti mu da uspije, bio je uvjeren u to.
Vjerovao sam instinktu i, nasreću, pokazalo se da sam bio u pravu, da su Netsi savršeno mjesto za njega. Ali još dvije stvari su bile važne. Netsi su imali najboljeg trenera snage i kondicije Richa Dalatrija, a nedavno umirovljeni igrač Rick Carlisle (sad dugogodišnji NBA trener, op.a.) bio je videokoordinator.
Njih dvojica bili su ključni za Draženov razvoj. Dalatri je s njim radio na eksplozivnijem prvom koraku, a s Carlisleom na boljem kretanju bez lopte, kako bi se bolje otvarao na šut nakon Andersonovih prodora, što je postao automatizam.
Ali najvažnije od svega je bilo to što je u Fitchu imao trenera koji vjeruje u njega. Štoviše, živjeli su u istoj zgradi blizu dvorane, jeli u istom restoranu i tako su se još bolje povezali, što je bila ogromna razlika u odnosu na Adelmana, s kojim nije imao baš nikakvu povezanost. Draženu je samopouzdanje tako raslo iz dana u dan i sve je više postajao kalibar igrača za All-Star.
Za mene je bilo posebno emotivno vidjeti kako se ono u što sam vjerovao ostvaruje. Kao Disneyev film sa sretnim završetkom. Konačno je imao mjesto gdje može biti ono što jest - izniman košarkaš.
Jeste li očekivali da će biti baš tako dobar i u četvrtoj sezoni postati All-NBA igrač, ako već nije All-Star, što je uostalom i manje vrijedno priznanje?
Čuo sam da je Rick Adelman, kad je Dražen odlazio, rekao "nije baš da trejdamo All-Stara", na što mu je Danny Ainge rekao da je u krivu, da će on biti All-Star. Možemo samo spekulirati. Nije postao All-Star jer pričuvne igrače biraju treneri, a treneri razgovaraju i međusobno se štite. Nemamo dokaza da je to bilo zbog Adelmana, ali nije ni bitno, izbor u treću petorku lige bio je jasan dokaz da je on All-Star igrač.
Je li istina da ste vi prvi čovjek kojeg su nazvali u Ameriku s vijesti o tragediji?
Ne, zapravo me nazvao agent Mark Fleischer, koji je radio s mnogim igračima, uključujući Vladu Divca. Dugujem mu ispriku jer sam mislio da mi radi spačku jer smo rivali. Mnogi su znali prije mene, pogotovo u Europi.
Nije ni važno jesi li prvi ili posljednji, jednako boli. Prvo nisam vjerovao, mislio sam da je netko drugi, da je sigurno pogreška u identifikaciji... Nije mi bilo ni jasno kako je mogao poginuti u Njemačkoj kad se vraćao iz Poljske preko Frankfurta u Zagreb. Nije imalo smisla. Dok nisam čuo cijelu priču.
I sad sam emotivan, čak i preko 30 godina poslije, koje kao da su proletjele za 30 sekundi. Najgore od svega je to što je uložio toliko truda i strasti, toliko krvario da postane to što je postao. Zavrijedio je pravo da ga se smatra jednim od najboljih. Prešao je svaku moguću prepreku - kulturu, jezik, fizikalije, probleme s trenerom - kako bi se popeo na vrh planine, samo da bi ga nesretna oluja odnijela. Kakva nepravda...
Pričalo se da se namjeravao vratiti u Europu tog ljeta. Je li to istina?
Sad to više nije ni važno. Nismo bili zadovoljni kako je New Jersey pregovarao. Oni nisu vjerovali da će se vratiti, ali mi smo držali sve opcije otvorenima. Sve je stavljeno na čekanje do kraja Europskog prvenstva, nikakve odluke nismo bili donijeli.
Bilo je i drugih NBA opcija. Problem je bio u tome što Bill Fitch više nije bio trener, zamijenio ga je Chuck Daly, koji je već osvajao naslove s Detroitom i Dražena je vidio kao Joea Dumarsa. Stvari su se promijenile, Netsi nisu nudili ugovor kakav smo očekivali, a klubovi iz Europe nudili su ogroman novac jer ne bi doveli samo košarkaša, nego ikonu. Zato smo sve razmatrali, ali ništa nismo željeli odlučiti do završetka EP-a.
Što smatrate njegovom ostavštinom u NBA ligi?
Bio je pionir, dokazao je da Europljani pripadaju NBA-u. Mnogi su se nećkali trebaju li otići iz straha od onoga što je prošao Fernando Martin ili kasnije Spanoulis, da im treneri neće dati priliku koristeći zastarjele izlike poput jezika. Ali ljudi koji razumiju košarku znaju tko tamo može igrati, a tko ne.
Ničeg se nije bojao, vjerovao je u sebe, bio svjestan svojih nedostataka, ali i znao kako ih sakriti. Uvijek se želio nadmetati na najvišoj razini, bilo na treningu, na utakmici ili kod kuće. Meni je pomogao da postanem bolji agent jer sam vidio njegovu radnu etiku i shvatio da se i ja moram poboljšati.
