Foto: Instagram
Oni su napravili karijere kakve teško možete zamisliti. Za neke od njih niste ni čuli, neke ste zaboravili, a oni su na drugim kontinentima puno poznatiji nego u Hrvatskoj. U našoj rubrici "Kopačkom po svijetu" pronašli smo igrače s najluđim karijerama.
IGRALA se 95. minuta prve utakmice prošlogodišnjeg polufinala AFC Cupa jugoistočne Azije između filipinskog Global Cebua i singapurskog Home Uniteda. Domaćini su vodili 2:1, a onda je nakon kornera napadač Homea krasnim udarcem glavom zabio za izjednačenje.
Zašto sve ovo pišemo? Zato jer je spomenuti napadač Stipe Plazibat (28), Splićanin kojeg je neobična životna priča navela na put iz Dalmacije i Makedonije preko Japana do Singapura i Tajlanda. Sa spomenuta tri gola protiv Global Cebua i još 51 koji je zabio u dvije sezone za Home United skrenuo je na sebe pozornost klubova u jugoistočnoj Aziji i prošle godine potpisao je za tajlandski Bangkok Glass. To se pokazalo kao velika pogreška, ali do toga ćemo tek doći.
Kako je onda Hajdukovo dijete koje je igralo u Solinu, Šibeniku i Dugopolju završilo u “tamo nekom” Tajlandu?
“Luda priča. Čujemo se sutra pa ću vam sve ispričati”, odgovorio nam je Stipe kad smo mu se javili preko Facebooka. Po dogovoru se i javio.
Stipe je karijeru započeo kao klinac u Hajduku. Vatreni navijač Bilih je, kaže, bio standardan u mlađim uzrastima.
“Devet godina sam bio kapetan u omladinskoj školi. Prošao sam sve uzraste, a bio sam u generaciji s Ivanom Perišićem. Nakon toga sam igrao u drugoligaškim klubovima jer sam uz nogomet paralelno gurao i fakultet. Diplomirao sam fizioterapiju i nakon diplome otišao u Šibenik. Tamo je bio potpuni raspad sistema. Nismo dobivali plaću po šest mjeseci i to više nisam želio trpjeti pa sam otišao”, priča Stipe.
Sa Šubićevca je preselio u Dugopolje s kojim je 2012. osvojio prvo mjestu u 2. HNL, ali klub nije želio igrati prvu ligu pa te godine nitko iz druge lige nije ušao u prvu. Nakon te sezone Stipe je u kolovozu 2012. otišao u Rabotnički i tu počinje njegova luda priča.
“To je bilo super iskustvo. Makedonci su zaista divni ljudi i tamo mi je bilo jako lijepo. Liga nije, jasno, kvalitetna kao hrvatska, ali nije bila ni toliko loša. Stekao sam neke nove prijatelje, a odlično sam se slagao s Blažeom Ilijoskim. Na kraju sezone smo pregovarali o novom ugovoru, nešto je zapelo i ja nisam htio ostati te sam se vratio u Split. Blaže je u međuvremenu pregovarao s japanskim drugoligašem Gifuom”, kaže nam Plazibat koji u tom trenutku nije imao pojma da će za manje od 24 sata biti u Japanu.
Japanci su u zadnji trenutak ostali bez Brazilca pa su pitali Blažea zna li nekog dobro igrača
“Japanci su došli po Blažea u Skoplje i potpisali ga. No, dok su bili na razgovoru s njim stigla im je vijest da im je neki Brazilac otkazao u zadnji trenutak i trebao im je neki napadač. Pitali su Ilijoskog zna li nekog takvog igrača. On je znao da sam ja slobodan i preporučio me. Pogledali su tamo neki moj video i odmah tražili da dođem u Skoplje. To je bilo poslijepodne, a Japanci, kakvi jesu, dogovorili su sastanak sa mnom sljedećeg jutra u 7:30 sati. Spakirao sam kopačke jer sam mislio da ću možda nešto morati tamo odigrati i ponio sam samo još jednu odjevnu kombinaciju. Sjeo sam na avion i došao u Makedoniju. Odmah smo se dogovorili i drugog jutra čekao me let za Japan. Nisam ni stigao u Split po sve stvari ha, ha”, ispričao nam je Stipe.
On i Blaže stigli su u klub Gifu FC iz istoimenog grada 13 kola prije kraja sezone u drugoj japanskoj ligi. Klub je bio na rubu ispadanja iz lige.
“Bilo je ako ispadnu iz lige, klub se praktički gasi. Odlazi u amaterizam, odlaze sponzori i to je to. No, ako ostanu, imali su ponudu novih sponzora i ostanak im je bio prevažan. Blaže i ja smo ih praktički spasili. Zabili smo neke važne golove i ostali su u ligi. On nije htio ostati, ja jesam još godinu dana, ali sam nakon pola sezone otišao u Nagasaki, također drugoligaša. Ja sam inače bio vezni igrač, ali sam dolaskom u Aziju polako počeo sve više igrati u napadu. Zato do tada nisam u statistikama imao previše golova”, prisjeća se Plazibat.