Dražen je istinski šampion koji zaslužuje naše pohvale i divljenje, ali prije svega da nam ostane u mislima i sjećanjima.
Jeste li radili i s kojim drugim hrvatskim igračima?
Samo sa Stojkom Vrankovićem, ali nekima sam pomogao da pronađu svoje mjesto u ligi. Poslije sam se više okrenuo zastupanju trenera i generalnih menadžera te naposljetku pokrenuo Ljetnu ligu u Las Vegasu i krenuo drukčijim putem.
Što je dovelo do pokretanja Ljetne lige, kako ste došli na ideju?
Kako sam na početku karijere radio u Europi, morao sam dolaziti na ljetne utakmice da pronađem igrače koji nisu dobili NBA angažman i pomognem im da pronađu klub u Europi. Tako sam upoznao puno ljudi i stvorio puno kontakata, ali bilo je teško sve pohvatati i putovati iz grada u grad, nekad se i promašiš s igračem kojeg želiš vidjeti, pa cijeli put propadne.
Treneri su mi uvijek govorili kako bi bilo najbolje da se sve održava na jednome mjestu, a to je bilo dobro i za mene jer je tako lakše organizirati sastanke i poslovati. Nasreću, imam dobar odnos s Adamom Silverom, koji je tada bio zamjenik čelnika Davida Sterna. On je razumio da bi bio zanimljiv koncept da svi klubovi dođu na jedno mjesto, mogli bi dolaziti ljudi iz NBA lige i iz Europe i svima bi bilo lakše.
Vizija se polako oblikovala i kroz nekoliko godina uspjeli smo je ostvariti.
Prije nekoliko godina na Ljetnoj ligi je nastupila i hrvatska reprezentacija. Kako je došlo do toga?
Dugo poznajem Stojka (tada je bio predsjednik HKS-a, op.a.), njegov sin Antonio bio je u momčadi i rekao mi je da bi bilo dobro za igrače da dobiju takvo iskustvo. Igrom slučaja te je godine došla i kineska reprezentacija, pa nam je trebala još jedna momčad. Bilo je puno opcija, ali odlučio sam se za Hrvatsku, ne znam zašto.
Ali tako sam, na neki način, zatvorio krug. Prvo sam ja stalno dolazio u Hrvatsku, a tad je Hrvatska došla k meni. Bilo je puno zajedničkih večera u to vrijeme.
Kako vidite hrvatske igrače danas u NBA-u?
Bojan Bogdanović je sjajan, ali mora otići u momčad kakvu je imao u Uti, koja će ga znati koristiti. Sad je razmijenjen u Netse, koji će ga vjerojatno trebati, ali koji će željeti dati priliku mlađim igračima. Vjerojatno će ga u nekom trenutku trejdati u momčad koja se bori za doigravanje.
Moj prijatelj Dwane Casey, koji mu je bio trener u Detroitu, obožava ga. Radio sam i s Quinom Snyderom, njegovim trenerom iz Ute, koji ga je također volio i hvalio ga kako je velik profesionalac koji zna igrati, kako je sve nove stvari odmah naučio jer ima sjajan košarkaški mozak.
Pred Darija Šarića postavljena su velika očekivanja kad je došao u Philadelphiju, ali mislim da se najviše iskazao u Phoenixu prije ozljede, pokazao koliko je fleksibilan kao igrač i kako se može prilagoditi na nove situacije. Nažalost, ponekad vam karijeru ne odredi talent, nego ozljeda, kao što se njemu dogodilo.
Imao je dobar prvi dio sezone s Golden Stateom, ali u drugom su oni stavili naglasak na mlade igrače, pa je izgubio mjesto u rotaciji. U Michaelu Maloneu imat će dobrog trenera koji voli iskusne, pametne igrače koji znaju igrati, vjerujem da će imati dobru ulogu u Denveru.
Ivica Zubac je tako dobar, najpodcjenjeniji centar u NBA ligi. Tehnički je savršen, sve što radi je učinkovito i s dobrim rezultatima, uvijek donosi prave instinktivne odluke. Svi u Clippersima ga vole jer sve druge igrače čini boljima, a nikad ne traži zasluge. Izuzetan je.
Kad je igrao za Lakerse u Ljetnoj ligi, imali su šansu pobijediti i ući u doigravanje, a onda ga je trener izvadio. Vrištao sam na njega da ga vrati u igru, ali nije i do kraja su izgubili. Od prvog dana ostavljao je trag u igri, velik sam njegov fan.
Protekle dvije godine u Ljetnoj ligi je igrao Karlo Matković, koji je sad potpisao za Pelicanse. Kako vas se on dojmio?
Mike D'Antoni, moj dugogodišnji klijent, koji je revolucionirao igru, sad je savjetnik u Pelicansima. On nije uvijek vjerovao u centre, osim u one koji su pokretljivi, mogu izlaziti iz picka prema košu, hvatati loptu i završavati, a Matković je takav.
D'Antoni ima velik utjecaj na Willieja Greena, kojem pomaže da postane bolji trener, a uvijek je volio europske igrače i gledao što mogu napraviti, a ne ono što ne mogu. Zato sam optimist.