Blaže se vratio u Rabotnički, a Stipe je ostao živjeti u dalekom Japanu.
“Bilo mi je užasno teško kad sam došao. To je potpuno drukčija kultura. Sve što je kod nas normalno, tamo nije i obrnuto. Liga je bila stvarno kvalitetna. Tih pet najjačih klubova iz druge lige je, vjerujte mi, za vrh HNL-a. Kod njih je nogomet jako čudan jer stvarno svatko može ispasti iz prve lige. Te godine kad smo mi bili tamo u 2. ligi je bila Gamba Osaka, jedan od najvećih japanskih klubova. Bilo mi je dobro i solidno sam igrao. Plan je bio da dođem do prve lige, ali mi je život u Japanu postao dosta težak. Čudni su mi ti Japanci. Nitko ne priča engleski, a one koji nešto znaju je sram pričati sa strancima. Slobodno vrijeme sam provodio kod kuće, igrao Playstation i zvao svoje u Hrvatsku. Teško je to bilo, a krenule su i ozljede. Ludo je u Japanu. Treninzi traju po tri sata, godišnje igraš i 50 utakmica, sve na tijelu ti puca. Trebao mi je odmor”, rekao je Plazibat koji se nakon 16 utakmica (tri gola) u Nagasakiju vratio kući.
Šest mjeseci igrao je u Dugopolju da malo dođe k sebi, ali plan je bio vratiti se u Aziju
“Teško je nama koji igramo u Aziji nakon toga naći nekakav pristojan angažman u Europi. Nitko nas ne cijeni. No, tamo su me spazili neki klubovi pa je došla ponuda iz Singapura”, kaže Stipe koji je u veljači 2016. godine ponovno napustio Hrvatsku.
Opet Azija. Ovaj put u singapursku Huogang United, klub iz donjeg doma tablice.
“Stvarno sam odlično igrao, bila je to jako dobra sezona. Nazabijao sam se golova i sljedeće sezone sam imao neke ponude iz Malezije, ali sam odlučio ostati još godinu dana. Prešao sam u Home United, koji je dosta jači i eksplodirao”, prisjeća se Plazibat koji u Singapuru ipak nije bio usamljen kao u Japanu.
“Život u Singapuru je vrhunski. Engleski je službeni jezik pa ga svi pričaju i najnormalnije se sporazumijevaš sa svima. Stekao sam dosta prijatelja, a bilo je tamo i dosta naših Hrvata i igrača iz Srbije. Nas pet Hrvata i dva Srbina smo se stalno družili i odlično se zabavljali. Singapurska liga je na nivou 2. hrvatske lige, možda čak i treće. Problem je što mogu imati samo tri stranca u ekipi i na njima, odnosno nama, je sve. Ako stranci nešto odigraju - dobro, ako ne - onda su problemi”, objasnio je Splićanin.
Te sezone zabio je 37 golova u 41 utakmici. Home United je u one lude dvije utakmice s početka teksta stigao do finala AFC Cupa jugoistočne Azije i izgubio od Ceresa. Stipe je u prvenstvu zabio 25 golova u 22 utakmice, u AFC Cupu deset komada u isto toliko nastupa, a samo je u singapurskog kupu zabio manje golova od odigranih utakmica. Sezonu je završio s prosječno jednim golom po utakmici. Zastrašujuće brojke koje nisu promakle jačim i bogatijim klubovima iz regije. Tako je stigla ponuda Bangkok Glassa iz Tajlanda.
“Bila je pogreška doći ovdje, ali ja to nisam mogao znati. Ovdje sezona traje kao kalendarska godina. Nakon fantastične sezone u Singapuru oni su mene potpisali krajem listopada prošle godine za ovu sezonu. Bio sam prvi stranac kojeg su doveli i sve je bilo u redu. Počele su pripreme, sve je išlo po planu, da bi 30. siječnja potpisali još jednog stranca i shvatili da je to jedan previše od dozvoljene granice. Rekli su mi da me neće registrirati. Dan prije kraja prijelaznog roka! Nije bilo šanse da nađem novi klub u tako kratko vremena, i eto me. Treniram, igram prijateljske utakmice, ali ne mogu igrati za novi klub”, razočaran je Stipe.
Stipe je na Tajlandu predstavljen kao velika zvijezda
No, nije sve tako crno. Klub mu redovito isplaćuje ugovor, a život u Bangkoku je odličan.
“Pa, mislim da je to najmanje što su mogli napraviti, ali mogu reći da su bili fer. Svakog 28. u mjesecu u dva sata ujutro lova je na računu i nema šanse da kasni. Sve poštuju. Smijemo se tajlandskom nogometu, ali kad pogledate da dečki u Cibaliji ili Istri ne dobivaju plaću po šest mjeseci, a i ja sam bio u toj situaciji, onda je ovo super. Što se financijske strane tiče, ugovor je sjajan. To mogu platiti tek najjači klubovi HNL-a i stvarno se ne mogu žaliti. Od svih gradova u Aziji u kojima sam bio Bangkok je apsolutno najbolji za život. Golema metropola, odličan grad, a žive, ajmo to tako reći, u kontroliranom kaosu. Družim se s dva Hrvata koji ovdje rade, a došla mi je i zaručnica tako da je sve super”, priča Plazibat.
Sve je super, osim nogometa
“Rekli su mi u klubu da me mogu poslati na posudbu negdje, ali vidjet ću koje su opcije. Imam neke druge ponude iz Malezije i ostalih zemalja pa ću odlučiti, ima vremena. Iako ne igram, dnevno na nogomet izgubim i do pet sati. Kao pravi posao, ha, ha. Treba mi gotovo sat vremena da dođem do trening centra. Nekad treniramo i dvaput dnevno pa onda nazad kući”, kaže Hrvat iz daleke Azije.
U Hrvatskoj pa i u Europi nogometaši i njihovi golovi koje zabijaju u egzotičnim azijskim zemljama uglavnom se podcjenjuju. Opći je stav da bi tamo svatko mogao zabiti gol, no realnost je, kaže Plazibat, puno drukčija.
“Znate kako je u Dalmaciji pakleno vruće preko ljeta? E, sad zamislite da živite u takvoj klimi cijele godine, a još je i sparno. Živiš, treniraš i igraš pod tom temperaturom. Naravno, nije ovdje nogomet na nekoj europskoj razini, ali vjerujte mi nije za omalovažavanje. Azijci nisu taktički i fizički jaki kao mi, ali su strašno veliki radnici i borci i dosta su dobri tehničari. Da je to tako lako kako se priča kod nas, svi bi ostali ovdje. A znate koliko igrača je došlo pa otišlo jer nisu mogli izdržati ove uvjete…”, rekao nam je Stipe i dodao da je hrvatski napadač Marko Šimić u Indoneziji apsolutni bog te da ga svi cijene.
Najteže mu pada odvojenost od obitelji i prijatelja u Hrvatskoj. Veliki korak bio je otići daleko od kuće, ali Stipe kaže da ne žali ni za čime.
“Svi mi govore da bih imao puno bolju karijeru da sam ostao u Europi. Lijepo to sve zvuči, ali kad ti nemaš za osnovne životne troškove i žicaš roditelje novac jer ti klub ne plaća novac koji si pošteno zaradio, vjerujte mi, nije vam ni do kakve karijere. Odlazak u Aziju bio je odlična prilika i ja sam je prihvatio i iskoristio. Pa ovo je sramota što se događa u Hrvatskoj. Ti dečki se trude i igraju, a ne primaju plaću. Država ih istovremeno ništa ne pita. Moraju plaćati sve doprinose, a nemaju nikakvu zaštitu. Nitko ne ganja njihove klubove što su im dužni, ali ganjaju igrače da plate dugove državi. Je, teško je živjeti tako daleko od obitelji. Ja sam doma možda jednom, dvaput godišnje, a Božić, Novu godinu i Uskrs sam proveo ovdje. No, ne žalim se. Osigurao sam se i sretan sam. Sigurno sam i ja neke pogreške napravio u životu, ali nisam, osim obitelji koja je uvijek bila podrška, imao nekoga iza sebe tko bi me znao usmjeriti u nogometu. Ipak, sve je dobro ispalo. U lipnju se ženim s mojom Marijom i sve je super”, zadovoljan je Plazibat.
Što i kako dalje? Ostaje li u Aziji ili planira povratak?
“Ja vam ništa ne planiram. Nogometni putevi, osobito u Aziji, su jako čudni. Evo, mislio sam da ću ostati u Tajlandu godinu dana pa ću izgleda otići nakon šest mjeseci”, kaže.
Iako je Tajland od Splita udaljen šest vremenskih zona i 8500 kilometara, Stipe redovito prati HNL i svoj Hajduk.
“Ma, kako ne bih. Imam ovdje sve hrvatske kanale tako da sam u tijeku. Joj, kako smo izgubili derbi od Dinama… Utakmica je bila stvarno sjajna. Sudac, atmosfera, igra. Ne znam što se događa s Hajdukom kad je Poljud pun, uvijek zakažu. Pa zadnji derbi u Splitu su pred punim stadionom dobili 2011. godine ako se ne varam. Šteta, bila je dobra prilika”, kaže Stipe koji na leđima ima tetoviran Poljud uz poruku “Emocije su zajebane”.
“Naravno da za Hajduk navijam. Uvijek je bila želja zaigrati u tom dresu, ali eto, nije uspjelo. No, nema veze. Svima bih preporučio dolazak u Aziju. Moraju se psihički pripremiti na život u ovom dijelu svijeta. Nema tu baš puno logike. Ima jako puno crnog novca, nekad te zamijene samo zato jer moraju, a i peru lovu na transferima. No, redovito i jako dobro plaćaju, a ako moraš birati između toga i situacije u kojoj doslovno nemaš za kruh, odabir se nameće sam od sebe”, zaključio je Splićanin.